ostalo
Zlatko Keser
LIKOVNI POGLEDI slikar lica i naličja ljudskog IVE ŠIMAT BANOV Bijeg I, im., kombinirana tehnika na papiru, 200x243 cm U vremenima u kojima je pažnja osiguravana eufemističkom izrazu vremena živio je u nekom obliku egzila, u dobrovoljnom izgnanstvu i u prostoru koji nikoga nije ugrožavao. Govorio sam i o zakašnjelom egzistencijalistu i, zapravo, načinu življenja u naporu da se stekne, sačuva primarnost - u prostoru u kojemu se ne prestaje vjerovati u pojam rukopisa u onom najromantičnijem smislu samorealizacije. Jer, Zlatko Keser je od samih početaka bio određen samim sobom. Šira zagovomištva, ideje koje su okupljale pod zajedničke obiteljske skute, nije podnosio. Za njega je pitanje samotnjaštva bilo i ostalo pitanje opstanka. Ostao je umjetnik ratoborno i ratnički nastrojen Radovi iz ciklusa Lica, Trupla i Bijeg (nastalih u razdoblju 1989. -1988.) na izložbi u Sao Paolu prema općim mjestima, umjetnik trajnih samopropitivanja, ponekad rušilačke i nagonske, ponekad grozničave graditeljske impulzivnosti s nekom frenetičkom aktivnošću i neurotičnošću i s djelom koje daje dojam neke motoričke ispovjednosti i žara svojih nestiliziranih vitalnih energija. Raznolik, bujan, s govorom punim nekoga neposrednoga iskustva (bilo da radi na platnu, papiru, keramici ili fresco, bilo da slika ili crta, kolažira ili akvarelno razlijeva), njegovo je djelo uvijek ostalo stanovitim seizmografom raspoloženja, neke povišene temperature i pobunjenih izričaja. Uz to, bio je i ostao opsjednut simbolima, znakovima, čudnovatim oblicima, ali i egzotičnim kulturama i simbolima primitivnoga i prvotnoga svijeta. Okušavao se pritom u raznim tehnikama, u raznim disciplinama, provjeravao se u mnogim područjima, ali s neskrivenom i nestiliziranom osobnošću svojega divljeg temperamenta, s hrabrošću miješanja raznih kultura, izvora i uzora i, za njega karakterističnog, spajanja suptilnog i grubog, nježnog i brutalnog, kultiviranog i surovog. A prihvaćajući breme enformela nakalemljenoga na ekspresionističku matricu (T. Maroević), unoseći u svoje djelo i iskustvo kaligrafije i kolažiranja, u njegovom su djelu sedimentirali mnogi civilizacijski, povijesni i iskustveni slojevi ne umišljajući novi stil nego uvijek iznova tražeći autentično stanje bića i sliku svojega slikarskog i ljudskog metabolizma. U tom je smislu njegova pozicija uvijek bila posebna. Doista, u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti Keser uživa zasebno mjesto. U naletima disparatnih poetika posljednjih desetljeća (uz ostalo i minimalizma i konceptualizma, ali i radosti slikanja i anakronizma) Keser je ustrajno gajio povjerenje u izvorno slikarsko iskustvo, u medij slike i u boju, temperamentno, na njemu samo znani način, svjedočeći svoje iskustvo koje se ponekada nehotimice našlo i u epicentru zanimanja. Naime, ne mijenjajući ništa u svojem odnosu prema slikarstvu, jedno je vrijeme dospio u najveće zanimanje javnosti, pojavom tzv. nove slike i svojom kolorističkom izravnošću, neposrednošću geste glasnije i vidljive participirao u povratku k slikarstvu da bi opet ostao na čistini i u poslovičnoj samoći svojega stvaralačkog čina. Bogatstvo materije, reljef boje, razuzdanost geste, slojevitost teksture i ikonike, divlja figurativnost ... stavljali su ga u proLIKOVNI POGLEDI tagoniste nove radosti slikanja koja je bila bliska ekspresionizmu njemačkih slikara (Kiefer, Immendorf, Baselitz, ali i Chia, Cucchi i ini) - u obitelj novih divljih mada je Keserova divljina bila od njegova iskona, a uz to, može se slobodno tvrditi egzistencijalno teža, osobnija i uvjerljivija, naime, ona nikada nije za njega predstavljala izbor između više mogućnosti nego je uvijek bila njegova jedina mogućnost. U svojevrsnoj introvertiranosti svoje prirode i svojega djela, ispovjednosti i izravnosti elemenata slike, njegovi su sadržaji i motivi bili dublji, a motivi i bića teže su zvonili, ponekada i strahom i strepnjom, iz njegove najdublje unutrašnjosti. U tom smislu njegovo žderanje kultura i njegova antropofagija i apsorpcija tuđega iskustva ne odvijaju se iz njegove inače široke informiranosti, a ponajmanje proistječu iz pukih kombinacija stilističkih ili aktualnih modaliteta, nego iz vlastitih misli i primarnih ljudskih strahova i strepnji. Uz slike, Keser predano i gotovo manijakalno radi crteže, freske, mozaike, prostorne crteže, objekte ... u raznim materijalima i tehnikama ponekada i sa stanovitom konceptualizacijom ili duhovitim inverzijama i dvomislenošću svojih rješenja. Po nekim odlikama i po širini interesa Keser doista nije daleko od Picassova primjera, kao što nije niti daleko od brutalizma J. Dubuffeta ili divljaštva Baselitza. On je, posebice u ranijem djelu blizak onome nadrealizmu koji budno i teško sanja i koji i u hrvatskoj umjetnost ima svoje srodnike . Izvornost Keserova svijeta, riznica njegovih oblika i postupaka, nalazi se dijelom u podsvjesnom, ali s nekom javom materije i s hrapavošću reljefa, te s nekom muklom i natečenom fantazijom koja stvara bića zasebne genetike nastala u procjepu između sna i jave, svjetla i mraka. Ponekad blizak iskustvu Cobre, djelo mu nosi i rafinman Francuza, ali i agresivnost i monumentalnost Amerikanaca, pa i Južnoamerikanaca (T. Maroević), predstavljajući u suvremenoj umjetnosti svojevrsnu estetsku gerilu ali i civilizacijsku alternativu, recimo, grafitskog gradskog iskustva (primjerice J. M. Basquiet). Pritom nikada izvorno i izravno ne grabi iz dalekih civilizacija, ali u svojoj sintaksi podmnijeva mnoge tekovine vaneuropskih, pacifičkih ili ekvatorijalnih prostora u traženju prvotnosti, ljekovite primitivnosti i nevinosti, pri čemu je zamjetna njegova opsjednutost nekim simbolima i motivima (glava, oči, spirale, svastika, krug...) koji ga čine sadržajno i ikonički prepoznatljivim. I njegovo korištenje iskustva nestiliziranih i izravnih poetika XX. stoljeća (od art bruta do starog i novog ekspresionizma), kao i unutrašnja interaktivnost svojevrsnog unutrašnjeg ekspresionizma, dokidaju u njegovom delu pojmove u njihovim čistim objavama. Svoje je slike napučio čudovištima koja su bila u dosluhu ponekada i s grozotama medijevističkih univerzalija, s prizorima iz djetinjstva civilizacije, ostajući istovremeno i dijete i barbar koji živi punokrvno, ali i autentično. Slikar kojemu tjelesnost, materičnost, energija, izravnost, dodir, divljaštvo, prvotnost, visceralnost asocijacija, slikanje iz želuca ... predstavljaju prvi i najveći imperativ njegove krajnje iskrenosti, izravnosti i nestilizacije ... izgovara sve ono što i misli. Pritom on misli cijelim svojim tjelesnim i duhovnim bićem. A ne mijenjajući radikalno rukopis ili stil spuštao je i dizao temperaturu svojih užarenih vizija, temperamentnije ili tiše gradio svijet koji se u cjelini hrvatske i europske umjetnosti ukazao kao autentično viđenje i svjedočenjeGlava XII, im., kombinirana tehnika na papiru, 135x97 cm