ostalo
Tihomir Lončar
S NASLOVNICE Jesenje popodne, 1998., ulje na platnu, 70x140 cm Sve snimio: Goran Vranić avidnom upornošću zagrebački umjetnik Tihomir Lončar stekao je danas reputaciju jednog od najautentičnijih predstavnika hrvatskog slikarstva, i to GORAN upravo sada na ovom zalasku stoljeća, kada tom slikarstvu - kao sve više ignoriranom i zapostavljenom mediju - treba uliti dodatnu snagu za njegovo nesmetano trajanje i tijekom sljedećega tisućljeća. Sasvim opravdano, možda upravo u Lončarevu slikarstvu treba vidjeti mogućnost ovog bezbolnog transverzalnog povezivanja dvaju milenija, jer Lončar je u istoj mjeri gotovo idealni baštinik prošlosti koliko u sebi nosi i zalog budućnosti. To ne znači da je Lončareva umjetnost nositelj nekakvog kompromisnog rješenja, već je ovdje riječ o Rl A PIK prostoj činjenici da svaka umjetnost, ma koliko god ona težila inovativnosti - ne može biti pouzdana niti duhovno uvjerljiva ako u sebi doista ne baštini i određenu dozu prošlosnog trajanja. A Tihomir Lončar se ne odupire takvom trajanju, naprotiv - oplemenjuje ge i neprestano osuvremenjuje, bilo putem vlastitog promišljanja bilo putem odvažnosti svojih likovnih inovacija. : ... CSjXJ;V.:,.: Morfološki gledajući, nesumnjivo je da svaki Lončarev oblik proizilazi iz njegove tijesne organske povezanosti s prirodom. Ipak, on prirodu ne kopira doslovno već je upija emocionalno, istovremeno unoseći u motiv svoje slike vlastita iskustva, doživljaje i pamćenja. Dakle, Lončarevo je polazište uvijek refleksija osobnog pristupa viđenom i spoznatom Univerzumu, nipošto tek njegova trenutačna impresija. Fakturalna je odlika ovog odvažnog slikarstva njegova izrazita smislenost oblika, dorađenost i suverenost poteza te kompozitivna stabilnost svakoga detalja. Naoko suženi tematski registar, tek kroz umjetničku imaginaciju Tihomira Lončara pokazuje kako se, zapravo, u njemu skriva pravo bogatstvo interpretacijskih mogućnosti. Predstojećom izložbom ovoga umjetnika u Umjetničkom paviljonu na ljeto ove godine, prethodna će se tvrdnja pokazati istinitom na najdirektniji način, jer Lončar za tu prigodu priprema čak tri svoje simfonijske varijacijena temu tri različita godišnja doba. A na koji je način spomenuta izložba koncepcijski zamišljena, najbolje će posvjedočiti Tihomir Lončar tijekom razgovora koji slijedi. Kasna jesen, 1998., ulje na platnu, 100x130 cm INTERVIEW Razgovor vodio: Goran Blagus GB: Možeš li prepoznati neke značajne momente iz svog djetinjstva i rane mladosti koji su te uputili na umjetnost, a tebe kasnije odredili kao slikara? TL: Mislim da je moje porijeklo i mjesto rođenja bitno odredilo mene kao osobu a time i moje slikarstvo. Rođen sam na selu u zdravoj kršćanskoj obitelji s tri sestre i bratom. Prvih deset godina života proveo sam u bezbrižnom djetinjstvu, saživljen s prekrasnom prirodom mog Zagorja. Slobodno sam se kretao prostorom i zalazio kuda me odnijela igra i znatiželja. Zelenilo proljeća, šume, suncem obasjani proplanci, rosne livade, vjetar i njegov zvuk u krošnjama stabala, kiša, snijeg - sve to pamtim i nosim u sebi potrebu za slobodom, nezavisnošću, i onu tvrdoglavu želju da budem svoj. Dolaskom u Zagreb, ušao sam u jedan sasvim oprečan svijet. Najednom se smanjio prostor gdje sam se smio kretati i igrati. Nisam smio u tuđe vrtove, jesti susjedove trešnje... Devastirana priroda, zapušteni vrtovi, puno asfalta i malo zelenila i uopće neka ružnoća grada, bili su toliko oprečni čistoći i ljepoti moga Zagorja. U mene se uvukla neka tjeskoba, strah i osamljenost. Otuda pomalo teška i sumorna atmosfera u mojim ranim slikama, koju sam uvijek nastojao razvedriti onim karakterističnim osunčanim krajolikom u daljini. Slika u slici, simbol dvaju različitih iskustava. Tako me je djetinjstvo sa svojim snažnim emotivnim razlikama odredilo kao slikara, koji je ponajprije želio izraziti to svoje oprečno iskustvo, a manje me zanimalo baviti se formalnim likovnim problemima, trendovima i modama. Sjećaš li se atmosfere na Akademiji? Jesu li već tada postojale određene struje ili grupacije studenata podijeljenih po interesima, ili ste se u tim početničkim danima svi još nekako rado i ravnopravno međusobno družili? Prve dvije godine bili smo jedna klasa, radili zajedno, komunicirali, družili se. Bilo je određenih razlika između nas koji smo došli iz Primijenjene jer smo imali stanovita predznanja i vještine koje kolege iz drugih srednjih škola nisu imali u toj mjeri. No, to nam je uzimano kao mana jer se nismo lako odricali stečenoga, pa su nas proglašavali već formiranima, a zapravo izgubljenima za drugačiji i moderniji način razmišljanja i slikanja. Mi smo tako bili tradicionalisti, a ostali su sebe smatrali modernima. Kada smo u trećoj godini upisivali slikarske klase i kada je nestalo one stege iz prve dvije godine, neki su odmah počeli slikati u stilu tadašnjih trendova. Taj se jaz produbio i već na Akademiji postali smo, nažalost, stranci. To me je u to vrijeme smetalo i žalostilo. Te su razlike i netrpeljivosti između nas, zapravo, nastale uslijed drugačijeg početnog školovanja. Danas mislim da svaki sustavni način koji čovjek odabere vodi odgovoru, ako se čovjek iskreno i ustrajno preispituje. Koji su ti profesori bili najomiljeniji i zašto? Upisavši se 1969. godine u Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, došao sam po prvi puta u situaciju da budem stručno i profesionalno usmjeravan i vođen prema nekim znanjima i vrijednostima koje sam dan danas zadržao kao temelj svog slikarskog rada. Na odjelu dekorativnog slikarstva gdje sam se upisao nakon prve opće godine, profesori su mi bili Fresl, Maraković, Biffel i Dolenec. Svi oni imali su svoju osobnost, ja sam im vjeroS NASLOVNICE vaoT upijao od njih znanje i njihovo iskustvo koje su oni nesebično davali. Metoda je bila takva da se najprije teoretski zadao problem koji smo mi učenici kasnije praktično razrađivali, a profesor je intervenirao na tim našim radovima i konkretno ukazivao na pogreške, odnosno njihove dobre strane. Znao je uzeti kist ili ugljen i pokazati primjerom što misli i smatra dobrim rješenjem. Kroz tu metodu stekao sam neke temeljne pojmove o likovnosti i slikarskoj problematici koju ni Akademija nije promijenila. Dapače, osjećam se prikraćenim za mnoge stvari koje sam očekivao da ću na Akademiji - naučiti. Taj prigovor se ne odnosi na crtanje koje mi je predavao Ljubo Ivančić. On je to crtanje predavao tako temeljito i sustavno da mi se sve ono što se kasnije predavalo na Akademiji činilo površnim, neobaveznim i bez želje da nas se išta nauči. Ivančić je za mene bio profesor koji nas je stvarno učio i trudio se znanje prenijeti studentima. Stančić, profesor od kojeg sam puno očekivao, nažalost zbog bolesti, rijetko je dolazio na klasu. Kada smo se upoznali prisjetio se i rekao: A ti si onaj kaj je onak dobro risal na prijemnom. Bio sam iznenađen i ponosan. Došao bi, već vidno bolestan, u klasu, i onako obučen u dugi kaput, sa šeširom na glavi, sjeo u veliku kožnu fotelju koja je bila u raspadanju i sat-dva pričao s nama. Pričao je općenito o slikarstvu, prokomentirao bi naše slike, ali više nije imao ni snage ni volje voditi klasu kako je to činio ranije. Dva puta je tako došao na klasu i mjesec dana iza toga je umro. Sretan sam što sam imao priliku osobno upoznati tako velikog slikara, ali mi je žao što nisam imao priliku da se konkretnije oplemenim njegovim velikim znanjem i iskustvom. Nakon Stančića, klasu je preuzeo Jordan. Pošto smo mu bili prva generacija, imao sam dojam da je tek stvarao svoj pedagoški način i pristup. Osobno sam ga daleko bolje i dublje osjetio i doživio u njegovim slikama. Postoje li svjetske slikarske veličine kojima si se u određenim razdobljima svog stvaralaštva znao diviti, možeš li navesti nekoliko imena? Moje ljubavi i divljenja prema određenim slikarima iz svjetske likovne baštine bile su uvjetovane mojim slikarskim razvojem. U početku divio sam se slikarima renesanse i baroka te bio očaran posebice Rembrandtom i Velazquezom. Zdušno sam crtao, kopirao i proučavao njihove načine slikanja, kompoziciju, zanimao se za njihove životopise i duh vremena. U takvom stanju dolazim na Akademiju i tu shvaćam da - što se tiče mog razumijevanja suvremenog likovnog problemaživim zapravo u prošlosti. Sve vrijeme studiranja nisam se uspio osloboditi tog jakog utjecaja starih majstora. Tek po završetku Akademije, suočivši se sa pitanjima vlastitog slikarskog izraza, počinjem se interesirati za moderno slikarstvo. Proučavam Picassa, Braquea, Matissea, Chagalla, Miroa... Problem modernog likovnog jezika i mnoštvo izraza koje nudi današnje vrijeme teško je pravilno prosuditi i razumjeti. Tu mi je dragocjena pomoć bila druženje s kolegom slikarom Vlatkom Blažanovićem. On sam imao je u to vrijeme poslije Akademije puno jasnije i konkretnije stavove o problemima suvremenog slikarstva od mene. Kroz zajedničke posjete izložbama, komentare na konkretnim primjerima, razgovore i polemike, bivala mi je sve jasnija problematika likovnosti i općenito umjetnosti danas. Danas pred klasicima modernog slikarstva doživljavam ono isto uzbuđenje koje sam doživljavao pred starim majstorima. Jesi li imao ikada potrebu da odeš na kraći boravak u inozemstvo, da zatražiš nekakvu stipendiju, pogledaš drugačija iskustva? Jesen u vrtu, 1999., ulje na platnu, 70x100 cm S NASLOVNICE - ... .. ..... - - ... . :;, . . Gore: Zelena Venera, 1998., ulje na platnu, 70x140 cm Desno gore: Proljetno popodne, 1998., ulje na platnu, 70x90 cm Desno u sredini: Jutarnje sunce, 1998., ulje na platnu, 70x90 cm Desno dolje: Dva stabla, im., ulje na platnu, 80x100 cm Povremeno sam odlazio na kraća putovanja sa svrhom posjete muzejima i galerijama radi proučavanja i studiranja slikarstva koje me zanimalo. Bio sam tako u Rimu Firenci, Veneciji, Beču, Munchenu, Parizu, Amsterdamu. Najviše tih putovanja poklapa se s razdobljem mog školovanja od 1970. do 1980. Moj interes bio je tada izraženiji za klasično nego za moderno slikarstvo. U Parizu sam, konkretno, više vremena proveo u Louvreu i Muzeju impresionista, nego u Muzeju moderne umjetnosti, ali sam vidio i to, pratio što se događa. Sama naša likovna scena pružala mi je dovoljno informacija o stanju i zbivanjima u svijetu preko radova kolega koji su doslovce pratili zbivanja vani. Stoga nisam imao pretjerane potrebe za duljim boravkom vani. Sjećaš li se uzbuđenja svoje prve samostalne izložbe? Kad se danas nastojim prisjetiti svega onoga što je prethodilo mojoj prvoj samostalnoj izložbi u Galeriji Buljat 1985., onda se prije svega prisjećam onog teškog i za mene dosta mučnog razdoblja poslije Akademije. Razdoblje traženja vlastitog identiteta, smisla slikanja traženja slikarskog izraza. Nisam želio svesti svoje slikarstvo na rješavanje nekih formalnih likovnih problema, ili se prepustiti trendovima i modi onog doba. Želio sam stvoriti nekakav svoj svijet, svoje oblike, izraziti svoje unutarnje stanje. Bio sam tada pod dosta jakim utjecajem, i duha likovnih rješenja, Stančića, Biffela, Jordana... Započeo sam jedan ciklus s temom Slikar i model, ali to je bilo toliko u duhu Stančićevog načina da sam ubrzo shvatio da taj put nikuda ne vodi. Nesigurnost i osamljenost toliko su me pritisle da mi je stvarnost postala gotovo nepodnošljivom. Tada se prvi puta javlja nostalgija za djetinjstvom, za onim sretnim i bezbrižnim razdobljem, kad sam bio slobodan, sretan i bez ikakvih briga... Suncem okupani moji zagorski bregovi, zelene livade, šume, stabla po kojima sam se vješto verao, postaju tema i razlog za slikanje. Pronašao sam tako temu iz koje sam sve ove godine crpio razloge za slikanje. Drugi bitan moment tog mog ranog razdoblja, poznanstvo je s mojim vršnjakom, povjesničarom umjetnosti, a danas galeristom Vladimirom Majcenom. U tom mom kriznom razdoblju bio je jedina osoba koja me bodrila, podsticala i ohrabrivala. Upravo je on organizirao moju prvu izložbu, dogovorio i napisao predgovor. Učinio je još jednu značajnu stvar za mene, kada je u moj atelijer doveo g. Vladimira Malekovića koji je napisao predgovor za moju drugu izložbu. U tom trenutku naklonost takvog autoriteta meni je značila potvrdu ispravnosti puta kojim sam krenuo, i učvrstila me u uvjerenju da na tom putu ustrajem. Iskreno sam zahvalan za naklonost i podršku tih ljudi, jer znam koliko sam bio ranjiv i nesiguran. U tom ozračju rodila se moja prva i druga samostalna izložba. Smeta li te današnje postojanje različitih konceptualizama, čije su umjetničke vrijednosti često i upitne, i možeš li u toj šumi S NASLOVNICE različitih -izama pronaći i potom se i držati vlastitih načela. Ne zbunjuje li te sva ta šuma različitih umjetničkih jezika? Mnoštvo različitih umjetničkih jezika plod je slobode koju umjetnost danas ima. Ali ta neograničena sloboda koja je prisutna u umjetnosti danas, zapravo pokazuje marginalnost umjetnosti u društvu. Ta se sloboda u mnogim slučajevima zlorabi, prepotentno, bez kriterija i smisla, svodeći problem slikanja na takvu banalnu razinu da to niti kome nešto znači, niti išta govori. Sloboda je danas izgubila onu aureolu uzvišenog cilja i u mnogome se pretvorila u anarhiju. Ono što svatko može nije prava vrijednost. Moje načelo daje i problem i rješenje u meni, a ne izvan mene i to me čini manje zbunjenim pred tim mnoštvom izuma, a više pred samim sobom. Proniknuti u vlastitost svog bića mukotrpan je i dugotrajan proces, a moći taj proces vizualizirati u sliku - moj je ideal kome težim. Kakva je ta slikarova potreba da nakon jednog ciklusa započne novi. Kada osjetiš da je onaj prethodni dovršen? Iz jednog ciklusa u drugi ide se kada se iscrpe i potroše razlozi njegova nastajanja. Nakon mog ciklusa slika, izloženih u MUO-u 1993. g., osjetio sam daje završilo jedno razdoblje. Počeo sam se intenzivnije interesirati za kolorističko slikarstvo. Šohaj, Šebalj, Dulčić, Murtić svaki na svoj način pružili su mi dio odgovora stoje to boja i koloristički pristup slici. Naprosto nisam više bio motiviran tonskim načinom slikanja. HB9BHMH9IHH i / S NASLOVNICE Zimsko jutro, 1998., ulje na platnu, 700x100 cm ?* Svjesno sam počeo u te svoje prostore i oblike unositiboju. Ona je promijenila kompoziciju, prostor, oblike i atmosferu. Kako sam sve više ulazio u problematiku boje, njezine su me mogućnosti toliko zaintrigirale i osvojile, daje danas boja postala moje glavno izražajno sredstvo. Na taj način jedan ciklus logično preraste u drugi s potpuno novim karakteristikama i rješenjima. Očekuje te izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Što konkretno pripremaš za nju? Izložba će pokazati ciklus slika na temu godišnjih doba. Bit će izložene slike tri godišnjih doba. Svako godišnje doba naslikano je bojom koja je dominantno obilježje tog godišnjeg perioda. Tako zelene slike simboliziraju proljeće, crvene jesen, bijele zimu. Taj tematski okvir samo je podloga likovnom problemu koji se javio nakon završenog tonskog razdoblja. Sada boja postaje sredstvo izraza. Ona kao daje u meni zasjenila onu moju bolećivu, sanjalačku, tamnu stranu iz ranijeg perioda i probudila onaj dio mog temperamenta koji je do sada bio zatomljen u meni. Slike postaju vedrije, razigranije, u njima se osjeća optimizam, a sve više i radost stvaranja. Možeš li ukratko pojasniti kako je došlo do izložbe u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu? Naime, tamo vrlo rijetko izlažu mlađi autori. Prije otprilike dvije i pol godine Stanko Špoljarić, kustos u Umjetničkom paviljonu, predložio mije da kod njih napravim izložbu čime sam ja isprva ostao zatečen, jer nisam u taj čas niti mislio, a niti vjerovao da mogu izlagati u tako uglednom prostoru. Odgovorio mi je da je sasvim normalno da oni u svom godišnjem programu imaju jedan termin za izložbu autora mlađe i srednje generacije i time me je uspio nagovoriti da napišem molbu za izložbu. Mislio sam, ako se može zašto ne bih pokušao... U međuvremenu se i on svojski založio za moju izložbu, tako da je ona postajala sve izvjesnija, pa sam se i ja sve više prihvaćao posla da naslikam radove koji bi mogli biti predstavljeni u tom prostoru. Radi se, dakle, o spomenutoj temi tri godišnja doba za koju je prostor Umjetničkog paviljona kao stvoren, jer je arhitektonski i sam tročlan: dva krila i središnji dio. Kako si se odlučio baš za tu temu? Zapravo, ta ideja nije moja već ju je potaknuo moj dobar prijatelj Žorž Draušnik, kontrabasist i glazbenik, koji mi je sugerirao da izbjegnem stereotip četiriju godišnjih doba, kako sam ja to ranije zamišljao za ovu izložbu. To ne znači da se četvrto godišnje doba izgubilo, jer upravo je Žorž zamislio da se izložba otvori tijekom ljeta, koje, dakle, neće biti unutra na slikama, ali će biti svuda oko nas. Možeš li nešto više reći o tome kakve će biti slike koje pripremaš za izložbu? Ja ih zovem crvene, zelene i bijele slike. Prije dvije godine kada sam ih započeo raditi, u glavi mi je bio posve drugačiji koncept od današnjeg, jer sve je to otišlo u nešto drugo, tada nepredvidljivo... Naprosto, jedno je kad slikar ima ideju, a drugo kada se pri njezinoj realizaciji otvaraju specifični problemi. Misliš na probleme u smislu same slikarske ili tematske prirode? Mislim više na slikarske probleme, jer tematski okvir je ostao isti. No, unutar toga su se dogodile neke promjene koje ja smatram jednim normalnim stvaralačkim procesom. Možda mi je malo žao što ovaj razgovor vodimo gotovo pola godine prije same izložbe (početkom veljače, op. a.), pa ti ne mogu pokazati sve ono što će ispasti kao krajnji rezultat ovih mojih dvogodišnjih istraživanja. Na primjer, početne stvari koje sam napravio bile su dosta krute u potezu, dok u posljednje vrijeme imam sve veću potrebu maksimalno osloboditi svoje slikarstvo, unijeti u njega čistu gestu. Sada lakše dolazim do svoje forme, i s njom se gotovo poigravam, dok sam se ranije s formom uglavnom mučio. Hoće li slike biti velikog formata, na kakav ti dosad nisi navikao, S NASLOVNICE lima u predgrađu, 1998., ulje na platnu, 50x70 cm ili ćeš se držati svojih standardnih dimenzija? Slike će biti poput većine mojih dosadašnjih radova, tek nekoliko će ih biti većih, otprilike tri puta dva metra. Dakle, neće biti jumbo formata osim tri-četiri, dok će se ostali formati kretati od malih žlica do standardnog galerijskog formata. Znači da te veliki izlagački prostor nije potaknuo da se upustiš u velike formate? Sjećam se izložbi Kesera i Bućana u istome prostoru koji nisu odoljeli, a da se ne okušaju u ogromnim formatima. Ne, jer ja na to gledam i praktično. Kada sam prije nekoliko godina imao veliku izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt, punih sedam dvorana bilo je krcato mojim slikama. Poslije gotovo da nisam znao kud sa svim tim silnim platnima, pa tako i sad ne bih znao što bih s velikim radovima. Naravno, za sam kvalitet slike uopće nije bitan format, no veličina zahtijeva i znatna ulaganja u boji i materijalu, a onda vam to poslije stoji u nekom skladištu i polako propada. Umjetnik je naprosto prisiljen razmišljati i praktično. Umjetnički paviljon, uvjerio sam se i sam, vrlo dobro podnosi i manje formate tako da sam od početka zamislio da to bude izložba srednjih formata. Kakav inače imaš odnos spram tog prostora, u smislu njegovih tradicijskih vrijednosti? Hoće li to biti samo još jedna tvoja izložba u nizu, ili te ugled prostora ovaj put ipak malo uzbuđuje? Ja zapravo mogu reći da tek kada je moja izložba konkretizirana od strane Savjeta počinju moji stvarni problemi. Ponekad čak i ne spavam baš dobro jer se pitam koliko mogu zadovoljiti kriterije tog prostora, koliko je to što ja radim dobro za taj prostor. Dok je bilo ono bude ne bude nisam se time opterećivao, ali sad se javlja sva ta kompleksnost i težina jedne izložbe, svakako najvažnije do sada za mene. Međutim postoji i prednost tog prostora, a to je da me on maksimalno motivirao, da me potaknuo na jedan vrlo ozbiljan rad i promišljeno rješavanje problema koje sam prije možda i olako preskakao. Pokušavam se maksimalno dati... Pretpostavljam da bez obzira što si pripremama za ovu izložbu u cijelosti posvećen već pune dvije godine, ipak ne zanemaruješ svoje ostale ustaljene navike, te da je u međuvremenu bilo i nekih drugih izložaba. Svakako, bilo je i drugih mojih angažmana, među kojima ističem ovaj posljednji, grupni rad na glazbeno-grafičkoj mapi Contra koju je potaknuo Žorž Draušnik. Također, prošle sam godine u Dubrovniku, u kazalištu Marin Držić, imao izložbu crteža s temom slikar i krajolik. Tamo sam imao jedan cijeli ciklus u kojem sam, u različitim varijacijama, pokušao interpolirati svoj lik u pejzaž. U svojoj krajnosti, ti su crteži možebitna najava mog prelaska u figuraciju. Vrlo je zanimljivo to čuti jer tvoje slikarstvo već duže resi apstinencija od bilo kakvih ljudskih likova, štoviše, reklo bi se da težiš sve većem redukcionizmu. Od kuda ti sad takve ideje? Kroz te crteže u Dubrovniku pokušao sam sebe naslikati kao slikara unutar formi i prostora koji čine moje dosadašnje slike krajolika. Šire gledano to su za mene poetizirani autoportreti, nastojao sam sebe prikazati kao dio prirode s primisli na smrt, vječno pretapanje duha i materije iz jedne forme u drugu. Ako dobro shvaćam, ti svoj pejzaž povezuješ sa stanjem smrti? Ili ima mjesta i drugim interpretacijama? Umreš, odeš, ... ti de facto postaješ dio te prirode, raspadneš se u svom materijalnom obliku. Možda bi najilustrativnije bilo ovdje spomenuti Cesarićevu pjesmu Pjesma mrtvog pjesnika, gdje on na sličan način tematizira smrt, jer on postaje i slap i voda... Tako ja i sebe vidim u odnosu s prirodom, a i kod Lorce sam našao nekoliko pjesama gdje je nazočna povezanost svih tih stvari - prirode, i čovjeka, i smrti i ljubavi... Meni se on jako sviđa i u tom smislu ja i sebe mogu vidjeti unutar tih oblika. Taj pejzaž, dakle, nije samo opisivanje prirode, nego on predstavlja neke moje izmaštane oblike, asocijacije. S NASLOVNICE Prvi snijeg, IM., ulje na platnu, 70x100 cm Prijašnje pojavljivanje figure u tvom slikarstvu tek se uvjetno mogu nazvati likovima, jer oni nikada nisu stvarni pošto su predstavljeni u obliku antičkih spomenika i slično. Zanima me koja je njihova simbolika u čitavoj tvojoj priči, i imaju li oni još neko dodatno značenje? Mora se uzeti u obzir od kuda polazi to moje slikarstvo, trebaju se uvažiti određeni utjecaji na mene, tako da se priča drastično proširuje. Postoji nekakav krug umjetnika pod čijim sam se utjecajem formirao, a kojeg čine Stančić, Biffel Jordan. Ipak, među njima su i velike razlike, jer Stančić polazi od neke svoje indivudalne mitologije, dok je kod Jordana ozračje arhajsko, uklopljeno u snovitu urbanu scenografiju. Kod tebe je opet prisutno nešto treće... Konkretno, moje Venere i ostali likovi, predstavljaju m oj u začuđenost našom baštinom koja je toliko devastirana i zapuštena da me uvijek iznova intrigira. Ja sam imao dosta doživljaja i susreta s perivojima naših dvoraca, u neposrednoj periferiji Zagreba, gdje čovjek vidi sve te tragove jedne visoke kulture, koja je ovdje živjela, a najedanput bila zapuštena i uništena. U meni je, dakle, postojala potreba da to prikazem u stvarnom stanju njihova raspadanja i od tuda veza tih oblika sa mnom. Ja nisam od toga nikada pravio nekakve programe, i stoga mi nije lako tumačiti svoje slike. Ja se rado sjećam onog tvog teksta koji si radio za katalog moje izložbe koja je išla po više gradova Hrvatske, jer nevjerojatno je s koliko si ti osjećaja pristupio onome što ja radim i meni samome, zapravo, svojim tekstom pojasnio si mi neke stvari kojih ja do tada nisam bio niti svjestan. Ja nemam taj dar da se pored onog slikarskog mogu adekvatno izraziti i u verbalnom. Dok slikam, vodim u atelijeru gluhi razgovor sa svojim slikama pri čemu mi se javljaju određene asocijacije, ali one često meni ostaju neponovljive. Nešto dođe, prođe i ti ne možeš nešto opet tako izreći... Kod razgovora o tvom slikarstvu neminovno je postaviti barem jedno pitanje i o tvojim bojama. Zašto je, primjerice, kod tebe ponekad vrlo intenzivna crvena, a ponekad zelena boja? Kada je zamišljena izložba Tri godišnja doba, jednostavno sam odlučio da svako od njih interpretiram drugačijom bojom. Kod mene je oduvijek jedna boja imala simboličan karakter, pa je tako zelena za mene proljeće, bijela je zima, crvena je jesen, a žuta ljeto. To je moj svjesni odabir... Vrijedi li to pravilo simbolične uloge boja i za tvoje ranije slike? Načelno ne, jer upravo bi ova najnovija izložba trebala biti sažetak mog iskustva s bojom, vrhunac mog bavljenja simboličnim značenjima boje kod izrade određene teme. Inače, moji najraniji radovi bili su usmjereni tonskome slikarstvu, sve dok nisam shvatio da boje u čistoj svojoj pojavnosti, u svojoj kontrasnosti i komplementarnosti, pridaju slici dodatna značenja. Daje se zaključiti da je boja kod tebe uvijek rezultat racionalnog odabira, da se na tvom platnu nikada ništa ne dešava slučajno? Upravo tako, jer ja primjerice svjesno odaberem crvenu, pa ju onda pokušavam maksimalno varirati i postaviti u odnos s nekom hladnijom da bih time postigao određeni sklad. Ja po rođenju nisam kolorist, jer ja boju nisam odmah osjećao. Držao sam se tonskog slikarstva koje sam gledao još kao pučkoškolac. Tek kasnije sam osjetio snagu čiste boje, kada sam svoj svijet, svoje oblike, nastojao obojati povodeći se vlastitim osjećajima. Zbog te promjene, s mojih slika su uklonjeni teški kiparski, gotovo klesani oblici. Pitanje oblika u tvom slikarstvu također je vrlo važno. Oni su uvijek preuzeti iz prirode, ali si ih ti individualizirao do krajnje mjere tako da uvijek kada, primjerice, kod tebe vidimo stablo znamo da je ono specifično - tvoje. Kada sam započeo slikati svoj pejzaž, sam sebi sam rekao da ne želim raditi po viđenju, neću se služiti fotografijom pa čak niti zabilješkama niti skicama. Radit ću ono što mogu memorirati, što mogu upamtiti, a samo pamćenje pročišćava stvari i svodi ih gotovo do simbola. Ne može se upamtiti sve što se vidi, pa da se doživljeno onda svodi na bitno. Naravno, za neke svoje slike točno bih mogao pokazati lokacije po kojima su nastale, ali sam uvijek nastojao da one budu moji doživljaji prevedeni na slikarski jezik. Primarnija ti je, dakle, slikarska vrijednost same slike nego vjernost motiva kojeg si interpretirao? Da, jer ja znam da postoji ta opisna i prepisivačka vještina kojom se može imitirati stvarnost, no ja sam se oduvijek htio baviti slikarskim problemima koje sam si sam nametnuo. Moraju se uvažavati slikarske zakonitosti, istodobno topeći svoju osjećajnost u formu. Nisam se nikada povodio za opisnim, već sam nastojao pronaći svoj jezik na temelju cjelokupnog mog znanja koje sam tijekom školovanja stekao. Zašto gotovo svaki umjetnik ima potrebu transponirati stvarnost u nešto drugo? Kada bi on stvarnost samo imitirao, to mi se čini ispod umjetnikovih stvarnih mogućnosti. Ali što ti time želiš postići? Učiniti stvarnost ljepšom, istaknuti trenutke koje bi svi trebali pamtiti ili možda pobjeći... Teško je objasniti zašto ne pristajem na konkretnu sliku svijeta koju vidim i zastoje transponiram u neku svoju paralelnu stvarnost. Smatram da sam ja čovjek koji voli maštati, sanjati... Također, vjerujem da moja slika nije niti stvarnost niti nebuloza, već nešto između. Međutim, ja niti sam sebi ne mogu objasniti zašto moje slike tako izgledaju, to je jedan proces koji je teško racionalizirati. Ima tu svijesti i o tome što se unutar povijesti slikarstva sve desilo, pa se kroz to upoznaš kakvih sve ima pristupa i rješenja i naposljetku se nađeš u nekakvom rukavcu kojim kreneš sam... Svakako, ja nisam osoba koja bi svojim slikarstvom htjela biti kritičar društva, niti želim biti revolucionaran po opredjeljenju, već me najlakše povezati s poezijom, pjesnikom koji svoje oblike stvara jer su mu oni dragi, jer ih voli. Ljuti li te onda kada kod kritike zamijetiš stav podržavanja isključivo novog i trendovskog, a zanemarivanja nečeg što je izniklo na tradicijskim vrijednostima? Možda mi to i smeta, ali u tome nema negativnog predznaka. Sve me to motivira da se još više propitujem, da još više čeprkam po sebi i da još više pokušavam odgovoriti drugačije na sve te pojave. Mene nova strujanja u umjetnosti motiviraju da razmišljam u kojoj sam mjeri ja u pravu, a u kolikoj nisam. Nisam se nikad povodio ni za čim, ali su sve te drugačije stvari meni vrlo stimulativne, no ne bih se, niti u jednome trenutku, odrekao svega što sam u slikarstvu stvorio, da bih drugima pokazao da i ja znam prosuti pijesak, ili da mogu i ja izložiti smeće u kutu galerije, i slično... U kontekstu svih tih zbivanja i mnoštva pravaca, koji put me zasmeta kada se promoviraju vrijednosti koje to objektivno nisu, ali me veseli kod avangarde što ona vuče naprijed u mnogim stvarima, što se većina ne bi usudila. Dapače, tko zna kako bih slikao da svih tih pojava nema. Možda bih se ulijenio pa bih radio čitav život istu sliku, no svijest da postoji toliko različitih mogućnosti i izraza neprestano me potiče na nove korake. Možeš li možda navesti neku konkretnu pojavu iz povijesti suvremene umjetnosti koja je bila za tebe poticajna? Proučio sam gotovo sve modernističke klasike, tako da sam prisvojio određena iskustva Picassa, Miroa, Matissea i Chagalla. Alija te elemente nisam implementirao u svoj rad direktno - prepisivački, već oni kod mene postoje kao refleksije koje su utopljene u moj svijet, na moj način... filtrirani su kroz poetiku koju nosim u sebi. Tako da ti utjecaji često nisu niti vidljivi, a važno je i naglasiti, da sam ja od njih crpio na likovnom planu, ali da nisam zalazio na područje njihova mentaliteta. Možda mije tek Chagall, po nekom sanjalaštvu, i duhovno blizak. Kroz svoju sliku ja sam ponajprije želio materijalizirati neke svoje unutarnje nemire i pitanja tako da mi tuđa područja nisu pretjerano zanimljiva. Da li u tim tvojim sanjalačkim preokupacijama postoji nešto transparentno, nešto što je učestalo ili se snovima prepuštaš redoslijedom kako naviru? Pejzaž koji slikam ja sam toliko akumulirao u ranoj mladosti, te će slike u meni živjeti vječno. To je za mene bilo doba raja, koje se naglo prekinulo mojim dolaskom u Zagreb. Slika tog idealiziranog raja uvijek postoji na mojim slikama, negdje u pozadini. Kako prepoznaješ povratne reakcije publike spram tvog slikarstva? Uvijek sam pokušavao da slika ne izražava moju preokupaciju koja bi bila promatraču nečitka. Ja želim ostvariti komunikaciju s drugim, na način da me taj drugi može shvatiti i ući u moj svijet. Interesantne su reakcije mojih kupaca koji možda ne shvaćaju sve moje oblike, ali mi je drago da ih veseli atmosfera mojih slika. Ranije, iz doba moje izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt, imao sam mnogo tamniji kolorit i sjećam se anegdote kada je iz mog atelijera pobjegla jedna žena koja naprosto nije mogla podnijeti tu tešku atmosferu s mojih slika. Tek kada je moj kolorit postao intenzivniji, ljudi su me počeli više prihvaćati. Pretpostavljam da toplije boje nisu ušle u tvoje slikarstvo zbog zahtjeva publike? Ma jasno da nisu. One su se pojavile iz moje potrebe da istu problematiku kojom sam zaokupiran pokušam realizirati drugačijim sredstvima -jačim bojama, tako da su se samim tim dogodile i promijene u mom slikarstvu. Zamijetio sam da se dosta družiš s glazbenicima, pa me zanima koliko je možda i sama glazba utjecala na tvoje slikarstvo? Ta moja veza s njima nimalo nije čudna, jer ja oduvijek volim glazbu tako da sam preko nje došao u vezu sa Žoržom i Mirnijem koji, pak, vole moje slikarstvo. Međutim, da je bilo nekog direktnijeg utjecaja glazbe na moje slikarstvo, ne bih rekao. Ipak, klasična glazba koju i danas slušam vjerojatno je oblikovala neke moje intelektualne stavove, stoje neizbježno ako volite Mozarta, Ravela, Mahlera, Prokofijeva... Moj ideal je da crpim upravo iz te bogate civilizacijske baštine i tradicije. Ja nisam tip umjetnika koji za sebe može reći da od mene sve počinje i završava. Ne mogu se tako lako izbrisati iz sjećanja sve one vrijednosti i ljubavi iz povijesti, koje su zaslužne za moje odrastanje i formiranje. Teško, stoga, shvaćam ljude koji su skloni sve porušiti i krenuti dalje samo od sebe... Pitanje je to i svjetonazora, jer ja sam kršćanski odgojen tako da posjedujem i svojevrsnu odgovornost spram tradicionalnih vrijednosti. Kada slikar osjeti zadovoljstvo svojim uspjehom i kada, zapravo, osjeti da je postigao uspjeh? Činjenice da sam svojim slikarstvom petnaestak godina kontinuirano prisutan na našoj likovnoj sceni, da sam uspio artikulirati prepoznatljiv i osoban način slikanja, daje kritika u tom mom radu prepoznala određenu vrijednost, da mi je izašla monografija, ispunjavaju me stanovitim zadovoljstvom. Ali meni je ipak bitnije ono unutarnje zadovoljstvo koje proizlazi iz svijesti da sam se sve ove godine iskreno propitivao o svojim slikarskim problemima i da nisam radio kompromise. Sve što sam učinio, radio sam po glasu vlastite savjesti. Moje slikarstvo je plod osobnog napora, predanog rada i kontinuiranog traženja odgovora - koji je to smisao slikarstva. Istinski uspjeh za mene je kako ostati i biti svoj.