izložba
TISUĆU GODINA HRVATSKE SKULPTURE
U ožujku otvorena izložba Tisuću godina hrvatske skulpture u Muzejskom prostoru u Zagrebu, privlačit će pozornost do ljetnih mjeseci. Obuhvaćajući vremenski raspon od predromanike do XX stoljeća, izložba pruža uvid u najeminentnija djela hrvatske skulpture. Pod motom SOS za hrvatsku baštinu u toku trajanja izložbe i kasnije prikupljat će se prilozi i vršiti restauratorski zahvati nad brojnim kiparskim blagom hrvatske baštine. Neizostavna je obaveza svakog potencijalnog povjesničara umjetnosti da posjeti izložbu. Razlozi su brojni. Djela koja su predstavljena, bila ona najreprezentativniji ili manje reprezentativni primjeri određenog razdoblja, originalna su djela, a dodir sa originalima - i nakon toga mogućnost komparacije sa srodnim djelima drugih podneblja istog vremena - neobično je važna etapa izobrazbe potencijalnih povjesničara umjetnosti i jedna od rijetkih prilika da se sva ta djela vide okupljena na jednom mjestu. Autor koncepcije i stručni koordinator izložbe naš je profesor - dr Igor Fisković, predavač na kolegiju kasnog srednjeg vijeka, evropskog i domaćeg. I ta činjenica također obavezuje na posjet. U vremenskom rasponu od IX do XX stoljeća slijedimo razvoj hrvatskog kiparstva. Već u razdoblju predromanike hrvatska skulptura pokazuje se izrazito zrela, što je vidljivo u suvremenom načinu opremanja sakralnih objekata raznovrsnim crkvenim namještajem, ukrašenim plitko klesanim reljefima, sa izborom raznovrsnih, uglavnom geometrijskih motiva kombiniranih sa vegetabilnim i zoomorfnim motivima. Taj repertoar kontinuira sve do romanike u kojoj primjećujemo i utjecaje što dolaze iz umjetnosti antike i bizanta, te različita strujanja iz Lombardije i Francuske. U romaničkom razdoblju arhitektonska forma je ono u što se skulptura smješta. Skulptura iz Sv. Nedeljice i iz Splitske krstionice, djela Andrije Buvine i majstora Radovana najznačajnija su ostvarenja naše romaničke skulpture koja stoje uz bok istovremenim djelima nastalim u Evropi. U gotici se javljaju brojne novine: nove teme uvjetovane drukčijim odnosom prema stvarnosti i drugačija plastička koncepcija skulpture što je dovelo do novog oblikovanja ljudskog lika koji će odsad karakterizirati ekspresija i naturalizam. Majstori - školovani u velikim radionicama u Italiji - autori su velikog broja gotičke skulpture u Dalmaciji. Skulpturalna aktivnost živa je i u Zagrebu, gdje je radionica majstora Parlera iz Praga stvorila portal crkve Sv. Marka. Prva polovica XV stoljeća obilježena je radom Bonina da Milana koji je autor brojnih arhitektonsko-kiparskih projekata od Dubrovnika do Šibenika. Druga polovica XV stoljeća označena je skulpturom koja zadržava gotički okvir, ali likovi dobivaju renesansne oblike. Prijelaz iz gotike u renesansu obilježiti će Juraj Dalmatinac i kipari njegova kruga, koji djeluju sve do kraja XV stoljeća. Skulptura u razdoblju renesanse nadovezuje se na kasnogotičko razdoblje. Hrvatska skulptura tog vremena ima gotično-renesansna stilska obilježja. Renesansni način izraza u hrvatskoj skulpturi javlja se krajem prve polovice XV stoljeća u arhitektonsko-skulpturalnim djelima Dubrovnika. Osim umjetnika iz Italije u Dalmaciji su stvarali i kipari rođeni ili udomaćeni u Dalmaciji, a školovani u Italiji. Medu njima najznačajniji je Juraj Matejev Dalmatinac. U ovom razdoblju pažnja se posvećuje i kiparstvu u drvu. Kao glavna djela ističu se raspela Jurja Petrovića u kojima je vidljivo postepeno napuštanje gotičnog naturalizma. Skulpturu baroknog razdoblja možemo promatrati u Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji, te u sjevernoj Hrvatskoj. Skulptura u Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji, je odumiranjem lokalnih radionica sve je manje autohtona. Opadanje domaće produkcije uzrokovalo je uvoz djela u protureformacijske crkve. Zbog političkih raznolikosti skulptura nije jednoznačna: ona je ili pod utjecajem mletačkog kiparstva ili se javljaju skulptori koji su se razvijali u okviru srednjeevropskog baroka. Najbrojniji su radovi altarista. U razdoblju baroka stvoreno je mnoštvo kiparskih djela visoke kvalitete, ali su kipari hrvatskog porijekla uglavnom nepoznati. U sjevernoj Hrvatskoj kiparstvo je najjača i najznačajnija umjetnička grana u doba baroka. Brojni stilski utjecaji pritjecali su sa raznih strana, i prilagodili se uvjetima sredine. Barok je prihvaćen od svih društvenih slojeva, a posebno dobro ga je prihvatilo pučanstvo. Glavni kiparski centri postaju Zagreb, Osijek i Varaždin. U tim umjetničkim središtima rade i strani kipari koji dolaze iz razvijenijih baroknih središta: Maribora, Celja, Graza i Beča. Francisco Robba je najznačajnija ličnost baroknog kiparstva sjeverne Hrvatske. Njegovim radovima barok sjeverne Hrvatske približio se evropskom baroknom kiparstvu. Radio je za zagrebačku Katedralu u kojoj se nalaze i radovi kipara Ivana Komersteinera koji je iz Ljubljane došao u Zagreb. Veliko kiparsko blago ostavile su kiparske radionice samostanskih redova pavlina i franjevaca. U XIX stoljeću kiparska aktivnost je zamrla i jedino još crkva zbog svojih potreba održava kontinuitet kiparskih radova. Prisutan je uvoz radova inozemnih majstora i anonimno pučko stvaranje. Kiparstvo XIX stoljeća obilježili su austrijski kipar Fernkorn koji je autor nekoliko zagrebačkih javnih spomenika, te domaći majstori Ivan Rendić, Rudolf Valdec i Robert Frangeš Mihanović. Ivan Meštrović obilježio je kiparsko razdoblje prve polovice XX stoljeća. Njegovi tragovi osjećat će se u skulpturi sve do naših dana. Javljaju se i brojni skulptorski pravci sa njihovim glavnim predstavnicima. A upravo to moderno hrvatsko kiparstvo nastalo je na starim zasadama skulptorskog oblikovanja na hrvatskom tlu. Moderni hrvatski skulptori dostojni su nasljednici starih hrvatskih majstora. Damir Demonja