ostalo
Munir Vejzović
slikar u mitološkom krajoliku
LIKOVNI POGLEDI Doboj, ulje na platnu previranjima sedamdesetih, dok su se vršnjaci priklanjali avangardi i tadašnjem trendu u likovnoj umjetnosti, Munir Vejzović izabrao je svoj slikarski put. U atelierskom okružju iskušava vlastite mogućnosti. Na osobit način vezuje se uz tradiciju. Želi obnoviti figuraciju u koju unosi nova, moderna iskustva. 0 tom poticaju kazuje: Tko ne priznaje prošlost ne može vjerovati u budućnost. Učio sam gledajući, i ne samo to, već i kopirajući različite slikare. Opčinio me Rembrandt. Čini mi se da današnje mlade slikare to sablažnjava, pa čak imam dojam da im je to netko zabranio. Zamislite kopirati Rembrandta ili Goyu, i to zbog discipline slikarskog sazrijevanja. Kakav promašaj s aspekta konceptualnog gledišta. Godina 1968. bila je presudna za mladog slikara. Našavši se u Parizu, umalo je odustao ANDRIANA od daljnjeg studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Pariz gaje opčinio. Poželio je u njemu ostati zauvijek. Ali, tadašnji politički nemiri ubrzali su odluku da se vrati. Tamo je učio na djelima Picassa, Delacroixa, Courbeta, Cezannea, i drugih, što samo potvrđuje njegovo današnje likovno viđenje: U Parizu, slikarski sam živio 24 sata. Pohađao postave od Louvrea do finih, malih galerija. Upoznao i opus Giacomettija, koji mi je tada bio otkriće. Zatim Renoirea, Maneta, Moneta, Degasa. Vidio sam što se događalo u modernom i suvremenom slikarstvu. Nakon šestomjesečnog boravka u Parizu, Munir Vejzović vratio se u Zagreb. Dakako, diplomirao je na ALU, ali nikada nije odustao od zanesenosti velikim slikarskim uzorima. Ne znam kojim ćutilima odabirem stvari iz prošlosti. Radio sam po Goyi, Velazquezu, Manetu, Picassu. Birao najveće majstore. Zanimalo me kako bi njihova djela mogla izgledati danas. U razdijeljenom svijetu unutarnjeg i vanjskog, slikar ipak odabire zaustavljeni trenutak kojim će nahraniti iluziju. 0 mogućim utjecajima veli: Često mislim, ako bih se trebao negdje sakriti, onda bi to trebao biti labirint, i to tako konstruiran da me ne može pronaći niti Minotaur. Možda jedino Arijadna. Često sam radio Dapres, po nekome. Bavio sam se Velazquezovim gospođicama Las meninas, ili Manetovim Doručkom na travi, s kojim se i Picasso rado i obilno služio. Međutim mnogi su pomišljali, a što imaš tražiti ŠKUNCA nakon Picassoa? Takvi recepti koji dolaze s aspekta promišljanja slikarstva posve su deplasirani. Kažem, za razliku od autentičnih genija ja samo nastavljam gdje su drugi već utrli put. Munir Vejzović naizgled je raznorodan slikar, a u biti okupira ga sažeti prostor slikovitosti. Slikarsku povijest oblikuje vezujući se uz klasične motive, varira muzejsku ikonografiju, stvara po remek djelima. Opus tema: aktovi, mrtve prirode, pastorale, interijeri, vedute, bakanalije, ostvaruje vrlo raznolikim tehnikama. U osnovi je svega crtež. Stoga opisuje: Po vokaciji sam figurativac, crtež mi je čak presudan. Rijetko mi služi kao predložak. On je učvršćena ideja koju na slici proširujem, preoblikujem. Crtež se bavi formom, ponekad svjetlom i sjenom. Često mijenjam temu, od erotske do mitološke, od Minotaura koji krade žene do klauna i cirkusa. Crtačka disciplina traži koncentraciju. U menije možda previše zanosa, strasti. Ponekad mi se čini kako treba biti racionalniji. Ipak, ishodište iluzije je čvrsti ili mrežasti crtež. Oblik nastaje često i cezanneovski, kombinacijom crteža i akvarela. Fascinantan je odnos slikara prema motivu. Intuitivno, on pretače sadržaj u vibracije u kojima stvara gusti podtekst slike. Arkadije i vrtove užitaka naseljava mitološkim nimfama, kentaurima, pastirima, Venerama. Munira Vejzovića smatraju intimističkim slikarom. Navještaj o snazi njegove interpretacije može se primijeniti i na tematsku heterogenost ovog slikara. On ne odriče takvu karakterističnu notu: Ne bih mogao slikati istu temu. Slijedim svoje impulse. Unutar svih dosadašnjih, donekle završenih ciklusa, treba tražiti zajedničku nit. Slikarstvo je uvijek izazov. Ipak, činjenica je da me većina prepoznaje po vedutama Zagreba, a i drugih gradova, iza kojih stojim svim svojim bićem. Ali, činjenica je i to da su moji ostali opusi malo poznati. Tako sam ciklus Bakanalija prvi put izlagao ovoga ljeta u Novalji, , na otoku Pagu. Zagreb ih još nije vidio. U krajoliku, isječku svakodnevice, slikar rastvara prozor u drugačiji, nevidljivi svijet. Vizualna poanta detalja izmjenjuje se sa zvukom slobodnog prostora u kojem se slikar udomljuje. Naseljava se iza mizanscena vidljivog. Čini se, nije presuLijevo: Zrinjevac, ulje na platnu Do je: Akt, 1987., monotipija dno ono što zaustavlja u plenerističkom sažimanju, nego su međuprostori potencijalne dimenzije iz kojih se gradi unutarnja arhitektura slike. Sfumato, gusto ispremrežena sjena ili pikturalnost osobita znaka, daju razlikovni odmak u seriji istovrsnih motiva. U seriji zagrebačkih veduta, gradski detalji privlače ga uvijek drugačijim odjekom. Kao da slikar pročišćava sjećanje. Svježinom nerazdijeljene percepcije okuplja detalje koje zamjećuje na svakodnevnoj putanji. U krajoliku je uvijek nešto novog. Uočava drugačiju kompoziciju, boju ili sadržaj. U izvjesnoj dvojbi ipak propituje: Kako postići faktografiju proživljenog pejzaža, ali i jasne konture u kojima se zaustavlja zaborav: Postoje različiti srodni trenuci kada čvrsto crtam pejzaž ili sam u meditirajućem stanju, lirski raspoložen. Maksimir ili Cvjetni trg, naprosto izazivaju boju. Imaju primarno kolorističke atmosfere. Zrinjevac pak, nosi svjetlucavi ton sivila. U pejzažnom slikarstvu proširio sam repertoar istih motiva. Ponovne vizije razmiču granice ciklusa koji se stalno nadopunjuje. Dionizijski osjećaj nadmašuje svaku realnu asocijaciju dajući Vejzovićevim slikama odlike imaginarnog muzeja. Zadane proporcije samo su kulisa iza koje je uvijek trava, priroda, drveće, vode koje teku, nerijetko životinje. U slikovitoj viziji pejzaži mogu biti napućeni i mitološkim bićima. Kada sam vidio veliko platno flamanskog slikara Jordaensa, silne snage i životne radosti, pomislio sam - tako bi trebali izgledati ljudi u trenutku radosti. Bili su obnaženi. Vino im nadohvat ruke, a životinje sastavni dio kompozicije. Jordaenas je postigao blaženstvo i dojmljivu silinu koja razgaljuje uspavani duh, otapa mrzovolju, razveseljuje. Munir Vejzović rado iskušava stanja slike, unutarnji krajolik napućuje elegičnim ritmovima mitoloških likova. Kao da je neraskidiva bliskost stvarnosti i iluzije. Umjetnost može okupiti, umnožiti svekoliku pojavnost, ali svakom obrisu pridodati i netjelesni oblik. Kada tijekom dugog rada pređete Rubikon realnog, počinje sanjarija. Slikaru je tada gotovo sve dopušteno. U drugačijem, povišenom stanju, mitovi i mašta Kentaur, bubnjar i ljubavnici, 1997,, ulje na platnu postoje i zato da bismo se mogli bogatiti njihovom poukom ili porukom. Skloniti se pod njihov čarobni plašt i spasiti od svakodnevice. Ući tako kroz tajanstvena vrata u prostor imaginacije, satkan od krhke paučine snova. U nadrealnom prostoru sve je dopušteno, moguće je doživjeti snažnu iluziju raja ili pakla. Za Munira Vejzovića često je poticajna i neka antička tema, priča, stih, povijesna scena ili stvarna osoba. Poezija mi uvijek daje presudan impuls. Često me navodi na razmišljanje. Ona je veza koja postoji između sličnih, izražajnih mogućnosti. I poezija može biti figurativna ili apstraktna. Daje mi nekakvu motivaciju. Krležine Balade Petrice Kerempuha ilustrirao sam po nekim poticajnim segmentima. Pokušao sam slikarski prevesti Baudelairea. Opsjedala me tema Marulićeve Judite. Judita krvnik i Judita blažena. Unutarnji krajolici ateljea i nostalgični svijet tihih predmeta: cvijeće, voće, grčka glava, Munira Vejzovića vode i dalje prema slikarskoj avanturi, u prostore imaginarnog. To su teme koje razrađujem više od dvadeset godina, a malo su prikazivane. Uvjetno sam ih nazvao imaginarne, jer su to teme, motivi nepoznate zemlje: Terra incognita i Orbis terrarum. Njihov krajolik stvara se na ideji svojevrsne antike. Da bi ostvario ritam novog pejzaža, jedinstvene idile koja prethodi svakom iskustvenom dijeljenju, Vejzović u slikama, monotipijama, crtežima i kompozicijama, po uzoru na velikane slikarstva, ili vedutama i krajolicima, dočarava izabrana mjesta. Slika postaje prostor sažimanja u kojem slikar levitira. Gledajući odozgo, vidi prostor ljudskosti. Iz blizine vidi san o vrtu, obitava među figurama koje se nadmeću s ljudima, težeći osjećaju apsolutne slobode. Na velikom platnu Kentaur, bubnjar i ljubavnici, gospodin u pozadini, onaj koji svira flautu, do pola je ljudski lik, a drugom polovicom je konj. Stari Grci kažu daje bio opasan jer je ubijao kopitima. Što on radi na mom platnu? Svira frulu i htio bi biti glazbenikom. Glazba moje likove često okuplja u harmoničnu cjelinu. Ona daje intonaciju boji i oblik, stapa se s LIKOVNI POGLEDI njima. Daje im silnice koje osjećamo iako ih ne vidimo. Iluzionistička raspoloženja na mojim platnima bliska su sreći, nekoj unutarnjoj, latentnoj snazi. Ako se takav ugođaj preklopi sa sretnim trenutkom pikturalnog izražavanja, onda se mogu baviti i takvim utvarama kao što su panovi, nimfe, minotauri, kentauri i si.. U ateljeu nastaju nove manifestacije nadrealističkog poretka. Sublimirajući radosnu odu koja moćnim zvukom nadrasta prazninu, Vejzović, i kad slike okrene zidu, može otčitati njihovu sudbonosnu granicu, zaustavljeni prostor. Nazivajući slikara novim ekspresionistom, uvaženi kritičar Josip Depolo, napominje i to, kako u munkovskoj dramatičnosti Munirovih pejzaža ima simfoničnosti, blagosti koja nadmašuje noćnu glazbu u predvorju našeg sna. Slikar pak kazuje: U središtu snova uvijek je žena, njena ljepota, tajanstvenost i nedokučivost. A ljepota je bitni pokretač, neugasla čežnja i sanjarija. Slikam odu zagonetnom ženstvu, magičnom fluidu kojim zrači. Iz takvog sam zanosa počeo slikati bakanalije, vrtove užitaka, radosti života. Uz likove na mojim slikama vrlo su čvrsti detalji. Imaginarni ljudi sviraju, jedu, piju, plešu. Posebna je uloga voća kao izraza obilja, iskonskog detalja jabuke koja dotječejoš od Eve i Adama. Bizarna snaga Erosa prisutnija je u mom slikarstvu od latentne moći Thanatosa. Radeći sliku Radost života, nisam pomišljao na lik koji asocira smrt. Pa ipak, on se pojavio u crnoj odjeći. Drži na pladnju pečenog kopuna i nudi prisutne. Nesvjesno sam ga ubacio kao kontrast sveopćoj radosti. Permanentna sreća ne postoji. Uvijek je negdje zvono koje zvoni, opominje, nadmašuje sve druge atribute, ma kako oni djelovali uvjerljivo. Munir Vejzović kompozicije oblikuje olovkom, prešanim ugljenom, perom, bojom, u crtežu, monotipiji, ulju, gvašu, grafici. Ipak, kazuje: Jedna od dražih mi je tehnika monotipije. Njome je puno radio i Degas. lako je monotipija grafička disciplina, spada u slikarstvo. Rađena je na ploči od cinka, premazana bojom, flomasterom, pa čak i olovkom i otisnuta na preši u samo jednom primjerku. Napravi sam preko 200 listova na temu pastorala, tiskanih u 57 mapa, s osam listova, Edition Biškupić, 1986. napominje Munir Vejzović. Grafika je mom poslu imanentna. Studirao sam je u Milanu, 1982., kad sam boravio u kući izdavača Giorgia Upiglia. Privlačila me unikatna grafika: suha igla, bakropis, akvatinta, mezzotinta. Možda stoga jer je grafika crtačka disciplina. Iz sanjarija i razmišljanja o ideji kozmosa i njegovim nedostižnim prostranstvima, o levitirajućem svijetu i prostoru, o Arkadiji i izgubljenim rajevima čije prasjećanje prodire u ozračje slikareve čežnje, stvara se scenska predodžba. U mitološkim Pastoralama i Bakanalijama, rasprostire se ugođaj čežnje za puninom izgubljenog Raja. Slikar dostiže imaginarni prostor u kojem se odigravaju zamišljene scene. Munir Vejzović približava takvu iluzionističku dimenziju: Bakanalije su pandan druge radosti, oda životu. Bakanal nosi raspojasanost. U slikarskom smislu nosi boju, nosi veselje, u tim detaljima koji imaju svrhu upravo zato da nose veselje. I Bakanal se tako ponaša. Daje mi mogućnost da upotrebim boju i kompoziciju koju mogu dovesti do savršenstva. Ali, ponekad me muči dilema kakav će biti taj konačni trenutak? Hoće li likovi na platnu u konačnici biti sretni, povučeni, tihi, razigrani ili sjetni? Postoji lice i naličje, antipodi koji pokazuju nepredvidivost i zanimljivost života. Ipak, slikar može bdijeti uz štafelaj i samo unutarnjim Bićem sudjelovati na Bakanalijama koje bi najradije oživotvorio. Posve gore: Bakanalije, 1995., gvaš na pipiru Gore: Radost života, 1997., ulje na platnu Lijevo: la&ljaj, 1990., crtež perom