Image
Cijena: € 1,33

umjetnost
Jadranka Fatur
Diskretna mjera diskontinuiteta

JAGOR BUČAN

Fotografije: MSU ZAGREB

 

Potraga za stvarnošću: Jadranka Fatur i hiperrealno, 11. listopada – 9. prosinca 2018. MSU, Zagreb

 

Ako prizovemo Goetheovu prispodobu o buldogu, možemo zaključiti da Faturičin dalmatiner (kao mogući pandan Goetheovom buldogu) na paradigmatskoj slici Telefon, nije tek još jedan primjerak svoje vrste. On je svojevrsni ogledni predložak problemskog susreta slikarstva i stvarnosti

 

„Ako netko naslika buldoga točno onako kako on izgleda, što smo time dobili? Jednoga buldoga više!“ Ova pomalo zajedljiva Goetheova opaska mogla bi stajati kao prikladna ilustracija zazora slikarske moderne spram doslovnog mimetičkog podražavanja predmetne stvarnosti. Iako nije moguće jednoznačno odrediti programski sadržaj tog razdoblja, ono što mu je pouzdano pripadajuće jest (manje ili više svjesno poduzeto) autoreferentno razmatranje ontoloških datosti slikarskog djela. Začetak tog likovnog samorazmatranja podudara se s pojavom fotografije, koja je slikarstvu ‘izbila karte iz ruke’. Oduzela mu je jedan od njegovih dotad najjačih aduta – zahvaćanje viđene stvarnosti u njenoj perceptivnoj pojavnosti. Od tog trenutka nadalje najrazličitiji putovi slikarskog istraživanja iskazuju potrebu za obnovljenim utemeljenjem vlastite naravi slikarskog djela. Slikari nastoje sagledati po čemu se to slikarstvo (po sebi, u sebi) razlikuje od ostalih, njemu srodnih slikovnih reprezentacija.1

Iako su se isticali međusobno oprečnim obilježjima, ti su različiti poetički primjeri baštinili istu značajku. Riječ je o mjeri diskontinuiteta u odnosu slikarstva spram stvarnosti, odnosno znaka spram njegova značenja.2 U procijepu koji se usijeca između označitelja i označenog, između slikarskog djela i referentnog predmeta slici izvanjskog, smjestile su se slikarske tvorevine najrazličitijih pojavnosti. Upravo u stupnju i naravi tog otklona slika je ostvarivala primak stanovitoj zbilji. Ponekad je to bila zbilja samog likovnog djela, ponekad viša potencija viđene stvarnosti, ponekad je pak to bio zaumni svijet koji se nalazi ispod, iznad ili onkraj vidljivog.3 Kako bilo, upravo u mjeri otklona spram mimetičkog podražavanja slikarstvo je tragalo za svojim zagubljenim identitetom. Moderni senzibilitet predmet je svog proučavanja nastojao takorekuć zaskočiti iz prikrajka i prići mu na neočekivani način. Nastojao je ukazati na to da pod pokrovom vidljivog leži potencija zbiljskog, i da ta mogućnost može biti istinski uočena upravo posredovanjem slikarskog djela.

U međuvremenu, slikarstvo je učinilo puni krug. Do kraja iscrpivši najrazličitije načine odnošenja spram sebe sama, ono je iznova potražilo izravno uporište u opaženoj stvarnosti. Ovaj puta to je učinilo upravo zahvaljujući posredovanju fotografije. Obnovljeni susret slikarstva i svjetlopisnih slika nagoviještao je posve drugačiji ishod od sudbinskog susreta sredinom devetnaestog stoljeća. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća slikarstvo je upravo pomoću iluzionističkog primaka nastojalo dokinuti spomenuti diskontinuitet, da bi se tako preklopilo s ponovo pronađenim predmetnim uzorom. Sliku se nastojalo sagledati u njenom kontinuitetu sa stvarnošću. Slikari su, koristeći obnovljeni tehnički pristup trompe l’oeila (uz povremeno korištenje novih tehničkih pomagala poput air-brusha), težili k tome da ponište opipljivu fakturu slikovne površine, ne bi li se slika tako posve rastočila u prozirnosti vlastita okna. To je nastojanje, međutim, ubrzo doživjelo neobičnu sudbinu. Predložak što ga je slikarski mimezis slijedio ukazao se poput fatamorgane: što mu se slikar više primicao, njegov mu je uzor tim više izmicao, rastvarajući se u pikturalnom tvorivu. Umjesto da su ostvarili kontinuirani prijelaz od slike do stvarnosti, hiperrealistički uratci ukazali su se nehotice u iznova obnovljenom diskontinuitetu. Stvarnost je spram slikarstva preuzela ulogu zavodnika koji ujedno privlači i odbija, koji samu igru zavođenja promovira kao ispunjenje erotske (čitaj: spoznajne) čežnje za sjedinjenjem.

O tom neobičnom paradoksu, (u kojem je slikarstvo iznova i neočekivano zapalo u spomenuti znakovni procijep) ponajbolje svjedoči retrospektivna izložba Jadranke Fatur, koju je priredio Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu. Ambiciozno zamišljena i studiozno ostvarena, ta je izložba po modelu ‘tri u jednom’ ponudila višeslojno čitanje mimetičkog modela slikovne reprezentacije. Ponudila je raspon od kanonskih primjeraka američkog hiperrealizma odnosno fotorealizma (prvi put prezentiranih u nas), preko cjelovitog prikaza slikarskog opusa naše najuglednije predstavnice tog slikarskog pravca,4 pa sve do mladih autora domaće likovne scene, koji se također koriste fotografskim predloškom u oblikovanju slika iznova stvorene i u izvjesnom smislu modificirane stvarnosti.

Već i sam naziv izložbe koju je osmislila autorica kustoske koncepcije Martina Munivrana nedvosmisleno ukazuje na obnovljeno, aktualizirano pitanje odnosa slikarstva i stvarnosti: Potraga za stvarnošću: Jadranka Fatur i hiperrealno. U uvodnom tekstu kataloga Munivrana vrlo posvećeno i iscrpno pristupa stilskom, značenjskom i kontekstualnom razlaganju Faturičina slikarstva, osobitu pažnju posvećujući dokumentarnom, životopisnom kontekstu i autoričinim interpretacijama vlastitih umjetničkih nakana. Taj monografski uvodnik predstavlja primjereni exposé kojim se začinje niz tekstova, što svojim izravnim teorijskim aspektom nadograđuju neizravno likovno problematiziranje središnje teme u širokom luku raznolikih problemskih pristupa. Potpisuju ih Lada Čale Feldman, Žarko Paić, Krešimir Purgar, Sonja Briski Uzelac, Leila Topić, Susanne Neuburger i Tonko Maroević, dočim je zabilježeni razgovor s autoricom vodila Suzana Marjanić. Tako zaokružen tematski i sadržajni diskurs zadobio je i adekvatnu formu u vidu bogato opremljenog i umješno oblikovanog kataloga (Damir Gamulin, Nives Sertić).

Tri izložbene cjeline nude tri ključa (tri registra) u pristupu navedenom problemu. Američki slikari (Robert Bechtle, Malcolm Morley, Robert Cottingham, Richard McLean i Don Eddy) predstavljeni u predvorju monografske izložbe, određuju na gotovo manifestan način problemski kanon hiperrealizma, sadržan u težnji za dokidanjem opažajne razlike između slikarskog djela i predmetnog predloška. Faturičina djela ukazuju na mogućnost individualnog usvajanja tog kanona, odnosno na mogućnost suptilnog manipuliranja s njegovim stilemama. Skupina mlađih, mahom afirmiranih slikara (Mario Brakuza, Sebastijan Dračić, Martina Grlić, Janko Ivčić, Ivona Jurić, Lonac, Goran Novaković, Pavle Pavlović, Patricija Purgar, Stjepan Šandrk, Zlatan Vehabović i Ivana Vulić) svjedoče o razlikovnim i značenjskim nijansama koje se neočekivano rastvaraju u kontekstu polazišnog oslonca – fotografskog obrasca, odnosno konkretnog predmetnog predloška. Tu dionicu izložbe kustoski je uredila Ana Škegro, koja je ujedno i autorica izloženog video rada Potraga za novom stvarnošću, u kojem navedeni autori govore o vlastitim, izloženim djelima (snimila i montažirala Ana Opalić).

Posjetitelju izložbe tako se nude različiti pogledi na pripadajući problemski lajtmotiv. Ponuđene vizure pružaju i kontemplativna odmorišta u vidu autoričinih zapisa koji se isprepliću sa slikama. Rječju, isprepliću se – kako na izložbi, tako i u katalogu – riječ i slika. Jedan od tih zapisa izdvaja se kao sržan za razumijevanje Faturičinog pristupa slikarstvu: „Želim ljudima koji budu gledali moje slike pokazati stvarnost na način da ih potrese. Treba ih zaprepastiti prepoznatljivost tog isječka stvarnosti. Oni moraju njome biti jednako začuđeni kao i ja.

Zbog čega kadriranje nekog vizualnog događaja? Zato što je to isječak jednog niza samog trajanja. To je dio istog. Fragment što sadrži cjelinu i time je slika cjeline.“5

U tom zapisu uočavamo posve rudimentaran doživljajni refleks: čuđenje pred viđenim, čuđenje posredovano slikom kao isječkom nekog trajanja. Slikom koja je – per definitionem – osebujna cjelina i koja, kao takva, ujedno predstavlja sliku cjeline. Taj elementarni refleks popraćen je odnosnim aspektom između odabranog isječka i njemu nadređene cjeline. Svijest o složenosti tog odnosa Fatur izlaže u svojim djelima. Ili radije, izlaže ih upravo djelima samim. Upravo ta činjenica ono je što ukazuje na već spomenuti paradoks nesuglasja između označitelja i označenog. Rane autoričine slike nedvojbeno ukazuju na imperativ što umješnijeg slikarskog podražavanja fotografskih predložaka (što ih je ona sama bila snimila) odnosno događajne stvarnosti koju te fotografije bilježe. Međutim, upravo u tom gorljivom nastojanju mimetički predložak izmiče, a stvarnost slike-kao-takve dolazi u prvi plan. Slika doista postaje cjelinom, no ne zato što bi prikazom isječka trajanja nekog događaja ostvarila ujedno i kontinuitet s njime. Ona to postaje upravo stoga što je ostvarila cjelovitost samog slikovnog isječka. Fatur je na taj način svojim slikama ujedno ostvarila i diskretni diskontinuitet u odnosu spram prikazanog prizora.

I doista, slikarica je uspjela u svojoj nakani; pojedine slike uistinu u promatrača izazivaju potresenost. No, ta potresenost – mišljenje je potpisnika ovih redaka – ne proizlazi iz pripadajućeg umijeća iluzionističkog evociranja prepoznatljivosti. Ona proizlazi iz upečatljive pojavnosti samih slika, iz njihove (neka to bude dopušteno reći) samodostatne pojavnosti, koja iznova aktualizira ontološka pitanja moderne. To su ujedno pitanja na koja je moderna pružila odgovor tako što je, između ostalog, obnovila i preoblikovala zanemarene aspekte prijašnjih razdoblja, inspirirajući se (manje ili više izravno) umjetninama nastalim unutar različitih vremenskih i prostornih koordinata.6 U većini slika iz ranijeg razdoblja (izdvojimo ovdje sljedeće: Telefon, Lift, Paluba, Autobusni kolodvor, Izlog pošte, Izlog namještaja, Čamci iz Trsta, Soleil Rouge i Monique, Satovi, Texas truck i Sanderson’s Lunch) Fatur na neobičan način slikarsko djelo vraća njegovom (van)historijskom utočištu: umijeću kadriranja i komponiranja, strukturalnom podudaranju metra i ritma, dosljedno sprovedenom likovnom rimovanju, znalačkoj uporabi tzv. upravljačkog ili direkcijskog crtovlja (tracés régulateurs, traces géométriques, divergentne linije), majstorskom ugađanju kolorističke i tonske game. Radi se, dakle, redom o posve nezavisnim likovnim, odnosno pikturalnim, umijećima.

Posebnost i neobičnost Faturičine vještine nije u virtuozitetu izvedbe (koji je u pojedinim djelima očigledan i zavidan); njena začudnost je u zamijećenoj istodobnosti onoga ‘što’ i onoga ‘kako’, u autonomiji slikovne predodžbe spram predmeta slikom prikazanog. Ta se autonomija ne ostvaruje uvriježenim poetičkim strategijama moderne u smislu stilizacije i redukcije motiva, odnosno isticanja slikarskog postupka u vidu naglašeno vidljive geste, ili pak isticanja materičnosti oslikane površine. Drugim riječima, ne ostvaruje se u diskontinuitetu spram stvarnosti. Ona se ostvaruje na paradoksalan način upravo u mjeri primaka fotografskom predlošku, koji primak međutim nikada nije u potpunosti ostvaren. Paradoksalno, što je u većoj mjeri ostvareno primicanje fotografskom uzoru, to se više uočava nemogućnost potpunog preklapanja, odnosno podudaranja s njime. I u tom se raskoraku začinje vrlina slikarskog umijeća. Iz tog razloga navedene slike pokazuju se u stanovitoj mjeri kao neovisne o predlošku. U toj neovisnosti do izražaja dolaze upravo strukturalne kvalitete likovnih kompozicija. Ogledan primjer te kvalitete predstavlja Faturičina sposobnost da različite razine prikazanih zrcaljenja u odabranu motivu (česti odrazi u staklu koji umnažaju zrcalna odražavanja7) skladno poveže s njihovom primarnom likovnom funkcijom – s planarnom raspodjelom pikturalnih sastavnica unutar cjeline pripadajućeg formata.

Spomenuta vrlina autoričinog umijeća dovodi do mogućnosti da se dotični prizori istodobno sagledaju kao gotovo apstraktna, nepredmetna djela. Ona jesu posve prepoznatljiva, kao što to već i nalaže hiperrealistički uzus. No, ono što ih nama čini prepoznatljivim jesu – Brunerovski rečeno – dostupne kategorije koje smo kulturnom naobrazbom usvojili i temeljem kojih prepoznajemo ono što vidimo. Kada bismo kao promatrači kojim slučajem mogli biti lišeni tog usvojenog znanja, Faturičine slike vidjeli bismo kao začudne vizualne zaslone, neobično skladno uobličene i uravnotežene.

Karakterističan primjer tog paradoksa predstavljaju napose dvije izložene slike američkih autora: Carl’s (Robert Cottingham, 1975.) i Bez naslova (Volkswagen – Don Eddy, 1971.). U obje slike, pod prividom hiperrealističkog pokrova skrivaju se stilizirana likovna rješenja: pikturalni rasteri, ornamentalne arabeske, geometrizirane strukturne sheme, itd. Njihova iznimna upečatljivost sastoji se upravo u tom neznatnom, jedva primjetnom pomaku između preklopljenih slojeva stvarnosti i slikarstva. Konsolidirana, hiperrealna slika stvarnosti u jednom trenutku popušta svoj reprezentacijski stisak, dopuštajući da se površina slike razloži na niz posve autonomnih vizualnih senzacija. Visoka likovna potentnost tih radova ima gotovo subverzivan učinak spram pripadajućeg im kanonskog programa neposrednog odslika stvarnosti. Uostalom, i sam Cottingham izrijekom potvrđuje tu pretpostavku dvostruke optike:

„Mene jednako zanima površina slike koliko i tema. U procesu slikanja tema postane način postizanja apstraktne kompozicije [...]. Je li tema sredstvo postizanja apstraktne forme ili je forma sredstvo prikazivanja teme? [...] Na kraju krajeva, slika se doima kao da reflektira stvarnost, no to je tautologija. Uspješna slika treba nadmašiti stvarnost. Sama slika je nova stvarnost.“8

Unatoč tom izravnom autorovom svjedočanstvu, interpretacija koju smo netom iznijeli čitatelju se može učiniti pogrešnom. Doista, ukoliko konzultiramo problemski intoniran i teorijski obaviješten kataloški tekst Krešimira Purgara, u kojem on razmatra značenje hiperrealizma u današnjem kontekstu, naići ćemo upravo na oprečnu tezu. Hiperrealizam se odlikuje – tvrdi Purgar oslanjajući se na suvremene slikovne teorije – upravo izostankom diskontuinuiteta spram stvarnosti. Hiperrealizam je:

„sve ono što slika ontološki nije i ne može biti; problematizira mogućnost negacije ikoničke razlike ikoničkim, tj. slikovnim sredstvima; maksimalno se približava iskustvu realiteta i time maksimalno osporava vlastiti slikovni status. Premda je hiperrealistično slikarstvo nastalo kao navlastit umjetnički fenomen, njegovi su dosezi mnogo značajniji za opću teoriju slike negoli kao doprinos autonomnom području umjetnosti.“9

Procjena je to koja je posve legitimna sa stanovišta teorijskog motrišta. No, tu apodiktičku tvrdnju uvjerljivo demantiraju s umjetničkog stajališta upravo Cottinghamove i Eddyjeve slike, kao i maločas navedeni refleksivni Cottinghamov iskaz. To su slike iznimne likovne imaginacije, pri čemu taj pojam treba razumijeti ne u smislu maštovitog zamišljanja ili fantaziranja, nego u vidu prepoznavanja likovnog potencijala u viđenim predmetnim motivima. One ukazuju na sposobnost asimiliranja viđenog u krajnje konzistentan i inventivan10 pikturalni poredak. One nipošto ne osporavaju svoj slikovni status približavajući se iskustvu realiteta. Upravo suprotno. Neobična je uvjerljivost, štoviše moć kojom te slike potvrđuju ontološke karakteristike slikarstva. Kao što „opća teorija slike“ opravdano prisvaja dotične slike u svoje meta-slikovno okrilje, tako jednako opravdano slikarstvo hiperrealističke uratke suvereno vraća natrag u svoje disciplinarno okrilje.

Doprinos hiperrealističnog slikarstva autonomnom području umjetnosti ima dvostruki vid. Kao prvo, taj doprinos ukazuje na umješnost iluzionističkih podvala za kojima slikari posežu. Podvala nije u tome da se ono u slici prikazano doima ‘kao stvarno’. Podvala je u tome da se pod tom iluzionističkom krinkom vješto podmetne majstorsko i uzorito umijeće „dobro ugođenog djela“. A umijeće ugodbe je – kao što nam je to poznato – pripadajuće svim područjima umjetnosti. Kao drugo, ono (umijeće) ukazuje na sposobnost slikarstva da u se integrira različite razine stvarnosti. Drugim riječima, da ih preobrazi. Preobrazba je jedna od temeljnih i univerzalnih vrjednota svakog umjetničkog dosega, i ona kao takva ne poznaje disciplinarna i stilska ograničenja.

Preobražaj zvuka u ton svojstven je muzičkom umijeću. Ta je preobrazba omogućena ugođenošću dijatoničkog sustava, koji je kadar u svoj univerzum integrirati različite zvučeće fenomene.11 Likovnom umijeću je pak svojstven preobražaj opaženih predmeta u poredak međusobno sukladnih likovnih odnosa. Preobrazbu omogućuju formativne značajke slici pripadajuće strukture formata.12 Istina je, ti aspekti ugađanja već su unaprijed učinjeni odabirom kadra, bivajući tako ugrađeni u fotografski predložak u trenutku okidanja fotografskog prekidača. No, u sklopu samog slikarskog postupka ponekad dolazi do suptilnih prilagodbi, koje ukazuju na svijest o naravi sprovođenja fotografiranog motiva u drugi, slikarski medij. U slikama koje smo istaknuli nedvojebeno se prepoznaje kvaliteta preobrazbe. U njima nije riječ o „jednom buldogu više“. Ne radi se o jednom billboardu više (kod Cottinghama), jednoj ratkapi više (kod Eddyja), jednom liftu više (kod Fatur). To je upravo ona preobrazba koju slikarstvo jamči svojom sposobnošću uspostavljanja odnosnih odjeka. Odjeka koji zahvaćaju, i za svoje potrebe instrumentaliziraju, sve aspekte likovnom optikom opažene stvarnosti.

U slikama Jadranke Fatur srodna kvaliteta preobrazbe nastaje – reklo bi se, i opet paradoksalno – kao nusprodukt autoričina nastojanja da svojim slikama prida autobiografsku notu. A ta je težnja posve oprečna tendenciji likovne samodostatnosti. Fatur teži snazi životne uvjerljivosti: „Najvažnija je stvar u jednom slikarstvu snaga životne uvjerljivosti, a to je ona stalna, apsolutna usredotočenost, ona nedjeljiva srećonosna vjera koja omogućuje jedan jedini izraz, jer nijedan drugi ne bi mogao nositi težinu i veličinu inspiracije imanentne umjetničkom činu, ili zato što su izraz i inspiracija jedno. Dokle god magijska i duhovna vrijednost jednog motiva sadrži moć animatora, umjetnik postupa kao opčarani medij iskapajući praelemente snage života, migoljenja, micanja, drame, boli, do iscrpljivanja, kada prestaje djelovanje moralne snage motiva. Gubitak ove materinske veze rezultira ravnodušnošću, komunikacija se prekida, zaljubljenost na čudan način gasne i ustupa mjesto samoći i tuđini praznog.“

Usuđujemo se dodati: tamo gdje prestaje motivirani interes slikarice, započinje motivirani interes promatrača. Fatur svojim slikama nedvosmisleno pridaje životni značaj; u svojim motivima pronalazi dimenziju duhovne vrijednosti kojom je odabrani motiv privlači. Spomenuta vrlina posve samosvojnih likovnih vrjednota postaje poput svlaka motivacije što ju je Fatur napustila zgotovivši sliku. Ono odbačno biva ponuđeno upravo likovnoj publici. Promatrač nije u mogućnosti sudjelovati u magijskom posvećenju koje slikarica ćuti u činu slikanja. On, međutim, može sudjelovati u svlaku tog čina; može participirati u uživanju dobro ugođenog djela.

Upravo iz tog razloga pojedine slike posjeduju određeni stupanj stilizacije. Ona se, međutim, ne odnosi na kodificiranu uporabu znakovnih stilema, nego na perceptivnu, a potom i likovnu selekciju registriranih opažaja u viđenom motivu. Ta je stilizacija zacijelo najuočljivije prisutna u slici pod nazivom Paluba. Uzbudljivost te – u svakom pogledu izvanredne i u okvirima našeg slikarstva dragocjene – slike leži u njenoj pritajenoj heterogenosti (danas bi rekli hibridnosti). Ona izravno pripada tradiciji hiperrealizma, ali neizravno pripada i historijski odnosno geografski dalekoj tradiciji japanskog drvoreza. Te su decentne, neizravne poetičke posvete – možda i posve nehotimične kada je riječ o autoričinoj namjeri – dodana vrijednost pojedinih uradaka. One su dragocjen dar ponuđen obaviještenom uživatelju slikarstva.

Meta-slikarska referencija koju spominjemo nije usamljeni primjer u slikaričinom opusu Ona je redovito prisutna tamo gdje autorica svojoj publici otvara mogućnost asocijativnih pomaka u sagledavanju slike. Teško je oteti se dojmu da Fatur svoje nadahnuće u pojedinim slikama podjednako crpi – osim iz vlastite svakodnevice i obiteljskog okružja – i iz slikarske tradicije, i to one autorici vremenski i prostorno nadasve bliske. Riječ je o slikarstvu Krste Hegedušića i osebujnoj poetici koju je taj slikar njegovao. Srodnost vidljiva već i iz bliskog im socijalnog interesa (a potom i iz činjenice da je Fatur pohađala Hegedušićevu majstorsku radionicu). Ona koristi srodan poetički protokol u vidu postupka montaže, postupka koji se može zamijetiti u načinu na koji su slike komponirane. On nije posve očit kao u Hegedušića i ima dva prikrivena vida. Nalazimo ga u odabiru motiva koji uključuje naglašeno sučeljavanje kompozicijskih sastavnica slike (poprečne razdjelnice kontinuiteta površine), kao i u različitom tehničkom tretmanu pojedinih planova slike. Lift je u oba vida ogledna slika. Odabir neuobičajenog reza u kadriranju dotičnu sliku dijeli na dva dijela; treći je dio motivički zadan isječkom prozorskog okna. Svaki od njih podvrgnut je neznatno drugačijem tehničkom odnosno reprezentacijskom tretmanu. Najviši stupanj fotorealističnosti prisutan je u izvedbi metalne površine lifta. Stepenište je riješeno na plošniji način, dočim je figura što viri kroz izduljeni prozor lifta naslikana u nešto stiliziranijoj maniri, koja svojom izvedbom u neizravnoj asocijaciji može prizvati Hegedušićevo umijeće znatno uočljivije likovne redukcije.

To su, dakako, posve diskretne nijanse u montaži slikovne mizanscene, montaži koja se anticipira odabirom fotografskog isječka/kadra, a ostvaruje prilagodbom fotografskog predloška zahtjevima autoričine likovne vizije, koja se prilagodba ostvaruje „malim lukavstvima slikarskog umijeća.“13 No, slika Kralj i ja daje nam za pravo da tu paralelu izravno povučemo. Aplikacija stranog, trodimenzionalnog tijela u tkivu slike (pričvršćena stvarna rukavica na mjestu gdje bi se trebala nalaziti naslikana ruka) izravno priziva Hegedušićevu istovjetnu praksu.14 U nešto kasnijim Faturičinim hiperrealističkim djelima ta sklonost verizmu je nedvojbeno suptilnija (i utoliko razložnija) od spomenutog izravnog oslonca na verističku poetiku tog slikara. Na koncu, montažna praksa vidljiva je – izravno ili neizravno – i u radovima mlađih slikara u popratnoj dionici izložbe. Ona u njih proizlazi posredovanošću novih medija – prije svega internetom i njegovim nepreglednim i neselektivnim slikovnim obiljem koji dostupnim čini gotovo svaki zamislivi vizualni sadržaj. No, taj medij ujedno doprinosi posve drugačijem značenjskom pristupu takozvanoj stvarnosti. Takozvanoj, jer upravo sagledana kroz prizmu novih medija stvarnost se danas doima posve drugačijom no u vrijeme rane hiperrealističke ortodoksije. Ne samo da se odnos virtualne i konkretne stvarnosti gotovo iskustveno poravnao, ponegdje naginjući na stranu virtualiteta, nego se i ova druga u novonastalim okolnostima sagledava drugačije. Virtualna zbilja konkretnu stvarnost prokazuje u njenoj varljivosti, ukazujući na aktualnost drevnog vedantističkog pojma maje – vela ili pokrova koji našoj perceptivnoj i spoznajnoj zamjedbi onemogućuje vidjeti zbiljsko lice svijeta. Ukoliko se virtualna stvarnost našim osjetilima ukazuje toliko vjerodostojnom, nije li tada i naša konkretna stvarnost možda tek neprozirni zaslon koji tajanstveno zaklanja ono što jest po sebi?

Taj zaslon istovremeno je i platno na koje se projiciraju slikovni prijedlozi pomoću kojih viziramo stvarnost. Vizije projicirane na taj zaslon mogu biti izvjestiteljske odnosno sociokritičke (Brakuza: Dijametralna rapsodija potencijalnog nasilja 2013.), distopijske (Purgar: Zona, 2013; Dračić: Minotaur, 2014.,), posthumane (Lonac – Heartbeat, 2016.) hibridne (Pavlović: Fab None, 2018., Novaković: Volim životinje, 2010.), medijski posredovane (Šandrk: Spektakl, 2017.), tautološke (Ivčić: Izvod iz diplomskog rada, 2013.), konzumerističke (Grlić: Čunga Lunga, 2014.), subjektivističke (Vulić: Sušenje, 2013.), poetične (Jurić: Između dvije strane, 2014.), fatalističke (Vehabović: Levijatan, 2013.). Svaka od tih vizija predstavlja zasebne stvarnosti koje međusobno mogu biti podudarne, ali i posve oprečne. Osim oslanjanja na fotografski predložak, zajednička im je više ili manje izražena strategija montaže. Ona se očituje u različitim aspektima: u jukstapoziciji sekvencija poliptiha i fotografskih predložaka različitih izvora (Purgar), Lautréamontovskim susretima neobičnih rekvizita (Pavlović) združivanjem stvarnih i naslikanih predmeta (Lonac), sparivanjem raznorodnih likovnih stilema (Šandrk, Novaković), semantičkim interferencijama fotografskog iluzionizma i interpoliranih grafičkih znakova i simbola (Brakuza), konceptualnim združivanjima slike i njenog naziva (Vehabović, Dračić), komponiranjem ljudskih figura preuzetih s različitih fotografskih predložaka (Vulić), sparivanjem vegetacije i ljudskih tvorevina (Jurić), ‘postprodukcijskim’ izlaganjem izvornika i kopije (Ivčić), združivanjem iluzionistički prikazanog predmeta s monokromnom pozadinom (Grlić).

i to da su ti raznorodni postupci montaže u većini radova popraćeni jasnim, neprikrivenim tragovima pikturalnog prosedea. Dakle, u njima uočavamo svjesno isticanje diskontinuiteta između slikarstva i stvarnosti. No, za razliku od modernističkog primjera diskontinuiteta, kod kojeg slikari stvarnost svojih slika nastoje suprotstaviti predmetnoj stvarnosti, ili pak za razliku od hiperrealističkog, diskretnog diskontinuiteta koji ispituje granično područje tih dvaju fenomena, ove slike kolebaju se između potvrđivanja vlastitosti i koketiranja sa potencijalnom stvarnošću novih stvarnosnih vizija. Utoliko su primjerena inscenacija sadržaja koji se podvodi pod zaglavni naziv izložbe: „potraga za novom stvarnošću“.

 

***

Sve referencije koje su ovu izložbu i popratne tekstove učinili kompleksnim likovno-teorijskim kompendijem ne možemo u potpunosti izložiti zbog ograničenog prostora koji nam je na raspolaganju u ovom prikazu. Dostaje nam zaključak da problemska aktualnost izložbenog projekta nije tek monografski prigodna. Ona je nadasve poticajna za obnovljeno zanimanje odnosa između slikarske prakse i složenog konteksta naše suvremenosti. Utoliko, ako prizovemo prispodobu iz uvodnog dijela ovog osvrta, možemo zaključiti da Faturičin dalmatiner (kao mogući pandan Goetheovom buldogu) naslikan na paradigmatskoj slici Telefon, nije tek još jedan primjerak svoje vrste. On je svojevrsni meta-prikaz, ogledni predložak problemskog susreta slikarstva i stvarnosti. Je li pri tome riječ o diskretnoj razlici između tih pojava, razlici koja teži dokinuti se u težnji k ostvarenju neprekinutog kontinuiteta? Ili se pak radi o obnovljenoj (iako prikrivenoj) afirmaciji diskontinuiteta? Odgovor na to pitanje neka svatko donese svojom vlastitom prosudbom izloženih djela.

 

 

1 Pri tom nastojanju slikari nisu nužno izbjegavali okoristiti se fotografijom da bi tako lakše ostvarili vlastite stvaralačke nakane. O tome detaljnije vidi u: Leila Topić: „Fotografski mesija, slikarev anđeo i „realisti“ – bilješka o odnosu fotografije, slikarstva i zbilje“, u: Potraga za stvarnošću: Jadranka Fatur i hiperrealno, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb 2018., str. 124-136

2 Vidi: Krešimir Purgar: Slikarstvo kao alegorija teorije, izložba u Galeriji MSU, Zagreb, 19. 12. 2016.-19. 1. 2017.

3 Podsjetimo na uvriježeno razlikovanje pojmova stvarnosti i zbilje. Stvarnost je ukupnost pojavnog u svijetu koji nas okružuje; zbilja uključuje i sve ono što nadilazi sferu materijalnog, kao što su to ideje, stanja, itd. Pridjev zbiljsko može se ujedno odnositi i na ono nepatvoreno, istinsko kojim slika – na svoj osebujan način – iskazuje stvarnost odnosno zbilju.

4 Izložba uključuje radove iz svih razdoblja Faturičina stvaralaštva, uključujući ujedno i popratni materijal koji dokumentira stvaralačke postupke (fotografije, skice, crteži, dnevnički zapisi, video zapisi).

5 Suzana Marjanić: „Godine školovanja, protiv konstrukcija i dnevnik životinja – slikarski fragmenti ili ‘Sve o mojem slikarstvu nalazi se u mojim slikama’“ (razgovor s Jadrankom Fatur), u: Potraga za stvarnošću: Jadranka Fatur i hiperrealno, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb 2018., str. 212

6 To potvrđuje i referencija koju je ponudila sama Fatur u popratnoj noti izloženoj u legendi uz sliku „Ulaz“. Riječ je o referencijama na stilske značajke baroknih slika (uzgibanost formi i draperija, svjetla i sjene) koje je ona nastojala ugraditi u to djelo.

7 To je jedan od ključnih motivičkih oslonaca tzv. „treće skupine“ hiperrealista (Hal Forster), koji svojim slikama prikazuju „vizualne zagonetke raznolikih refleksija i prelamanja“. Vidi: Hal Forster (ur.): The return of the Real. The Avant-Garde at the End of the Century, Cambridge/MA: MIT Press, 1996., str. 142, cit. u: Suzzane Neuburger: „Kamera i štafelaj u usporednom djelovanju: Foto-realizam i njegovi saveznici“, u: Potraga za stvarnošću: Jadranka Fatur i hiperrealno, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb 2018., str. 141

8 Robert Cottingham: Peter Seger (ur.), Neue Formen des Realismus. Kunst zwischen Illusion und Wirklichkeit, Köln: DuMont., str. 226-227. Navod je reproduciran u legendi uz izloženu sliku.

9 Krešimir Purgar: „Značenje hiperrealizma danas. Realitet, ikonička razlika i percepcija hipertransparentnih slika“, u: Potraga za stvarnošću: Jadranka Fatur i hiperrealno, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb 2018., str. 105

10 Pojam invencije ovdje se ne odnosi na sposobnost evociranja novih, nepostojećih stvari odnosno pojava; on se odnosi na kreativnu manipulaciju prebrojivim likovnim elementima unutar zadanog sustava odnosa. Te su likovne sastavnice preklapaju s mimetičkim prikazom, i zbog tog preklapanja nisu uočljive kao zasebni, izdvojeni fenomeni.

11 Dijatonički sustav kao prevladavajuća paradigma zapadnog, novovjekog muzičkog idioma nije dakako i jedini postojeći muzički sustav. Svaki sustav koji baštini konzistentnost vlastitih formativnih principa (npr. dodekafonijski sustav, sustav starogrčkih ljestvica, modalne strukture starocrkvenih modusa, sustav pentatonike u istočnoj muzici, itd.) jamči podjednaku kvalitetu preobrazbe, no ostvarenu različitim sredstvima.

12 Riječ je o čitavom nizu oblikovnih principa proizlaze iz strukturalnih svojstava formata (harmonična planarna raspodjela, proporcijske invarijante, dijagonalne mreže, dinamička simetrija, itd), koji formati i sami podliježu kanonskom sustavu tzv. racionalnih i iracionalnih oblika konstrukcije (dijagon, kvinton, penton, auron, folio formati, itd.).

13 „S obzirom na to da su intenziteti na slici bili ujednačeni, dojam je bio mlak i slika bezbojna. Sada, zatamnjivanjem lijevog dijela slike (stubišta) odjednom se izvio lift, postavši određeniji i svjetliji (zbog tamne boje okoline). Čudi me da ranije nisam shvatuila to malo lukavstvo slikarskog umijeća. Ja sam činila obratno – posvjetljujući lift dobila sam nategnut i neuvjerljiv dojam. S ovom novom malom izmjenom Lift je dobio uzbuđujuću dinamiku i prostornost. Još ću neznatno potamniti zid i prema njemu ravnati stubište, a zatim Tu potamniti ruku i posvijetliti džemper te posvijetliti crveno svjetlo i na kraju linije na liftu s točkom.“ Jadranka Fatur: Meditacije i manifesti; Dnevni 1971./1972., 1973./1974., 1975. (neobjavljeni rukopisi), cit u: Martina Munivrana: „Potraga za stvarnošću Jadranke Fatur“, u: Potraga za stvarnošću: Jadranka Fatur i hiperrealno, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb 2018., str. 25-26

14 On ugrađuje tkaninu i kamenje u zidnu sliku koja prikazuje odjevenu figuru i kameno tlo. Rad se nalazi u bivšoj Hegedušićevoj majstorskoj radionici (danas Odsjek za konzerviranje i restauriranje umjetnina, ALU u Zagrebu), u Zamenhovovoj 14.

Fotogalerija
Image
Slika 1.
Fatur
Image
Slika 2.
Fatur
Image
Slika 3.
Fatur
Image
Slika 4.
Fatur
Image
Slika 5.
Fatur
Image
Slika 6.
Fatur


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026