Image
Cijena: € 1,33

ostalo
Frands Bacon
Traktat o tijelu i duši

Retrospektiva; Louisiana, Muzej moderne umjetnosti, Kopenhagen, siječanj - travanj 1998. Francis Bacon u svom ateljeu, 1971. ŽELIMIR KOŠČEVIĆ Autoportret, 1973., ulje na platnu, 198x147,5 cm, privatna kolekcija Retrospektiva britanskog slikara Francis Bacona (1909-1992) u Muzeju moderne umjetnosti Louisiana nedaleko Kopenhagena, ponovo pokreće lavinu pitanja koja zadiru u samu srž problema razumijevanja umjetnosti 20. stoljeća. U njegovom slikarstvu Britanci vide svog najvećeg umjetnika ovog stoljeća, i to - dakako - nije sporno; sporna je i zbunjujuća njegova pozicija u mnogo širem kontekstu estetskog radikalizma kojim je obilježeno naše vrijeme i njegove protuteže u vidu modernih i post-modernih retrogardizama i anakronizama te pozivanja na klasičnu baštinu. Francis Bacon nije dao za pravo niti jednoj niti drugoj struji, već je poput akrobata na žici, visoko iznad zemaljske gužve, izveo briljantno svoju umjetničku točku koja već pola stoljeća podjednako fascinira uvjerene radikalce kao i ekstremne konzervativce. Tumačenje njegova slikarstva dakako nije lako. Razumijevanje teme ljudskog krika koji dominira njegovim opusom ne može zastati na jednostavnoj narativnoj razini, nego traži mnogo više intelektualne naobrazbe. Ovdje su u igri klasični dosezi europskog slikarstva (Poussin, Rembrandt, Velasques, Degas, Van Gogh), temelji filozofije 20. st. (Nietzsche), psihoanalize (Freud), literature , glazbe (R. Strauss), fotografije (E. Muvbridge), filma (S. Eisenstein), ali i sve to spomenuto može poslužiti samo kao marginalna odrednica definiranja estetskih parametara njegova opusa. Ovdje, u potrazi za uporištima i koordinatama koje bi eventualno mogle pomoći razumijevanju tog jedinstvenog opusa u europskom slikarstvu druge polovice 20. st. valja spomenuti i Baconov dendizam povezan s njegovom homoseksualnom intimom, ali i sve one specifičnosti koje englesko društvo i kulturu razdvaja od istoga na Kontinentu. I još nešto; prepoznat vrlo rano kao slikar od kapaciteta, od svoje prve samostalne izložbe u Londonu 1948. g. Francis Bacon je uvijek predstavljao zrelu kreativnu alternativu svakoj globalnoj estetskoj tendenciji ili stanju u kojemu se umjetnost našla nakon post-modernog svojatanja svega i svačega. Bio je odlučno svoj, i u sebi je očigledno sublimirao sve opće i pojedinačne drame ovoga svijeta i vlastita vremena. Tu se negdje krije i podrijetlo Baconova krika, tako česte teme njegova slikarstva. Je li to krik užasa ili ekstaze ostaje i dalje nejasno, i neka tako bude. Pojednostavljeno rečeno, Francis Bacon je figurativni slikar. Svjesno se koristim ovom simplifikacijom kako bi se udaljio od mogućih blokada što ih prepoznatljivi motiv postavlja kao prepreku prodiranju u dublje slojeve slike. Izvjesno podozrenje na prvi pogled izaziva krajnje reducirani registar motiva što ih Bacon koristi u svojem slikarstvu. Tu su isključivo portret i ljudska figura. Drugo, Bacon nikada ne slika istim načinom lik, odnosno figuru i prostor, odnosno pozadinu lika. Za razliku od središnje figure koja je uvijek bila slikana klasičnim uljnim bojama, pozadinu Bacon slika u pravilu akrilik bojama. Pozadina je samo stražnja strana slike - govorio je Bacon, dajući jasno do znanja da središnji lik nosi ujedno i optičko i estetsko središte slike. Premda intenzivne u boji, pozadinske površine svojom monokromnom prostornom geometrijom posve su neutralne prema akciji središnjeg lika. Taj je pak, portret ili figura, slikan arabesknom kaligrafijom, kratkim i snažnim zamasima kista ili nekog od drugih priručnih slikarskih oruđa, uključivši i slikarev palac. Anatomski korektne, figure u konačnoj verziji podložne su logičnim deformacijama, koje središnji lik postepeno pretvaraju u zgrčenu masu koja tek u detaljima podsjeća na svoje ljudsko podrijetlo. Jedino prepoznatljivo ljudsko što izbija iz te mase su otvorene čeljusti iz kojih izbija krik užasa ili ekstaze. Taj grčeviti krik Bacon podiže na razinu gotovo zaglušnog vriska, a oni koji ga ne čuju naprosto ne vide dobro. U tom grčevitom kriku što ga je Bacon tako često koristio u svom likovnom jeziku, mnogi su vidjeli njegovu tajnu vezu s baštinom nadrealista. Istina, erotičnost, neurotičnost, ekstatičnost, pa čak i perverzna dekonstrukcija tijela upućuju na takvu vezu. Deklarirana estetska doktrina nadrealista koja govori o grčevitoj ljepoti, koja po Bretonu ima tri dijela (mimikrija, trenutačnost, slučajnost), samo se u dvije točke (mimikrija i trenutačnost) može povezati s poetikom Baconovih slika. Slučajnosti kod njega nema. On je previše bio slikar da bi dozvolio da mu slučaj stvara sliku. Njegove su slike do u detalja likovno proračunate, odmjerene i kompozicijski izbalansirane. Naravno, a to nimalo ne šteti Baconu, njegove slike sadrže blagi eho nadrealne poetike, čiji smo baštinici svi mi, htjeli to priznati ili ne. Baconova potreba za reciklažom europskih ikona (Velasquesova slika Papa Inocent X z Prada., Rembrandt ili Van Gogh) post-moderni je princip da se prikaže jedno, a iskaže drugo. Ispravno čitanje tog prisvajanja motiva traži prije svega razumijevanje specifične kulture slike na kojoj se temelji estetika post-moderne. Bacon međutim nije eklektik koji bi formalno prenosio slike iz prošlosti. Transpozicija je mnogo suptilnija, da ne kažem blasfemična, ali nikada bez vjere u ljudsku narav i sve oblike njene pojavnosti. Slikarstvo Francisa Bacona i prije i poslije ove retrospektive u muzeju Lousiana ostaje i nadalje jedna od velikih zagonetki umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. Čitava njegova umjetnost veliki je poučak o razumijevanju umjetnosti bez obzira na stilske ili idejne formacije koje čine široku i kontroverznu panoramu umjetnosti našega vremena. Da bi se razumjela i shvatila dubina koju dosiže, oko nije dovoljno. Percepcija je složen proces u kojemu vid dakako, igra određenu ulogu. Ali ono gdje se zaista nešto zbiva, skriveno je duboko u duši i f! - .i& :. -,?& . ; .: i .. .= t *§*-%: Studija za portret Van Gogha V, 1957., ulje na platnu, 198,7x137,5 cm, vlasništvo Instituta Smithsonian, poklon Josepha H. Hirshhorna, 1966. činu stvaranja. Francis Bacon je vrlo dobro znao gdje da smjesti svoje slikarstvo, jer mu je suštinu upravo iz tog mjesta i stvorio. Sve ostalo, diskurs o fotografiji koju je Bacon često koristio kao predložak, tema triptiha stoje Bacon u pravilu koristio u obradi svojih slikarskih tema, dihotomija figuracija - apstrakcija, sve te teme u sjeni su slika Francisa Bacona koje čudesno stoje same za sebe, onako kako su i nastale, kao nejasni obris grča u kojemu su stvarane i koje još uvijek vrište egzistencijalnom stravom čak i u tako lijepom muzeju kao stoje Louisiana na obali Sjevernog mora. Triptih inspiriran Ehilovom Orestijom, ulje na platnu, 198x147 cm svaki, vlasništvo Muzeja za modernu umjetnost Astrup Fearnlev


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026