ostalo
Le Corbusier Revisited
OBRISI
Gore desno: Vila Stein-de Monzie u Garchesu, rana studija ulaznoga pročelja iz 1926. Dolje: Le Corbusier sa svojim skulpturama u pariškome stanu* atelijeru pedesetih godina Dolje desno: Paviljon Novih vremena na internacionalnoj izložbi u Parizu 1937. god. 0 velikome majstoru ću ovdje govoriti iz najmanje tri razloga. Zbog nedavnoga izlaska iz tiska prvoga prijevoda na hrvatski jezik jedne od njegovih 50 objavljenih knjiga Les trois etablissements humains u izdanju Biblioteke PSEFIZMA. Zato što je časopis Time u prvim rekapitulacijama ovoga stoljeća Le Corbusiera svrstao na visoko treće mjesto rang liste umjetnika koji ga obilježiše. Kao i zbog toga što ću u sljedećoj kolumni progovoriti o ne tako davno objavljenoj knjizi Williama J. Mitchella za koju držim da je uistinu usporediva s njegovom prvom, najslavnijom i najutjecajnijom knjigom teško prevedivoga naslova - K (jednoj, novoj, pravoj) arhitekturi. Le Corbusier je, naime, po dolasku u Pariz sa slikarom Ozenfantom razvio estetiku purizma čiju je potpunu formulaciju objavio 1920. u časopisu LEspirit Nouveau koji je u suradnji uređivao sve do 1925. godine. Tu je u nastavcima objavljivao eseje koji su 1923. objedinjeni u spomenutu knjigu Vers une architecture u kojoj iznosi poznatu sintagmu kuća je stroj za stanovanje. Tu je, navješćujući da arhitektura nema ničeg zajedničkog sa stilovima, vrlo impresivno i slikovito prikazao sučeljavanje automobila i grčkoga hrama, što se često krivo interpretira. Smisao te jukstapozicije nije bilo isticanje kontradikcije duha klasične i mehaničke ere, nego uspostavljanje analogije razvitka dvaju potpuno oprečnih tipologija, kojima je na taj način istaknuta zajednička karakteristika selekcije primijenjene na normu. Standardizacija ustanovljena logikom pomnoga empirijskoga proučavanja, u težnji savršenstvu, fascinirala je velikoga majstora i vodila ga, uz privrženost novim tehnologijama - prvenstveno primjene armiranoga betona - prema njegovoj drugoj velikoj životnoj temi - pitanju razvijanja novih tipologija. KREŠIMIR Pretpostavka za njihovo ostvarivanje bilo je kreiranje novih predložaka - programa za nesmetano odvijanje promijenjenih životnih funkcija. Knjiga vrvi proklamacijama i navještajima, veličanjem industrijske ekonomizacije i razuma, inženjerske estetike, serijske proizvodnje, objavama novoga duha i epohe, da bi u kontekstu rastućih socijalnih nemira na kraju postavio pitanje: arhitektura ili revolucija? Time je inaugurirao svoju treću veliku životnu temu koja će iz idealizma često prelaziti u utopiju, vjerovanje da se ispravnim planiranjem može promijeniti i poboljšati svijet, odnosno da je, umjesto oružja i krvi, osnovni gradbeni element nove epohe - arhitektura. Bila je to Le Corbusierova faza programatskoga inauguriranja ideja moderne arhitekture koja nije trpila nikakvu mekoću ustupaka i prilagodbi. Njegovi planovi i napisi bili su u to doba oruđe koje je poput zvona pozivalo na revoluciju svakodnevice. Bili su to strojevi za tumačenje načela sutrašnjice koja je po Le Corbusieru već započela, jer je u svakodnevici svoje tadašnjosti bio okružen očima koje ne vide. Veliki prekooceanski linijski brodovi, avioni, automobili, industrijske i utilitarne građevine, pa sve do malih pariških bistroa s Thonetovim stolcima od savijenog drveta stajali su pred njime kao objets trouve estetike efikasnosti i umijeća masovne, serijske prizvodnje. Le Corbusier se kao jedini moderni arhitekt usudio propisati pravila za novu arhitekturu iznijevši ih na vidjelo putem svojih poznatih Pet točaka za novu arhitekturu iz 1926., koje su svoje izvorište nalazile u sustavu formalnih principa akademske tradicije. Temeljeći ROGINA se prvenstveno na oblicima, a manje na sadržaju pravila su zapravo predstavljala inverziju uvriježenih klasičnih principa: 1. Potpornji (pilotis), 2. Krovni vrtovi, 3. Slobodno oblikovanje tlocrta, 4. Vodoravni vrpčasti kontinuirani prozor, 5. Slobodno oblikovanje pročelja. Realizacije njegovih vila za bogate naručitelje poput one Stein-de Monzie u Garchesu iz 1927. su samo djelomično bile primjer rigoroznosti i čistoće novouspostavljenoga stila, zbog izbijanja na vidjelo četvrte specifične odlike velikoga majstora koji se nije zadovoljavao shematičnim opredmećivanjem čistih principa koje je sam uspostavljao, nego ih je distorzijom prilagođavao prije same primjene. Pri tome je najvažnija distinkcija između klasičnoga načela centralnosti, centripetalnosti i fokusiranja te novouspostavljenoga načela perifernosti, centrifugalnosti i disperzije koji u slučaju Le Corbusierova svjetonazora tjera korisnika na uspostavu odnosa sa zaboravljenom, i zbog uspostave novoga, umjetnoga, industrijski proizvedenoga okoliša, zapostavljenom prirodom - onom prvom, pravom, divinalnom. Već je potkraj dvadesetih postalo vidljivo da se u Le Corbusieru događa obrat koji će njegov nemirni kreativni duh iz rigoroznosti i univerzalnosti programatske faze internacionalnoga stila izvesti prema individualnom izrazu istinskoga umjetnika. Duh serije bit će zamijenjen neponovljivošću prilagodbe objekata koji izazivaju poetične emocije, što će zauvijek podvojiti njegovu ionako ambivalentnu ličnost arhitekta-slikara, inženjera-umjetnika, racionalista-poete. Ta će se peta specifična odlika velikoga majstora ogledati u istodobnom prihvaćanju i odbacivanju suvremene visokoparne tehnologije i tradicionalnih, gotovo primitivnih metoda graditeljstva, monumentalnosti njegovih urbanističkih vizija i enformelnosti njegovih malih građevina, ničeanskoga urbanotvomog vizionarstva i pastoralnoga vernakulamog anakronizma, građanina Le Corbusiera i seljaka Charlesa Edouarda Jeanereta. Unutrašnjost hodočasničke kapele NotreDame-du-Haut u Ronchampu, 1950.-55. god. Skica kuće Sextant u Mathesu blizu La Rochellea, 1935. god. Le Corbusier na prozoru Petit Cabanona u Cap Martinu iz 1952. god. Jedna će se od paralelnih struja te podvojenosti kretati putem ispitivanja granica inženjerske smjelosti i inovacijskih kvaliteta visokotehnološke aformalne arhitekture, najčešće izuzetno laganih konstrukcija, kao u slučaju paviljona Novih vremena na internacionalnoj izložbi u Parizu 1937., dok će se druga oslanjati na tradicionalne načine gradnje iz lokalnih materijala, najčešće kamena i drveta, uz interpretacije klasičnoga kosoga krova te najavljivati ono što će puno kasnije biti imenovano brutalizmom odnosno kritičkim regionalizmom u arhitekturi. Građevine izvedene u toj maniri su, poput kuće Sextant u Mathesu blizu La Rochellea iz 1935., daleko od artificijelnosti asketskoga purizma kojim je Le Corbusier u izrazito kontrastnome odnosu harmonizirao njihova obitavatelja s prirodom. One prepoznatljivošću, taktilnošću i toplinom domestificiranih, psihološki retrospektivnih, a time i lako prihvatljivih materijala donose istančani odnos prema topografiji i mjestu. Tipologija je šatora, koji uz špilju predstavlja suprotni arhetipski obrazac iskonskoga zakloništa, stara Le Corbusierova opsesija, još od objavljivanja primitivnoga hrama u poglavlju o proporcijskim dijagramima knjige Vers une architecture. Šesta se specifična odlika velikoga majstora ogleda u snazi njegova kreativnoga uma, koji će poigravajući se arhetipskim predlošcima, uneređujući shemu i rastapajući paradigmu, spajati naočigled nespojivo i tako demonstrirati moć stvaranja nepredvidivih oksimoronskih mješavina velike emotivne učinkovitosti što će uroditi novim formalnim i sadržajnim tipologijama. Ali on nikada neće dozvoliti da sustav nadvlada formu. Pretpostavljena će shema služiti isključivo kao predložak, potka na kojoj će se graditi složeni preplet funkcionalnih i životnih zakonitosti obitavatelja, lokalnih uvjeta građevinske parcele, klimatskih i kulturoloških odrednica zemlje i podneblja u kojoj se nalazi te onoga što možemo istaći kao sedmu specifičnu odliku velikog majstora, a to je odnos ljudskom rukom proizvedenoga - artificijelnoga i prirodnoga - neprotumačivog stohastički divinalnoga. U tome je odnosu izvorište osme specifične odlike velikoga majstora. Organika imanentna Le Corbusierovim ostvarenjima ne izvire neposredno ili gotovo uopće iz prirode. Tu se radi o jednoj sasvim novoj prirodi, koja svoje izvorište i uporište uvijek nalazi u geometrijskom predlošku, čijim će se rastapanjem i distorzijom generirati oblici, kao stoje to slučaj kod hodočasničke kapele Notre Dame du Haut u Ronchampu projektirane 1950. godine. Njezina realizacija 1955. koincidira s objavljivanjem poznate Poeme pravome kutu u kojoj Le Corbusier istražuje odnos čovjeka i kozmosa, oslanjajući se više na osobni spiritualizam i istraživanja dualističke koncepcije duha negoli do tada uvriježeni humanistički racionalizam. Bez obzira na minucioznu analitičnost i konstantne pokušaje racionalizacije svojega habitusa koji je zamatao u raznovrsje novouspostavljanih sustava, primjerice Modulora, njegova će iskonska iracionalnost stihijski skokovito izvirati u nepredvidivim obličjima njegovih djela. Ta je (deveta specifična) odlika imanentna neobuzdanoj sintetičkoj moći kreativnoga uma koji ne trpi nikakvih represija, a kakav je nesumnjivo bio Le Corbusierov. Monaška je ćelija kao zgusnuti prostor u kojemu se oslobađa duh stara Le Corbusierova tema, još od 1907. kada je posjet samostanu Emi u Italiji na njega ostavio dubok dojam, imanentna njegovu kontemplativnome habitusu sklonome dihotomiji samotnjačke izolacije i egzaltiranih javnih istupa. Petit Cabanon u Cap Martinu na jugu Francuske iz 1952. jednoprostoma je elementaristička drvenjara, jedina građevina koju je Le Corbusier podigao isključivo za sebe kako bi u njoj mogao raditi i u vrijeme odmora. Ta je celula, izolacije, meditacije i mira, baš kao i njegova soba praznih zidova u pariškome atelieru koji je jednostavno nazivao po adresi, 35 rue de Seres, osiguravala povlačenje sretnoga monaha kojemu je samotnjaštvo bilo sudbinom, ali i osnovnim sredstvom stvaralaštva. U tim je ćelijama za njega sve počinjalo i svršavalo. Tu je inauguriran kraj tisućljetne klaustrofobije rađanjem ideje o gradu oslobođenom fizičkih i mentalnih zidina, gradu svjetla, zraka i prostornosti - Zračećem gradu, apolitičnom civitasu gdje je novi vid domestifikacije, humanizma i zajedništva trebao uspostaviti novi pakt s prirodom. Lijevo gore: Modulor, relijef u betonu Gore: Alma Rio 36, ulje na platnu, 1949. god. Dolje: Generalni urbanistički plan Alžira, 1942. god.