Image
Cijena: € 1,33

ostalo
Aleksandar Srnec
Svj etlost Univerzuma

Aleksandar Srnec u svom atelieru M ada bi kod nas postojao sustavnije napisan preI M gled umjetničkih zbivanja u drugoj polovici 20 stoI V Jeca, nesumnjivo bi u njemu jedno od počasnih W L mjesta zauzimao opus Aleksandra Srneća. Kolika I Lje, zapravo, važnost njegova cjelokupnog umjetničkog nastojanja govori i činjenica daje Srnec jedini u Hrvatskoj koji se u spomenutom razdoblju ustrajno bavio istraživanjima na području lumino-kinetičke umjetnosti. Hrabrost da se konfrontira spram SIHlilh lokalne likovne tradicije u vrijeme kada nije to bilo oportuno i nimalo poželjno rezultiralo je djelom koje za domaću umjetnost danas znači i više od same njene povijesti. Ono je u trenutku svoga nastajanja značilo i njenu budućnost, što se u sadašnjosti pretvorilo u paradigmu jednoga novog kontinuiteta. Srnec je rođen 1924. godine u Zagrebu, gdje je kasnije pohađao i Akademiju likovnih umjetnosti. Član je i suosnivač EXAT-a 51, prve poslijeratne likovne grupacije koja manifestno istupa protiv dogmatskih i pragmatističkih shvaćanja u umjetnosti, istodobno se zalažući za potpunu slobodu stvaralaštva. Uz Ivana Picelja, Vjenceslava Richtera i samog Srneća, uže jezgro ovog kolektiva činili su i Božidar Rasica te Vlado Kristl, sve istinski prvaci hrvatske neoavangarde. Naravno, da u takvom jednom zanosu, potpomognutog međusobnim istomišljeništvom, dolazi do poticaja za najsmjelije individualne iskaze, što su svi exatovci nedvojbeno pojedinačno i dokazali. A upravo u tome se razotkriva i najveći kvalitet grupacije; stopljeni, dakle, tek zajedničkim htijenjem ostvarili su zasebne i toliko uvjerljive opuse da danas svatko od njih u Panteon hrvatskog modernizma ulazi kao klasik sam za sebe. Rijetko se kad odvažujem na tako panegiričan ton svojih tekstova, ali i sam sam svjedokom koliko se nebrojeno kolega, posebice mlađih, oduševilo prisustvom najznačajnijih djela Srnecova opusa u obliku samostalne izložbe u sklopu 5. triennala hrvatskog kiparstva, otvorenog nedavno u Gliptoteci HAZU. Doslovno izvučeni iz zaborava (jer Srnec nije izlagao Lumino-kinetički objekt, kombinirana tehnika gotovo punih petnaest godina), ovi su radovi iznova zabljesnuli punim sjajem. Gotovo je nepravedno spram ostalih autora na Triennalu što su se Srnecovi radovi našli u istome prostoru, jer je takvim potezom zasjenjeno sve ostalo što se ovdje moglo vidjeti pod parolom suvremenog hrvatskog kiparstva. Ipak, od svega će kao najpozitivniji efekt ovakve konfrontacije mnogima ostati mogućnost da upoznaju putanju jednog drugačijeg nastojanja od onog što nam se još i danas iz krugova nekih moćnika i likovnih analfabeta nameće kao tradicionalan i jedino valjano. U odnosu spram pionira apstraktnog modernizma, ponajprije Maljeviča i Mondriana, a potom i pripadnika Bauhausa, Srnec nikada nije bio u poziciji puke divinizacije. Naprotiv, svojim je djelovanjem učinio drastičan odmak od njihovih promišljanja nove predmetnosti ili čistog estetskog plasticizma, te je nadopunio ove sintagmatske smicalice mnogo konkretnijim vlastitim umjetničkim iskustvom. Za razliku od svojih velikih prethodnika Srnec nije svoj formalni eksperiment temeljio ni na kakvim stvarnim ideološkim i utopističkim projekcijama, već je uvijek bio okrenut na čistoj vizualnoj senzaciji svog (bez)predmetnog svijeta. Međutim, prethodna tvrdnja bila bi tek banalna eksplanacija jedne, ipak, mnogo složenije prakse. Srnec je u svoj rad, makoliko to u prvi tren nepojmljivo zvučalo, unio i poveću dozu svog oduševljenja Cezanneom, pa je na taj način kod njega uspostavljena jasna transverzala cjelokupnog modernističkog trajanja. Ipak, Srnec nipošto nije interpretator modernizma koji bi zbog svih spomenutih razloga slijepo zaglavio na terenu eklekticizma. On je prije svega manirist koji svakome izazovu pristupa emocionalno, da ne kažemo iz romantičarskih pobuda, nezadovoljan postojećom hijerarhijom diskurzivnih inačica svoje bliže umjetničke prošlosti. On modernističke prototipove, dakle, ne razrađuje nego ih razgrađuje na specifičan način ovostoljetnih duhovnih nomada koji su naširoko otvorili vrata kasnijem nasrtaju postmoderne. lako je težio tehnološkom savršenstvu svojih predmeta, uspio je tek od njih sačiniti seriju meraviglia, u kojima je stvarni prostor predstavljen kao igra, a vrijeme kao iluzija. Upravo prestrukturalizacija savršenih oblika poput kruga i kvadrata, kod Srneća je rezultirala procesom i iskazanim htijenjem za spoznavanjem same biti postojanja, što napokon i jest simbolično iskazano u njegovu neprestanom tretiranju svjetlosne jezgre kao prapočela Univerzuma. Lumino-kinetički objekt, kombinirana tehnika Na početku bijaše EXAT-51. Htjeli ili ne, pripadnost ovoj umjetničkoj grupaciji trajno Vas je odredila, stoga, sastojala se Vaša biografija od tisuću rečenica ili tek jedne, navođenje EXAT-a ne možemo izbjeći. Ja se od EXAT-a nisam nikada niti odmaknuo. Svi se danas nekako hvataju za taj EXAT, a ja gotovo da ne znam što bih vam o tom vremenu mogao reći. Sve je počelo mnogo prije Lumino-kinetički objekt, kombinirana tehnika, 2 faze pokreta O UJ O 1951. godine kada je službeno osnovan EXAT. Picelj, Richter i ja našli smo se skupa mnogo ranije... Svi ste vi pripadnici iste generacije, prijatelji iz studentskih dana, stoga vjerujem da je do okupljanja došlo spontano, bez neke posebne nakane programatskog djelovanja. Mi smo osjetili međusobnu bliskost već po tome što nitko od nas nije bio zadovoljan s, recimo to tako, tadašnjim stanjem na likovnom području. Takva naša razmišljanja se nisu dogodila od danas do sutra. Taj je proces trajao duže, razvijao se zajedničkim radom. Jeste li svi zajedno imali možda neko inspirativno uporište koje bi vas navelo na taj značajan iskorak od lokalne tradicije i onodobnog socrealizma? Što Vas je potom uputilo na apstrakciju? Svakako daje čovjeku, konkretno umjetniku, u bilo kojem trenutku stvaranja nešto bliže a nešto dalje od već postojećih stvari. Tako i nama. Međutim, mi smo u svijet tada vrlo rijetko putovali. Povremene prilike smo za to imali od 1949. kada smo započeli projektirati paviljone tadašnjih jugoslavenskih nastupa po različitim svjetskim sajmovima. Naravno da smo pri svakom putovanju koristili priliku da obilazimo muzeje i galerije, ali nismo se pritom bavili mišlju da ćemo sada i mi započeti raditi slično onome što smo u njima vidjeli. Krenuli smo vlastitim putem ne razmišljajući u pravcu da bi se s tim što smo radili negdje mogli probiti, poglavito ne na tržište. Neki nas je vrag iznutra stalno tjerao da probamo nešto drugačije. Jesmo li u tome uspjeli ili ne, to ja ne znam, ali ne bih sada iz svega toga želio raditi crnu magiju... Naravno, nije niti cilj mojih pitanja da ovim razgovorom stvaramo crnu magiju ili mit oko EXAT-a. Naprosto me zanima faktografija zbivanja i rekonstrukcija vaših zajedničkih razmišljanja. Već ste spomenuli bavljenje dizajniranjem za međunarodne izložbe, pa bih volio da pojasnite koliko je to primijenjeno iskustvo utjecalo i na samu Vašu umjetnost? Mi smo upravo te razlike željeli i poništiti. Onda se, zapravo, o dizajnu nije niti pričalo na način na koji se to čini danas. Nismo osjećali da postoje neke razlike između primijenjene i tzv. čiste umjetnosti, jer smo bili sigurni da se sve temelji na istom principu rješavanja vizualnih problema. Sve to imate i u našem Manifestu... Dakle, nikada se nismo trsili da izmislimo nešto svjetski novo. To je sve već u sličnom obliku postojalo... Pisalo se već ranije da su neke vaše ideje bile potaknute i Bauhausom, ne po likovnim sličnostima, nego po osnovnom konceptu. Svakako da smo mi tada to gledali, kao što smo otkrivali i mnoge druge stvari, ali... ne znam što reći. Teško je razgovarati kada se čovjeku hiljadu misli vrti po glavi... Možda Vam naprosto ne odgovara vraćanje u prošlost i možda Vas takva pitanja iritiraju... Ma to je vrijeme bilo strašno komplicirano, sa svih strana. Trebalo bi sada otići unazad do početka 2. svjetskog rata, kada smo se Picelj i ja upisivali na likovnu Akademiju. Jako smo stari znanci... Upoznali smo se 1942. i već slijedeće godine zajedno smo započeli sa studijem. Sjećam se da smo se već na prvoj godini posvađali sa svima. Jerolim Mise nam je bio profesor crtanja glave, a ja sam to strahovito mrzio, za poludit... Obojica smo smatrali da nam to uopće ne treba i Mise nas je srušio. Jednostavno nam je u indexe upisao nedovoljan i više nije bilo popravka. Ubrzo potom odlazimo u vojsku, u domobranstvo, tako da smo 1945. morali upisivati Akademiju ispočetka, kada upadamo u šape Detoniju. Poslije rata je sve bilo ispolitizirano do nepodnošljivosti, pa smo se na Akademiji ponovo sukobili iako nas politika nimalo nije zanimala. Sjećam se da smo jednom u klasi listali Skvrina izdanja i naročito se divili Cezanneu, a to se tada smatralo dekadentnim. I naravno, Detoni nas je srušio. To nam je dosta zakompliciralo život jer nam je prijetilo dosluženje vojnog roka, tako da ja upisujem povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu, a Picelj se zapošljava. Upisao sam se tek da dobijem odgodu, jer stvarno nisam niti znao gdje je fakultet... Ipak, 1947. sam na Akademiju krenuo po treći put u prvu godinu i mislim da sam do sada jedini koji drži takav rekord. Sto je s ostalim exatovcima i kada vam se pridružuju? Pridružuju se uglavnom arhitekti, a dolazi i Vlado Kristl. U međuvremenu, 1951. godine, mene je ipak vojska dohvatila, a kada sam se iz nje vratio teren za osnivanje EXAT-a je već bio pripremljen. Sjećam se daje Bernardi pročitao naš Manifest na Prvoj skupštini Društva primijenjenih umjetnika Hrvatske, koje se tada odvojilo od ULUH-a. Tko je dao ime EXAT-u? EXAT - eksperimentalni atelje pojavio se iz gužve u kojoj ja nisam sudjelovao jer sam tada bio u vojsci, tako da na ovo pitanje ne znam odgovoriti. Možda najveći udjel u svemu ima arhitekt Zvonimir Radić. On je bio teoretičar EXAT-a. Mnogo je toga napisao i za sobom je ostavio dosta izvrsnih tekstova, ali se još nitko nije angažirao da obradi tu ostavštinu. U Piceljevu ateljeu smo 1952. napravili jednu internu izložbu na koju su dolazili mnogi prijatelji, intelektualci i kolege, među kojima je bio i Krsto Hegedušić. Ne znam zašto, ali sviđali smo mu se i dosta nas je štitio. Je li još bilo neke podrške sa strane? Uglavnom među tada mladim kritičarima, Radoslavu Putaru i Dimitriju Bašičeviću, dok je Jure Kaštelan pisao za našu prvu izložbu u Društvu arhitekata. Eto, sada nam neki mladi arhitekti nude rekonstrukciju te davne izložbe u njihovu Udruženju. Jeste li i sami znali braniti vlastiti rad? Na koji ste način razmišljali o vlastitoj afirmaciji? U prvome redu ja nikada nikog nisam molio da mi radi izložbu. Stoga, puno samostalnih izložaba nisam niti imao. Meni je to, zapravo, fizički uvijek bilo naporno. Također, nikada nisam volio animirati niti kritičare iz generacije u smislu da ih natjeravam: Daj napiši ovo ili ono... Čitavo vrijeme, najmanje sam se obazirao na pljuvanja po EXAT-u ili po meni osobno, jer to je tada nekako bilo normalno. Sve me to nikada nijeni u čemu sprječavalo niti me je mijenjalo. Koji je razlog da praktički od 1983. niste samostalno izlagali? A nitko me valjda za izložbu nije došao pitati, a ja se nigdje nisam htio nuditi... Početak je 60-ih za Vaš opus vrlo značajno razdoblje. Tada se, naime, počinjete baviti lumino-kinetičkim objektima koji Vas kao umjetnika danas najviše određuju. Moglo bi se tako reći, ali njih sam prvi put pokazao tek 1967. na izložbi u Studentskom centru u Zagrebu. Ja sam se sa svjetlom počeo igrati mnogo ranije, a i s filmom... To mi je bila opsesija. Jako sam volio snimati svoje objekte. Što je s Vašim sudjelovanjima na Novim tendencijama. Mišljenja sam da je u njima bila prisutna jedna dosta izražena ideološka komponenta, naravno ne u političkom smislu, koja je imala za osnovu širenje umjetnosti u različite sfere kreativnog i duhovnog čovjekova stvaranja, što je vrlo blisko i stavovima EXAT-a. Možda zadnji ovostoljetni utopistički projekt... To je za Zagreb bila izuzetna manifestacija, koja je naprosto prokockana. Stvorila se prilika da postanemo značajan umjetnički svjetski centar. Ja nikada nisam znao nečemu racionalno pristupati, niti sam to želio. Oduvijek sam bio preemotivan. Cijeli svoj posao sam doživljavao kao igru. Ove svoje svjetlosne kutije i dan-danas ja nazivam igračkama. Ipak, one su protkane i jednom vrlo ozbiljnom tehničkom komponentom. To valjda potječe iz moje mladosti. Žudio sam za igračkama, što je i normalno za svako dijete, a koje nikada nisam mogao imati. Posebno sam žudio za mehaničkim igračkama. Željeznicu sam cijeli život htio imati. I to je kod mene čudno, jer ja još i dan-danas to želim. Isto kao i stolnu bušilicu, nikad je nisam imao. Sada mi više niti ne treba, jer bi mi samo stvarala nered. Također, jedno lijepo flanelasto sivo odijelo, još je jedna moja neostvarena želja. Sve to Vama zvuči pomalo suludo, ali je tako... Q < O o Lumino-kinetički objekt, kombinirana tehnika i Lumino-kinetički objekt, kombinirana tehnika Ipak, ostvarili ste želju da imate svoju kameru. Pa jasno, jer kada radite sa svjetlom, morate si pronaći rješenje da takve svoje radove nekako trajnije zadržite. Tako sam počeo snimati svoje radove. Isprva sam ih fotografirao, ali sam za taj posao kasnije angažirao neke svoje prijatelje, pri čemu se Vlado Petek posebno istaknuo. Znali su me i zafrkavati, jer su uvijek nešto mjerili tim svojim instrumentima i govorili mi: Nema šanse, ne bu ti nikaj iz toga ispalo. Naravno, snimili su jako dobre filmove koje i danas čuvam, ali sam si i ja kasnije kupio jednu rabljenu 16 mm boleksicu. Vaša skulptura proširuje se s vremenom i na čitav ambijent. Možda i najvažnije pitanje za Vas: Kako promišljate prostor? Mene je uvijek mučilo, a i danas me to opsjeda, da nikada nisam uspio uskladiti i predvidjeti što će se u samoj mojoj skulpturi desiti. Kontrolirati situacije pri vrtnji pomičnih elemenata objekta i preklapanje svjetlosnih refleksa, ostali su mi nerješiv problem. I to mi je žao-..


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026