Image
Cijena: € 1,33

ostalo
Dinamičan umjetnički sajam

47. VENECIJANSKI BIENNALE Venecija, 15. lipnja -15. studenog 1997. Robert Longo, Kada raj i pakao zamijene mjesta, 1992., 13 križeva od šećera Venecijansko Biennale je postalo najkontroverznije sajmište svjetske umjetnosti u današnje doba. S jedne strane, već čitavo stoljeće, Biennale zadržava tradicionalnu formu svojevrsne Olimpijade umjetnosti ili svjetskoga prvenstva: pitanje je prestiža natjecanje u nacionalnim paviljonima, a bogme, dijele se i nagrade, baš kao i medalje u sportu. Tako i na poprištu umjetnosti - a samo je šarena laž da ova manifestacija nije i tržišni poligon koji potvrđuje cijene uglednih umjetnika, te promovira mlađe ili anonimnije - zemlje koje se slove kao gospodarske ili političke sile i velesile, demonstriraju i svoj prestiž na polju umjetnosti. Dakle, Biennale se ni za živu glavu ne može i nikada neće odreći formule prezentiranja jednog, dva ili tri umjetnika u nacionalnom paviljonu pojedine zemlje. S druge strane, Biennale je u novije doba redovito obilježeno koncepcijom jedne snažne kritičarske ličnosti koja se želi potvrditi unutar svoje teorije, uvijek suprotne onoj prethodnoj, sa prethodnoga Biennalea. Tako je glavni selektor, kurator ili kako se ta funkcija bijenalskoga šefa već zove, ovogodišnjeg, 47. po redu Biennalea ugledni talijanski kritičar Germano Celant. Otac je arte povere, danas gastarbajter u New Yorku, savjetnik u tamošnjem Muzeju moderne umjetnosti Solomon Guggenheim. Uzgred, spominjem formulu izlaganja po državnim paviljonima kao tradicionalnu i mastodonsku, jer smo upravo u posljednjem desetljeću svjedocima burnih teoretskih i koncepcijskih raspri o umjetnosti kao nadnacionalnom ili anacionalnom djelovanju koje briše ustroj svijeta u njegovoj zemljopisnoj, političkoj i gospodarskoj konstelaciji. A ona isključuje i svaku ideologiju u svijetu suvremenog arta. No, ne lezi vraže, ipak se čini da je hijerarhija vrijednosti i diktat tržišta neodoljiv magnet, kojemu se priklanja i Biennale. Stoga promovira i nove umjetnike, i nove koncepcije. Postavlja ujedno i cijene. Mnoge druge svjetske manifestacije, od kojih je kasselska Documenta jedna od najvažnijih, izbjegavaju takvu formulu, i ne priklanjaju se čarobnoj moći, u današnjem materijalističkom svijetu potrošača, novoustoličenog Boga Novca. Drugim riječima, Biennale je ipak fasada komercijalizirane umjetnosti, bez obzira što ide u korak s vre47. VENECIJANSKI BIENNALE menom, i ukazuje na nove pravce, na nove kreativne potencijale, i trudi se odrediti idejne smjernice predlažući nove koncepcije i ideje. Zgodno mi nedavno reče profesorica dr. Vera Horvat Pintarić da se likovna kritika dijeli na mafiju i antimafiju. Čuveni talijanski kritičari koji su dominantni na ovodesetIjetnim Biennalima (Achille Bonito Oliva i Germano Celant), te poneki netalijan (francuski kritičar Jean Clair), tvore svojim opsjenarstvom velike pomake, ali i bitno komercijaliziraju umjetničke pravce i umjetnike koje promoviraju uz svoje ideje (transavangarda, arte povera, anakronizam, povratak figuraciji i tijelu itd. itd.). Stoga Biennale i jest najkontroverznije svjetsko umjetničko sajmište: redovito u mišljenjima dijeli kritiku i javnost, dobiva mnogo afirmativnih, a još više negativnih polemičkih tonova. No, izuzmemo li izbore i umjetnike u nacionalnim paviljonima, koji pod vodstvom izbornika pojedine zemlje imaju potpuno slobodne ruke birati i izlagati umjetnike koje hoće, pažnja se usmjeruje na idejni koncept glavnoga kuratora. Nacionalni paviljoni su zanimljivi utoliko što daju vrlo širok spektar umjetničkih dometa, izričaja, sloboda, koje mogu, ali i ne moraju nužno pratiti osnovnu koncepciju. Mnogi umjetnici u paviljonima imaju svoj etnički i genetski štih, a ove su godine Australci izložili radove tri žene umjetnice, Aboriđinke, koje na svoj osebujan način izražavaju svoj etnički entitet. Većina ipak univerzalizira svoje svjetove, vrlo su suvremeni i radovima bitno odstupaju od ikakve nacionalno obojene umjetnosti. Neću sada ovdje zalaziti u komentiranje pojedinih nacionalnih paviljona, već se usredotočiti na šezdesetak umjetnika koje je Celant izabrao za svoju koncepciju Budućnost, sadašnjost, prošlost, 1967-1997.. Celant polazi od činjenice da se umjetnička produkcija danas registrira kao živo stvaralaštvo u progresivnim promjenama formi i predodžbi, koje brišu generacijske razlike. Oliva je 1980. g. uveo na Biennale vrlo hvaljenu sekciju Aperto, koja je predstavljala umjetnike mlađe od 35 godina. 1995. g. Jean Clair je ovu sekciju ukinuo i bio žestoko zbog toga napadan. A Celant je nije sada obnovio, već je mnoge mlade umjetnike pozvao da izlažu, i pomiješao ih s umjetnicima srednje i starije generacije, inzistirajući na tvrdnji da dob umjetnika nije i garancija kvalitete. Želio je dokazati da su umjetnici svih generacija danas povezani mnogostrukim i višeslojnim htjenjima za istraživanjem, da se multikulturalnost i multidisciplinarnost njeguju iznad svih dogmatskih pregrada, a osobito onim o dobi umjetnika. Svi su umjetnici podjednako svjesni tradicije moderne i postmoderne, ali i živo zainteresirani za vrijeme svoje sadašnjosti, prateći je tehnički, tehnološki, formalno i idejno. To nomadsko pleme, velika svjetska umjetnička obitelj dakle, razbija demografske i geografske granice i uspostavlja vremensku i prostornu ideju beskonačnosti, baš kao stoje i svemir, iako nedokazivo, beskonačan. Njegovi umjetnici traže mogućnosti otvaranja novih spoznaja i umjetničkih svijesti. Umjetnički je univerzum, kao i svemir, u stalnoj ekspanziji, a doživljaji i događaji fluktuiraju kroz memoriju prošlosti i kreću se ka budućnosti kroz sadašnjost. Sva su ta traganja u sebi nositelji socioloških i antropoloških, filozofskih i znanstvenih, estetskih i lingvističkih, otvorenih i zatvorenih, središnjih ili perifernih, nacionalnih i transnacionalnih implikacija, zapravo individualizacije osobnosti u svijetu čiste umjetnosti. Ovaj multikulturalizam isključuje osovine sjever -jug i istok - zapad, i utemeljuje se na antitematici koja ustoličuje mišljenja i vizije izvan povijesnih periodizacija, bolje rečeno, na lingvističkom univerzalizmu. Na izložbi su od starijih umjetnika prisutni negdašnji mladi lavovi koji su se odupirali hladnoratovskoj podjeli svijeta, koji su šezdesetih i sedamdesetih godina stvarali pop-art, minimalizam, konceptualu, land-art, body-art, FOTO: OREN FLOR analitičko slikarstvo, siromašnu umjetnost, i od njih stvorili mitove. Zlatnog lava za životno djelo tako je dobila Agnes Martin, jedna od rodonačelnica geometrijskog minimalanalitičkog slikarstva, onoga koje zahtjeva plošnu i kolorističku jednodimenzionalnost slike. Nešto mlađi njemački slikar Gerhard Richter, uz Anselma Kiefera živi klasik suvremenog slikarstva, predstavlja najviše domete dobro zastupljene slikarske sekcije na ovome Biennalu. Kieferu je priređena i sjajna samostalna izložba u Muzeju Correr. Kieferovi pastozni postupci koji tvore mitsku građevinu slike i predstavljaju zemlju, uzdižu se u simboliku spoja sa nebom: suncokretovim sjemenkama stvara zvjezdano nebo, a na namazu boje ispisuje HIMMEL, nebo. I Richterovi apstraktni slojevi Posve gore: Haim Steinbach, Soba antikviteta, 1996., 213.4x381x91.4 cm Gore: Worfgang Leib, Nije ovdje, 1996., instalacija Rebecca Horn, Koncert, 1997., instalacija, bakrene cijevi, električki materijal, motori Emilio Vedova, dobitnik ovogodišnjeg Zlatnog lava za životno djelo U) CD < O O 5 gustih otvorenih i međuprožimajućih boja ovaj vrhunski njemački dvojac postavlja među najviše domete Biennalea, odnosno Celantove novae i supernovae, umjetničkih galaksija. U vrhu slikarske galaksije svojim svjetlosnim efektima je i Brice Marden, te Emilio Vedova, također dobitnik Zlatnog lava za životno djelo. Važno je reći da je ograničenje od šezdesetak umjetnika Celant potvrdio zadatošću izložbenih prostora, a to su talijanski paviljon i Corderie dell Arsenali. U talijanskom paviljonu umjetnicima su dodijeljene zasebne prostorije, a Corderie su zamišljene kao arhitektura bez zidova. Jedinstvenost prostora očuvana je nepodizanjem zidova za razdvajanja i izolaciju, pa je čitav prostor slobodan, kako reče Celent, poput velike bazilike ili džamije. Tako umjetnici mogu izlagati svoje radove na otvorenom teritoriju, poput nomada ili putnika u velikom prostoru, jedan pored drugoga. U talijanskom paviljonu dobro se držala generacija dinosaurusa: stari popartisti Jim Dine, Roy Lichtenstein i Claes Oldenburg (s djelom stvorenim u suradnji s umjetnicom Coosje van Bruggen). Oldenburgov veliki rad nema više snagu i kvalitetu kao nekoć, dok Dineove slike i skulpture glava s evokacijama starog Egipta i Grčke smatram jednom od boljih stvari viđenih na ne pretjerano dojmljivom Biennaleu. U slikarstvu ovaj umjetnik stvara simbole američke civilizacije i off-medija (Pajo Patak, Miki Mouse), a uz njih kostur smrti. Općenito, razlogom slabijoj kvaliteti radova mnogih umjetnika smatra se Celantov zahtjev da naprave svježe radove samo za Biennale. Celant sam djelomice priznaje šupljikavost i povremenu neuvjerljivost čitave koncepcije, izbora i postava, koji ostaju pomalo konfuzni i nedorečeni, ali braneći se velikom vremenskom stiskom, jer je imao samo četiri mjeseca za čitav megalomanski projekt, kakav Biennale zapravo uvijek i jest, i što mu srozava ugled; ova izložbetina (mislim i na svih 16 dodatnih izložaba, rasutih diljem Serrenissime i u njenoj okolici) brojem izložaka i mjesta održavanja zahtjeva izuzetnu kondiciju i koncentraciju, no lomi i najjače. Katarzični trenutak svaki konzument ove u svim segmentima neprobavljive maratonske izložbene trke doživljava uz mnogo starih dobrih talijanskih espressa ili capuccina, te veće količine hladnih pića. Ravnodušnost u mnogim slučajevima izaziva zasićenost premorene izbombardirane percepcije u kombinaciji sa slabijim radovima nekih slavnih umjetnika. Ceh su osobito platili Oldenburg, Rebecca Horn, Luciano Fabro, Francesco Clemente, Robert Longo, Jeff Koons i još neki, čijih se djela sjećamo u boljim ranijim izdanjima. Izvrsni su Wilhelm Laib sa svojim lebdećim brodicama, Jan Fabre s velikim skulpturama sastavljenim od ljuštura hrušteva i jelenjaka. Jedna od konstanti u promišljanjima mnogih umjetnika jest primjetno istraživalačko vrenje za novim neumjetničkim materijalima poput kukaca, (Fabre) igračkih kocki (izvanredna djela, skulpture Tonvja Cragga), cvijeća (Koons), te trošnih, propadljivih materijala poput šećera (križevi Roberta Longa), itd. Multimedijalnost podrazumijeva interferiranje slike, skulpture, fotografije i ambijenta. Video je dobro zastupljen, a osim našeg Martinisa valja izdvojiti radove Steina Vasulke, Rodnev Grahama i Pipilotti Rist, mlade Švicarke koja je nagrađena (uz Douglasa Gordona i Rachel Whiteread) nagradom za umjetnike do 40 godina. Japanka Mariko Mori je izazvala interes svojim 3-D radom, koji se promatra specijalnim naočalama, a gostovala je kod skandinavskih paviljona, kao primjer transnacionalizma u svijetu današnje umjetnosti. Koristi eleMarina Abramović, Balkanski barok, 1997, detalj video projekcije 47. VENECIJANSKI BIENNALE mente japanske tradicije, bajke i kiča, a u Celantovoj koncepciji izlaže fotografiju sebe kao sirene na plaži. Uvijek odlično funkcioniraju minimalisti. Jan Dibbets s okruglim iluzionističkim prozorčićima smještenim u vrh prostorije, Gerhard Merz koji je u njemačkom paviljonu blago neonima diskretno intervenirao svjetlom u prostor(u), Dino DeDominicis itd. Osobno mi je vrlo drag rad Juana Munoza, kipara čiji likovi grupe uniformiranih Kineza sa smijehom na licima izazivaju i u vas smijeh, a ironiziraju sudar kultura. Samo je jedan odvojen i sam sa sobom priča u zrcalu. Duhovit komentar na osjećaj kolektiviteta tipičnim za daleke Istočnjake i individualizam Zapadnjaka. Od čitavog niza radova znanih i manje znanih umjetnika (Mario Merz, Ed Rušena, Anette Messager, Baldessari, Tuttle, Zorio, Airo, Steinbach, Bell, Gabellone, Tavlor- Wood, Qiang, Pancrazzi, Cabrita Reis, Ann Hamilton, Mark Dion, Stephan Antonakos, Le Dray, Stockholder itd.) ustraju na invencijama i kreativnom duhu suvremenih variranja i formalnih i sadržajnih i sasma lingvističkih obrazaca. Dobro je što na ovogodišnjem Biennalu nije bilo ispraznih izričaja koji imaju na umu tek izazivanje što jačega stresa, pa i šoka. U tom su smislu provokativni samo Dinos i Jake Chapman, čije morbidne skulpture odsječenih udova i spolnih organa na ljudima djeluju tako da više i ne mogu osobito isprovocirati. Ako govorimo o provokaciji, mora se priznati da je jedna od nagrađenih umjetnica Marina Abramović izazvala snažno uzbuđenje i vibracije u gledatelja. Ova je bivša Jugoslavenka bolje prošla što nije izlagala u jugoslavenskom paviljonu (gdje se unutar konkurencije obrukao stari naivni nadrealist Vojo Stanić), nego u pozvanoj Celantovoj koncepciji. Iznimno je snažan njezin Balkanski barok, iako ima i ponekih zamjerki, kao stoje namjerno forsiranje uljuljanom Zapadu podmetnute egzotike Balkana i narodnih balkanskih predaja, što gotovo uvijek pali. No, Abramovićka je kozmopolitska umjetnica, cijenjena po dosadašnjim radovima. Priča priču o štakoru koji se pretvara u vuka, riba četkom veliku teleću kost, sjedeći na hrpi istih, koje sirovošću i brutalnim realitetom propadanja i smrada izazivaju konsternaciju, pojačanu autoričinim zapomaganjem jedva čujnih riječi. Na okolnim video ekranima ona je prvo liječnica koja gleda kako otac uperuje pištolj u majku, pa u sebe, da bi potom bila pretvorena u razuzdanu barsku plesačicu. Očito se radi o izrazu dubokih socijalnih, psiholoških, genetskih i inih frustracija pospješenih podrijetlom i iskustvima iz djetinjstva. Ona su se u slučaju Marine Abramović oplodila, baš kao i u slučaju Louise Bourgeoise, u vrhunsku umjetničku predstavu. Svako naše frustrirano potcjenjivanje njezinog rada proistječe iz predirektnih referenci koje ova Crnogorka implicira u svojoj osobi. S pravom je nagrađena, tim više što na Biennaleu nema baš previše radova koji bi bili pamtljivi i dojmljivi poput ovog višeslojnog Abramovićkinog projekta, u kojemu, uzgred, kao i obično, koristi vlastito tijelo. Tijela su kao i obično čest motiv u još nekih zanimljivih i dobrih umjetnika, kao što je fotografski hiperrealizam Rineke Dijkstra, koja fotografira obične ljude uz obalu. Primjetno je da se upravo čitav niz (dvadesetak) umjetnika ispod 30 godina starosti iznjedrio kao izrazito istraživački kreativan. U radovima mlađih Celant je vidio i budućnost umjetnosti, kojoj je jedina zajednička osobina da im ništa nije zajedničko, nego da razvijaju izuzetno osebujne vlastite svjetove, koji razbijaju granice i vremena i prostora, ali i ikakvih formalnih, tematskih i sadržajnih ograničenja, inzistirajući na projektu koji rezimira i apstrahira klasičnost slike, kipa, fotografije, ambijenta, videa itd. Cilj opravdava sredstva, vjerojatno bi rekao svaki od mlađih umjetnika, a cilj je UmjetnostDouglas Gordon, Iz dobra u ništa. 1997, instalacijski pogled Mariko Mori, Pusti san, 1995., cibachrome tisak, 6 panela, 274.3x769 cm


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026