ostalo
Igor Zidić
Promotivna
RAZGOVOR S POVODOM umjetnosti FOTO: MIRJANA LAUŠIĆ Povod razgovoru s gospodinom Igorom Zidićem uspješan je niz izlagačkih poduhvata u posljednjih sedam-osam godina, kada se i rodila hrvatska država, a taj je niz značajnih izložaba na najdostojanstveniji i najbolji način promovirao hrvatsku modernu i suvremenu umjetnost u svijetu. Gospodin Zidić je - ako uopće i treba spominjati - likovni kritičar i pjesnik, autor mnogih izložaba i knjiga, ugledni povjesničar umjetnosti. Danas je na funkciji ravnatelja Moderne galerije u Zagrebu. Gospodine Zidiću, Vi ste na promociji hrvatske umjetnosti u inozemstvu počeli raditi baš u vrijeme kad je počeo rat u Hrvatskoj. Možete li nam nešto reći o tim počecima; kako ste uspijevali organizirati izlaz hrvatskih umjetnina iz zemlje? Koliko je taj sistem hrvatske umjetnosti, počevši od izložbe u Milanu, imao odjeka? Najjednostavnije bi bilo reći da se, u cijelom tome kom- ENES pleksu, nekoliko elemenata moje biografije povezalo s nekim općim brigama, s poslom za opće dobro. Ponajprije, moj je angažman u Modernoj galeriji započeo u siječnju 1989., nakon što sam godinu dana čekao da me Skupština grada Zagreba potvrdi kao legalno izabranog ravnatelja. To im nije odgovaralo, pa se slučaj razvlačio cijele 1988., uz - demokratke pritiske, nagovore i prijetnje - da sam odustanem ili da će Savez boraca primijeniti recept prokušan na Aralici, u te dane, i onda ću vidjeti Boga svoga. Odgovarao sam da to nije moj problem, nego njihov. I batina je njihova pa neka zarade svoju plaću. Ja se ne kanim povlačiti. No bilo je to u predvečerje velikih promjena te se moglo osjetiti da ni prijetnje nisu tako ozbiljne kao što su nekoć bile. Osim toga i drugovi su, gubeći pozicije, počinjali kalkulirati. Tako se, nakon višemjesečnoga zatišja, moglo dogoditi da me ta ista Skupština, na posljednjem svome sazivu, na samu staru godinu 1988. potvrdila ravnateljem i ja sam, odmah poslije blagdana, počeo raditi. Vrijeme je tražilo od svih nas više sluha za suvremenost - na našoj se poluodranoj, suvremenoj koži ionako pisala povijest nove Hrvatske u tranzicijsko doba - i, dakako, za obnovu ili uspostavljanje veza sa svijetom kojemu smo negda pripadali no iz kojega smo dugo izbivali. Dugo i predugo! Dok smo se za novo djelovanje nekako pripremili, dok smo organizirali neke priredbe i izložbe, dok smo animirali i okupili stručne suradnike izvan galerijskoga osoblja - već su počele uzbune, počeo je dug i krvav rat, stradanja ljudi i dobara, uništavanje baštine - moderne baš kao i stare. (Malo je poznato da se Moderna galerija, tijekom rata, dva puta našla na udaru neprijateljskih diverzanata). To je mojim planovima samo dalo dodatnu, najveću motivaciju. Suprotno teorijama šutnje, teorijama nijeme sabotaže - koje su godinama, a osobito poslije 1971, strujale hrvatskim intelektualnim prostorima - kao jedine djelotvorne obrane smatrao sam da pasivni otpor ne znači, u suvremenom svijetu, baš ništa. Ako vas nema u medijskome polju, ako ne emitirate informacije o sebi i svojemu, vi, naprosto, ne postojite. Bio sam uvjeren daje ideja šutnje paranoidna i defetistička i dakako, izrazito konzervativna; koja ne vodi računa o promjeni millieua. Vjerovao sam, tome nasuprot, da treba raditi više, neusporedivo više, svatko za dvojicu ili trojicu i da se tako može - istražujući hrvatsku umjetnost, gradeći spoznaje o njoj, udomljujući je i u svijetu, popunjajući lakune - pružiti pravi otpor, učiniti stoje potrebno da isplivamo iz balkanske močvare. Kad je počeo rat postalo je očito da je rad na širenju informacija o našoj kulturi prvorazredna zadaća. (Nažalost, tu se, kao i svugdje, sretalo suviše nepozvanih, suviše neznalica i -jao! - dobronamjernih amatera, rodoljubnih diletanata.) Ja sam, u taj čas, bio na čelu značajne, nacionalne institucije, s velikim fundusom značajnih hrvatskih umjetnina, pa sam imao od čega i početi. Imao sam, također, iskustva s kolegama iz inozemstva - s galeristima, kritičarima, piscima, menadžerima - i znao sam da ih više od Prahrvatske zanima moderna i suvremena Hrvatska. Najposlije, naučio sam da je kulturni argument najjeftiniji i najjači argument u nacionalnoj promidžbi. Svi smo tada znali s koliko je nepovjerenja veliki, bijeli, zapadni svijet gledao na nas. Vidio nas je kao divljake koji se tuku bocama u njihovu predvorju, kao barbare koji im kvare prazničke dane, koji kvare njihov lijepi mir i red. Mi smo, za njih bili divlje pleme koje, s drugim takvim plemenima, vodi svoj rat. I što je bolje, dok nam to govore, nego da im priredite koncert Zagrebačkih solista, i pustite da čuju to divlje pleme. Pa kad se opet oglase pričom o europskim ljudožderima organizirate im izložbe kao što su // QUtEN paesaggio nella pittura moderna croata (1890-1990) ili Grupo će los Tres (Babić-Becić-Miše) i uvjerite se da ste ih zbunili, da su zatečeni. To je bio dobar način da se afirmira hrvatska umjetnost i podjednako dobar da se kulturom dade legitimitet narodu i državi. Ne treba, naravno, smetnuti s uma da se takva afirmacija događa u relativno uskom krugu znalaca, alizauzvrat - to su utjecajne elite koje djeluju polako i obazrivo, ali na dugi rok. To su, u pravilu, i nostalgičarske elite, humanističke elite - elite sjećanja (memorije) - i u prilici ste da ih pridobijete, da stvorite, na pravim mjestima, svojevrsni lobi za Hrvatsku. Postoje li, možda, osim svjetskih krivaca neki domaći kvaritelji europskih perspektiva? Postoje, dabome; i odmah ću reći da su ti kvaritelji različite provenijencije, naravi, vrste... Jedno su nepravi ljudi, drugo je neprimjerena, ksenofobijska regulativa koja uvelike kasni za realitetom, treće je naša kronična insolventnost, četvrto je ravnodušnost društva prema suvremenoj umjetnosti. Umjesto da podupre, djelotvornije, s jasnom predodžbom o cilju i utršku, naša nastojanja, društvo nas - nedostatnim financijskim injekcijama pretvara u profesionalne prosjeke. Kao prosjaci gubimo kredibilitet i kod mogućih ozbiljnijih sponzora. Od nabrojenih negativnih odreditelja situacije čak tri pripadaju hrvatskoj komunjarskoj baštini, preciznije: prošlosti. Zna se, naravno, dokle ćemo stići bude li nas i nadalje u budućnosti vodila prošlost. Kad govorim o kadrovskoj neopremljenosti za profesionalan rad i učinak mislim na ljude koji nisu europski i svjetski educirani, kojima je teško napisati pismo, koji ne mogu odgovoriti na vrijeme ili otpisati u roku, kojima je za svaku sitnicu neophodan prevoditelj, koji nemaju autoriteta znanja, koji ne znaju pa onda ni ne mogu primjenjivati ni pravila struke ni pravila igre kakva vrijede u međunarodnim relacijama, na ljude kojima je sve teško i koji su majstori u odgađanju svakog posla, svake obveze. To su tipični naši zvjezdoznanci, kakvih su pune sve hrvatske institucije, a koji nemaju stručnog, radnog ni moralnog kredibiliteta. Kad govorim o konzervativnoj regulativi mislim na to kako smo sami stvarali propise i zakone koji su nas suviše zatvarali u Lijepu Našu, a premalo omogućavali ili pospješivali - čak i pravnim okvirom! - naše otvaranje svijetu, međunarodne utakmice naše hrvatske umjetnosti, naše usvjetovljenje. Dobro je i neophodno zaštititi se od eksploatacije ili krađe, dobro je i odlično braniti svoju baštinu; ali - tu i počinju problemi. Što znači u današnjem sofisticiranom svijetu obrana baštine? Kako je braniti, a da to ne bude restriktivno, konzervativno, antiinformatički i, k tome, da se obrana koncipira tako da bude na korist umjetničkom djelu, instituciji, narodu (kao kulturnom subjektu), državi (kao krajnjem vlasniku RAZGOVOR S POVODOM i čuvaru)? Kad se samo zabranjuje, sprječava i kažnjava, umjetnost počinje gubiti važan dio svoje univerzalne naravi i svoga,univerzalnoga poslanja. Mi, na primjer, ne bismo smjeli samo zabranjivati izvoz hrvatskih prvorazrednih djela, isto tako, prvoklasnih autora. To je pregrubo, to je nedostatno fleksibilno i distingvirano. Problem je u tome da se nađu suptilnija mjerila i to mjerila koja će biti stvorena u korist, ponajprije, duhovnog probitka zajednice i nadarenog pojedinca, a ne u korist pukog održavanja jedne neproduktivne status quo situacije, koju inspirira sada već zastarjela čuvarska formula - kao parafraza neusporedivo poznatijeg političkog slogana - po kojoj bi hrvatskoj slici mjesto bilo u hrvatskom muzeju. Kad biste me upitali što mislim o tome odgovorio bih Vam, u skladu sa svojim spoznajama, iskustvom i praksom sljedeće: Hrvatski su muzeji odlična mjesta za hrvatske i ine slike, kipove, objekte, predmete i dokumente, no ne bi trebalo da su i jedina. Hrvatsko se najbolje raspoznaje u poredbi sa svijetom, Hrvatska je najviše Hrvatska ako je kontrastiramo s drugima. Ta je teza provjerljiva na tisuću razina, u nizu struka i disciplina; u onomastici, na primjer. Možete li zamisliti da bi se brojni današnji nositelji prezimena Horvat tako preživali da im preci nisu nastavali hrvatsko ozemlje, da su živjeli među H(o)rvatima? Zacijelo, ne bi; prezime Horvat naprosto nije distinktivna odrednica ako živite okruženi Hrvatima; no živite li, recimo, s Mađarima onda jest. Zaključimo, stoga: ako hrvatskog slikara, zvao se on Bukovac ili Medović, Vidović ili Kraljević, ne nalazimo ni u jednoj značajnoj svjetskoj kolekciji, javnoj ili privatnoj, onda oni - za svijet - ne postoje; onda se oni (još) nisu ni rodili. I zato ni jedan odveć restriktivan zakon - poput onoga o izvozu umjetnina - nije dobar jer, štiteći fizis djela i brinući oko definitivnosti njegova smještaja, šteti njegovu zračenju, umanjuje njegovo djelovanje, sužava prostor njegove aktivnosti. To je, napose, vidljivo kod majstora kojih je opus i brojčano velik; kome bi moglo zasmetati da se hrvatska državanjezino Ministarstvo kulture - u konzultaciji sa stručnjacima pojavi na tržištu kao kupac nekoliko vrsnih djela Bukovca, Crnčića, Vidovića, Medovića, Kraljevića, Babica i drugih, da se pojavi kao kupac nekoga Meštrovića, Frangeša, Kršinića, Angeli Radovanija i mlađih i pokloni ih, posredstvom ustanova i u prikladnim zgodama, značajnim muzejskim zbirkama u svijetu? I tako bi se mogla skrenuti pozornost na postojanje naše kulture i umjetnosti, na naš doprinos Europi, koji nije beznačajan. Tek kad se nađu u velikim zbirkama, kad postanu dostupni u velikim središtima kulture, kada ih evidentiraju istaknuti specijalisti, ti će se majstori stvarno roditi. Dok nam se Država toliko prosvijetli i kulturno odraste te počne raditi u naznačenom smjeru mogli bismo razmisliti o Internetu kao mogućem surogatu. I sustavno raditi izložbe, puštati u međunarodni opticaj izvorna djela, originale, tiskati i distribuirati originale kataloge. Rado bih čuo nešto pobliže o Vašoj izložbi u Milanu 1991. Ona je, možda, prvi značajniji hrvatski nastup u Europi od osnutaka hrvatske države, i, rekao bih, Vaš međunarodni debi. Sve se to zbiva neposredno uoči Domovinskog rata. Priznat ćete - okolnosti nisu posve regularne ni normalne. Dragi Enes, Hrvatska je te, 1991. godine bila zaista mlada država, no teško da bi se za mene moglo reći kako sam bio mladi povjesničar umjetnosti. Nažalost! Dakle, debitirao sam davno prije, s nekim izložbicama, potom čak izložbama u Italiji i završio dohrvatsko (povijesno!) razdoblje velikom smotrom u Nacionalnom muzeju suvremene umjetnosti u Seulu: Contemporary Paintings from Yugoslavia, koja neposredno prethodi milanskome nastupu. To je zanimljivo, važno iskustvo. Prije svega, to su godine moje uspješne suradnje s Antom Sorićem i njegovim MGC-om. Ja sam izabrao autore i djela, a on vodio organizaciju i još mi štitio leđa od - mnozijeh vragova. Poseban mi je poticaj da se primim toga posla bila disputa s jednim beogradskim kolegom koji mi, kao prononsirani srpski umjerenjak, reče tih dana, za jedne šetnje uz obalu Save: Ne mogu da razumem Vašu ambiciju... Vi ćete da pravite jugoslovensku izložbu iz Zagreba? Pa kako? Jugoslavija nije ono što se vidi sa Slemena, nego ono što se vidi sa Avale.... Rekoh, najmirnije što sam mogao: Jugoslavenska me izložba ne zanima... Radimo izložbu suvremenog slikarstva u Jugoslaviji... Ne integriramo, nego razdvajamo... Nisam planinar, to ostavljam Vama... a izložbu ću napraviti da bi gospoda Neznani junaci vidjeli kako ja vidim stvari.... Kad je, travnja 1990, izložba bila u Seoulu otvorena, mogli smo, po reakcijama kritike, odazivu publike i zanimanju galerista i kolekcionara, po ljubaznosti ministra kulture, po gostoprimstvu Samsunga i brojnih prijatelja, ustanoviti da smo uspjeli. Na toj su izložbi bila predstavljena djela jednog slikara iz Bosne i Hercegovine, Jednog iz Crne Gore, trojice Srba, četvorice Slovenaca i jedanaestorice Hrvata. Konačni je trijumf, moralni i materijalni, pripao dvojici Hrvata: Matku Trebotiću i Miru Šuteju. Ja sam, na kraju, primio isprike korejskih domaćina: moj uvodni tekst, napisan za katalog izložbe, nije mogao biti tiskan. U političkom smislu otišli ste malo predaleko - reče mi gospodin K.-S.L. Mi smo, znate, diplomatske odnose uspostavili lani, u prosincu, a Vičetiri mjeseca potom - aludirate na umjetni i uvjetni karakter Jugoslavije. U ministarstvu vanjskih misle da ne bi trebalo iritirati gosp. Lončara. Uzdržah se od pitanja i komentiranja. Gospodin L. prihvati moju šutnju kao prijateljsku, solidarnu gestu. Svakim su nam danom posvećivali sve veću pažnju. Sve se češće i sve više govorilo o Hrvatskoj. Odjednom ih je sve zanimalo. Pitanje za pitanjem. U jednoj pauzi rekoh, glasno, raspoloženo: Možda je, doista, dobro da niste tiskali moj uvod. Tajnica, lijepa mlada žena, nasmije se vedro, nesputano. Ravnatelj podiže glavu i pogled mu se, oprezan, ispitivački zaustavi na mome licu. Kad vidje da me ništa ne muči odgovori mi mirno, prijateljski: A kako da tiskamo što niste napisali? Pa mi pruži ruku pokazujući daje vrijeme rastanku: Moram u Japan. A najesen se vidimo u Zagrebu. Godinu dana potom, 18. travnja 1991, otvorili smo, u Centro culturale San Fedele, u Milanu, izložbu hrvatskog modernog pejzaža s nizom pratećih sadržaja. U razgovorima što sam ih, prethodno, imao s voditeljem Centra, ocem Eugenijem Brunom, zapazih velike mogućnosti te polivalentne kulturne institucije i umjesto jedne izložbe dogovorih Mjesec dana hrvatske kulture pod talijanskim naslovom Verso lEuropa con la Croazia. Osim velike, citirane pejzažne smotre organizirali smo, u Foto-salonu, zasebne izložbe Toše Dabca i Josipa Klarice, priredili nekoliko predavanja, malu reviju hrvatskih dokumentarnih filmova o umjetnosti, dva sjajna koncerta Zagrebačkih solista. Bio je to prvi veliki izlazak hrvatske umjetnosti u svijet u dane stvaranja hrvatske države. Zašto smo vrata otvarali uz pomoć pejzaža? Uvjeren sam daje pejzaž, nedvojbeno, najznačajnija žanrovska komponenta moderne hrvatske umjetnosti. Drugo, takva je izložba mogla, napose u stranom promatraču, pobuditi naklonost prema lijepoj Hrvatskoj. Treće, došli smo, zahvaljujući izabranim pa izloženim djelima, do nepolemične, neupitne posjetnice: Hrvatska zemlja ljepote, Hrvatska zemlja kvalitete. Naravno, daje tu bilo i promidžbe; no pravo pitanje glasi: Je li ona naškodila istini? Nije. To je i moj odgovor. Inače, tom smo prilikom upoznali i najmučniji dio svih budućih ino-projekata: prosjačenje. Kucanje na 1000 blindiranih dveri i zakovanih prozora da se izmoli 1 kuna pomoći. Što da Vam kažem? Naučili smo i to, stekli prijatelje koji su nam izlazili ususret dajući koliko su mogli. No toga su ljeta počele po Hrvatskoj nicati barikade, počeli su oružani incidenti, pucalo se iz zasjeda, hajdučki, po policijskim ophodnjama, po civilima. Suočili smo se kako s financijskim tako i s moralnim dvojbama. S prvim su pucnjima pale i prve žrtve. Uskoro će planuti i prve kuće, a na tv-ekranima vidjet ćemo - a onda i dugo gledati! - nesretnike, onemoćale, ranjene, prognane kako s jednom plastičnom vrećicom u ruci, kao cijelim imetkom, napuštaju svoje domove, kuće, svoj zavičaj. Ima li, u tome kontekstu, naš rad ikakva smisla? Ne trošimo li, priređujući izložbe, novac koji bi primjerenije bilo dati gladnima, bosima, potrebnima? A onda se javljala misao da će raketa i bombi, mrtvih i gladnih i bosih biti to više što sporije budemo uspijevali uvjeriti svijet da jesmo i da kanimo, pošto-poto izdržati. Posvetio sam, tome cilju, sav svoj rad, sve svoje izložbe. Poslije Milana 1991. bili ste pozvani da organizirate naš službeni povratak na likovnu svjetsku scenu, ljeti 1993; bio je to 45. venecijanski Biennale. Jesu li Vas i tada pratili slični problemi? Ruku na srce, imao sam u to doba osjećaj da su problemi jedina moja stvarnost. Samo s problemima nisam imao problema! Samo u njima nisam oskudijevao. Sanjao sam probleme. U radnom smislu, taje 1993. bila mukotrpna, iscrpljujuća; zacijelo moja najteža godina. Počela je 10. veljače objavom da sam izabran za hrvatskog selektora, tog ljeta, u Veneciji. Morao sam u hipu prekinuti rad na dugoj pripremi Nove hrvatske umjetnosti, goleme izložbe u organizaciji Moderne galerije, koja me - kao voditelja radne grupe i RAZGOVOR S POVODOM tumača intencija tako velikog projekta u ratno doba - bila u potpunosti apsorbirala. Morao sam to zaustaviti i prebaciti se na drugi kolosjek. U grozničavu sam tempu cijelo to proljeće putovao na relaciji Zagreb-Dusseldorf-Zagreb i Zagreb-Venecija-Zagreb. Tko zna koliko puta! Prvo sam tražio autore, potom izloške i, najposlije, prostor u Veneciji. Generalno ocjenjujući, imao sam naše medije na svojoj strani. U strahu od latentne folklorizacije, koja nam je, čini se, realno zaprijetila, mediji su me podržali, javno zastupali, branili. Mislim, da su svi shvatili kako u moj venecijanski kofer neće biti stavljena ruralna, retrogradna, licitarska Hrvatska, nego ona moderna, urbana, istraživačka, a opet autentična i samosvojna. Naravno, novca prvo nije bilo; potom gaje bilo, ali nije stizao. Posuđivao sam ga od Moderne galerije; moja je tajnica gđa Gita Rendulić postala i tajnicom naše biennalske ekipe; naš je vozač, gospodin Damir Medved, unaprijeđen u čin hrvatskog biennalskog vozača, prebacujući - ljude i materijal - iz Zagreba u Veneciju i obratno nebrojeno puta. Uoči otvaranja te velike međunarodne smotre, u našem je loncu kipjelo; tada sam se već morao boriti protiv pokušaja da se naš nastup omete, da nas se, na sto načina marginalizira. S druge strane, imali smo prijateljsku potporu mnogih i to je odlučilo. Venecija je tražila moj dodatni angažman do potkraj listopada, a sredinom sam mjeseca, ne dospjevši se čestito ni umiti, već postavljao i otvarao Novu hrvatsku umjetnost (listopad, studeni, prosinac). Za sve to vrijeme funkcionirala je i naša mala, na svoj način eksperimentalna galerija Josip Račić; organizirao sam i tamo neke izložbe, napisao niz tekstova, programa, predračuna... Kad sam se, u kasnu jesen, pokušao malko odmoriti shvatio sam da je to pogibeljno i da se ravnomjernom normalnom disanju mogao vratiti tek kontinuiranim, nešto ležernijim radom. Preskočimo sad temu sljedeća tri Biennala koja ste vodili (Kairo, 1994/1995, Venecija, 1995, Istanbul 1995.) Usredotočimo se na način promocije naše umjetnosti u hispanofonom svijetu. Kako ste Grupu trojice, sa sjajnim katalogom, plasirali u Madrid, kako ste i zašto paralelno radili na hrvatskoj modernoj i suvremenoj umjetnosti? Modernu ste (pejzaž) slali u Milano, Trojicu u Madrid, pa u Njemačku i Sloveniju, a dvadesetak ste naših suvremenika prošetali Južnom Amerikom. Kako je došlo do suradnje sa Španjolcima, kako s Čileancima? Reći ću Vam nešto o mojoj izložbenoj strategiji u inozemstvu. Prvo: ako ne poznate millieu, ne treba biti, u samom startu, odveć polemičan. Ne smijete dozvoliti, radite li neku nacionalnu prezentaciju, da se javno mišljenje podijeli oko Vas. Da jedan kaže: Vrlo dobro! Zanimljivo!, a drugi: Banalno! Pomodno!. Jer se takvi kvalifikativi ne lijepe za Vaš posao, nego za cijelu hrvatsku modernu ili suvremenu umjetnost. Po mom je - već iskušanom receptu bolje pristojno pokucati, pristojno se (i tekstualno) predstaviti i ući. Kad jednom uniđete - ruke će Vam biti mnogo slobodnije. S druge sam strane, za prezentaciju suvremenog, koristio međunarodne nastupe na izložbama jasnog, suvremenog profila (kao što su, primjerice, Venecija ili Istanbul). I tu sam se energično protivio nastojanju da se na ta mjesta upućuju tzv. klasici modeme, pasatisti, moderni tradicionalisti, naivci. Hrvatska je 1993. bila u vrlo teškim prilikama. Morale su se dokazivati stvari koje smo morali, odavno, razriješiti a nismo; nismo do kraja. Trebalo je dokazivati tradicionalistima, pa i konzervativnim elitama, trebalo je uvjeravati skeptike i utjecajne ljude kojima umjetnost nije ni struka ni životno bitna stvar da su i suvremenici naši, da su punopravni, aktualni baštinici naše tradicije i kad se nje odriču: jer je odricanje od tradicijski uvriježenih puteva, također, nova tradicija. Ali to objasniti amaterima nije ni lako, ni jednostavno. Morate se služiti argumentima struke i vješto ih oplesti viticama političke demagogije. Ja sam u to vrijeme koristio scenarij koji sam, silom prilika, u hodu razvijao. Govorio sam u našim visokim političkim institucijama, ministarstvima i drugdje: Gdje su Vam hrvatski umjetnici iz Hrvatske? Imate ih iz Austro-Ugarske, iz Kraljevine SHS, iz Kraljevine Jugoslavije, iz Nezavisne Države Hrvatske, iz komunističke Jugoslavije no gdje su Vam oni iz Hrvatske koju ste sami stvorili, iz Hrvatske u kojoj sada živimo? Nema ih, a svi su na našoj strani! Zašto ih se odričemo? Tako sam govorio jer sam osjetio da nitko suvremene umjetnike ne ćuti kao svoje, njihov rad kao naše dobro. Svima su se sviđali samo oni stariji, u zlatnim okvirima. Meni je to bilo razumljivo jer je svaka vlast na tom terenu konzervativna; nije samo u nas tako, isto je i u Njemačkoj, Engleskoj, svugdje; no moje je dužnost bila da se protiv toga borim, da upozoravam na jednostranost koja nije dobra. Bilo mi je lakše utoliko što sam uživao stanovito povjerenje (zahvaljujući dugogodišnjem radu u Matici, zahvaljujući Kolu i Hrvatskom tjedniku, zahvaljujući radu do 1971. i teškim godinama poslije 1971.) i što nisam bio jednostran: borio sam se za nove ne podcjenjujući stare. Otvarao sam mnogima oči, ali im nisam oduzimao njihove ljubavi. Moji argumenti, pa i moj stil, povremeno su funkcionirali; barem dotle dok je pamćenje trajalo. U drugim sredinama radilo se drukčije. U Madridu su nam puno pomogli g. Sergej Morsan, tada naš veleposlanik, i Ivo Klarić kao savjetnik za kulturu u istom veleposlanstvu. Bila nam je od velike pomoći i gđa Tatjana Ribić, Zagrepčanka s dugim stazom u Madridu, kojoj je suprug, vrlo interesantan čovjek s impozantnom artističkom biografijom, Louis Caruncho tada bio direktor kulturnog centra Conde Duque. Otvorio nam je mogućnost nastupa u svome impozantnom Centru, ali je termin za pripremu izložbe i kataloga iznosio 45 dana. Prihvatio sam. Bio je to pravi izazov. Pozvao sam Tonka Maroevića i Zdenka Tonkovića, predložio temu i podijelio poslove. Tema: Grupa trojice bila je već pristojno elaborirana, ponešto se još dalo reinterpretirati a pružila mi je mogućnost da se, kao zaseban dodatak Babićevim slikama, izloži i njegov akvarelni ciklus španjolskih motiva. Time smo htjeli učiniti prijateljski gest prema domaćinu, skrenuti - i pomoću tog hommagea Španjolskoj - pozornost prema našim meštrima. Gesta je uspjela, Španjolci su s Babićem i cijelom izložbom bili impresionirani; sumnjam daje ijedna od mojih inozemnih izložbi imala toliko sjajnih referenci kao što ih je imala ta, pomalo gospodska, pomalo uzdržana, svakako ozbiljna i elegantna smotra bila izazvala. Ako me pitate što je bio ključ uspjeha, reći ću daje to bila Babićeva ljubav prema Španjolskoj, prema Velazquezu i Goyi, iskazana slikama i tekstovima. Taman, ozbiljan, kraljevski je Madrid tu ljubav znao uzvratiti. A kako se dobar glas daleko čuje pojavio se interes za izložbu u Njemačkoj i Sloveniji. Pokazali smo je i tamo i u Zagrebu. Taje izložba, između ostalog, podigla plimu nostalgije. Prijatelju Ivici Županu to se nije svidjelo. No ja sam u poziciji da vrednujem i te osjećaje. Nostalgija je, možda, pogled unatrag. Ali, što mogu: i unatrag gledaju živi ljudi. Čileanska je izložba nastala drugim slijedom događaja. Presudilo je moje poznanstvo s jednom gošćom u Zagrebu. Bila je to gđa Luz Maria Williamson, supruga tadašnjeg čileanskog veleposlanika u Nizozemskoj. Godina je 1987. Upoznali smo se najednom domjenku, u kući austrijskog diplomata u Zagrebu. Razgovor, teme slikarstvo i poezija, njezino putovanje po Hrvatskoj - koje sam, vodeći računa o njezinim interesima organizirao, uputivši je na mjesta, ljude i spomenike - na kraju njezino obećanje da će kadtad prirediti izložbu hrvatske suvremene umjetnosti u Čileu. Nismo se vidjeli ni čuli nekoliko godina. U nas se ratovalo, stradavalo. Pođoh, kako sam ispričao, 1993. u Veneciju i sretnem nju, s velikom, impozantnom čileanskom izložbom Cuerpos Pintados. Ona nas je posjetila na Biennalu i u kući Deana Jokanovića Toumina, gdje je, u sklopu projekta A časa/ At home, Dean izložio niz zagrebačkih, hrvatskih umjetnika, svojih prijatelja. Poslije smo, obojica pozvani u Čile, od Muzeja suvremene umjetnosti, s prijedlogom da zajednički sastavimo jednu suvremenu grupu naših umjetnika i prezentiramo je u Santiagu. Tako je, na njihov poziv, potporom Ministarstva kulture i uz pomoć mnogih sponzora i sponzorčića, sastavljena izložba Nuevo arte de Croacia, koja je izazvala veliku pozornost u Čileu (Santiago i Valdivia) i Boliviji . Objavljeni su brojni intervjui, članci, osvrti, ugovorene nove izložbe, snimljen je TV-film itd. Tome je, zacijelo, pridonijelo i ime Predsjednika Republike, pokrovitelja izložbe, u Čileu vrlo uvaženo. Moram spomenuti da nam je veliku podršku pružio, u samom Santiagu, naš veleposlanik gosp. Franjo Blažević i njegovi suradnici. Eto. Sad imate Katalog potreba prilikom ovakvih nastupa. Morate, ponajprije, imati prave, inozemne partnere i dobro, uhodano izložbeno mjesto. Morate im ponuditi zanimljivu temu: zanimljivu Vama i njima. Dobro je, pritom, ako im nečim možete nahraniti ponos. Uložite u to puno (neplaćenog) truda, nešto šarma i znanja, branite, u svakoj zgodi svoj ponos i nedajte se odveć impresionirati mogućnostima i sredstvima koja im stoje na raspolaganju. Upitaju li Vas, kao stoje mene upitao ravnatelj seoulskog Muzeja, koliki Vam je godišnji proračun - nakon što mi je skrušeno priznao da njegov za 1990. iznosi samo 16 milijuna američkih dolara odgovorite kao što sam ja odgovorio. Tako nekako. I to je put do uspjeha.