Image
Cijena: € 1,33

ostalo
Jakov Bratanić

Crtež iz ciklusa Reguiem1-20, 1953-1968., ugljen i olovka, oko 15x19 cm Škart u obitelji Bratanić Jakov Bratanić rođen je 1912. godine u Vrbnju na otoku Hvaru i kao što je jednom prilikom sam rekao: Za mene je bila sreća što sam rođen na suncu, tom divnom hvarskom... Klasičnu je gimnaziju završio u Splitu, a potom Pravni fakultet u Zagrebu. Zaposlio se u Narodnoj banci, no zbog nekih praktičnih razloga (točnije, vlastite preokupacije umjetnošću) upisao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu povijest umjetnosti. U međuvremenu završio je i rat, a stjecaj okolnosti otplavio ga je u umjetničko ozračje: postao je kustos Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne biblioteke j Zagrebu. Tu se počeo intenzivnije družiti s umjetnicima i davno zapretena želja buknula je na površinu: počeo je i sam slikati. Mislio sam da to ne valja ništa, niti sam sanjao da sam slikar, ja sam mislio da su slikari drugi ljudi. Uz slikarstvo, Jakov Bratanić bavio se i pedagoškim radom, predavao je u Školi primijenjenih umjetnosti i na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Usprkos nekolegijalnim podmetanjima i danas je član umjetničkih strukovnih udruženja, slike mu se nalaze u galerijama i privatnim zbirkama, publika rado gleda njegove slike koje i danas neumorno stvara. Neposredni poticaj za razgovor s Jakovom Bratanićem jest izložba postavljena tijekom rujna u najstarijem zagrebačkom izložbenom prostoru, Umjetničkom paviljonu, na kojoj je najstariji rad datiran 1949. godinom, iako je većina slika stara dvadesetak godina. Izložba je zamišljena kao dvojna: ciklus Baština obuhvaća zagrebačke vedute i dalmatinske gradove, dok je Requiem svojevrsna arheološka izložba, odnosno oslanjanje na fragmente arheoloških nalaza. Razgovor koji slijedi nastao je jednog sunčanog nedjeljnog jutra u Petrovoj ulici, gdje je na okupu bilo sve što Brataniću čini sadašnjost: slike, knjige i supruga koja se pomirila s činjenicom da se umjesto za pravnika udala za slikara. Evo kako Jakov Bratanić opisuje svoje prve slikarske pokušaje: Imao sam dobrog profesora crtanja, kipara Mirkovića ijednom sam tako nacrtao neki pejzaž u akvarelu. Profesor Mirković ga je nekoliko puta pogledao i vratio mi ga, no nakon malog odmora našao -o § O I o 5 Jakov Bratanić sam taj svoj rad proparan, što mije i danas vrlo žao. Znate, moj najbitniji interes u životu bila je umjetnost, ali nikada nisam ni sanjao da ću ja biti slikar. Bio sam iz srednje imućne obitelji, točnije, zapala nas dobra zemlja, ali za pristojno živjeti bilo je zemlje samo za dvojicu i mene su poslali u školu, za što mi se majka ispričavala: Ti si Vujović sinko nekako najslabiji, pa ćemo te dati u školu da tamo stekneš kruh. Moram priznati da sam se tada osjećao kao neki škart u svojoj familiji. Otišao sam u Split u Klasičnu gimnaziju, a otac je u svojoj oporuci zapisao želju da me braća školuju, stoje njima bilo teško. Prvo sam išao na agronomiju ali dok sam slušao kemiju, vidio sam da to nije za mene, pa sam otišao na pravo gdje nisam trebao posjećivati predavanja. Uglavnom sam se sam uzdržavao, davao sam instrukcije i završio sam redovito, stekao sam kruh i mada nisam bio loš pravnik, uvijek me je zanimala umjetnost. Slikati sam počeo sasvim slučajno... Uvijek sam ljetovao pod hvarskim suncem jer beskrajno volim more, toliko da se bojim da ću se jednoga dana u njemu utopiti. Dakle, bilo je to 1949., došao sam u Jelsu i sjeo sam u hotelčić, mislim da se onda zvao Jadran, kad dođu i kažu mi: Nemojte tu sjesti, to je mjesto rezervirano za Talijane. Drugi sam put bio u Starom Gradu, drugom mjestu po veličini na otoku Hvaru i zatražio sam da mi dadu neku pristojnu ribu, škarpinu lešo. Kažu oni: Ne, ne može, to je za Francuze. Mislim ja, što je ovo, u ovoj zemlji ne mogu naručiti što želim, ne mogu gledati more, ne mogu ništa. Otišao sam na Općinu i pitao ih imaju li kakvu pustinjku da mi dadu ili prodadu da sagradim kućicu jer se ne želim u svojoj zemlji osjećati kao najgori, kao da me nema. Dali su mi jedan terenčić u uvalici koja mi je bila draga jer sam se tamo kao dijete kupao i sagradio kućicu nekih 3 km od Vrboske. Lovio sam sam ribu, imao sam mrežice i time se prehranjivao. Međutim, tri dana je puhala strašna bura pa se nisam mogao ni kupati ni ići na ribu no vidio sam akvarelčić moje nećakinje Ljubice pa sam počeo i ja raditi akvarelčiće. Kada se vrijeme proljepšalo opet sam se kupao i lovio ribu, a kada sam se vratio u Zagreb, donio sam sobom te akvarele. Mislio sam da to ne valja ništa, niti sam sanjao da sam slikar, jer sam mislio da su slikari drugi ljudi kojima sam se ili divio ili ih sažalijevao. Osim toga imao sam lijepo namještenje i nisam mislio slikati. Tada sam već radio u Grafičkoj zbirci pa su k meni dohodili umjetnici, a medu njima i pokojni Antun Mezdjić pa kad sam mu pokazao, on mi je rekao: Vi ste slikar, to je sjajno, svi bi Vam slikari zavidjeti kad bi mogli dva tona nanijeti kao Vi, Vi morate slikati. I na to sam pao i počeo slikati. Ženi je to bilo jako krivo, jako teško, ona se stidjela i čak mije rekla: Ja sam se udala za profesora, za pravnika, a ne za slikara. Što sam ja jadna dočekala da imam muža slikara! lako uspješan pravnik, Jakov se Bratanić vremenom okrenuo povijesti umjetnosti - upisao i diplomirao. Ovako glasi priča o tome: U toku rata bio sam na fronti, uglavnom po Bosni i Slavoniji i tada mi se smrzla noga koja me je možda spasila Bleiburga. Volio sam čitati knjige iz povijesti umjetnosti, a Berenson je napisao knjigu o renesansnom crtežu koju sam tražio u Sveučilišnoj knjižnici no nisam je mogao dobiti jer nisam bio upisan na fakultet. I tako, da bih mogao posuđivati knjige iz Sveučilišne biblioteke upisao sam povijest umjetnosti. Svega sam možda tri puta bio na predavanju jer sam bio na frontu (najprije domobranski potporučnik, a poslije poručnik) no davali su mi potpise, pa sam tako apsolvirao bez ijednog ispita. Nisam ni mislio da ću završiti povijest umjetnosti - želio sam jedino posuđivati knjige. Poslije rata došao sam u Poštansku štedionicu, danas je to Narodna banka i htjeli su me staviti u Komisiju za otpuštanje. Ja to nisam htio i kako kod mene osjećaj ide ispred pameti, rekao sam: Nemojte otpuštati ljude i proglašavati neprijateljima one koji imaju najbolje stanove i u njih se useljavati. I zamjerio sam se! Tu su glavne postale dvije brojačice novca, Zora i Ceca koje su zaključile da u banci ne trebaju pravnici, pa su me degradirale. Imao sam tada vremena pa sam naučio engleski, posuđivao knjige i odjednom odlučio diplomirati jer je u jednom trenutku drugarica Ceca rekla da napišem što sam sve radio od 8 do 14 sati. Rekao sam joj: Možete me otpustiti, ali ja Vam to neću napisati i kada sam došao doma najavio sam ženi da ću završiti Filozofski fakultet i za godinu dana sam ga završio. Imao sam i neprilika jer mi je profesor Jiroušek rekao da pravim sprdačinu sa studijem, no ja sam ga pozvao da me pita što hoće - znao sam te predmete jer sam puno čitao. Ja sam taj moj drugi fakultet završio da bih njime spasio glavu. Naime, plašio sam se da će me iz banke poslati u Javno tužilaštvo ili UDBU što bi mi bilo strašno jer sam cijeli život pomagao ljudima i ne bih ih mogao sada osuđivati. Siguran sam da bih falsificirao zapisnike samo da ih spasim. Da sve to izbjegnem završio sam povijesti umjetnosti i time sam izbjegao svoj status pravnika. 1948. godine prešao sam u Grafičku zbirku i tamo mije bilo jako lijepo, družio sam se s umjetnicima - prof. Mezdjić, Stančić, Vaništa, Šohaj, Glihasvi su se tamo okupljali. Bilo je to lijepo doba. Družeći se s umjetnicima, Jakov Bratanić je ostao svjedokom mnogih događaja, anegdota, uzrečica. Oskar Herman je bio jedno veličanstveno dijete, uspio je sačuvati svježinu, pravo dječje poštovanje. Kad sam počeo Lijevo: Rab, 1979, ulje na papiru, 49x35 cm Dolje: Vrhoska na Hvaru, 1977.,ulje na platnu, 55x46 cm : Posve gore: Dubrovnik, 1978., ulje na papiru, 32x45 cm Gore: Sv. Marko u Zagrebu, 1978., ulje na papiru, 34x48 cm slikati rekao mi je : To je lijepo što Vi radite, ali nemojte ići ni u kakva društva, ostanite ako možete amater. Nemojte ući u ovu kaljužu. 0 našem velikom kritičaru Putar u, koji je svoju istinu skupo platio rekao je: Putar mene ne cijeni, ali ja njega silno cijeni, jer je bacio kamen u tu našu kaljužu. Jednom, Herman je imao već 87 godina, šetali samo i ja sam ga pitao: Što mislite o smrti?, a on je odgovorio: Mrak, mrak, mrak. Interesantno, ali ja sam neki dan u knjizi kraljeva (ne čitam više sustavno već kljucnem od svega po malo - Bibliju, Dantea, Nietzschea, Eliota) našao misao Salamun reče, Gospodin je rekao da će nastavati u mraku. Poslije Hermanove smrti pozvala me je njegova gospoda i rekla: Brataniću, Herman je rekao da Vam svakako moram dati jednu sliku i davala mi je jednu veliku. Ja sam međutim izabrao jednu malu na kojoj je naslikana djevojčica. Mnogo sam se družio s Antunom Motikom jer smo skupa radili. Tako smo jednom bili na nekoj internacionalnoj izložbi i ja sam pričao o slikama Kleea, Picassa, Braquea i drugih izloženih u Umjetničkom paviljonu, a Motika samo šuti. Na kraju on kaže: Brataniću, mene interesira samo moje slikarstvo. Drugom nekom prilikom doveo sam studente Akademije na njegovu izložbu i pita ga jedan student; Profesore, što ste mislili dok ste slikali ovu sliku? Motika se okrene k meni i kaže mi: Brataniću, reci mu što sam ja mislio... Kad sam predavao u Školi primijenjenih umjetnosti kontaktirao sam s meni vrlo dragim slikarima, Ivom Šebaljem, Josipom Restekom, bio je tamo Bifei, Lesiak, Šutej... Izvan Škole najviše sam se družio s Vaništom i Stančićem, no kasnije je došlo do nekog sukoba sa Stančićem, pa smo se manje viđali. Rekao sam mu neke stvari koje mu nisu bile drage, pa se naše prijateljstvo ohladilo nakon desetak godina. Čim se nisam slagao s nečijim opusom, nismo niti mogli biti prijatelji. Slikari su strahovito osjetljivi... Na primjer, Tartagliaje bio jako dobar čovjek, ali jedanput sam ga sreo jako rastuženog na Zrinjevcu i kaže mi: Promisli se, Putar je pisao o izložbi na Rijeci, a mene nije spomenuo i rekao je što mu želi, što se nažalost kasnije i obistinilo. Jakov Bratanić sjeća se i svojih davnih slikarskih početaka: Gledajući me kako slikam, Antun Mezdjić mije rekao: Nemam ja što više tumačiti - dalje morate sami. Tehnici sam se sam naučio čitajući knjige na njemačkom, talijanskom, engleskom. Imam čak i neka skripta o tehnologiji, pet centimetara debela. Sve je na kraju svršilo time, da ništa nije potrebno nego samo čista boja iz tube, bez ikakvih otapala. Osim toga, postao sam alergičan na terpentin i čudesno je da i sada, nakon pedesetak godina zasvrbi ovaj prst koji izlazi iz palete. Bio je jednom tu kod mene Igor Zidić i pitao me što upotrebljavam. Rekao samda ništa ne upotrebljavam, samo čistu boju, a on je komentirao: Što će Vam bevanda. Herman mije odmah rekao da ostanem amater, da ne ulazim u tu kaljužu jer će me uništiti. I svi su me pokušavali uništiti, ali je to teško učiniti nekome tko je toliko uronjen, vezan uz slikarstvo. Kritika je bila vrlo pozitivnapokojni Mića Bašićević, Putar, Josip Vrančić - svi su me u superlativu spominjali. Moja se žena stidila što sam slikar, čak mi je rekla: Nisam seja udala za slikara, jer nije lak život umjetnika. Sjećam se, kao student sam gledao neki film gdje se neka žena udala za čelistu, a majka joj kaže: Čula sam da postoji 252 razloga za samoubojstvo, ali ima i 253 - udati se za umjetnika! Imao sam sreću daje dosta izvanredno pozitivnih kritika o meni napisano, jer bi moja žena bila jako nesretna da me je netko ponizio. Ali su me zato umjetnici dočekali na nož, to mije Picelj rekao: Svi su te dočekali na nož. Čak mi je pokojni Fedor Vaić rekao da to slikarstvo ništa ne vrijedi. Imao sam neke tapiserije, pa mije rekao: Ta ti je tapiserija dobra, ali slike ne. Čak me je i Šohaj, koji mije bio veliki prijatelj, negativno dočekao. Slikari su se okrenuli protiv mene, ali su me podržali oni koji su mi dragi: Reiser, Herman. Tako je jedanput došao Murtić, pa ga ja pitam: Murtiću, što sam učinio, zašto ste me svi ovako dočekali? Onda mije on odgovorio: Svi te mrze (ili mrzimo, ne sjećam se više) jer te kritika hvali. Sada sam bio na čistu i zato sam zahvalan Murtiću. Znate, bio sam autsajder. Jer sam i sada autsajder, tako se osjećam nakon svih ovih godina. Svi me uvijek pozovu kada su besplatne aukcije, a kada su prodajne - nikada. 0 svojim likovnim afinitetima priča Jakov Bratanić: Najdraži mije umjetnik Van Gogh. Cezannea strahovito cijenim, isto Gaugainea - svi su oni bili bez likovne akademije i začudno je, da su poput mene, bili bankovni činovnici! Silno volim i cijenim Chardinea, uglavnom čitavu srednjovjekovnu umjetnost, Vermeera - svi su oni imali osjećaj za boju. Kao i Goya ili Rembrandt. Uvijek sam se divio renesansi, putovao sam po Italiji, pohodio Arezzo - svugdje gdje su bila djela Pierra della Francesca. Uvijek su me najviše impresionirale male crkvice u polju - prepoznavao sam u njima težačku nadu i patnju i želju da se opstane. Volio sam tu našu divnu arhitekturu. Također sam volio i uglavnom slikao ta naša mala mjesta gdje se kuće uzajamno poštuju. Mislim daje arhitektura za mene unutarnji govor jer uz ovu mediteransku ja volim i ovu starozagrebačku... Prema neboderima kao i prema automobilima imam antipatiju. U duši sam ja čovjek mmmm srednjeg vijeka, kao da ne pripadam ovoj civilizaciji. Divno je rekao Benedetto Crnce: La forma e tutto i zaista, forma je sve, ali ono stoje drugima forma, menije sadržaj. Nekako osjećam da je naša najpravija umjentost u stećcima i srednjovjekovnim crkvicama - to su mi glavni uzori. Mene se ova sadašnja umjetnost ne prima - za mene je zadnja velika epoha bila postimpresionizam, možda nešto ove transavangarde. Dok sam bio pravnik nisam se bojao izricati sudovesjećam se kako sam došao na Akademiju posuditi neku knjigu i susrevši Ljubu Babica rekao sam mu: Pročitao sam Vašu povijest umjetnosti ali se čudim da ste izostavili Hermana, Joba, da o Tartagli pišete kako se to približava obrtu, da Vam je Vidović dobar tek za provinciju. Babić mi je odgovorio da je to njegovo mišljenje, da je Herman vani, a da se Job ne priznaje hrvatskim umjetnikom. Ja se s njim nisam složio i mada smo se lijepo rastali, mislim da je to zapamtio i nije se prema meni baš prijateljski odnosio. Zbog svog sam mišljenja imao i neprilika - čak su me izbacili iz ULUH-a. Uveli su, umišljam si samo zbog mene, pravilo da mogu biti učlanjeni smo oni s Akademijom. Menije bilo važno biti članom kako bih mogao nabavljati materijal - uvijek sam imao, a imam i danas užasnu paniku da ću ostati bez boje. Sedamnaest ih je glasalo da ostanem član ULUH-a, a deset da me se izbaci. Onaj, neću mu spominjati ime, koji je htio moje izbacivanje, rekao je da mogu biti njihov gost. Da sam ih dao na sud, dobio bih jer sam bio dobar pravnik. Kad sam se došao buniti na sjednicu, rekao je Jevšovar: Dajte Brataniću govoriti, ali je taj moćnik, kipar, rekao: Pa nije on više naš član. Jedan drugi, također moćan, ali mali kipar dodao je: Pazi kako mu se automobili jedan drugome smijeju. Druge je godine rekao Ivan Sabolić: Stid me je vidjeti Bratanića - glasali smo da ostane, a izbacili su ga. Jakovu Brataniću, osim slikarstva, bila je važna glazba i književnost. Od rane mladosti počeo je čitati klasike poput Dostojevskog, Balzaca, Flauberta, ali su mu bili dragi i Krleža, Sienkiewitz te mnogi pjesnici. Imponirao mi je Pere Ljubić koji je pjevao na dijalektu i po mojem je mišljenju bio bolji i od Balote i od Ge rva i sa. Umro je mlad, ali još uvijek živi pjesnikinja Lucija Rudan koja također piše u dijalektu o teškom težačkom životu na otoku. Izuzetan mije bio Tin Ujević i rado sam išao u Gradsku knjižnicu jer je i on tamo čitao. Šetao sam jednom zagrebačkom periferijom s divnim Olinkom Delorkom s kojim sam bio intiman i došli smo u Sveučilišnu knjižnicu gdje smo sreli Ti na. Tin se obratio Olinku koji je imao jednu malu knjižicu Rimbauda i rekao: Svi mi napišemo par pjesama, a ostalo radimo da nas se ne zaboravi. Mislim da je time izrekao vrhunsku istinu o umjetnosti - načinimo par djela, a ostalo da se ne zaboravi. Sada se družim s Danijelom Dragojevićem - divno ga je slušati, on je velik pjesnik. Rekao je Eliot: Kad se velikom pjesniku desi mudrost, kao Danteu, Shakespeareu ili Goetheu, onda je to najviše što se može zamisliti. Postoje neki stihovi koji su mi jako dragi, poput Da mi je znati Bože moj / di se nalazi dragi moj / poslala bih mu rumen cvit / namisto moje mladosti. To je čitava prošlost te naše emigracije - ostala je sama, otišao joj je muž ili dečko, izgubio se i ostala je tako neka tuga. Ima još jedan stih koji puno govori o nama: Na svetoga Antu u Prugovu / ubolo ga u jaketu novu - dakle, čitava naša povijest, čovjek je vrlo mali, svugdje smo bili, po svim se ratovima borili za svoju domovinu, ništa nismo imali i ne kaže ubolo ga u rebra, nego u jaketu novu. Treći stih koji o meni sve govori napisao je Dragutin Tadijanović. U novinama sam pročitao, netko ga je citirao: Bacao sam srce na ulici / mislili su da sam lud. Mi smo dobri prijatelji i bio mije čudan taj stih, pa sam ga nazvao i tada mije pročitao kako zaisa glase ti stihovi Bacao sam svoje srce pod tuda stopala / poznanici skreću glavom /govore da sam lud. Mislim da se ti stihovi duboko odnose na mene! Volim i one Tinove 0 Bože. Bože sjeti se / svih obećanja blistavih što si ih meni zadao, ali oni se ne odnose na mene, jer sam ja puno više dobio u životu. Nikada nisam mislio da ću biti slikar, pa zato mislim da je meni Bog dao u životu puno više od bilokakvih obećanja. Najveća mije želja uvijek bila da pomognem, pa ću za kraj razgovora ispričati jednu divnu priču iz Primijenjene. U jednom prvom razredu bila je jedna mala djevojčica s kojom nitko nije htio razgovarati. Vidim prvi put ona na jednoj strani, a svi drugi na drugoj, pa tako drugi, pa treći put i shvatim da je riječ o tragediji: bila je to mala seljančica u nekakvoj crvenoj haljinici i gradska su je djeca odbacila. Zovnem je za katedru i ispitujem je, a ona se samo trese. Što god je pitam, ništa ne odgovara, samo se trese, a ja svaki put na glas kažem: Ma bravo, izvrsno, divno si to znala i dadem joj peticu. Ode mala i sjedne na mjesto, a ja počnem prozivati druge i pitati ih tako, da naravski, dobiju jedinicu. Drugi dan vidim u razredu, troje sjedi kraj male, sljedeći dan petero i napokon vidim, izravnala se s drugima, prihvatili je, sve je u redu. Došao mije onda njezin otac, zahvaljuje, kaže: Spasili ste moje dijete, jer da Vas nije bilo ne znam što bi s njom bilo. Hodala je po Kustošiji i čekala da naiđe vlak kako bi se bacila pod njega. Eto, to mije, uza sve moje slikarstvo, možda najljepše djelo u životu. Posve gore: Requiem 25,1%%,, akrilik na papiru, 29x40 cm Gore: Vučedol20,19%., tempera i akrilik na papiru, 31x44 cm


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026