ostalo
Tihomir Lončar
Nisam revolucionar
Raspelo, 1995., ulje na platnu, 70x100 cm Izdvojeno od dominantnih trendova u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, slikarstvo Tihomira Lončara predstavlja zanimljiv idiom koji se nastavlja na tradiciju hrvatskog slikarstva, čiji se kontinuitet može pratiti od Račića, Stančića, Biffela, Jordana. U početnom razdoblju Lončar tonski gradi pejzaž romantična raspoloženja. Izraz se s vremenom sve više oslobađa zahtijeva za prepoznatljivošću, no nikad ne napušta uporište u viđenom. Osamdesetih godina, napušta tonski princip gradnje, priklanjajući se sve otvorenijoj paleti, dok prizemljene forme gube čvrsto uporište. Usprkos tim promjenama koje upućuju na poetiku Nove slike, ne zadržava se na razmrvljenoj viziji, već teži vlastitoj sintezi. Ne vjerujući u eksperiment, baštinikje slikarske prošlosti. Vizure rodnog Zagorja i zagrebačkog predgrađa nisu samo činjenične zabilješke. Metaforički prizori natopljeni su čitavom skalom ugođaja u kojima su moguće asocijacije na uzvišenost romantičarskog pejzaža ili tjeskobu scuole metafisice, dok su bogatom strukturom, osobito u razdoblju prijelaza s osamdesetih na devedesete slikarskog baroka. U europskom kontekstu, takvo slikarstvo nije izolirana pojaa Iva va, već izdanak postmodernizma uz kojeg ponajbolje pristaje Arganova misao: Modernost više ne postoji, sve je avangardno i sve je retro. Ne posežući svjesno za gotovim modelima, Lončar u slikarskoj tradiciji pronalazi kontinuitet, mogućnost komunikacije što mu pruža sigurni oslonac za vlastite kreativne uzlete. U ranom razdoblju, kad još tonski gradi prizor, satkana je jezgra, koja se novim slikarskim spoznajama preslaguje na neočekivane načine, doživljava varijacije na temelju iskustva kojeg crpi iz repertoara vlastita sjećanja i bogate imaginacije. Rezultat je kontemplativna umjetnost koja se ne opire estetskim zahtjevima. Vaš način rada teško je pripisati nekom vladajućem trendu. Pomalo izmiče klasifikacijama... Nikada se nisam ni trudio pripadati nekom vladajućem trendu i modi. 0 suvremenim kretanjima nastojao sam se informirati kroz izložbe, časopise, putovanja po Europi... Upravo ta širina mogućnosti koju sam tamo nalazio okretala me samom sebi. Jer, ako već posjedujem određeni talent, vjerujem da mora postojati način kako ga materijalizirati u sliku. Ta materijalizacija je složen proces, mučan i težak, dugotrajan... Ustrajnošću dolazio sam do odgovora koji u kontekstu svjetskog slikarstva i ne mora biti odgovor, ali iskreno nastojim slikati sebe ovakvog kakav ja jesam. Tko su Vaši likovni uzori? Ako je o uzorima riječ, onda su to svakako Stančić, Jordan, Biffel. Jake osobnosti sa specifičnim poetskim svjetovima. Oduvijek sam bio fasciniran osobnošću odgovora na opća pitanja u tim slikarstvima. U tom smislu opredijelio sam se zarana za poniranje u sebe i traženje vlastitih odgovora a ne citiranje tuđih rješenja. Tako se rodila moja poetika krajolika. Postoje neke ikonografske konstante. Uz temu pejzaža često su prisutni motivi napuštenih mjesta sjetna ugođaja. Ne poričete romantičarski pristup motivu? Ikonografija mog slikarstva, ikonografija je moga djetinjstva. Prvih deset godina koje sam proveo na Vinagori, u Hrvatskom Zagorju, bitno je uvjetovalo odabir ikonografskih elemenata. Intenzivno se i danas sjećam: toplih zelenih livada, popodnevnih zalaza sunca, svitanja, križeva krajputaša na prašnjavim raskrižjima. Dolaskom u Zagreb, na periferiju, Črnomerac 1964., zatečen sam novim okruženjem. Kuće, plotovi, vrtovi... s pokojom polomljenom statuom, uski prolazi između kuća, sve pomalo zapušteno. Iz raja u kaos... Na svojim slikama spajam ta dva svijeta i otuda gotovo na svim slikama u gornjem planu suncem obasjeni proplanak. Nostalgija za djetinjstvom... Ima tu romantizma. Na nevelikom broju motiva uspjeli ste postići čitav spektar raznolikih inačica, suptilnih promjena raspoloženja... Za mene je slikarstvo sinteza doživljajnog i likovnog. Upravo stoga, taj motiv uvijek biva pomalo drukčiji. U jednu postojeću poetiku kao konstantu, unosim likovnu problematiku: boju, strukturu, liniju, plohu. Svijest da slika nije samo doživljaj, već i likovni problem, uvijek iznova daje novi oblik tom motivu. Što je utjecalo na radikalno napuštanje tonskog pristupa slikanju? Zarana sam svoj svijet čvrsto formirao u tonskom slikarstvu u tradiciji već spomenutih uzora. Tražio sam promjenu. Uvođenje boje uvjetovano je željom za eksperimentom, a potaknuto velikom izložbom Šebalja 1988. u Gradecu. Bio sam iskreno fasciniran tim slikarstvom i nakon tonskog iskustva slikanja, za mene su se poput praska otvorila vrata u svijet boje... Ne tvrdim za sebe da sam rođeni kolorist, ali odabravši boju kao način izraza i unoseći je u postojeći tonski koncept, desila se promjena koja je na neki način razbila ukočenost i oslobodila me, donijela jaču gestu, ekspresivnost, za razliku od prijašnje metafizičnosti. Ne tvrdim time da se desio pomak u kvaliteti, već samo promjena u shvaćanju i pristupu. U Vašem je načinu rada moguće pronaći tragove slikarske prošlosti. Klasično slikarstvo zacijelo dobro poznajete? Moja velika ljubav prema klasičnom slikarstvu poglavito Rembrandtu , Velazquezu ostavila je traga u mojim slikama u obliku barokizma koji se dade iščitati kroz sliku u slici, bogatstvo oblika, te razvedenost kompozicije i tonskog načina slikanja. Općenito, kroz moje slikarstvo prisutno je i tonsko shvaćanje slike, kroz koje sam, svjestan duha vremena u kojem živim, uvijek nastojao izraziti modernim likovnim jezikom, primjerenim današnjim tokovima, ali nikad do kraja radikalno negirajući tradiciju. Nisam revolucionar po karakteru. Nastojim sintetizirati problem, a ne eksperimentirati bez zaključka i stava. Autor monografije Stanko Špoljarić, Vaš je pejzaž očitao kao religiozno mjesto. Česte su teme u mojim slikama krajputaši, budući da ih je u Zagorju moguće pronaći na svakom raskrižju. Makar moje teme nisu naglašeno sakralne, taj mi je simbol vrlo drag i blizak. Odgojen sam u kršćanskom duhu i praktičan sam vjernik otkad znam za sebe. U tom duhu uvijek sam pristupao slici iskreno i jedino ta iskrenost i ljubav s kojom slikam nisu upitne. Možda je iz tog stava Stanko iščitao i prepoznao tu religioznost. U posljednjoj fazi, nakon barokizma prisutna je tendencija ka čistim, primarnim bojama, kompozicijskoj jasnoći. Pokušaj sinteze vlastitih iskustava očituje se kroz ono što danas slikam. Ne bih želio završiti u formalizmu, eksperimentiranju radi eksperimentiranja, u konceptu i dosjetki. Opredjeljenje za slobodu ostavlja problem otvorenom i neizvjesnom. Raditi znači pronalaziti odgovore Zelenidan, 1995., ulje na platnu, 100x145 cm «