Image
Cijena: € 1,33

s naslovnice
VASILIJE JOSIP JORDAN
KORIJENI SU POSTOJANI

S NASLOVNICE Vasilije Josip Jordan je rođen u Zagrebu 1934. godine. Završio je najprije Školu za primijenjenu umjetnost, potom 1958. studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a u klasi znamenitog profesora Ljube Babica. Od godine 1978. docentje natoj Akademiji, i danas uvaženi profesor, koji je kao dekan u najtežim danima borbe za hrvatsku opstojnost sa svojim kolegama učinio mnogo za postanak i opstanak naše države. 0 slikaru i njegovu djelu razgovarali smo višekratno, no ovaj razgovor upriličen je zbog želje da osim biografskih podataka, navedenih u monografijama i katalozima poštovani čitatelj shvati i doživi likovno izrastanje slikara kao i njegovu misao u interpolaciji stupova suvremenih hrvatskih likovnih nagnuća. Nakon izložbe u Modernoj galeriji 1972. godine kritičari su oduševljeno pisali o vašim romantičnim vizijama, prepoznavali su u vašim slikama viziju baroka, sjetu toplih tamnih tonova... Ta je izložba proglašena prvorazrednim kulturnim događajem, a vi ste takoreći preko noći uvršteni gotovo u sam vrh suvremenoga hrvatskog slikarstva. Što je tome prethodilo? 3 Diplomirao sam 1959. godine u klasi velikog majstora, izvrsna pedagoga, autoriteta podjednako slikarstvu, literaturi i scenografiji, slavnog Ljube Babica, koji je u to doba odgojio više umjetnika, primjerice Šimunovića, Stupicu, Mušica... I otad sam profesionalni slikar koji se hrabro ili bezglavo, kako hoćete, bacio u bazen bez vode. Mnogi bi zacijelo rekli kako slikaju otkad znaju za sebe - od malih nogu, no, da to ja kažem bila bi isprazna fraza. Kao slikar počeo sam se ispitivati, zapravo, na drugoj ili trećoj godini Akademije, a početkom šezdesetih godina sam, čini se, otkrio vlastiti put, možda sudbinu. Tada je nastala slika za koju i danas držim da je jednaod najboljih, a u fundusu je Moderne galerije. S tom slikom, ili tih godina, ušao sam u vlastiti svijet, koji se do danas nije bitno izmijenio. Čovjek se, naime, u svom duhovnom svijetu, pod utjecajem novih spoznaja i života samog, možda i mora mijenjati, ali ostaju neke temeljne odluke, njegova ćud. Rođen si naprosto u određenome znaku i nosiš neke nepromjenjive osobine čitavog života. U takvom je znaku i moje slikarstvo, nadam se. Imao sam svoje faze, cikluse, ali je sve ostalo pod jedinstvenim nazivnikom, poput teme s varijacijama. Topla tera u vašoj paleti je očigledno naslijeđe profesora Babica? U Pa, moglo bi se reći. On je uistinu volio gamu španjolskog slikarstva i tu je ljubav s dostatnim uspjehom prenio na naraštaj svojih studenata, a po tome su njihovi JOSIP DUJMOVIĆ opusi različiti u usporedbi s francuskom školom. Babićeva je škola zapravo svojevrsna kroatische Schule, kako je bila nazvana u Munchenu u doba Račića i Kraljevića. Tako su ih nazivali i u Parizu. Osobno, ne smatram da usmjerenost u slikarstvu treba izjednačavati s bojom. Ono je znatno složenije. Riječ je o određenoj ezoteriji, kakvu se ne može izraziti jedino bojom. U slikarstvu je važna i tema, slikarev svijet i slično, tako daje meni spomenuta gama, smeđa ili tamna bliskija od ekspresionizma. Slikanje je moja privatnost, individualni čin i ne mora nužno biti na razini načela, kao što njemački ekspresionizam jest načelo. Čovjek jednostavno ima pravo na vlastiti svijet - na osobnost. Vidjeli ste mnoge svjetske galelrije i muzeje umjetnosti, izložbe mnogih svjetski poznatih i priznatih slikara; pa, da li je hrvatsko slikarstvo uistinu na rubu Europe, kako neki govore? To svakako nije točno. Naše slikarstvo po svojim vrijednostimazauzima vrlo visoko mjesto, ali ono nije imalo čvrsto zaleđe, nitko ga nije sustavno podupirao, pratio, ili na pravi način ponudio svijetu. Zato su likovni umjetnici ostali usamljenici, bivali prepušteni slučajnostima i sporadičnim susretima i poznanstvima u europskim galerijama, pa, na žalost, nije moglo potvrditi zasluženu razinu vrijednosti. Mora vam biti jasno da cijene na svjetskom tržištu ne određuje samo mehanizam ponude i potražnje, nego i aktivnosti kakovih kod nas nije bilo. U nas se posljednjih godina razvija galerijski život u prilično zamašnim razmjerima, ali smo ipak još provincija. Zašto? Zato što smo u svijet slali različite reprezentativne kolekcije i selekcije što su ih odabirali i pratili kojekakvi komesari. Iz svijeta bismo tako uvozili razne izme transplatirali ih na vlastito tkivo, pa ih ponovo nudili Europi. A potom bismo se čudili što ta pusta darovitost nije stekla zasluženo priznanje. Riječ je o tome da nismo znali ponuditi autohtone vrijednosti - vlastitost. Evo primjera. Od silne ekspanzije naše naive na kraju je ostalo četiri ili pet imena uistinu sjajnih umjetnika (Generalić, Rabuzin, Večenaj, S NASLOVNICE Kovačić, Lacković), koji su iskrenošću i autentičnošću, vlastitim slikarskim svijetom pronijeli slavu svoje umjetnosti i zemlje iz koje dolaze. Općenito uzevši na hrvatskoj se naivi razvio veliki biznis koji je, naposljetku donio i negativne učinke. Da se slično događalo s akademskim slikarstvom, daje imalo logističku podršku, možda bi se stvari razvijale drugačije i mi ne bismo ostali zanemareni. Vi često izlažete u svijetu, no koje su perspektive i drugim hrvatskim umjetnicima za organizirani nastup na svjetskoj likovnoj sceni? To pitanje valja postaviti selektorima i organizatorima takovih manifestacija, dakle, izložaba koje navodno predstavljaju Hrvatsku u svijetu. Primjer je Venecijanski biennale (i druga mjesta). Naime, zadaća tih ekspozicija bila je predstavljanje hrvatske likovne umjetnosti. Mislim daše i tu kliznulo u krajnost, uzimaju se neke špice, posljednji izrazi, neprovjereni i avangardni, koje koriste sasvim mladi i nepoznati ljudi. Vjerujem da su oni sigurno daroviti i inventivni, ali ne odgovaraju naslovu, to jest cilju i svrsi te ekspozicije. Naprosto ne mogu predstavljati korpus i duh hrvatske likovnosti. Možda bi selektori i organizatori trebali imati bolji pregled recentnog stvaralaštva. Nije li ipak Venecijanski biennale, pravi i organizirani nastup hrvatskih umjetnika, iskorak na svjetsku likovnu scenu? Pojavljivanje hrvatskih likovnih umjetnika na Venecijanskom biennalu je predstavljanje Hrvatske, a ne samo hrvatske umjetnosti. Kada će se ponovo upriličiti takav nastup ovisi o društvenoj klimi u nas i u svijetu, a odabir umjetničkih radova ovisio selektoru. Dasamjaselektor možda bih skrenuo više pozornosti na autentična likovna kretanja koja u nas postoje. Pri tom mislim na akademsko slikarstvo, na recentnu hrvatsku gotovu i avangardnu umjetnost. Pri odabiru avangardne umjetnosti ne bih se povodio za djelima koja su nastala na trendovima poticaja europskih i svjetskih centara. Pokušao bih osluhnuti nacionalnu dušu, nacionalnu likovnu vrijednost koja postoji. Naime, svaki čovjek ima izvor, nekakav korijen. U našoj je likovnoj misli to gotovo zanemareno. Kod nas se razmišlja po Me Luhan, da smo globalno selo. Na žalost, ima tu i istine. Dok sam bivao dekanom Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, bilo mi je moguće primati mnoštvo izložbenih kataloga i likovnih publikacija iz cijelog svijeta. Tako sam, na primjer, dobio katalog jedne izložbe iz New Yorka i shvatio čudnu podudarnost, pojavu, gotovo zarazu, identičnosti nekih kretanja, to jest umjetnici iz različitih dijelova svijeta slikaju slično, zapravo, gotovo isto.Tako dolazi do unificiranog likovnog izraza koji je za mene u neku ruku neprihvatljiv, jer tako svijet uistinu postaje globalno selo. Gotovo je nemoguće prosuditi iz kojeg dijela globalnog sela dolazi autor, zanemarena je provinijencija. Mislim daje LIJEVO Anđeo i glazbenici, 1994, ulje na platnu, 60 x 80 cm DOLJE Ljetni dan, 1994, komb. tehnika, 50 x 60 cm to opasnost poput bolesti, epidemija koje su prošle našim globusom. Znači li to da u likovno djelo valja ukomponirati dio etničkog sadržaja, prepoznatljivosti rada? U Daleko od toga, ne mislim tako. Svojedobno su neki primijetili da će nam ako ne izvozimo šljivovicu i ćevapčiće ostati naiva, time bi taj identifikacijski krug bio zatvoren. Danas je to drugačije. Ne želim ići duboko u povijest, ali za primjer ću uzeti slikara Miljenka Stančića, on je apsolutno i nedvojbeno jedna od najjačih pojava S NASLOVNICE hrvatske likovnosti u zadnjih pola stoljeća. On, primjerice, nikada nije imao nikakove prilike doći na Venecijanski biennale. Mogao bih nabrojati još nekoliko autentičnih hrvatskih autora, visoke umjetničke vrijednosti, koji su na neki način ostali na margini. Stoga mislim da ti međunarodni festivali lake umjetnosti imaju za cilj biti u trendu inozemnih kretanja, a ona se svake godine mijenjaju, dakle, svake godine i mi ih pokušavamo slijediti, dakle imitirati. Po meni je to nepravedno, glede vrijednosti koje su u nas nastale, a koje se na ovaj način gube. Osim naših iskonskih vrednota ih upriličiti, prostora za njihovo održavanje imamo? ] Imamo biennale, izložbe svjetskog crteža i grafike; izložba je veliki izazov, ali iziskuje velika financijska sredstva, njome svjetski prozor u likovnost dovodimo u naše dvorište, što je jako dobro. U susjednoj Sloveniji živi ljubljanski Biennale grafike, koji je svjetska manifestacija, a da bi takova ekspozicija zaživjela nužno ju je uzgajati barem četvrt stoljeća. Takovu priliku mi imamo s trijennalom keramike, dakako, imamo i druge manifestacije, koje nose sličan atribut, ali za njihovo GORE Dama i biciklist, 1995, ulje na platnu, 40x50 cm DESNO Vremenski zid, 1994/95, ulje na platnu, 40x50 cm druge nemamo. Kao što već rekoh, ono što nuđamo svijetu, odavno je viđeno, to bi svima trebalo biti jasno. Uvijek smo kasnili za nekim izrazima, a prihvaćali bismo ih kada su već bili napušteni, tako da se stvorio, mogao bih reći, gotovo latifundijski, kolonijalni odnos u razmišljanju i prihvaćanju svjetske likovne misli u nas i našeg likovnog djela u svijetu. U autentične stvaraoce hrvatske likovne vrijednosti: Stančića, Dulčića, Vaništu i druge likovne stvaraoce, mlađe od njih, koji nose korpus hrvatske likovne umjetnosti u svijet, zapravo, nisu nikad prodrle. Tako da nikako, govoreći o nacionalnoj umjetnosti, ne govorim i ne mislim nafolklor, etnografiju niti na stvari kojima bi se mogla prikazati obilježja nacionalne likovnosti. Govorim o darovitosti, intelektualnosti i svijesti, vrijednostima koje imamo. Trebaju li Hrvatskoj likovne manifestacije svjetskih razmjera i kako , : : . zaživljavanje potrebni su profesionalci koji će se baviti samo njima, a u korist i za promidžbu države, sebe i manifestacije, dakle naše likovne umjetnosti. Kao donedavni dekan Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu što možete reći o našoj likovnoj uzdanici? 3 Dakako, studenti Likovne akademije su naša uzdanica, jer druge nemamo. No, čini mi se da su ponekad ti mladi ljudi nestrpljivi, htjeli bi odmah imati sve, teško im je shvatiti da je Akademija ipak samo škola, nažalost. Mislim daše na Akademiju, ipak, dolazi prekasno; to jest studenti na nju dolaze već kao gotove, formirane ličnosti glede likovnog senzibiliteta. Kao primjer uzeti ću čovjeka koji je, u svom djetetu, u mladim danima, otkrio darovitost za glazbu, taj, dakle, roditelj, dijete šalje u dječji vrtićgdje je glazba najvažniji predmet, tom mladom članu zajednice, zapravo, život počinje glazbom. Zatim, u neminovnom slijedu bivaju niža glazbena, srednjaškolai na kraju konzervatorij, dakle Akademija za glazbenu umjetnost. Dakle, ličnost osobe, od malih je nogu, vrlo promišljeno formirana. Kod naših studenata proces primarne edukacije teče drugačije. Tek negdje u adolescentskoj fazi razvitka (individualno, dakako) netko se uključuje ili opredjeljuje za obrazovanje likovnog usmjerenja. Potom dolazi na Akademiju likovnih umjetnosti. Pri tom je važno umijeće, te je nužno uskladiti htijenja i mogućnosti, darovitosti i saznanja, kao i mogućnosti provedbe edukacije. Dio studenata dolazi na Akademiju ne iz škole za Umjetnost i obrt, nego ima maturanata gimnazija različitih usmjerenja, koji su u srednjoj školi imali eventualno jedan sat likovnog obrazovanja tjedno ili su u tom terminu slušali povijest umjetnosti. Sav praktički dio naučili su precrtavajući stripove ili, eventualno, vježbajući ruku, prerisavajući razglednice i fotografije. Naravno, ovakva priprema za životni odabir stvara i veliku nestrpljivost kod tih mladih ljudi. Slikarstvo je veliki zanat, koji se, gledano kroz povijest, mora izučavati odrastajući. Umjetnik mora u svom radu sazreti, djelo mora biti, kao i misao, mirno u svijesti, a realizirano uz pomoć umijeća nadograđenog radom. Bez takvoga pristupa dolazi do klasičnog stvaranja proletarijata u umjetnosti. Može li umjetnik, slikar, danas živjeti od prodaje svojih radova? U zadnje vrijeme teže, jer, drugačije nije moglo biti. Tržište umjetnina u Hrvatskoj iz dva razloga doživljava potres. Prvi je načinila zakonska odredba nametnuvši velike poreze. Umjetnik dajući galeriji sliku u komisiju određuje svoju cijenu, galerija svoj rabat i uslugu, a zakon svoje poreze. Nazidana cijena ne pogoduje niti kupcu, niti galeristi, a ni umjetniku, jer postaje previsoka za džep ljubitelja, uvjetno rečeno, dakle, kupca. Nadamo se da će dolaskom novog ministra za kulturu postojeći Zakon biti obesnažen, kao i da će se donijeti Zakon o otkupu i kupnji umjetničkih djela kakav imaju državljani drugih europskih zemalja. Zakon koji stimulira umjetnost i sve oko umjetnosti. Dogodilo se još nešto, što se moralo dogoditi, naše je tržište preplavljeno dobrotvornim aukcijama. Gotovo svakog tjedna odnekud iskrsne aukcija umjetnina; na žalost, auktira se za vrlo potrebite nakane. Odazivali smo se, a i dalje se odazivamo dajući svoja djela. No, u tom aukcijskom hodu cijene se sofisticiraju i ne odražavaju pravo stanje na tržištu. Tržište umjetnina, dakako, postoji i do njega smo došli vrlo teško. Ono je, zapravo, odnos između ponude i mogućnosti otkupa, dakle to teško stvoreno tržište danas je u stanju mirovanja. Spomenutim aukcijama potpuno je poremećeno, na aukcijama se događaju određeni ekscesi po pitanju cijena, tako da broj vrsnih umjetnika, koji žive isključivo od prodaje svojih slika, ne postiže adekvatne cijene za svoje radove. Nedavno smo bili svjedocima, kada je na aukciji jedna umjetnina postigla cijenu kakovu, vjerojatno, autor za takovo djelo više neće postići u životu. Cijela priča je bila moguća zato što su nadmetatelji bili predstavnici određenih poduzeća, a ne ljubitelji, koneseri ili kolekcionari, koji plaćajući svojim, teško stvorenim sredstvima, tvore tržište umjetninama. Kao slikar Vi ste i dobitnik velikih nagrada i priznanja, jedna od njih je i nagrada Vladimir Nazor za životno djelo. Što nam možete reći o njihovom značenju za vaše slikarstvo? Kada je riječ o nagradi Vladimir Nazor, a dobio sam je za djela izložena u kapeli svetog Dizme na Kaptolu, radost primitka nagrade umanjila mi je činjenica daje tada Hrvatska bila u nevolji u kakovoj nije bila do duboko u povijest, a druga je činjenicadasam veću ozbiljnim godinama. Da sam istu nagradu dobio prije dvadesetak godina jamačno bih bio jako sretan, tada bi mi proradila i sujeta. Sigurno bih častio na sve strane. Možda sad to gledam pomalo relativistički, poput sjajnog barda nese književnosti Petra Šegedina koji je prigodom uručenja nagrade za životno djelo govorio u ime laureata. Govoreći općenito o umjetničkom radu i o Nazoru, postavio je pitanje: da li smo mi uistinu zavrijedili tako visoko priznanje. Isto sam pitanje postavio i sam sebi. Kasnije sam u šali ponudio da nagradu vratim. No, šalu na stranu, ponosan sam što sam dobitnik najviše državne nagrade jer je to svojevrsna kruna, premda nagrade gotovo redovito dolaze prekasno, u vrijeme kada čovjek izgubi mladalačku vatru u srcu i radost, te mu tada ostane samo iskustvo, poput pepela koji održava žar. Nagrade, unatoč svemu, raduju. Zagreb kao hrvatska metropola zaslužuje naslov europskog grada. Zagreb nije od jučer, sa samostojnošću Hrvatske ponovo je postao metropolom, a i zagrebački je Kaptol proslavio 900-tu obljetnicu postojanja.Stoga njegove vrijednosti valja potvrđivati u povijesnom kontinuitetu. To ne smije ovisiti o volji ili želji za stjecanjem probitka nekakve formalne ili neformalne skupine zainteresiranih, to mora postati sustavnim u gradu i državi. Zagreb je jamačno europski grad. Gotovo je pedeset i više godina bivao drugom prijestolnicom bivše Jugoslavije, a po mnogo čemu je bivao i ostao jedinstvenim. U nakladništvu, primjerice, u glazbenom i likovnom životu... i upravo bi te vrijednosti sada valjalo promicati u Europi sustavnim djelovanjem kako bi smo izazvali pozornost i štovanje, umjesto isključivo samilosti, premda nam je i to ponekad nužno, jer sami porušenu Hrvatsku nećemo moći brzo obnoviti. Budemo li istodobno živjeli kroz kulturu i znali je pokazati u njezinu povijesnom kontinuitetu, vjerujem da će Zagreb zasjati metropolskim sjajem kakav je i zaslužio. Akcije u domenu kulture su nam nužne jer potvrđuju naš identitet. Što mislite o novonastalim zagrebačkim vedutama, koje neki, kao stoje red, kude, a neki hvale? Na svaku slobodu stvaranja, proizašlu iz duha pojedinca, kao i na formiranje naše samostojne države još nismo naviknuti. Moramo se, dakle, naviknuti da u mnogim ljudima mnoge stvari postoje odprije, da imaju svoju prošlost, a duh, kao i tijelo, je inertan, tako da niti novonastale vedute Zagreba ne mogu polučiti svu radost koju zavređuju. Gledajući Zagreb, našu metropolu koju svi volimo, uočavamo da su se dogodile mnoge kvalitetne stvari, kvalitetni pomaci. Naravno, ima ljudi, pripadnika oporbe ili nekih drugih, koji nisu skloni radikalnim promjenama, te izlaze sa tvrdnjama kako je naš grad devastiran promjenom izgleda nekih trgova i ulica. Ne mogu dijeliti njihovo mišljenje. Mislim da se na nove vizure naprosto moramo naviknuti. Do sada smo živjeli u pauperističkom okružju; i naš je grad nastajao postepeno, najprije su izgrađene potleušice, pa manje građanske kuće, bez obzira na katastar i građevinske planove. Došlo je vrijeme promjene i interpolacije u dio tijela Europe na način kakav zaslužujemo i u obliku koji nam pripada. Uskoro ćemo se maknuti s ruba siromaštva, a tada je bitno da i naš grad civilizacijski pridonese ugledu zemlje. Dakle, u proteklih pola stoljeća nismo bili naviknuti na regulirani izgled zagrebačkih trgova i ulica, a sad se na to treba priviknuti, tim prije što su građevinski i restauratorski radovi dobro izvedeni. To je otprilike moj odgovor i razmišljanje o negodovanju zbog nastanka novih vizura. Gledajući ovu preinadžbu s neskrivenim veseljem očekujem bolje dane. Sad kad više niste dekan Akademije likovnih umjetnosti, kad ste oslobođeni dijela administrativnog posla, ostaje Vam više vremena za slikanje. Pa, što planirate, a što očekujete? U mom slikarstvu nema nikakvih radikalnih promjena, u radu imam određeni kontinuitet. Novu sliku gradim na slici koja je bila prije nje, pretapajući je. Nemam potrebe za velikim pomacima i skokovima. Što se tiče izložaba koje planiram, veseli me izložba u Starom gradu povijesnoga Nina. Nakon te izložbe izloške selim u kolnsku Raeich galeriju. Imat ću i nekoliko ekspozicija u Hrvatskoj; jedna je od njih i izložba u Splitu, a zajesen 1996. ponuđena mi je retrospektivna izložba u Paviljonu koja zahtijeva veliki angažman, kako na tekstualnoj građi, tako i na prikupljanju slika, jer većinu djela koja bih rado izložio posjeduju ljubitelji, zbirke i galerije. Izložio bih radove nastale u periodu od 1975. do 1995. godine. Ponuđeno mi je tiskanje monografije, kao i dvaju serigrafija, a budući su upitnici prispjeli, mislim da ih je nepristojno odbiti.


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026