ostalo
GILBERT & GEORGE
UZDIGNUTI KAO TOTEM
Na jednom od svojih prvih nastupa 1969. godine Gilbert i George bili su odjeveni u identična, konvencionalno krojena odijela, bijele košulje i kravate. Lice i ruke su obojili brončanom bojom i proglasili se živim kipovima, stojeći satima nepomično na postamentu uz zvuk šlagera Underneath the Arches. Kad bi pjesma završila, jedan od njih bi sišao s postamenta, ponovno uključio magnetofon i dostojanstveno se popeo na postament. Od tada njihova slava ne jenjava. Postali su poznati diljem svijeta. Živi kipovi su se vremenom preselili nadvodimenzionalnu plohu slike. Fotomontaže i kompozicije različitih panoa gotovo neizostavno uključuju i njihove portrete. Gilbert i George ubrajaju se u najslavnije, a vjerojatno i u najimućnije umjetnike koji žive u Velikoj Britaniji. Gilbert je rođen u Italiji 1943. godine, a godinu stariji George u Engleskoj. Sreli su se u umjetničkoj školi u Londonu prije 28 godina i od tada su nerazdvojni. Za njih ne postoje prezimena, djela su im poznata isključivo kao radovi Gilberta i Georga. Žive ustaljenim ritmom u kući u koju su se uselili još kao studenti; strastveni su kolekcionari umjetničkog obrta s konca prošlog stoljeća, hrane se isključivo u lokalnom restoranu gdje su ih u početku čudno gledali radnici iz obližnje, najveće londonske tržnice mesom, povučeni su i hiroviti pri susretima s novinarima. Nakon retrospektivne izložbe koja je prije devet godina obišla Europu, a u Londonu je prikazana u galeriji Hayward, Gilbert i George su zimi 1992. godine izložili svoje Nove demokratske slike u galeriji Anthony dOffay. Ti fotografski kolaži najavili su temu koja dominira i najnovijom izložbom. Tu su po prvi put Gilbert i George odbacili jedan od svojih zaštitnih znakova, činovničko odijelo, pojavili se nagi pred okom kamere i zapitali nas što znači biti ništavno ljudsko biće. Ali pred nama se ne nalaze samo njihova gola tijela, već i pogled u njihov šupak i ono što iz njega izlazi. U fotografskom povećanju uzdignuto je do totema, prijestolja, pa čak i križa. Naslov izložbe mogli ste do sada već i pogoditi: The Naked Shit Pictures - Slike golog sranja. U galeriji u južnom Londonu golemi žarko obojeni fotografski panoi djeluju upravo veličanstveno. Dimenzije onih najvećih su nekih tri sa sedam metara. Poput vitraja sačinjeni su od niza jednakih kvadratnih segmenata. Prostor ove galerije s konca 19. stoljeća kao da je oduvijek čekao na ovu eksploziju boja. Našli smo se prije otvorenja izložbe, još dok su radnici montirali posljednje detalje postava. Vrlo rado su pristali na ovaj intervju, što je još čudnije, uključili me i u fotografiju. Naime, na njihovim se fotografijama nikada ne pojavljuju žene. Naizmjenično su Nova izložba THE NAKED SHIT PICTURES, South London Gallerv, 5.9.-15.10.1995. FLORA TURNER GORE DESNO Naša suradnica iz Londona Flora Turner u društvu Gilberta & Georga DOLJE Leteće govno, 1994, foto instalacija odgovarali na moja pitanja. Često su do sada kritičari isticali da su Gilbert i George tipično engleski umjetnici. Zapitala sam ih slažu li se s tom ocjenom? Gilbert je ovako odgovorio: Englezi smo samo po tome što živimo u Londonu. Teme naše umjetnosti su globalne, svatko može prepoznati nešto u našoj umjetnosti, bez obzira gdje se nalazili, mi smo univerzalniji od bilo kojih drugih umjetnika. Neki drže da su vaše slike opscene. Međutim, akt je u umjetnosti jedna od najčešćih tema. izaziva li negodovanje činjenica da se radio vašim fotografijama, da vas gledatelji prepoznaju ? GEORGE: Da, radi se o dva čimbenika: jedan je da prikazujemo prepoznatljivu osobu. Ako, na primjer, imate časopis s fotografijom golog muškarca, to ništa ne znači, ali ako su na slici goli John Major ili George Bush, onda je to posve druga priča; eto naše fotografije spadaju u tu kategoriju. Istina, važno je i to što su ove slike nastale na temelju fotografija. Ljudi se dive mramornim aktovima, slikama i crtežima iz europske prošlosti ili iz drugih civilizacija, ali uznemiruje ih prizor čije je podrijetlo u fotografskom negativu. GILBERT: Zaprepašteni smo koliko su ljudi zapravo šokirani. To nam nikako nije jasno, jer kada na televiJ ziji prikazuju boks i ljudi se mlate do besvijesti ili u filmovima prikazuju najgore okrutnosti, onda je to dopušteno. Ali kada mi povećamo sliku naše stražnjice ili izmeta onda su šokirani. A to je najnormalniji dio života. Čak ni na radiju nam nije dozvoljeno reći govno, a sve su to riječi koje se javljaju i u Bibliji, i tako su radio i televizija u današnje vrijeme veći cenzori od teksta u Bibliji. Teme vezane uz probavu našu svakidašnju ne bi smjele biti tabu. Time se bave liječnici i ministarstva koja se brinu za zdravo funkcioniranje gradske mreže, to je ozbiljna tema za mnoge profesije. Život se temelji na hrani i njenom izlučivanju, umiremo onoga časa kad nam ta funkcija zataji. To su životne činjenice kojima se mi bavimo. Ljudi negoduju kada na slici vide dva gola muškarca. Jedan muškarac ili jedna žena, čak i dvije žene, to je, čini se, u redu... ali dva muškarca! A još se i poznaju! To je već razlog za alarm koji budi predrasude. Međutim, mnogo je onih koji su oduševljeni vašim slikama, osjećaju li oni da ste rušenjem nekih zapreka pomogli i njima da slobodnije dišu. GEORGE: Mislimo da i zbog toga što je naš način stvaranja ovih slika vrlo, vrlo složen, da je i to jedan od razloga što naše slike pružaju mogućnost široke interpretacije i bezbroj asocijacija. Mnoga djela naših suvremenika ne mogu vam to omogućiti. Pogledate ih i kažete: To je dobar ili loš rad, ali ne možete pri tom misliti na svoga brata, pokojnu majku, prisjećati se djetinjstva, misliti na smrt. Mislite samo o umjetnosti i to je sve. Po našem mišljenju to je okrutno, dekadentno i staromodno. Umjetnost mora na neki način biti povezana sa životom onoga koji gleda umjetničko djelo. CD co CD co O CD I i II>II