Image
Cijena: € 1,33

s naslovnice
Zlatan Vrkljan
Slika slikarstva

ŽELJKO MARCIUŠ

Fotografije: LUKA MJEDA

 

Razgovor sa Zlatanom Vrkljanom povodom autorove samostalne izložbe u Gliptoteci HAZU - Zagreb, (3. 5. - 3. 8. 2018)

 

U jednoj fazi sam radio nazovi to apstrakcije, mada je ispod njih bilo svega i svačega… da bi to završilo jednom redukcijom, koja se uvjetno čita kao apstrakcija, ali to je to… ništa pametnije. To je medij kojem je priča vrlo ograničena

 

Zlatan Vrkljan (1955.) redovni profesor na ALU-Zagreb, pedagog, akademik... super-aktivni biciklista, elokventni tumač slikarstva, stripa, filma i književnosti, šaptač psima; prvenstveno je - esencijalno, faktički i fizikalno slikar čistoga oka koji još uvijek promišlja i stvara sliku kao materijalnu, materijsku i morfološku činjenicu satkanu vještinom, predodžbom, marom i znanjem - sintezom vlastite duhovne slojevitosti - istim onim imaginarnim i imaginacijskim sredstvima od kojih je i sâm sazdan. Unatoč slikarima u oskudnome vremenu nakon četrdeset godina bavljenja medijem izrazito dugoga niza trajanja; čvorišta vlakna i svežnjeva koji se neprekinuto protežu i isprepliću od spiljske slikovne ideje o svjesnosti čovjekova bivanja, naovamo.

Stoga je slikarevo slikarstvo primarno, redukcijski sažeto i kolorističko, oblikovno i ne-oblikovno: ujedno sirovo i poetično, moderno i filtriranom prizmom citata postmoderno - ili kako ćemo danas nazivati čistu sliku slikarstva?

Slikajući, Vrkljan teži uspostavljanju vlastite istine u slikarstvu, replicirajući iznova temeljno ishodište slike - njezin postupak, razlog, snagu, psihologiju gledanja, mentalnu projekciju i materijsku činjeničnost, ali i emociju slike, ostvarenu osnovnim slikarskim sredstvima, gotovo samotnim pozivom uslijed informacijama umnožene i prezasićene vizualne kakofonije - ljepote i ružnoće - našega doba.

Vrkljan živi i slika unutar sveopće trashizacije stvaranoga stanja svijeta koji nam izmiče pod krinkom medija i zvjezdanoga glamura. Ispod ili iznad mimikrijske opne svjedočimo, zapravo, o sve većem socijalnom raslojavanju društava, što uz upotrebu novih tehnologija - sveopće digitalizacije, virtualizacije, stvaranja umjetne i super umjetne inteligencije, ili umrežavanja riječi, slika, informacija, reklama, sve-snimanja te opće politizacije, kao i industrije zabave i prevladavajućeg kiča - proizvodi svijet u kojem su svi naizgled lijepi, zdravi bogati i mladi - kada to i nisu - što je isprazni trijumf estetike. Metafora i niz simptoma otežaloga suvremenoga duha vremena, kojeg se uzroci ne lijeće, niti se, izgleda, mogu izliječiti.

Zlatanove Nove slike onostrane su vizualnoj džungli, lišene proždrljivoga virusa suvremenoga vremena i očišćene od svega suvišnoga - redukcijom motiva, pokatkad raskošnom, a ponekad suzdržanom kromatikom - poezija su slikarstva.

Slikom, materijom, tvari, pigmentom, gradbenim i morfološkim elementima nenametljivo kazuju o nečem ispred i iza slike, ispred i iza vremena.

Slikama nastalim u periodu od četiri godine Vrkljan propituju različite temelje; načine takozvane Zagrebačke škole, potom posvete prethodnicima, učiteljima, uzorima, slikarskim srodnicima ili poticajnim umjetnicima (Raškaj, Uzelac, Kulmer, Ivančić, Stupica, Murtić, Kavurić-Kurtović, Šebalj, Parać, Soutine, Klee, Kandinsky...). Potom sintetizira pejzaž (Ager...) ujedno promišljajući esenciju slike: platno, boju i golemi format (Crvena...). Slika prijatelje i autoportret sa prijateljem (Šimrakovi, Asistenca), kao i obitelj (TZNSPF); iskazuje zaljubljenost u strip (Balada o slanom moru), i u kino (Svi mi u kinu), žari svjetlost Halloweena (25 bundeva), odaje počast opijenoj poeziji Rimbauda (Papirnati čamci...) i čini štošta drugo.

To je sraz slikarova panoptikuma proistekao iz zreloga, staložena nutarnjega motrišta - kaleidoskopa težnji i ishodišta - izražena i postavom izložbe koji poput slikarske sekvence - rasporedom velikih i malih kadrova teče ispred promatrača. Naposljetku - ako smo uporni - naziremo autorovo osvještavanje vlastita imaga u potrazi za nikad potpuno dohvatnim slikarskim kamenom.

Je li tome uopće tako?- i o mnogočemu drugome razgovaram sa Zlatanom Vrkljanom u okrilju njegova ateljea, u opuštenoj formi, iz glave, spontano i bez predumišljaja. Stoga su sljedeći redci prilično neformalni. Sadrže mnogo spontanih interakcija, međusobnih upadica i slobodnih asocijacija.

 

Pripremajući se za razgovor s tobom povodom tvoje nove izložbe u Gliptoteci, ciklusa Novih slika od 2014. do 2018, prolazio sam kroz građu mnogih Tvojih izložba. Sjećam se Paviljona - triptiha, poliptiha, predivno sažetih monokromija od kojih je jedna plavo-bijelo-crveno jer tim redoslijedom ide film Kieslowskog poput boja francuske zastave (franc. film Trois couleurs) i on je htio napravit…

Posvetu Francuskoj…

Zahvalu Francuskoj revoluciji…

Zahvalu Francuskoj općenito. Dala mu je azil, dala mu je novce…

Gledao sam Kieslowskog jučer; skenirao sam plave kadrove i sekvence, varijacije modrine od početka filma s odsjajima u automobilu i modrim pretapanjima, što podsjeća na Matrix, već tada 70-ih, i kad se onaj također modričasti plamen postupno rasplamsava…do nesreće... Glavni lik - glumi je Juliette Binoche - mlada žena u filmu čitavo je vrijeme sama, sama u filmu… sama pliva po bazenu, sama je u kontaktima…

Osim dok pišu simfoniju zajedno…

Osim simfoniju - da - za koju se pretpostavlja da ju je ona napisala za pokojnoga muža...;To me je naučilo nešto. Lud sam za glazbom - i ti isto voliš Keith Jarretta - što dovoljno govori o tebi. Između tih plavih scena - i psihološka diferencijacija glavnoga lika je fantastična - upravo je Plavo jedan film uz Amadeusa ili Misiju koji me naučio što je glazba! Kod Amadeusa, kojeg sam gledao nekoliko puta za redom - Mozart rekvijem komponira pred Salierijem i kad stvara sve one dionice, kad iz glave sklada na smrtnoj postelji…

(zajedno): d mol!

… i u ovom filmu kad listaju note pa te note postaju glazba… Sve te neuhvatljive stvari imaju na neki način i veze sa tvojim slikarstvom, gdje se nešto neizrecivo pokušava pretočiti u neki format, u neki vizualni ekran, vizualno polje. Iako ne volim pojam apstraktno, ja i u tvojoj apstrakciji vidim nešto konkretno; volim Seuphorovu usloženu shemu stilova rane moderne i podjelu na apstraktnu i konkretnu umjetnost, a potom mislim što je u kozmičkim razmjerima uopće apstrakcija…

A što je konkretno?

A što je konkretno? Imamo svijet oko sebe koji doživljavamo prema vlastitoj kategoriji gledanja, ponekad viđenja i raspoznavanja, imenovanja… Što te fasciniralo u toj trilogiji, posebice u plavom, i kako sublimirati glazbu, vizualnost, film… u Tvoje Plavo, Bijelo i Crveno?

Ja sam to počeo raditi, jedne noći. Misleći da sam već završio te pomislio ići kući. Imam neki mali televizorić uključen i vidim počinje Plavo; i mislim si nisi valjda toliko blesav da ćeš ponovo, po peti, šesti put gledat film!? I naravno da sam ga odgledao… i kako je film završio ja sam počeo - plavo. Automatski, slijedeći tjedan kako je išlo Bijelo počinjao sam s bijelom, a kako je išlo Crveno napravio sam crveno, dakle gotovo u onom (smije se) realnom vremenu odgledavanja filmova… Sublimirat? Vrlo je teško reći što ja imam sublimirat… Tu cijelu trilogiju znam od prije, puno put sam je odgledao, znam i njegove filmove od prije, cijeli Dekalog sam pogledao prije… Bio sam oduševljen njegovom umjetničkom snagom i čovjek htio - ne htio, ovom mojom nijemom muzikom, jer slikarstvo je neka vrsta nijeme muzike, htio sam napravit taj jedan hajdemo to nazvat osjećajem koji me doslovce ponovno preplavio… nema neke druge velike filozofije u tome, znaš, bio sam tada u nekakvoj - sam si rekao - u jednoj fazi, u jednom trenutku, kad sam radio nazovi to apstrakcije, mada je ispod njih je svega i svašta…da bi to završilo kao jednom redukcijom, koja se uvjetno čita kao apstrakcija, ali to je to… ništa pametnije. To je medij kojem je priča vrlo ograničena, čak manje nego u stripu, jel' strip ima sličicu koja objašnjava sličicu i treću sličicu koja objašnjava drugu, prve dvije je li? On ima svoj tok, svoj vremenski period, sliku vidiš u sekundi - ako ju vidiš…

Slikaš cijelim bićem. Ti si rekao, da si nisko postavio slike u Paviljonu da se osjeća tjelesnost…

Spomenuo si osjet opipa - ja volim da ljudi diraju slike! Zato što je to tijelo slike, ona ima tijelo, ona ima fizičnost, specijalno ako je tegliš, a velika je - onda se dosta lijepo osjeća fizičnost; ali i u samom diranju ona daje još jednu odgonetku, daje još jedan mogući podatak koji oko ne vidi. Jednostavno ne vidi. Ali dlan osjeti. I mačku možeš pogladiti. Moja slika Potpis svetog Luke je baš primjer onog palimpsesta slikajući i pišući imena slikara, jednostavno ih ispisujući automatski, naravno da ih i ne znam toliko, da bi dvanaest slojeva napisao, nego sam uzeo likovnu enciklopediju i onda fino vadio gomilu slikara i ispisivao. I to sve zajedno, dakle mi svi zajedno, sva ta mazala kroz stoljeća, dajemo to nešto što se zove, nije nekakva moja specijalna kreacija, dajemo to nekakvo slikarsko blato iz čeg sve izlazi. Znaš ono na ovo moš' metnut trokut, moš' metnut neku crvenu fleku, moš' metnut šta god hoćeš al' ona ostaje ta magma…

Magma. Dobro si rekao. Herkulanej, Pompeji, lava, slikarska magma - ono od čega se sve stvara. Taj gradbeni element, ustvari je materičan, dodiran. Zanimljivo je kad sam radio na Kraljeviću, pripremao sam se i gledao sjajne poljske dokumentarce o impresionistima...; senzacija svjetlosti jednaka je boji! Gledam tri stvari koje su im bile bitne. Otkrili su tubu boja - prije su ljudi to sami radili od pigmenata…

To su dapače bile ozbiljno čuvane tajne.

A onda su otkrili plosnate kistove, koji su omogućavali drukčiji način slikanja i izumili lako prenosivi instant štafelaj! Onda su mogli ići direktno do Grande Jatte ili vlakom negdje izvan Pariza i slikati svjetlosne impresije…

Nisi morao završiti školu kod majstora slikara, nego si otišao u dućan, kupio si platno, boje, imaš mali štafelajčić i mog'o si slikat.

Na zadnjoj izložbi imaš i Aager, imaš i Dražgoše, to je slovenska Gorenjska, tamo je rođen i Stupica. Kakva su tvoja iskustva slikanja u prirodi? Kakva je razlika ateljerskog slikanja i slikanja u pejzažu, u prirodi?

A ogromna! Nebo i zemlja. Prvo nađeš se sa svojim formatićem, namjerno upotrebljavam umanjenicu, jer u odnosu na ono sve što gledaš - to je stvarno ništa. Gledaš jedan ogroman pejzaž koji te okružuje sa milijunima podataka, trebaš nać' nekih dva - tri koji bi eventualno bili prevedivi u kontekst te neke tvoje sličice. Tak da je to jedno maksimalno zabavno iskustvo, strašno se zmažeš, potrošiš duplo više boja nego što bi trebao; uglavnom je to amaterski paceraj no zna biti dosta zgodnih rezultata. Jel' te nakon nekog vremena uhvati jedna strast prema slikanju pejzaža. Baš te uhvati strast.

U mojim godinama ne bit malo ciničan to bi bilo pomalo čudno… A s druge strane treba bit i ciničan prema sebi naravno, prije svega. Britak prema sebi, još prije svega. A romantika? Pa bez tog ne ide, po trideseti put sam pročitao Prattovu Baladu o Slanom moru pa mi je na kraju zasuzilo oko. „Zbogom prijatelju… nikad neću sresti takve ljude kao vi“.

To bi više nazvao lirikom-poezijom nego apstrahiranom lirikom nego lirskim… slikarstvom. To mi je uvijek zvučalo patetično.

Prošli smo vrijeme kad se nije smjelo upotrebljavat patetične pojmove. Pa nisi zadnjih šezdeset godina smio spomenuti termin ljepota.

Da, točno, pa imaš pravo, slažem se. Treba reć' da je lijepo.

Zašto slika ne bi bila poetska? Ja sam to rano otkrio da imam neku tu čudnu moć da mogu napravit bezveze glupog mačka jel', pa da izgleda onak' nekakav poetični mačak, neke brodiće pa da simpa izgledaju. Tak da se nisam skrivao od toga, ovo jesu veliki formati čak pomalo predimenzionirani, ali sam se ja trudio da oni imaju svoju poetiku, nisam se libio toga; ovo su svi moji psi znaš. A ja sam sa tim pesima, svakim od njih živio, šetao, hodao, hranio, vodio ih po veterinarima… Dakle ove liričnosti, ove emotivnosti, to se vrlo lako može čitati kao moja mana …

Za koji bi trenutak u tvome slikarskom razvoju rekao da je ključan?

Meni je na kraju treće, koja je to bila, ili kraju četvrte godine, došao Ante Kuduz i ponudio mi izložbu tu u Nazoru. Kako nije bilo para, radio sam manje-više na ceradama, ovih šatorskih krila. Pa sam radio s defakto drvofixom, ljepilom za pločice, cementom. To su slike tak napravljene, u principu neuništive. To je bilo krajem ljeta, bio sam vrlo odimi-dođimi, nisam znao to valja - to ne valja… I znam da sam išao Jelaviću doma, tramvajem il' autobusom - on je u Novom Zagrebu, i onda sam tam' relativno dost' dugo buljio u zgrade. One, Novog Zagreba, koje su manje-više iste i danas, i samo mi je sjelo. Doslovce mi je sjelo. Drugi dan sam okrenuo, preslikao te slike koje sam namijenio za tu svoju izložbu, prvu samostalku, i napravio nebodere. Potpuno sam pojednostavio priču, potpuno sam ih sveo -gotovo na simbole. Jedino što nije neboder su jedna vrata. To je više hommage Tàpiesu, kojeg sam obožavao. I to su cementna vrata.

To je zanimljivo; ne znam ja vidim na Tvojim neboderima - kao ljubitelj Hitchocka - masu tih prozora. Svaki prozor je za mene - ti si to reducirao - neki znak, neka šifra, neki psihogram. Dva filma me fasciniraju - scena iz Lynchova Plavog baršuna- sad smo ponovno kod plave, meni su najdraže plave u Plavom baršunu i u Plavom od Kieslowskog, a i pada mi na pamet Betty Blue! Ono šizofreno plavetnilo sutona. Gdje je on pisac a ona posebna žena, kolika je ono njena temperatura, trideset i sedam cijelih pet? Potom Hitchockov Pogled u dvorište...; to je fascinantno, ja uvijek gledam te prozore i onda gledam koliko je tih sudbina, koliko različitih dijaloga, koliko različitih obitelji, koliko različitih života… u tom nekakvom mikro simboličkome svemiru, kakav je i tvoj atelje, a meni moj stan koji je moj laboratorij pisanja. Imaš li i ti tu fascinaciju biti negdje, a netko ne zna da si prisutan? Da ulaziš u sve te različite prizore… Mislim, tvoji slikarski problemi su različiti.

Sjećam se jedne situacije koju sam imao početkom stoljeća. Gdje sam ja odlučio, dakle to je racionalna odluka, odlučio sam da sad probavam napraviti sintezu. Dakle bio sam još na Akademiji, kao klinjo, pa sam shvatio da mogu i ovak i onak. Znaš to jako brzo shvatiš. I naravno da si s takvom spoznajom u tom trenutku vrlo zbunjen. Misliš si: čekaj ako mogu i ovo i ono, onda za što sam ja? Onda oko dvijetisućite počeo sam slikat velike slike, za koje sam napravio gomilu, stotine, malih skica, koje su u mojem radnom prostoru - moj mentalni radni naslov je bio Sinteza. I nakon dobrog slikanja, jedno godinu dana, mrljanja tih velikih slikurdača od dva metra puta sto pedeset… tog sam ja napravio nekih dvanaest, trinaest komada, i već sam stao. Jer mi je nešto tik-tak iznutra govorilo da nešto ne valja. To me potpuno blokiralo i par mjeseci sam ništa nisam mogao. Zanimljivo… Odlučio sam promijenit stvar. Stavio sam najlone po podu, okrenuo slike licem prema dolje i natopio ih vodom - dok skroz nisu pustile. I onda sam špahtlama skidao sliku. I dolazi mi jedan kolega, koji je inače Kuliš, i veli on meni „Pa šta radiš jebote!? Kupi si nova platna i nametni!“. Velim ja njemu: „Ne! Želim da slike zapamte kak' sam se zeznuo!“, on pita: „Šta si se zeznuo?''; -velim „Da! Ja sam radio sintezu. Ali sam sintetizirao i svoje mane.“ I tak sam ti gulio ja to jedno dva mjeseca.

To je onda bio pravi palimpsest!

To je bio pravi pravcati! I rezultat je ovo - izložba u Gliptoteci 2003.

Tako nekako vidim i Bundeve i Svi mi u Kinu. Na slikarski način iz tih smeđih gama sa žarenjem, isijavanjima svjetlosti.

To su sve nijanse. Pa ja dok sam radio bundeve moji sinovi su prigovarali „Prošle godine si napravio bolju bundevu!“ Pa sam se ja znao trudit, to rezat, gulit, kupovat, teglit, naravno da zaboraviš pa zadnji dan trčiš po svim placevima Zagreba da nađeš dovoljno veliku bundevu. Pa sam si mislio ako sam kupovao te bundeve, ako sam ih gulio… pa zaš' ih ne bi naslikao? I naslikao sam ih točni broj koliko sam ih i napravio. Sjećam se još Tartaglijinog intervjua, kojeg je davao; ja sam bio beba u gimnaziji, al' ga se jako dobro sjećam. Izašao je čak u Oku ili u Telegramu. Gdje Tartaglija na jednom mjestu kaže da mi svi u biti tražimo nesvjesno, slikari, samim tim što stavljaš boju na nešto – mi tražimo zid pećine. Tog arhajskog slikara, tog prvog slikara.

Veliki si radnik. Što nakon Novih slika? Pokazao si mi jednog Kraljevića…

Kojeg ću možda dovršit, možda neću. Bog te pitaj… Počeo sam nešto črčkat. Al' to naravno ne ćeš stavit jer nije ideja gotova… u biti slikam jedan SF.

Savršeno. Ja osjećam to kozmičko u onom vitraju koji sam vidio.

Šta će od tog pajdo moj bit - nemam pojma. Tek sam počeo, tek sam ovak' malo postrugao…

Sviđa mi se ta spiljska analogija, parafraza Tartaglie.

Ma nisam ja to smislio, nije vjerojatno to ni Marino smislio.

Nije to ni bitno. Osjećamo to u genima, u vlastitoj humanoidnosti. Meni se sviđa Mumfordovska analogija. On otprilike veli: „fantazije su se pretvarale dramu, seksualna želja procvale je u poeziju, ples i glazbu, ljubavni ples pretočio se u poeziju, poezija se utkali u sliku, slika je utjelovljena u grad. Ono što je počelo kao transformacija okoline, postalo je transformacijom čovjeka.“ To vodi do sljedećeg pitanja. Prožimaš li se sa svojim slikama? Na način imaginacije; kak' ti kažeš - slike su morfološke, materijske, kompozicije satkane od svih onih tvari od kojih je satkana duhovnost, od kojih se sastojiš i sam?

Da, to definitivno.

U tom vidu jesi stvaratelj. Stvoreni smo, ako vjeruješ, na sliku Boga, ako si evolucionist poput mene onda vjeruješ u neki smisao -besmisao svemira, ali ta sveukupna prožetost ostavlja slikanjem neke tragove, znakove.

Da u tom smislu ne možeš bit netko drugi. Možeš bit samo ono što jesi ponekad. Ponekad… Naglasak na ponekad.

Ovo je izvrsno za kraj intervjua.

Ja se nikad nisam definirao kao umjetnik, nikad nisam upotrijebio taj termin. Ja uvijek govorim, da ja sam slikar i ništa više... Ponekad.



RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026