52. zagrebački salon
Primijenimo se!
PN: Čak 70 djela i projekata već afirmiranih umjetnika, mladih autora i grupa umjetnika oduševili su na novom izdanju Zagrebačkog salona
52. zagrebački salon – primijenjene umjetnosti i dizajn: (Ne)primjenjivost primijenjene umjetnosti
5.—28. listopada 2017.
Zagreb / Muzej Mimara, Škola primijenjene umjetnosti i dizajna – Izložbeni salon Izidor Kršnjavi, Galerija ULUPUH, Muzej za umjetnost i obrt, F22 (Dvorana ADU, Frankopanska 22), javni prostor ispred Škole primijenjene umjetnosti i dizajna (Trg Republike Hrvatske / maršala Tita 11)
Patricia Počanić
Fotografija: Goran Kuprešanin, Vanja Šolin
Zagrebački salon je manifestacija koja od 1965. godine za cilj ima predstaviti recentne uspjehe umjetnika na području cijele Hrvatske. Iako je manifestacija osnovana s ciljem izlaganja cjelokupne suvremene umjetničke produkcije, bez izdvajanja vizualnih umjetnosti, arhitekture i urbanizma te primijenjene umjetnosti, 1975. godine prvobitna ideja doživljava neuspjeh pa se nakon toga naizmjence održavaju saloni posvećeni vizualnim umjetnostima, arhitekturi i urbanizmu, odnosno primijenjenim umjetnostima i dizajnu.
Na raspravu o granicama među granama umjetnosti nastavlja se tema ovogodišnjeg Salona (Ne)primjenjivost primijenjene umjetnosti koju je osmislio glavni kustos Nikola Albaneže. Granice koje su u zanosu nakon 1968. godine, osobito u Salonima 1971. i 1972. godine bile izbrisane, još uvijek postoje kao nevidljiva prepreka koju uvijek iznova umjetnici uspješno prekoračuju. Nikola Albaneže postavlja pitanje „snižava li primjenjivost umjetničku komponentu primijenjene umjetnosti?“ Drugim riječima, oduzima li primjenjivost auru umjetničkom djelu, onom koje ima funkciju i koje se može multiplicirati te ostaje li u suvremenom transmedijskom i multimedijskom pristupu funkcija zaboravljena? Odgovor na prvi dio pitanja – da tome nije tako, odavno je dao William Morris, a osobito dokazali Wiener Werkstätte, Deutscher Werkbund i Bauhaus. Ukoliko su ova pitanja utemeljene činjenice, zašto još uvijek postoji potreba isticanjem dvojne pozicije primijenjene umjetnosti? Nevidljiva granica još uvijek postoji, ali ju je moguće uvijek iznova nadići u umjetničkim djelima. Na drugi dio pitanja – što je s uporabnom vrijednosti, sam kustos daje odgovor – ona uvijek supostoji u djelu, premda se ponekad doima zaboravljenom.
U četiri muzejsko-galerijska prostora i u javnom prostoru predstavljeni su radovi 52. zagrebačkog salona koji više ili manje odgovaraju na zadanu temu, opravdano jer je kustos u samom natječaju salona naglasio kako će „kriteriji kvalitete (...) biti odlučujući faktor (a ne slijeđenje teme) za uvrštenje u izložbenu selekciju“. U prostorima Muzeja Mimara izložen je 41 rad autora i grupa umjetnika. U Mimari, kao i drugim izložbenim prostorima, predstavljena su djela iz različitih polja umjetničkog djelovanja, bez posebnog grupiranja i narativa. Ipak, za potrebe teksta, radovi se mogu povezati. Kao uvod u samo manifestaciju i njezinu povijest, predstavljena je mreža povijesti Zagrebačkog salona (aplikacija proširene stvarnosti, aplikacija virtualne stvarnosti, interaktivna dodirna aplikacija) s prikazom svih sudionika i organizatora od 1965. godine. Mrežu je realizirao Studio Novena u suradnji s ULUPUH-om, Institutom za povijest umjetnosti i Hrvatskom zakladom za znanost. U Studiju Mimara predstavljen je niz radova modnog dizajna, tekstilnog oblikovanja i kostimografije koji se direktno referiraju na temu Salona. Poveznica ovih različitih koncepata i realizacija je istraživanje na rubu primjenjivosti i neprimjenjivosti kada kostimografija, modni dizajn postaju skulpture. Predimenzionirano odijelo nazvano Po mjeri Ruže Hodak, koje je nastalo prema postavkama društveno poželjnog tijela, predstavlja skulpturalno ostvarenje, ali ujedno ima i funkciju jer se može odjenuti. Autorice Jadranka Hlupić Dujmušić i Petra Krpan odlaze još dalje, ne samo u izloženom djelu Mapiranje tijela – triptih, nego sudjelovanjem u modnoj reviji povodom Salona, u kojoj odjevni predmet postaje nastavak tijela, i jednako kao tijelo, postaje performativno. Više autora izložilo je djela u staklu poput Antuna Vrlića (Ostakljeni Držić) transformirajući rukopise i činjenice kulture Držićevog doba kroz staklo i Gordane Drinković (Rez 2016.) koja minimalnom intervencijom – rezom u najtanjem dijelu stakla izvodi intimno umjetničko djelo, a ujedno se referira na temu Salona. Intimistički koncept ima i rad Ivone Verbanac (Traces) koji je nastao činom posipanja šećera u prahu preko matrice/stolnjaka njezine none i ostavljanja traga na crnoj površini ploče. Rad je osobito zanimljiv jer su posjetitelji u velikom broju, iako su bili upozoreni, imali potrebu dotaknuti rad i sudjelovati u njegovoj prezentaciji. Dva su rada koja se direktno bave prostornom grafikom, signalizacijom i oblikovanjem interijera i eksterijera, među kojima je oblikovanje memorijalnog centra pod nazivom Lipa pamti i živi autora Damira Gamulina i Antuna Sevšeka kojima je dodijeljena Velika nagrada 52. zagrebačkog salona i nagrada hrvatske sekcije AICA-e. Rad vrlo promišljeno, inovativno i vizualno kvalitetno interpretira tragičan događaj kojemu je posvećen memorijalni centar uključujući više razina, od same kulture i povijesti sela Lipa, tragičnog događaja, ali i povijesti prostora nekadašnjeg muzeja. U Mimari je predstavljeno i nekoliko fotografskih djela, među kojima je i knjiga fotografija Komadići jutra Ane Vivode. Rad je nagrađen jednom od tri jednakovrijedne nagrade, a kvalitetnom fotografskom izvedbom transformira vanjske sugestije kroz vlastiti objektiv i senzibilitet i ponovno ih vraća promatraču.
Ana Kunej, Zlatka Salopek i Alma Šavar nagrađene su jednom od tri jednakovrijedne nagrade za rad Otočka, odnosno dizajn i koncepciju časopisa za kritičko promišljanje života na otoku iz naglašeno feminističke perspektive. Jednu od tri jednakovrijedne nagrade dobio je Anselmo Tumpić za interaktivni rad Glačalo vs. crni kvadrat iz serije Upute za uporabu koji je jednostavnom tehnologijom, svakodnevnim uporabnim predmetom i termoosjetljivim premazom boje na platnu transformirao crni kvadrat i svakodnevni aparat. Uz ove radove u Mimari su posjetitelji imali priliku vidjeti više radova produkt dizajna koji se referiraju na suvenir kao produkt interdisciplinarnog istraživanja, interdisciplinarne i multimedijalne instalacije o mentalnom zdravlju mladih, (ne)primjenjivi umjetnički nakit, filozofsko umjetnička ispitivanja u fotografijama i instalaciji, (ne)primjenjivu keramiku, florealne instalacije i dr.
U salonu Izidor Kršnjavi u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna predstavljeno je dvadesetak radova koji također uključuju različite medije i rješenja. Tu su predstavljeni radovi Kolekcija Piquentum Sv. Vital 12/13/14 i Nagrada BOOKtiga Studija Sonda. U oba rada riječ je o kvalitetnoj interpretaciji studija koji promišlja dizajn povezujući različite razine, bilo da je riječ o posebno interpretiranim godinama proizvodnje vina i meteoroloških prilika koje utječu na netretirani vinograd ili osmišljavanju jedinstvene nagrade za festival rabljenih knjiga u obliku primjerka nagrađene knjige poslane na jednomjesečno putovanje knjižnicama Istre kako bi zajedno s komentarima i utiscima bila predana nagrađenoj autorici. Izložene su i ilustracije Vande Čižmek za knjigu Roberta Mlinareca Kumarov san koje narativ knjige interpretiraju kroz vizualni jezik na više razina, ali i stvaraju vlastitu priču kroz odnose vremena i prostora.
Tijekom trajanja Salona Nikola Radeljković iz dizajnerskog kolektiva Numen/For use, kao jedan od pozvanih autora, ostvario je u suradnji s učenicima ŠPUD-a intervenciju u javnom prostoru ispred ŠPUD-a. Radeljković je usmjerio učenike na potencijal izgradnje privremenih parazitskih intervencija izgradivši vizualno zanimljive, ali funkcionalne konstrukcije od OSB ploča koje su učenici svakodnevno koristili kao ležaljke ispred Škole. Među autorima koje je glavni kustos Nikola Albaneže pozvao bili su još Hamo Čavrk, Tomislav Šola i Global Love Museum, Boris Ljubičić čiji Tepih T, izložen u Muzeju za umjetnost i obrt, ponovo postaje aktualan s obzirom na nedavnu promjenu naziva Trga na kojem se Muzej nalazi te spomenuti Studio Novena.
U prostoru Galerije ULUPUH bili su izloženi radovi koji se uglavnom referiraju na glavnu temu Salona, ali i dva rada – intervencija i performans Anastazije Debelli, Borisa Boduljaka i Alana Matuke te krajobrazno rješenje Jane Stoić, kao odgovor na posebnu temu osmišljavanja revitalizacije kompleksa dvorca Sixta u Jakovlju. U ovom je prostoru predstavljena prostorna instalacija Does it look good on me? Ivane Mrčele kojoj je dodijeljena nagrada za najboljeg mladog autora do 35 godina. Instalacija funkcionira kao kabina za isprobavanje odjeće budući da su odjevni predmeti linijski iscrtani akrilom na transparentnoj poliesterskoj površini u prirodnoj veličini, a time instalacija, u kojoj je posjetitelj koautor djela, ima performativni potencijal. U Galeriji ULUPUH izložena je i (ne)primjenjiva fotelja, jastuk i slušalice Pauline Jazvić nazvana Popcorn generation. Jednoličan proces obljepljivanja predmeta kokicama, simbolom koji se zasigurno veže uz kina i televiziju pa i za popularnu kulturu generalno, za autoricu reflektira „instant proizvod kao odraz instant društva“ koje zbog ovisnosti o virtualnim sadržajima pokazuje manjak interesa za komunikacijom i participacijom u stvarnom životu. Na jednoličnost u virtualnom svijetu društvenih mreža referiraju se i studenti TTF-a u radu Rapsodija u žuto-plavom s malo piksela postavljenom u Mimari.