ostalo
VREMEPLOV VRIJEDNOSTI
Hi

Uz izložbu Venecija i Biennale - putanje ukusa, Venecija, Palazzo Ducale, CaPesaro Najstarija smotra suvremene likovne umjetnosti Venecijanski biennale ove godine obilježava svoju stotu godišnjicu. Naime, 30. travnja 1895. uz nazočnost talijanskog kralja Umberta I i Margarete Savojske otvorena je Prva internacionalna izložba u Veneciji. Taj respekta vrijedan jubilej morao se, u nekoj mjeri, odraziti i na koncepciju slavljeničkog Biennala. Određena količina retrospektivizma bila je i očekivana. Osvrtanje unazad i sagledavanje prijeđenog puta značajka je, doduše s različitim motivima i rezultatima, dviju najvećih izložbi ovogodišnjeg Biennala: središnje tematske izložbe Identitet i drugost (oblici tijela 1895-1995) i izložbe Venecija i Biennale - putanje ukusa, koja je postavljena u Palazzo Ducale i Ca Pesaro. Jean Clair, francuski kritičar i direktor nacionalnog muzeja Picassa, ovogodišnji direktor Biennala, nije se zadržao samo na izložbi koja bi se zadržala na pukoj prezentaciji povijesti biennalskih okupljanja. Umjesto povijesti umjetničkih zbivanja 20. st. koju bi diktirao ukus Biennala kroz vrijeme, Clair se odlučio za osobnu povijest umjetnosti našeg stoljeća. Na takvom stavu ne može mu se zamjeriti jer je, uistinu, puno toga prošlo mimo Biennala, posebno u njegovoj prvoj fazi, do Prvog svjetskog rata. No, ono što je izazvalo pravu lavinu kritike i negodovanja bio je način na koji nam je Clair protumačio i predstavio umjetnost 20. st. Određujući po vlastitom nahođenju i kriterijima značaj pojedinih umjetnika ili dalekosežnost utjecaja određenih događaja u umjetničkom i znanstvenom svijetu 19. i 20. st., mijenjajući na ljestvici zaslužnih dosadašnje glavne protaBOŽO MAJSTOROVIĆ goniste s dosadašnjim marginalcima, negirajući značaj apstrakcije, Clair je postigao ono što je htio - još jednom promovirati svoje dobro poznate teze. Autoru se ne može osporiti pravo da postavlja pitanja (kako on opisuje svoju ulogu) i da dovodi u pitanje postojeći red vrijednosti. Ipak, začuđuje uporno nastojanje da se u isti koš s umjetnošću stave političke ideologije, tehnički i tehnološki razvoj sa svojim zabludama, lažnim nadama i stravične posljedice, bez obzira na to što su umjetnici/umjetnost na- GORE Soba futurizma na 17. Biennalu, 1930 stojali ponekad preuzeti D0LJE Francesco Michetti, Joriova kći, 1985, ulje/tempera, 282x555cm društvenu i političku inicijativu ili osmisliti tekstu nećemo osvrnuti na sekciju dekoratitehnološki napredak. Umjetničko je djelo ipak nekaj drugo od tehničkog izuma ili političkog manifesta i ne dagase svesti nate okvire. To najbolje pokazuje nauspjeli pokušaj na samoj izložbi da se uspostavi neka vrsta izravne uzročno-posljedične veze između tehničkih i umjetničkih dostignuća 20. stoljeća. No, tako biva kad desnica tumači ljevicu. Izložba Venecija i Biennale - putanje ukusa preuzela je na sebe zadatak prigodnog povijesnog pregleda onoga što je tijekom proteklih, nepunih stotinu godinaizlagano na Biennalu. Vremeplov završava s vne umjetnosti koja je predstavljena u Ca Pesaro). Kada je 1895. otvorena Prva internacionalna umjetnička izložba u Veneciji prije se moglo govoriti o povijesti sličnih izložbi tijekom 19. stoljeća, na koje se venecijanska neposredno naslanjala, nego o početku nečeg korjenito novog. Ona je, ustvari, bila nastavak spektakularnih milenijskih izložbi na kojima su, u nacionalnim okvirima, države prezentirale svoja dostignuća od tehnike do umjetnosti. No, ono što je bilo zalogom budućnosti je njezin internacionalni karakter. Venecijaće ubrzo postati stjecište umjetničke 1968. odnosno 1972. godinom. (U ovom se elite i prestižno mjesto potvrđivanja usprkos * jfr- . . ili :; .;.1:v:,;:tf::tsf:>.: :S> ft .: .- : .- JU # tome (ili možda baš zbog toga ?!) što nije bila izravni sudionik u formiranju stilova i pravaca koji su odigrali ključnu ulogu u razvoju ovostoljetne umjetnosti. Od 1894., kada je gradsko vijeće Venecije na čelu s gradonačelnikom Riccardom Selveticom prihvatilo internacionalnu koncepciju izložbe, do danas Biennale je prolazio kroz krizne, ali i zvjezdane trenutke. Umjetnici se nisu okupljali tijekom Prvog i, djelom, Drugog svjetskog rata. Biennale je često bio poligonom borbe političkih partija. Napadan je s raznih strana, od futurista do katoličke crkve. Fašisti su ga koristili za vlastitu promociju. Studenti su ga napadali zbog elitizma. Dugo je Biennale bio jedinstvena izložba u svijetu. Tek će se poslije rata javiti Pariz, Sao Paulo, Kassel)...Konkurencija je poticajno djelovala na Biennale, gdje nakon Drugog svjetskog rata svjetsku promociju doživljavaju neke od ključnih tendencija poslijeratne umjetnosti (enformel, pop art, transavangarda..) Podastiranjem umjetničkih artefakata organizatori su imali za cilj oprimjeriti oscilacije ukusa u jednostoljetnoj povijesti Nostre. U katalogu izložbe podrobno je opisana povijest same institucije; opisane su prilike unutar kojih se rodila ideja o organizaciji velike međunarodne izložbe, istaknute osobe kulturnog i političkog života koje su odigrale vodeće uloge u pojedinim etapama Biennala. Isto tako možemo naći zanimljive podatke o posjetiteljima, umjetnicima, nagradama ili pak skandalima koji su vjerno pratili Biennale od samog početka. Izložba iz više razloga ne može dobiti visoku ocjenu. Dapače, ako bi je ocjenjivali muzealskim kriterijima teško bi dobila i prolaznu. Tu prije svega mislimo na centralni dio u Duždevoj palači. Umjetnine, nagomilane i stisnute u uskim i mnogobrojnim odajama reprezentativne, ali ovoj svrsi očigledno neadekvatne Duždeve palače ne mogu doći ni do zraka, a kamoli do prostora potrebnog sebi i gledatelju. S druge strane, nezainteresiranost direktora biennala i * * * - i m * vr * A * ** m * * * l m # * * * * # B B!S@;fsS:v GORE Hans Stoltenberg Lerche , Puhana vaza sa cvjetnom dekoracijom, 1912. LIJEVO Lučio Fontana, Prostorni koncept, 1949, ulje/platno, 97x82cm nedostatak sredstava u znatnoj su mjeri utjecali na kvalitet i kvanitet izložbe. Ona se u svojoj drugoj i trećoj sekciji, tj. međuratnu i poslijeratnu pregledu događaja na Biennalu, pretvorila u talijansku nacionalnu izložbu. Trodjelna podjela izložbe slijedi glavne etape povijesti Biennala: razdoblje do Prvog svjetskog rata, razdoblje između dvaju svjetskih ratova te razdoblje od 1948. do 1968/72. Do Prvog svjetskog rata Biennale je uglavnom bio revija lošeg ukusa. Retrogradan u svojim pogledima na umjetnost, u početku je više bio okrenut srednjoj Europi nego Parizu, koji je sa svojim novotarijama dugo ostao van interesa venecijanske izložbe. Desetine umjetnika kretalo se utabanim stazama akademskog realizma, secesijskog simbolizma ili pitkog impresionizma. 0 uljuđenoj atmosferi možda ponajbolje govori i skandal na prvoj izložbi koji je izazvala slika Giacoma Grossa II supremo convegno - prikaz Don Juana na odru okružena ljepoticama, ili pak reakcija na Klimtovu izložbu 1910. S druge strane, Venecija je od samog početka nudila zanimljive tematske ili samostalne izložbe. Uz već spomenutog Klimta publikaje u tom razdoblju mogla vidjeti izložbu japanske umjetnosti, djela Moneta, Rodina, Bocklina, Renoira, Noldea ili samostalne izložbe Bourdella, Ensora ili Meštrovića. U prvom razdoblju nakon Prvog svjetskog rata, kada je kormilo Biennala držao Vittorio Pića (do 1926), sklon francuskoj umjetnosti, Venecija živi intenzivnim umjetničkim životom. Usprkos prigovorima organizira se izložba crnačke plastike, u Sovjetskom paviljonu izlaže ruska avangarda, u Njemačkom nastupaju korifeji ekspresionizma Heckel, Schmidt-Rottluff, Kokoschka. Istovremeno se i na talijanskoj likovnoj sceni događaju zanimljive stvari. Jača neoklasicizam; počinje povratak redu koji zastupaju umjetnici okupljeni oko grupa Novocento i Valori Plastici. Na izložbi su prikazana djela Rimske škole i pariških talijana. Kraj dvadestih godina obilježen je jačanjem pritiska fašista na Biennale. Organizacija prelazi u ruke države. U razdoblju od 1948. do 1968. Biennale doživljava potpunu afirmaciju. Temelje su udarili Giovanni Ponti i Rodolfo Palucchini koji su oko sebe okupili izvanredan tim stručnjaka. Svježe vjetrove u Veneciju donijela je Peggy Guggenheim koja se na lagune vraća sa svojom kolekcijom. Nižu se izložbe Picassa, Kleea, Matissa, Beckmanna, Kandinskog, Gorkija, Rothka...Ova izložba nam, ipak, nudi samo prikaz talijanske poslijeratne likovne scene. S obzirom na značenje Biennala i njegov GORE IZNAD Ivan Meštrović, Plesačica, 1912, mramor, 79x40x16cm GORE ISPOD Mario Sironi, Venera, 1923, ulje/platno, 100x75,5cm GORE DESNO Giorgio de Chirico, Autoportret u kostimu, 1942, ulje/platno utjecaj na svjetsku umjetnost nakon rata, te na umjetnike koji su izlagali sve te godine u Veneciji, ne možemo biti zadovoljni s isključivo talijanskim izborom bez obzira na Fontanu, Burria, Alviania, Pascalia ili Merza. Izložba završava 1968-om godinom i poznatim događajima koji su doveli Biennale na rub propasti. Ipak, ovogodišnja obljetnica govori o žilavosti Biennala i umjetnosti. Za kraj je, kako obično biva, ostavljen šlag. Ivan Meštrović i njegova Plesačica ili Ivan Meštrović po šesti put na biennalu. Dakle, unutar Duždeve palače imamo i jednog Hrvata. Možda malo? S obzirom na to da smo od Bukovca do Petercola bili često, a nerijetko i reprezentativno zastupljeni na Biennalu. Ipak, sjetimo se pod kojim zastavama. Osim toga, Clairova izjava da ne poznaje naše umjetnike na Biennalu više je naš nego njegov problem. Vratimo se ipak Meštroviću. Plesačica (1914) nam svjedoči prije svega da Meštrović nije utonuo u (nezasluženi!) zaborav. Pogotovo ne u Italiji i na Biennalu gdje je i sticao svjetsku slavu. Sjetimo se daje u Rimu 1911. na Internacionalnoj izložbi dobio prvu nagradu za kiparstvo. To mu je otvorilo vrata grandioznog nastupa na Biennalu 1914., gdje je u posebnoj dvorani izložio 39 svojih djela. No važnije od onoga što je bilo jest činjenica da je Meštrović stavljen u kontekst svojih suvremenika, potvrdio svoj neosporni umjetnički autoritet. I upravo Meštrović na najbolji mogući način zaokružuje decentan ovoljetni nastup Hrvata u Veneciji.


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026