Image
Cijena: € 1,33

ostalo
ZLATKO PRICA
SLIKAR I ČOVJEK ZA SVA VREMENA

U predvorju ovog razgovora nakanio sam ne trošiti snage ni riječi da bi naglašavao, uvjeravao ili objašnjavao Pricino značenje u poslijeratnoj hrvatskoj umjetnosti. Deklarirajući se i potvrđujući kao nastavljač zagrebačkog luminizma (Die bunte schule von Agram) u cjelini svojega opusa zadržao je rekao bih legendarni i klasični sadržaj (pitanje čovjekova smisla i smisla slikarstva) i moderni jezik, u produbljenoj sintezi analitičke i osjećajne osobine cjelokupnog opusa. Osjećajući i čuvajući vrijednosti svojevrsnih tektonskih i konstruktivnih temelja slike oslanjao se na sintezu boje i crteža, jakog grafizma i jednako snažnog kolorizma, poetskih vrijednosti i disciplinirane optike (koja ga je čuvala kako od slučajnosti tako i od petrificiranih shema) znajući zadržati mjeru i ravnotežu između metode i spontanosti, razumskog i osjećajnog. Boreći se uspravno i dostojanstveno s brojnim životnim nedaćama njegov stoicizam i optimizam ogleda se i danas u činjenici predanog i strasnog stvaranja i građenja svojeg najnovijeg svijetaciklusa Opatijski kišobrani koji otkriva i nove interpretativne mogućnosti ali i pretresa inicijalna značenja osnova njegove ranije nomenklature. Uz to njegovo je djelo sukus s jedne strane epskoga i legendarnog ali s druge dinamičnoga, vitalnog živog i morfološki i koloristički novog shvaćanja slike i slikarstva. Stoga naglašavam da sam odustao od konvencionalnih oblika ragovora kao neumitnog slijeda pitanja i odgovora u okvirima linearne kronologije i životopisnih podataka. Smatrao sam da susret s umjetnikom trebam bolje iskoristiti. Stoga sam i pitanja postavljao prilično skokovito, ponekad i nepovezano, znajući da ni najširi raspoloživi prostori ne bi udovoljili zahtjevima potpunosti ovoga života i djela. Prošavši klasično obrazovanje, imajući uvid u brojne događaje i sredine, razgovor s njim u ovom obliku (za razliku od naših dugih i neobavezujućih prijateljskih razgovora) nije ležeran u onom smislu u kojem se podrazumijeva ugodno čavrljanje uz kavu: obveze prema izgovorenoj riječi za Priču su jednake odgovornosti prema slikarskom potezu. Prici je stalo do preciznosti njegovih riječi a još više do njihova pokrića u činjenicama. Počet ću s neba pa u rebra. Recite kako ste odoljeli pritiscima razumljive u umjetnosti ili ideološkom i manipulativnom agitpropu i općenito svim izvanumjetničkim pritiscima? ~Zi Zanimljivo je što se samnom događalo. Ja sam u vrijeme mirnodopskog buđenja 1944-45 na oslobođenom teritoriju u Šibeniku doveden u situaciju da kao jedan od vodećih slikara prihvatim zadatak da radim kopiju platna iz pseudoromantičarske tradicije (zamislite!?) srpskog slikarstva Dolazak Srba (!?!) Paje Jovanovića, što sam, naravno, odbio. Naravno, bio sam namah anatemisan kao onaj koji odbija gotovo borbeni ili makar partijski zadatak. Neću spominjati imena. S time je počeo moj bunt i oporba spram svega što je postavljeno kao establishment i njegovi zahtjevi bili oni moguće i dobri ili ne. Postao sam vrlo rano vrlo oprezan prema svemu što je dolazilo sa službene strane. To mi se vratilo i potvrdilo kao pravilno onda kada je tadašnji šef kulture i vrhovni kritičar, te šef katedre povijesti umjetnosti i estetike za jedan moj postimpresionistički pejzaž IVE ŠIMAT BANOV našao da predstavlja blasfemiju socijalističkog odnosa prema slikarstvu jer daje inkompatibilno u socijalizmu slikati idilične malograđanske krovove. To se odnosilo na moj, formatom skroman rad Samoborski krovovi koje je M. Valsecchi u mojoj monografiji apostrofirao proročkim i anticipacijskim za moje kasnije radove i moj umjetnički program. Tu sam osjetio i tu sam dobio opipljiv dokaz o totalnom nesluhu oficijelne kritike i njezinom odnosu spram onog što sam ja radio. Ali da se vratim vanestetskim zahtjevima i tendencijama odnosno pritisku na Vas. Ja sam Vas doduše uvijek vidio kao pobunjenog čovjeka, a Vašu slobodu od spomenutih zadaća zapravoposlijedicom Vaše Jamekada ste, u slobodi interpretacije i ekspresionizmu bez deskripcije otišlis njihove uzde razumljivosti i svjesnosti. Mislim, možda sam u krivu da Vam je i Jama osigurala djelić slobode da radite po vlastitom impulsu. U Samo djelomično. Nemojte zaboraviti daje na račun Jame ne samo meni nego i suradnicima uručen ukor od strane službenih eksperata za likovnu umjetnosti CK KPJ. Jedan od tih stražara nad umjetnošću bio je čisti lakrdijaš, odnosno običan provincijski apotekar i moguće, dozvoljavam - ljubitelj umjetnosti. Ja sam tada rekao kako taj subjekt za mene nije mjerodavan da donosi bilo kakav sud o meni i o umjetnosti općenito. Ja bih se jednako nelagodno osjećao i da me je hvalio. Da, da. Povlačio sam konzekvence. Međutim, moja je sreća bila da ja nisam imao nikakve iluzije o tome da će moj put biti posut ružama ili crvenim tepihom. Znao sam što znači oponirati oficijelnom i službenom, što znači razbijati neke predrasude i shvatio sam se svojevrsnim ledolomcem u ovoj sredini koja je bila i duhovno i svakako daleko od pravih umjetničkih pitanja. Ja sam smatrao da nemam pravo tražiti komociju. Jer ako sam to očekivao trebao sam onda odabrati nego drugo zanimanje. Kako gledate na poslijeratnu umjetnost u Hrvatskoj i s tim u svezi i gdje vidite svoje mjesto u njemu. Recite kako vrednujete domete hrvatskih umjetnika u recimo ovih pola stoljeća? IH Odgovoriti na to pitanje znači ući u znanstveno ispitivanje psiohofizičkih i materijalnih uvjeta, osobito onih osoba i imena koja se najčešće i najvidljivije eksponiraju u vremenu kojeg omeđujete. Ja neću to ocjenjivati. Imam sve više utisak da je sudbina i uvjeti u kojima smo radili i stvarali bila zapravo tragična. Prvo: Generacija umjetnika prije nas (kao niti mi) nije se uspjela izboriti za uvjete i društvo koje bi bilo u stanju kontinuirano, sigurno materijalno podržavati stvaralačku produkciju. I to - iz generacije u generaciju. Drugo: ovo čime se mi svi bavimo to je manje više uvijek bila i ostala jučer kao i danas deveta rupa na svirali u sredini u kojoj živimo. To se nije promjenilo pa uvjeravali me u suprotno ne znam koliko. Ja znam daje iza nas vrijeme Medičejaca kada se pred Uffizima i u Loggii izlagalo novo djelo na uvid građanima Firenze, na prosudbu i na inormaciju a u cilju oblikovanja ukusa aktualne epohe na način koji danas podrazumijevamo pod FOTO: Z. KALLE Dvoje s plavom mačkom II., 1988, ulje na platnu, 85x64 cm nazivnikom propagande ili promicanja. Ukoliko ta aktivnost kritike i svih subjekata zastupa i promiče dobar ukus i reklamiranje ima važnu ulogu na putu humanizacije suvremenog prostora i života općenito. To je moguće u detalju, odmah i prividno nevidljivo ali ono u potkoži snaži kriterij s kojim se sredina može ponositi. Kod nas to niti izdaleka nije slučaj. Kod nas, nikome nije stalo do općenitog dobra, do kriterija, nego samo do svojeg konja. I kako se rodiš - ili kao rob ili kao gospodar - kako kaže Aristotel tako ti ima biti cijeli život. Sve ima jedno početno žarište koje određuje daleku sudbinu i djela i umjetnika. Djelo se pojavi u jednom određenom svjetlu i ta obojenost njega prati toliko dugo dok ta generacija postoji, bez obzira što se u međuvremenu dogodilo. Tako imate i određene pojave i imena koja su recimo u svoje vrijeme predstavljala realnu vrijednost koje kasnije, iz ovih ili onih razloga, izostaju ili srozavaju. Međutim, njihova reputacija stalno traje. I dolazi do panegirika, tamo gdje bi trebala biti jedna ozbiljan odgovorna opservacija i kritička prosudba. Koga od svojih suvremenika i kolega cijenite. Možete li naznačiti imena ili pojave koje nas po Vašem sudu i prosudbi stavljaju u red civiliziranih naroda i njihovih prinosa umjetnosti općenito? ] Opet vi o tome. Ja neću ići u nabrajanje jer nužno morate pogriješiti. Izostaviti nekog ili nešto ispada namjerno, nepravedno i subjektivno. Ja mnogo radije govorim o tome koji su ljudi u mojem slikarskom lutanju i nalaženju i mojem slikarskom trajanju na mene učinili veći ili manji utjecaj. To da. Recimo kada sam vidio Motiku i njegove gvaševe iz Mostara (prije Drugog rata) bio sam frapiran. Za mene je to bila senzacija. Za mene je suvremeno luminističko slikarstvo bio Mise, za razliku od Becića ili Babica koji nije bio minhenski đak. Bio sam zadivljen otvorenošću palete. Kako tumačite ovu kulturnu jednostranost, ovu bjesomučnu potragu za identitetom u potpuno efemernom bijednom ozračju sentimentalističkih utvara, stvarima od jednog dana Hi dokaza prepoznatljivih i dragih rajeva ? Kako objašnjavate te žilave i dugotrajne i neprikosnovene miljenike kritike? Kako ste uopće izdržali i onda i sada? Zl Vidite, ja vam na to neću odgovoriti - barem ne direktno: namjerno ću izbjeći odgovor. Malo je stvari isplivalo u povijesti umjetnosti. Isplivat će i ovdje, a pravi duhovi već plivaju. Samo što mi to odmah i sada ne zamjećujemo. Možemo postaviti i primjerenije pitanje. Što općenito mislite o kritici- naravno i u odnosu na Vaše djelo? Kakva bi kritika trebala biti? U Likovnu kritiku, kao i uostalom kritiku bilo kojeg stvaralaštva može ostvariti samo pasionirani privrženik umjetničkog medija. Banalna je i sterilna teza o objektivnosti kritike. Samo je Priroda objektivna djelujući imanentno na svojem glavnom i jedinom području: reprodukciji. Kritičar-stvaralac je biće emotivno kao i izvornik- no uz pretpostavku daje u najvećoj mogućoj mjeri informiran o prošlim, prezentnim umjetničkim događajima, fenomenima i ličnostima. Kritičar je lege artis neovisan o, primjerice, efemernom djelovanju trendova mada njihovoj efemernosti mnogi zdušno i nekritički doprinose. Kako gledate na činjenicu da su Hlebine naša Compostella kojoj su mnogi pripomogli da zakrili i pokrije likovnu umjetnost ove sredine. 3 Mislim vjerojatno što i vi. Barem vjerujem. Samo morate znati da oni ne bi ništa napravili da Europi nije bilo na vrh glave fabulusa koji su tjerali mak na konac s apstrakcijom i tzv. impersonalnom i objektivnom umjetnošću. Naiva je jedva dočekana kao povratak iskonu a od kardinala likovne kritike dobila je placet kojeg je i te kako iskoristila. Ali to je tek djelić svega. Ja i danas molim jednaku pravdu za dinosaure kao i za mrave. U razgovoru s Vama iz Vaših su usta izlazile riječi kritike na ponašanje kritike u odnosu na Vas, osobito u posljednje vrijeme. Moje je mišljenje da vi o tome ne bi trebali razbijati glavu (nego ova sredina ako joj je stalo do kriterija) i da Vaše ime i što ono podrazumijeva dovoljno već govori. U čemu Vi vidite tu zavjeru kritike. 3 Ja sam bio istočni grijeh ovih o kojima Vi sada govorite. Nećemo ih direktno imenovati, razumije se. Prvo se Vjesnikov kritičar nakon uragana koji je trajao desetak godina prvi usudio reći STOP. Što se Priče tiče tu je riječ o tome i tome. To je bilo 60ih godina kada sam bio u fazi Plodova zemlje. To je bilo u redu. Ali rekao je i ovo: Priča je klasik naše apstrakcije. To je bio rezultat neiskustva. U prvom redu on je mislio da Priču dobro poznaje. Mi smo, naime, u to vrijeme mnogo surađivali. I stoga je smatrao da to može bez posljedica reći. Međutim to se pokazalo fatalnim. To je i on osjetio. Jer to je znak neopreznosti ili ležernog odnosa prema motivima i rezultatima mojih slikarskih poduhvata o kojima govorim. Jer ja sam u fazi Plodova zemlje apstraktan samo za Vlašku ulicu. Jer što znači apstrakcija? Kandinski, kojemu objektivna stvarnost ne postoji, je apstraktan. A ja sam bez nje pravi invalid! Ja sam se ponekad odalečio od prirode ali sam uvijek pokušao da iz konvencionalnog odnosa prema objektu izvučem neku dijagonalu, nešto što nije postojalo a što sam slutio kao vlastitu mogućnost i kao mogućnost svojeg likovnog govora. I to je išlo tako dugo preko analitičkog odnosa dok nisam stigao do ovih olupina (Tarski ciklus, op.p.) A kad sam se dočepao olupina ja sam ponovno i sigurno zaplovio. One nisu propuštale vodu. Ali rekli su i tada: Aha! Priča se vratio figuraciji!? Nisu primjetili da je ja nikada nisam niti napustio. Potpuno slijepilo. Što Vas je predodredilo za slikara. Nemojte ono: Još od najranije mladosti... Imate li neke konkretne i dovoljno rane dokaze Vaše buduće sudbine? U Ima mnogo tih dokaza i mogao bih Vamavidim - omraženo još od najranije mladosti. Kao što znate rođen sam u Pečuhu u Mađarskoj. Sjećam se dubokih sjena i snažnih mrlja svijetla u drvoredima pečujskih perivoja iz čega sam s dosta pouzdanja našao izvedenicu za svoju strasnu privrženost slikarskoj sjeni i svijetlu onom fenomenu koji renesansa poznaje kao modelacija, a kolorizam Rubensa i Renoirea kao modulaciju (toplo-hladno). Ove konstante sam mnogo kasnije upoznao kao terminus tehnicus u klasi Lj. Babica na ALU. Utisak misterija s kojim su bili zauzeti ljudi pred svojim štafelajima u sjeni pečujskih drvoreda opstao je mnoge godine u mojem oku i mojoj svijesti. Sa osjećajem neotkrivene tajne ulazio sam i u vrijeme studija u dvorište Akademije, uspinjući se stubama u našu klasu za zimskih jutarnjih polutama, ili kada je ljeti sunce bojalo toplim mrljama neoprane prozore stubišta, s osjećajem mojih prvih otkrića (toplo-hladno) pod krošnjama starih kestenova parka pod slavnom pečujskom katedralom sa četiri tornja. Moja majka je ljeti redovito u tihim poslijepodnevima dovodila mene i mlađeg brata u taj park. I dok je ona bila zabavljena nekim ručnim radom, a brat bio u igri s ostalom djecom, ja sam satima sjedio uz majku obuzet prizorima i igrama sjena, gledajući djecu u kolicima i gospođe u dugim haljinama ljetnih svijetlih boja s bijelim rukavicama i suncobranima u živim svjetlim bojama. Te prizore sanjao sam i nosio mnogo godina u našem novom zagrebačkom prebivalištu. Ovi prizori utisnuti u oči i vijuge dječaka s pet-šest godina, ostali su živi i nepomućeni u podlozi mojih kasnijih zaokupljenosti sličnim prizorima, naročito poslije 1953. godine za Samoborske faze a intenzivno prisutno u prizorima mojih najnovijih Opatijskih kišobrana kada je načelo sna i jave - postalo jedna formula par exellance. U 50-tim i 60-im godinama pa i kasnije opetovano su uskršnjavala pitanja u kojoj mjeri slojevi vizuelnog i osjetilnih a napose akustičkih impresija mogu služiti u procesu ostvarenja slike prije nego što se na bjelini platna pojavi kao crtež ili kasnije kao obojena vizija. Postavit ću Vam leđnu glupu pretpostavku. Umjesto u Indiju (1953) da ste recimo boravili u Skandinaviji. Kakvo bi bilo Vaše slikarstvo? Inače smatram daje Vaše slikarstvo više dobilo Indijom nego recimo Amerikom. Po nekim arhajskim osobinama, mitskim dimenzijama, epskom karakteru manje bi odgovaralo suvremenim, recimo američkim ili pariškim dinamičkim oscilacijama i promjenama ritma? I] Da bi Vam dao zadovoljavajući odgovor treba uzeti postojeće sudbine, odnosno primjere i imena. Što se dogodilo primjerice s Noldeom, dakle Norvežaninom. Nakon Njemačke vraća se u svoj stari kraj i stvara katekizam ekspresionizma koji s Parizom nema puno veze. S Berlinom nešto, ali s Parizom ništa! Imate i Modiglianija koji dolazi iz Italije, dakle prilične periferije tada. U Parizu je vodeća linija Picasso-Braque. A ovaj se (Modigliani) upreže u drugediple negirajući svaki konstruktivistički princip. E sada, kada bi netko otišao iz ove sredine u kojoj su trojica, Becić, Babić i Mise bili kičmom i okosnicom i orijentaciona linija? U vrijeme kada sam studirao i završavao Akademiju to su bili vodeći umjetnici. Naravno, da sam vidio i Račića i Kraljevića, Hermana i Bukovca, Kovačevića, Tišova itd. Međutim s pažnjom sam kraj njih prošao ili bolje rečeno - šuteći. Kuhao sam u sebi jednu svoju potencijalnu viziju koju sam samo u duhu već imao gotovom. Ali je još nisam usudio ostvariti. Ja taj svoj izraz nisam bio još našao. Našao sam ga tek u Indiji (1953). Naime, u taj dvodimenzionalni prostor kojega sam tamo otkrio kao mogućnost unio sam kompletni slikarski program i tu sam koristio sve i sva ponajviše ona iskustva koja sam i iz postimpresionizma mogao steći. Mijenjao sam samo prostor a ne formulu. Sada sam bio i daleko od toga da dođem u priliku da citiram iz onoga što sam naučio bilo u školi bilo u europskom slikarstvu do pojave kolorizma. Ja nisam išao k Matisseu usprkos toga što je Matisse promotor francuskog kolorizma, nego sam tražio svoj vlastiti prostor stojeći na nogama do koljena u amalgamu kojega sam poznavao od svoje 14-15 godine a to je Samobor i okolica. I tu počinju moji rani prodori u motiv Samobora. On je pritom bio konstruktivno određen strogim linijama ženske nošnje - svečane (nedjeljne) a ne svakodnevne-čista gotska vertikalna forma obojena u jednom tipičnom zatvorenom dijapazonu kojega sam morao smjestiti u koloristički ambijent! I tu počinju slike poput Žena s kokošima ili Jutarnji vlak i druge. I čak kad sam se vratio iz Indije imao sam godinu dana gadnih problemadaseotarasim jednog amalgama u kojem sa bio do guše. Jedno je jutro moja mama došla u atelier i vidjela naslikanu vazu s cvijećem potpuno drugačiju nego kakve sam ranije radio. Rekla je Zaboga miloga pa kaj je to sada. Pa to nisi ti!! Odgovorio sam: Mama ja to još nisam, ali budem. I onda sam kopao dugo do Malih pastirica koje su opet bile embrio i spona do Savijača čelika. Ili prva je ovca prošla most - što bi rekao Cezanne. Moji ciljevi mogli bi se do odlaska u Indiju sažeti u ovo: pokušati ono što mojemu profesoru (LJ. Babicu) na ALU nije uspjelo a to je da nastavim razvoj jednog nukleusa slikarstva u boji koji je točno određen na ovaj prostor, na Zagreb, na Hrvatsku i na ono što se zvalo Die Bunte Schule von Agram. To luminističko opredjeljenje prema slikarstvu za mene je bilo conditio sine qua uz uvjet da nikada Opatijski kišobrani, 1993, ulje na platnu, 65x90 cm INTERVIEW Troje u kiši, 1993, ulje na platnu, 55x46 cm ne citiram a da stvorim takav postimpresionistički odnos i prostor kakvog su stvorili Sisley, Pissaro, Monet itd. Međutim, nikada niti u punoj snazi mojeg postimpresionističkog djelovanja nisam smatrao da je to izraz s kojim ću se ja osobno izraziti i zadovoljiti na duže vrijeme. Motika je jednom rekao i ja ću ga citirati: Prirodno je čovjeku da neke boje voli a neke ne, tamnije Hi svjetlije i si. Ovisi s kakvim osobama čovjek živi, u kakvom ambijentu. Na akademiji smo radili tamno. Priča je prvi razbio tu praksu! Zl Ne. On je rekao: Kod nas se uvijek sve radilo u sobi. Nitko se nije usudio izaći iz nje. Priča se to usudio. Po čemu je to isto i što je isto, profesore? ZJ Da. Ali jacu biti posve iskren. Prvi je to ipak ON učinio. U Mostaru. I njegovu izložbu prije rata nikada neću zaboraviti. Doduše i moj Zrinjevac u snijegu bio je korak izvan sobe. Vjerujete li u nacionalnu umjetnost? Kada to kažem mislim na sve prinose regionalnih suvrstica u glavne tokove moderne umjetnosti. Mislim na kriterije izvan folklornog ili narativnog prepoznavanja, u smislu Vasarelyjevskom planetarnog folklora koji je imao svoj korijen u folkloru njegove zemlje. Zl Postavit ću ja Vama pitanje. Je li Vama Segantini primjerice talijanski ili francuski umjetnik? Nijedno niti drugo, nego švicarski Nema švicarske umjetnosti. Ona ne postoji. Postoji talijanska, francuska i njemačka umjetnost. Ali da se vratimo problemu i pitanju. Segantini? On je odličan slikar ali nije ravan Signacu ili Seureatu. Ne zato što ne bi mogao, nego zato što je njegova paleta bila određena njegovom provinijencijom. Ona više nije naučna nego sentimentalna, odnosno poetička. I kada me pitate da li postoje nacionalno obojene umjetnosti ja odgovaram da postoje, mada u tome treba biti krajnje oprezan i nacionalno ne čitati doslovno i prepisivački. Daje Picasso sto godina još živio u Parizu on ostaje Kataloncem, Španjolcem. Ili Tapies. Točno se vidi strogost i zatvorenost španjolskog duha. Kao što i Braque ostaje točno iz svojeg faha: klesar nadgrobnih spomenika što je bio njegov otac. Ja u Braqueu točno osjećam onog Francuza iz Saint Germain des Pres koji sjedi u svojem kvartu, ruča sa svojim kalfama, ide u kino u svojem kvartu i koji smatra svakog stranca koji tamo zalazi budalom i raspikućom kojega vrag nosi negdje iz svojih sredina da u Parizu gubi dane umjesto da radi svoj posao. To su takvi Francuzi. Isti takav je i Rodin...I onise mentalno razlikuju od svega što je došlo u Ecole de Pariš sa drugih strana. Imate i Jawienskog recimo itd. U vrijeme dok ste se Vi probijali za - rekao bih slikarski kriterij hrvatskog slikarstvaparalelno s Vama rađale su se i tendencije geometrijske umjetnosti. Što primjerice mislite o EXAT-u 51. (ili bolje rečeno što ste tada mislili) i o tzv. geometrijskoj apstrakciji. Zl Na njihovoj prvoj izložbi u Društvu arhitekata naJelačić placu u knjigu utiska upisao sam: burno videli kaj od toga bu. To mi nisu oprostili. Jer ja nisam potpisao carteblanche. Bilo je tu i zanimljivih ljudi. Za mene prije svega Rasica. Ali to je bilo daleko od mene kao čovjeka i kao umjetnika. Nisam ih doživljavao neprijateljski niti kao smetnju u bilo kojem smislu. Smatrao sam i to prostorom slobode. Jeste li poznavali Juneka. isto uopće znate i mislite o toj pomalo mitskoj ličnosti. Zl Dva puta sam ga posjetio u Parisu. On je za mene tragična ličnost. Živioje u jednom protuslovlju svega i svačega. Došao je u Pariš kao stipendist svoje dobre i skromne žene koja je bila švelja i koja je godinama radila za oboje. Koga je susretao, kakve je galeriste upoznao - ne znam. Samo znam da od toga nije bilo ništa. Njegov život ipak je ostao daleko od cilja jednog slikara s njegovim ambicijama. Ja sam došao kada je bio u svojoj kolorističkoj fazi Sjećam se jedne slike Put u Bulonjsku šumu To je slikao na licu mjesta. Sjećam se i slike s nekim institutom sa surim zidom koji mi se jako svidio kao što mi se općenito i njegovo slikarstvo svidjelo, čak sam bio fasciniran njegovim Autoportretom (bio sam tada gimnazijalac). Pod dojmom Juneka i tog surog zida ja sam jednoj tetki u Beču naslikao jedan lonac (vazu) s par bijednih cvjetova pred zidom od cigala. Taj zid nije postojao. On je u mojoj mašti bio daleki odjek Junekovog zida. Vaša europska i pariška iskustva. S galeristom Greuzom npr. Jeste li u tim susretima i kontaktjma nešto propustili? Zl Ah. Što bih propustio! To je tipična slika hrvatskog čovjeka na europski Veliki pete/c kako bi rekao Krleža. Mi smo bili (i ostali) totalno nezaštićeni, izloženi samovolji i galerista i svih drugih. I u slučaju izložbi za koju su mnogi u stanju reskirati sve, oni nisu u stanju osigurati umjetniku niti materijalna prava a da o drugima i ne govorim. Jedino dobro iskustvo nosim iz Brazila (Museo de arte moderna u Sao Paolu i u Ministerio de Education u Rio de Janeaireu.) Iz Italije s kojom sam bio i može se reći najčešće i najčvršće vezan nosim i dobra i loša iskustva. Ipak - više dobra. / na kraju kao i na početku razgovora, ja ne bih mnogo umovao o Vašem mjestu u suvremenoj hrvatskoj i europskoj umjetnosti. 0 tome mjestu neka svjedoči između mnogih i poziv upućen Vama za izradu olimpijskih plakata za Olimpijadu uMunchenu 1972. godine. Od 12 pozvanih svjetskih autora Vaše se ime nimalo slučajno (jer tu nema kao kod nas baba i stričeva) našlo i uz ime jednog F. Botera, F. Bacona iliJ. Beuysa, R. Lichtensteina. Mislim da sam Vas ovim riječima i pitao i odgovorio na isto pitanje. Sve druge riječibarem, se meni tako čini - suvišne su. Stoga uz opasnost da hvalisavo i neskromno imam prvu i posljednju riječ ovog razgovora istaknuo bih spomenutu činjenicu kao trijezni odgovor na pitanje o Vašem mjestu u modernoj i suvremenoj umjetnosti. Eventualno: Ili želite nešto reći? NIŠTA.


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026