ostalo
PETAR BARIŠIĆ
ZAKLINJANJE U DOBRE DUHOVE
Skulptor se Petar Barišić (1954.) s vjerom u Boga i svoje male atelierske Lare i Penate već dvadesetakgodina uozbiljeno igra skrivanja i otkrivanja, istraživanja i nalaženja svakojakih, barišićevski artikuliranih i stilski prepoznatljivih, organičkih i geometrijskih formi. Monumentalna snaga izričajnog procesa uloženog u tjelesnost kipova u raznolikim veličinama ujedno povratno isijava uloženu energiju, promišljenost, ali i radost i optimizam stvaranja. Ne uvirući niti u jednu struju, bez jasnih uzora, u svojem je opusu sažeo mnogostruka iskustva vlastitoga sazrijevanja, utemeljena na poznavanju povijesnih i univerzalnih umjetničkih kretanja i stečenih spoznaja, stvorivši na taj način utabani brisani prostor osobnih unutarnjih doživljaja izraslih iz Prirode same. Na inačicama - kakve li ironije! - protutnjale postmoderne, Barišić gradi babilonsku kulu osnovnih mu preokupacija: kako izigrati stvarnu, recimo paradoksalno, prirodnu Prirodu, oduzimajući joj i iz nje destilirati, filtrirati najčišća znamenja - geometrijske oblike: (a) istodobno, barišićizam teži utjecanju i zajedničkom plovu s tom istom Prirodom, zadajući svojim skulpturama prirodan rast, oživljavajući ih (kolorističkim) dahom, i otpuštajući ih u svijet, u vječno estetsko trajanje. Kako je došlo do iznenadnog obrata u Vašem radu, kada ste s organičkih, barokiziranih, tj. izrazito oblicima bogatih formi otišli u redukcionizam tih istih formi? Ne smatram da sam u prečišćavanje forme otišao niti prenaglo, niti presporo. Nema naprasnih prekida, već samo logičkih slijedova. Prvi razlog zaokreta svakako je zasićenje barokiziranim formama, izmorenost ponavljanjem. Premda su raniji organički oblici možda taktilniji, razigraniji, topliji i prijemčljiviji, trebalo je otvoriti novu stranicu, otkriti nove izražajne mogućnosti skulpture koja će korespondirati s trendovima u 90-im godinama, razgovarati s ovim vremenom i udovoljavati perceptivnim navikama. Zato sam se posljednje četiri godine okrenuo hladnoj, geometrijskoj i konstruktivističkoj formi koja je zahtijevala i neke nove intervencije. Mislim prije svega na kromatske intervencije koje su taj geometrijski zaokret ponajviše etablirale u ciklusu bojanih skulptura. Riječ je jednostavno otomedaorganički oblici, nasuprot geometrijskima, ne podnose zasićene bojane površine. Konstruktivistička dimenzija, pak, naslijeđena je iz organičke faze, samo su pročišćeni oblici uz dodatak kromatske definicije trodimenzionalnosti skulpture. Školovali ste se na zagrebačkoj likovnoj akademiji, u klasi prof. Sabolića, te majstorici prof. Kršinića. Koliki su utjecaj na Vas ostavili Vaši učitelji? Tko Vam je uopće bio važan i na Vas djelovao i utjecao u umjetničkom sazrijevanju? Diplomirao sam u klasi prof. Ivana Sabolića. Odabrao sam ga jer me njegov način razmišljanja i pedagoška metoda najbliže vezala uz perceptivne probleme likovnog izražavanja, a blizak mi je bio i njegov senzibilitet. Prof Sabolić je kipar široke geste i velikog formata, te mudar pedagog koji je dobro procijenio da se ne smije sugestijama previše nametati studentima, pa je svakom osobno ostavljao veliki prostor slobode unutar kojega se moglo istraživati i kretati bez ograničenja. Likovni problemi, naime, uvijek su isti, od Altamire preko Mezopotamije do današnjice. Ista pitanja forme otvarala su se pred egipatskim kiparem, Michelangelom, Barlachom ili Mooreom. Sveostaloje pitanje duha vremena i individualne likovne osjetljivosti. U majstorskoj radionici prof. Frana Kršinića, a njegov sam posljednji student, dobio sam sve nužne preduvjete za nastavak usavršavanja i profiliranja. Posebno sam zahvalan gospodinu Ivi Šebalju koji je, približujući studente različitim likovnim medijima (grafici, crtežu, slici, kipu), rasvjetljavao osnovne likovne probleme, izoštravao percepciju i otvarao beskonačno mnogo ENES QUIEN o o LLJ o z> cc o Cl LJJ LL 6 Hommage palom inženjeru, 1992, drvo, 127 x 191 x 57 cm putova interpretacije likovnih fenomena. Prave teškoće, ali i izazovi, dolaze upravo s izlaskom s Akademije, kada se čovjek više ne može štititi mentorstvom i pomagati sugestijama kolega iz klase. Vaše skulpture Ravnovjesje, Amarcordl Povoljan vjetar nagrađene su na 5. Triennalu hrvatske skulpture. Te skulpture životni impuls poprimaju kromatskim čimbenicima. Kolorirate skulpture u čistim bojama na čistim ravnim plohama. Zašto? Sretan sam, naravno zbog nagrade. Možda sam iskoristio povoljan vjetar, upravo onaj koji je krstio i nagrađenu skulpturu iz ciklusa kromatskih radova. Ta skulptura doista korespondira s vremenom i umjetničkim tokovima devedesetih godina, ali je ujedno i samo jedna od bezbroj ponuđenih mogućnosti dijaloga s likovnim nasljeđem. U tom smislu, mi možemo govoriti o odjecima nove geometrije i pop arta, koji su se elementarnošću oblika i boja mogli najbolje uklopiti, prilagoditi nakani reduciranja. Novije skultpure imaju i svojevrsnu slikarsku dimenziju, te su na neki način posljedica eksperimenta. Htio sam, naime, ispitati može li cjelina kipa izdržati fragmentiranje različitim geometrijskim oblicima i bojom. Čini mi se da sam dobio potvrdan odgovor. To netko može nazvati novom geometrijom, neokonstruktivizmom ili kako mu drago, no ja u novoj skulpturi vidim samo sintezu svojih dosadašnjih iskustava. Drugim riječima, ja sam pokušao tim klasičnim i modernim oblicima dati novi plasticitet. Boju sam koristio iz još jednog razloga. Koloriranje je moja reakcija na našu stvarnost, na ratnu opciju, klanje i genocid koji su svakodnevicu gotovo potpuno očistili od kromatske dimenzije. Boja na obliku i boja kao nova forma, ponuđeni su kao moj otpor protiv stanja stvari i kao jedan od načina njegova mentalnog nadilaženja. Možda pomalo smiono, Vaše bih kiparstvo nazvao neoplasticističkim konstruktivizmom. Koliko je ono geometrijske konstrukcije i zašto? To je također pitanje čišćenja koje je posljedica iskustva akumuliranog do moje četrdesete godine života. Geometrija je već sama po sebi čista. Što je zapravo geometrija? Kugla, trokut, kvadar, stožac, krnja piramida, čista ploha, oštri bridovi, egzaktne krivulje... Ja ih uzimam kao takve. Redukcionizam u mojim skulpturama je, dakle, minimalizam u odnosu na prethodnu fazu, ali ne i stilski minimalizam u povijesnom smislu te riječi. On je jednostavno posljedica htijenja za mentalnim čišćenjem pretočenim u jednostavne geometrijske oblike. Skulpture su Vam povelikih dimenzija. Kakav je idealan prostor za predstavljanje Vaših skulptura ? Kako kreativna energija koju emaniraju može biti transmitirana? U Kakvoća isijavane energije ne mora biti srazmjerna dimenzijama skulpture. Mala skulptura može isijavati više energije od monumentalnih kipova. Čini mi se da moje skulpture mogu emanirati jednaku energiju i u komornom i u eksterijernom ambijentu. Neke sam, naravno, već u začetku zamišljao u većim dimenzijama, u eksterijeru, na tratini u parku ili bilo kojem drugom urbanom prostoru. Neke su već i zaživjele na otvorenom, a kod mnogih sam unaprijed rješavao probleme skulptura velikih dimenzija. Nadam se da će neke od njih, kao i radovi kolega, naći svoje mjesto na otvorenom. Urbani prostor jednostavno vapi za kiparskim interpolacijama. Ali, ne naravno, za svakakvim kim-il-sungovskim. Rodom ste iz Vrlike u Dalmatinskoj zagori, iz istog podneblja odakle je i veliki Ivan Meštrović. Koliko u sebi nosite svoj zavičaj, i kako se on odražava u Vašem radu i Vašim pogledima na umjetnost? Čuvar hrvatske tajne, 1993, drvo, 360x270x240 cm INTERVIEW Ondje je doista teško živjeti. No, s druge strane, taj kraj stvara osjećaj za veličinu, za prostor, za proporciju i suodnose volumena u prostoru. Roditi se u škrtom okruženju s jedne je strane velika nesreća, ali i dobitak, s druge strane. Ili kao što je znao reći jedan naš pjesnik, taj manjak daje višak u ukupnom zbroju, koji čovjek distribuira cijeli život, a posebno ako je grlom u kiparskom metieru. Prevelika vezanost uz zavičajno može, naravno, odvući u mentalnu grobnicu. U umjerenim dozama zavičajni kod može dati osnovu za oplemenjivanje. Dalmatinska zagora posebno se osjeća u mojim ranim radovima s dosta etnografskih elemenata koji podsjećaju na arhitekturu podneblja i konfiguraciju tla. Zagorska brda već su sama po sebi moćan oblik, dojmljiva skulptura. Tu je činjenicu trebalo memorirati, internalizirati, a onda krenuti dalje, što znači, odbaciti primitivan način razmišljanja, i izvorno kultivirati, novo apsorbirati. Završivši Akademiju i razmišljajući o mogućem smjeru kretanja, ja sam pronašao optimalan način preradbe onoga što sam iz Zagore mogao ponijeti. Meštrović je, nedvojbeno veliki kipar, što je nakon izložbe u Rimu 1910. godine potvrdio i Rodin. Nakon toga on se, međutim, posvećuje kosovskom ciklusu, okreće leđa aktualnim zbivanjima u Europi i svijetu. To je velika šteta. Da li na neki način Vaše skulpture izraza vaju senzibilitet opisujući geste i pokrete distanciranog i odsutnog tijela? Mislim da moje skulpture jesu odraz pokreta i tijela, ali nsu u neku ruku i distancirane. Tijelo i pokret su ostali, ato ste dobro primijetili, iz ranije faze organičkih ili organskih skulptura. Organičko je već samo po sebi tjelesno ili blisko tijelu. Riječ je samo o prebacivanju tijela kao objekta prirodnih zakonitosti u drugi fizički oblik. Možemo polemizirati o tome rade li to moje skulpture nehotično ili namjerno. One su svakako otklon od stvarnog, premda kroz pojednostavljene formule. Tjelesnost je reducirana na geometriju i boju. Ne mogu se oteti dojmu da su kolorirane skulpture iz posljednjeg ciklusajakoga dekorativnog naglaska, pomalo zavodljivog, oku privlačnog, veselog, možda upravo zbog tih primarnih boja. Prelaze u sferu dizajnirane skulpture . Da li ste pri stvaranju tih skulptura imali primisao o njihovoj dekorativnoj privlačnosti? Ne slažem se s Vašom tvrdnjom. Uvijek sam, naprotiv, nastojao izmaći zamci dekorativnosti i dopadljivosti. Granica između umjetnosti i dizajna je vrlo tanka i upravo ona je za mene bila najveći izazov, ali s tim da je nikada ne prekoračim. Pročišćavanje forme i pojednostavljivanje uvijek nosi tu opasnost. Sudeći po kritici i mišljenjima kolega, moja skulptura joj nije podlegla. Niti u primisli mi nije bilo da se nekome dopadnem, ili manipuliram dekorativnim zbog prodaje. Za mene dizajn podrazumijeva konkretnu primjenu, uporabnu namjenu likovnosti. Skulpturom nekoga možete udariti ili ubiti, ali ona nema utilitarnu dimenziju. Reći ću vam gdje sam prešao granicu, ali svjesno. Napravio sam dvije ili tri uporabne stvari. Riječ je o stolovima za dnevni boravak, koji su ujedno i skulpture, umjetnički predmeti. Skulptorska i dizajnerska vrijednost su, dakle, komplementarne. Dizajn, ktome, ne treba podcjenjivati, posebice ako artikulira likovne probleme. Primjetio sam daje većina Vaših skulptura izrađena od drveta, bilo one malih ili pak one velikih dimenzija. Kakav je proces rada i zbog čega je baš drvo materijal koji Vam je osnovna preokupacija za obradu? H Drvo je prvenstveno prirodni materijal koji daje osjećaj rasta, jer raste iz zemlje uvis. I moje skulpture uvijek rastu poput stabla. Drugi razlog je toplina tog materijala, a treći njegova dostupnost i jeftinoća. Potom, s njim se može raditi u neobično mnogo različitih formi, na različite načine i različitim postupcima. Može se lijepiti, tesati, skidati. Ako napravite pogrešku, uvijek možete nalijepiti novi komad, dok je s kamenom to nemoguće. Peti je razlog taj što drvo jednostavno osjećam kao pramaterijal, kao prapočelo svijeta. Radim i u drugim materijalima: u bronci, kamenu, staklu, papiru, papir-macheu, žici, keramici, kovanim materijalima, ali u drvu sam se najviše zadržao premda sam u posljednje vrijeme radio i od recikliranih materijala koji se dosta koriste u skulpturi. To ne umanjuje vrijednosti samog djela. Pogrešno bi bilo reći da se dobra skulptura može izraditi samo u tradicionalnom materijalu. U tom smislu nemam predrasuda. o o UJ >O D CC Q LLJ LL 6 C/D Osim što se do drva može lako doći, ono je i najpodatnije za obradu. Važan je, dakako, i proces. Skulptura je trodimenzionalna i mora biti opipljiva, imati svojstvo taktilnosti. Zanimala me i mobilnost; recipijent mora biti nagnan da skulpturu dira, osjeti njezinu toplinu ili hladnoću, oblik, oštrinu itd. Skulptura je sam život, nešto što se mora opipati, doživjeti u potpunosti. U tom je smislu ona najbliža čovjeku. Prema čemu su usmjereni Vaši novi planovi i razmišljanja? Planiranje me plaši upravo zbog užasno brzih promjena i vanjskih diktata filozofa likovnosti koji cjelinu individualnih opusa umjetnika često znaju rezati na fragmente. Neke od njih prihvaćaju, jer udovoljavaju njihovom trenutnom raspoloženju ili trendu, a druge bacaju u smeće. Time se negira kontinuitet i integritet nečijeg likovnog promišljanja, te se bojim da će ta tempirana mentalna bomba jednog dana eksplodirati i potpuno razasuti te fragmente. Dakle, planiram i trudit ću se prije svega sačuvati integritet i kontinuitet svoga kiparstva. Glava I, 1993, bronca, 26x38x13 cm