ostalo
JOSIP BOTTERI DINI
LIKOVNI HODOČASNIK
INTERVIEW IGOR BREŠAN Moje slikarstvo, način crtanja, proizašlo je iz action paintinga. Crtež je nosilac prvoga i zadnjeg dojma, onoga koji je presudan za vizualnu memoriju i što ostaje u podsvijesti kao zaključak. Rana vokacija splitskog slikara Josip Botteri Dinija bila je postati svećenik. Čak se upisuje i pohađa Isusovačku gimnaziju u Zagrebu. Uz roditeljski odgoj, u Zagrebu će dobivati temelje za svoj duhovni razvoj, ali i nadahnuće za veliki dio svojih djela. Josip B.D. slikar je karakteristične konstruktivističke linije i kolorita jake ekspresionističke palete. One čije heksagonske uzorke vitrajističkom filozofijom porubljuje ili formira crna armiračka rešetka kakvog priučenog statičara (kad je arhitektonika u pitanju), ili anatomska okosnica nekog otkačenijeg crtača kakve je medicina poštivala i uvažavala početkom stoljeća, u edukativnom procesu (kad je životnost imperativ temata). Botteri je uvijek znao dostojanstveno ekvilibrirati s tradicijskim u modernom ili s uvođenjem novoga u tumačenju i shvaćanju nasljeđa. Kako predstaviti umjetnika preko djela što je kakvoćom i kvantitetom vrijedno respekta? Crtača velike geste i poetične slobode kojem je (i) linija uvijek u dosluhu s cjelinom, a nadasve šarmantna u svojoj komunikaciji sa štovateljima lijepog. Kako sloviti botaničara DESNO Raspelo, 1977, komb.tehnika/platno, 71x57cm violete i ciklame, sanjara čije su priče lazurno tirkizne ili petrolejno plave, notara jave i jare što kaloričnu vrijednost testira na toplinskim finesama oranža i krvavo crljene... Umjetnika dakle koji je od samog početka shvatio kako biti etabliran ne znači slijepo se vezati uz ćudljivost i zathjev za poslušnošću i poštivanje određenog kodeksa, nego se još, u koječemu, odricati vlastite neovisnosti i osobenosti. Naposljetku, Botterijeva skromnost i skrušenost katoličke dosljednosti bila je i ostala po nekima hendikep, a po potpisniku ovih redaka kvalitet više, u marketinškoj i estradnoj logici čije je carstvo beskonačno u inflaciji pravih vrijednosti. Botterijevi aduti imaju trajnije vrijednosti poput ovogodišnjeg izlagačkog hodograma što ga čine Gopingen i Esslingen, pa Čakovec, Maribor, Frankfurt, Bratislava, Kiev, Split, Zagreb i još poneka preskočena postaja koja će se pridodati popisu od 60-ak samostalnih izložbi. Uslijed gustog izlagačkog kalendara događa mi se, eto, i to da na nekoliko otvaranja nisam bio nazočan. I to mi je zaista žao, jer može biti uvredljivo za moju umjetnost, štovatelje, prijatelje. Djelo traži toliko dostojanstva. Mi smo mu, eto, ponekad loše sluge ili svjedoci. A moje slikarstvo, način crtanja, proizašlo je iz action paitinga. Crtež je nosilac prvog i zadnjeg dojma, onoga koji je presudan za vizualnu memoriju i što ostaje u podsvijesti kao zaključak. Tako misle i meni bliski s kojima o slikama zborim. Logika je to koju je vjerojatno prvi primijetio Jackson Polock, ali ni Miro joj, baš kao ni plejada velikih, nije odolio. I sam sam, u jednoj fazi gotovo na startu, kroz apstrakciju rješavao likovne probleme. Kasnije sam se ipak vratio figuraciji držeći se iste crtačke metode. Rezultat je bio drhtavi vibrantni crtež vjerojatno vrlo zanimljiv za hladni senzibilitet kraja 20. stoljeća. Sad je lakše dovesti u vezu i neojugend stil i postmodernu. A što se tematike tiče, sakralno je uvijek bilo dominantno, no ne nauštrb reinterpretacije baštine, povijesnog i spomeničkog. I to je ipso facto blisko nastojanjima postmoderne, o kojima nisam razmišljao kao neki pripadnik trenda već je to samo posljedica istovjetnosti i istodobnosti razmišljanja. Trendovi nas okružuju i gotovo je teoretski nemoguće a da se ne dogodi neka podudarnost, više ili manje sretna. Dakle, uza sve izrečeno pokušao sam održati tu linearnost, linijski koncept. Sedamdesetih je godina mladi Botteri još prilično kolebljiv ali i izoliran u nastojanju da novim jezikom interpretira narativni, sakralni motiv. Tek s oltarnom palom za crkvu Gospe od Milosti u Bolu 1973. nastaje radikalni zaokret u nastojanju da se avangardno iskaže figuralna tema. Reinterpetaciju Tintorettove Gospe s djetetom, Josip Depolo, kritičar, teoretičar i autor monografije o Botteriju, drži prijelomnom u prenošenju iskustva radikalne avangarde u sakralno slikarstvo. Evanđelje je ono što čovjek duboko doživljava i proživljava u sebi, ono na čemu stoji i temelji svoj duhovni život, bez kojega nema dostojanstva. Jer je čovjek bez duhovne nadogradnje, nažalost, nepoznanica samome sebi i lako bi mogao zalutati u konačni svijet, omeđen tijelom. Evanđelje kao izvor istine za vjernika, kao kompas za egzistencijalnu plovidbu, svakako je glavni upitnik svakom umjetniku. Kreativcu i estetičaru ono je mogućnost za neposredna traženja, dogradnju; ogledalo i susret sasamim sobom, upućeno, stvoreno i napisano kao šifra za smisao našeg ovozemnog samovanja. Evanđelje ima i svoje povijesne slikovitosti. Za kršćane to je Stari i Novi zavjet kroz koje se provlače poruke života i odgoja. U mom slučaju sve te teme pozivaju na novu sliku. U tom zovu prijeti, naravno, opasnost od banalnosti, neoriginalnosti... Upravo zapadna, katolička crkva, zapadno katoličanstvo, oslobodilo je umjetnost svih mogućih kanona dosta rano, jer se i u teologiji dogodilo oslobađanje mišljenja, pa i propovijedanja. Ne mislim pritom na neko kaotično stanje, niti kakvu anarhaičnost, nego na slobodu izričaja. Sakralnome treba sačuvati dostojanstvo i stvoriti odmak od profanog. Jer u toj ozbiljnoj igri postoji latentna opasnot od iskliznuća prema kiču. Ponajprije zato jer je sakralno otvoreno širem krugu publike, heterogenom sastavu, baš zbog svoje poruke koja nastoji biti sveobuhvatna. Sljedeći je problem pitanje narudžbe. Mnoga se djela ne bi ni ostvarila da ne postoje naručioci. No istodobno trpe, jer su koječime limitirana i sputana. Kad se sve povoljne okolnosti poklope, onda se čovjek može pokvariti preko realizacije. Konkretno, GORE Mediteranski grad, 1988, komb.tehnika/platno, 80x1 OOcm DESNO Split, 1990, akrilik/platno, 50x80cm bio bi to moj rad iz crkve Sv. Križa u Sigetu u Zagrebu. Imao sam apsolutnu slobodu pri izradi vitraja s kojima je prožeta čitava arhitektura te velebne zagrebačke crkve. Sakralnom umjetnošću ne moraju se dakako baviti isključivo umjetnici-vjernici. Nitko nama pravo ograničavati te slobode, ali onaj tko se njome bavi treba s mnogo delikatnosti i osjetljivosti voditi akcije i projekte i nastojati da ne povrijedi osjećaje vjernika, te naposljetku da realizaciju umjetničkog zadatka uklopi u pozitivne tradicije crkvene umjetnosti. One što su do nas dospjele i predstavljaju ostavštinu za budućnost. No znaju se nažalost dogoditi i neke nezgrapnosti kao, recimo, ovogodišnji izlagački segment IV. salona sakralne umjetnosti u Splitu, pod nazivom Presveto Trojstvo. Radi se o zaista neprimjerenom naslovu s kojim se nastojalo označiti izlaganje trojice ljudi. Samim su se činom našli uvrijeđeni vjernici, a umjetnost time nije ništa dobila. Eto zašto nisam izlagao na ovogodišnjem splitskom Salonu sakralne umjetnosti. Nedavno ste imali prigodu izlagati u specijaliziranoj galeriji Art-sacra u Mariboru, jedinoj galeriji te vrste na rubnim prostorima Balkana pa i šire, srednjoj Europi. Ne računajući dakako Vatikan, sličnu izlagačku djelatnost po mojim europskim hodočašćima nisam susreo. Mislim kako bi dobrodošle galerije toga tipa u Splitu ili Zagrebu. Bile bi poticaj, ali i filtar da sakralna baština u budućnosti dobije doličan slijed. Botterije uvjeren kako se pitanje crnoga kao boje kod njega često javljalo podcrtavajući svjetonazor, kao odraz dubljeg u biću. Reći će kako je ponikao iz tamnog slikarstva u kojem je tek ponegdje iskrilo ilipalucalo neko udaljeno svjetlo. Dugo mi je trebalo da se otklonim od noćnog ugođaja tipičnog za slikarstvo moga strica Josipa. Pejzaž je razotkrio i svjetlo i boju, a stege, što se tiče kolora, popustile su s nadolaskom vitrajnih kompozicija gdje se slika do kraja razdanila, a boje sinule. Poput Vergilija vodi nas Botteri kroz interno hrvatske povijesti, a poznata svetišta ne vidimo kao lumine na grobljima povijesti. To su svjetionici koji bacaju svjetlost u našu budućnost. Zar nisu upravo scetišta potvrda naše europske pripadnosti, dokaz zajedničke povijesti s Europom i naše vjekovne prisutnosti na ovim geografskim prostorima? Moji motivi praćeni su insignijama hrvatske povijesti i umjetnosti; uza svako je svetište vezan relevantan znak. Tu je solinski Dobri pastir, Hrvatski plutej, tragovi majstora Radovana i Buvine, Hrvojev misal, trogirski Kairos, moneta s Dioklecijanovim likom, romanički inicijali, antička arhitektura, dubrovački kapiteli, beramske freske, ukratko, svi znakovi koji su nas pratili u našem hodu kroz hrvatske prostore i vrijeme. Dokaz je to o našoj europskoj prisutnosti, svjedočenje kako smo samobitnost crpili iz istih izvora i da smo u povijesti umjetnosti bili jednakopravni partneri. Zato sam u mističnom itinereru kroz vrijeme i prostor prolazio i kroz neka svetišta u inozemstvu: Venecija, Pariz, Bonn. Razlozi za ovu eksteritorijalnost nisu nejasni i bez emotivnog oslonca; nije to tek vraćeni dug prijateljima Hrvatske, već je očita namjera da ukazem na našu pripadnost istom krugu zapadnoeuropske kulture i duhovnosti. Da li je potrebno u ovom našem povijesnom trenutku posebno objašnjavati sve razloge ovih nastojanja? Nije li to znakovlje koje se vezuje uz europska svetišta iste provenijencije, istog duhovnog podneblja i povijesne svijesti, istog načina života i civilizacijskih navika? Oko Vaše slike Hrvatska povijest u Predsjedničkim dvorima podigla se svojevremeno velika medijska prašina. Amplitude napada od dekorativna kiča do režimskog umjetnika bile su medijski dobro plasirane? Od koga, zašto? Zao mi je zbog toga. Ni s kim nisam želio polemizirati. Mislim da to ne zaslužuje oni koji nisu dobronamjerni, ponajmanje pristojni, pa makar završili i ne znam koje visoke škole. Na Hrvatsku je bačeno više mreža i pitanje je koja će od njih nešto uloviti. Način na koji me pokušavaju obezvrijediti legitimira ih kao opasne ljude. Ni u koncepciju Hrvatske, koju oni zagovaraju, ne može se tako lako povjerovati. Jasno vam je da se ovdje više ne radi o umjetnosti, već se estetika pokušava dovesti u vezu s politikom na vrlo grubi način. Za vaše slikarstvo držite presudnijom drugu točku infleksije od one bolske koju je spomenuti kritičar markirao. U Nakon što sam se dotakao Misala Hrvoja Vukčića Hrvatinića 1989. godine, meni se kao slikaru puno toga dogodilo. Zapravo, isti me dojam držao i dvije godine ranije prilikom realizacije svitka Mediteraneum, ali iako sam bio svjestan te bitne novine, nisam joj recimo davao značenja. Dogodila se slučajno. Našao sam platno dugo 10 metara i visoko 70 centimetara te na njemu tokom ljeta ispričao niz situacija vezanih za temu Mediterana i hrvatsku kulturu, kako je doživljavam u tom duhovnom ozračju i si. Bio je to povod za čitav niz frizova iako je danas, kad film odvijem unatrag, nagovještaj zaovo što trenutno radim zapravo započeo još i ranije. Naime, već 1982. u hotelu Zagreb u Duilovu, koncepcija friza našla je logičnost u 60 metara dugom i 1 metar visokom vitraju iz povijesti Splita. Na Mediteraneumuje sve bilo začinjeno drugom dinamikom, ritmovima, izmjenama motiva pa i kolorističkim prožimanjima. Panopticum Croaticum izložio sam u Torontu 1993. i to je bilo polazište za napadani friz dug 22 i visok 1,5 metar. Tako je longitudinalna koncepcija, skoro stripovskog karaktera, ubrojena u novosti koje za mene skoro postaju pravilo. Odakle sad taj strip? S početkom 80-ih moje slike uključivale su neke fus-note stripovskog karaktera. Još kad sam se 70-ih iz apstrakcije vratio figuraciji držao me dojam kako ne mogu dovoljno dobro iskazati sadržaj ako kroz anterfilee ne ponudim pojašnjenja, paralelne događaje... Uvjetno rečeno, neka likovna polifonija. Svi ti svici rezultirali su ovim spornim, nisu dakle slučajni i imaju svoju prošlost. Zapravo je neprofesionalno, ali sasvim normalno i ljudski ne pobrojiti neku od Vaših silnih aktivnosti opet vezanih za likovnost, ali iz drugog rakursa. U Splitu ste organizirali izložbu Muzeja Vukovara u progonstvu i tako najavili ne smo izlazak iz Mimarine zgrade već i njezinu turneju po Hrvatskoj? Darovana kolekcija legitimna je prezentacija moderne hrvatske umjetnosti ali i simbol borbe za nadasve pravednu stvar. Inicijativom g. Bože Biškupića i razumijevanjem ravnateljice Muzeja gđice. Ružice Marić, kongres anasteziologa, organiziran u prostora, ali o tome se može razgovarati nadugo i naširoko. Splitska likovna sredina obiluje imenimaznačajnim za hrvatsku kulturu, ali ih nema gdje dolično prezentirati. Sve to nameće potrebu muzeja ili moderne galerije. U opticaju je i ideja korištenja prostora bivše stare bolnice za koju se otimaju različite kulturne ustanove, pa i Galerija umjetnina, ali se s rješenjem, bilo kakvim, oteže i kasni. Promjena prostora u segmentu društvenih djelatnosti kojih u Splitu nije mali broj, zapela je zbog birokratskih zapreka i nejasnoća nekreativne prirode. Tapkanjem u začaranom krugu idemo na ruku onima koji s baštinom ovoga grada i njenim vrijednostima ne žive s doličnim poštovanjem i ljubavlju. Kao što priroda u biljkama i u drugim pojavama i bićima prolazi svoje duboke promjene, tako i umjetnik u svom djelu pokazuje duhovni rast i mijene. Živimo li svoju umjetnost, očitujemo svoju suglasnost s prirodom, tada se ne prestajemo radovati i ne pokušavamo sumnjati i ustrajavamo na putu kojeg osvjetljava inspiracija i prati istraživački nemir. Splitu, počastili smo jednim takovim kulturnim činom. To hodočašćenje umjetnošću po Hrvatskoj uveličalo je otvaranje Festivala u Dubrovniku, Zadru... Fundus donacijskih radova zaustavio se zasad na brojci od 836, a u Splitu je izložen tek dio kolekcije. I ovo pokazuje kako Split nema pravog izložbenog Kroz vrata tradicije ulazim suvremenim nervom u povijest i povijesno. Samo tako mogu ispričati svu istinu o svom životu. Rado komuniciram s prošlošću, ali je ne prekopavam na tradicionalan način, tražeći po već prekopanom terenu preostale fragmente. Već poznato prenosim u budućnost. M GORE U SREDINI Raspelo, crtež GORE Judita, 1990, akrilik/platno, 60x70cm