Image
Cijena: € 1,33

s naslovnice
RAJSKI VRT IVICE ŠIŠKA
S NASLOVNICE

Uz izložbu Ivice Šiška Rajski vrt u dubrovačkoj i šibenskoj Galeriji Sebastijan Onaj tko jednom uđe u vrt nije više isti, kao što isti više nije ni onaj koji iziđe iz njega. Adamov je to put i iskustvo, a slikar Ivica Šiško njegov je putopisac, slikopisac Adamova i Evina hoda, od časa zagriza u ono voće, zagriza što ga od samog početka prati okus zloupotrebe osjetljivosti uma i nepca koje spoznaja zla ispunjava i žudnjom da ga se čini, s mišlju daje to najčešće i dobro. Šiško se na samom početku svijetu obratio kao vrtu našega davno izgubljenog raja, u kojemu se više ne čuje zanosni šapat Eve, ali ostatke njezina razbijenog zrcala pronaći ćemo još i sada porazmještene na ovim slikama, polaroidima vrta koji sam sebe jede vlastitom vegetacijom, porazbacane kao stupice za ulov neba, izgubljenog također. Strahovit je apetit šume. Šiško to zna i osjeća i zato klorof il svih boja pretvara u unutrašnju svjetlost predočenog nam perivoja svijeta koji, prepušten neobuzdanom rastu gustih povijuša, postaje slika duše u kojoj tjeskoba viče glasom promuklih ptica složenih od raznih dijelova naše strave. Na ovim slikama nema ni čovjeka ni neba, postoji samo šuma, selvaoscura koja se samom sobom hrani u svom samoproždornom zadovoljstvu daje nekoć bila rajski vrt, bez nimalo naive onih u nj prvodošlih. Njih ovdje nema, kao ni nas. Tu su sada oni drugi. A mi smo unutra, negdje iza lišća, i samo GORE: Ivica Šiško DOLJE LIJEVO: Orhideja za moju Maru, 1993, ulje/platno, 35x35 cm SKROZ DOLJE: Iz ciklusa Rajski vrt, 1991, ulje/platno, 140x200 cm NA SUPROTNOJ STRANICI: Vukovarska vučica, 1991 ulje/platno, 70x100 cm kromoksidna zelen svojim dodirom s okerom uspostavlja vezu s izblijedjelim izgubljenim suncem, jednako kao i sa žutilom močvarne groznice, koja nas (tercana) svakog trećeg dana potresa, mučeći nas u međuvremenu slikama što ih pamtimo iz davno obećanog nam prospektarajanaZemlji. Uztakvu Šiškovu šumu sada su ušle zvijeri koje šumi i pripadaju. Šuma im mat, rekao je Držić. Šuma je postala prašuma. To su zvijeri rata, apokaliptične zvijeri, a nekadašnji vrt sada se čita kao Vukovar. U niši stoji vučica, na optuženičkom mjestu zločina, vučica zatorna što svojim mlijekom truje, a svojim čeličnim pandžama razara meso i kosti. To je onaj vuk čijim se krznom zaogrće Had, onaj koji razara vrijeme i proždire zvijezde zato da zavlada vječita noć, čije je on biće. Raniji Šiškov izgubljeni rajski vrt, čiji smo uvijek mogući ponovni dobitnici, ratom se prometnuo u ovdje nazočnu prašumu, u Šiškovu verziju rig-vedske priče o vuku koji guta prepelicu. Ona je ovdje golubica, vučedolski fakt i artefakt, koji se iz ruke ne pušta nego samo k nebu, kao znak iskonskog mira. Njezino oslobođenje iz vučje golubice, kako postavlja Rig-veda, nastup je blistave Zore nakon boravka u noćnoj tmini pakla. Šiško se na ovim slikama otkriva kao angažiran slikar koji zbog toga ne mijenja svoj osvojeni svijet nego ga samo nadopunjuje potrebnim, dodatnim simbolima. Mistični lirizam i bajkovitu tajanstvenost svojih dosadašnjih likovnih prizora pretvorio je on u tjeskobnu dramatičnost i srhljivost naše ratne zbilje. Metafora svijeta kao grozljive mračne šume, postaje Šišku povod za novo istraživanje tematskog likovnog materijala, ali i mjesto duhovnog otpora, pobune i rada upornog vrtlarskog, pljevilačkog rada na zlom zarasloj gredici dobra. Izići s ove izložbe nije isto što i ući u nju. Drvo se ne nosi u šumu. Sjetite se Crvenkapice! LUKO PALJETAK ... Otima li Ivica Šiško zbilju iz obrtanja pamćenja kako bi se gomilala očevidnost jednog iskustvazemlje, prianjanja i neprianjanja za zemlju, jedne probadajuće pobune, ili da li bi nas njegovo grafičko, crtačko i slikarsko djelo, gdje se blisko i nevidljivo miješaju u neprestanoj metamorfozi, znalo odučiti od svake granice? Šiškova osobitost, narav mu nadarenosti i udarna snaga, onkraj kategorija iskustva i prirodne dugotrajnosti, jamče udaljenost svijeta višega bivstva. Predio vremenskog i nevremenskoga, predodžbe zemlje i neba (perje na nebu i zvijeri u šibljacima), predio morske geometrije , proživljene trajnosti, šuštanja univerzalnog stabla, ali i treperenja praznine, nesporazuma gdje se upija budućnost. Pjesma znakova naše orbite i naše ludosti. Predio u kojem je put, prema Rimbaudu, još uvijek plod koji visi na stablu, ali gdje smrt, oklevetani plitki potok, prema Mallarmeu, vazda filtrira ispod trave i isprevrtana lišća. Predio u kojem apsolutna zbilja smrti (Malraux) dršće kao mreže pune žila. Poput uzburkanosti te drhtave vode ili snova vode što drijema, i poput povratnih godišnjih doba ili skupljene lepeze godišnjih doba, to djelo sadrži vrtoglavicu pogleda koji ga stvara i promatra. Ogledalo oko gleda oko koje ga gleda, Kazao bi Roger Gilbert-Lecomte - a njegove istančanosti variraju, kao sa svjetlom i vjetrom, u strujanju raspoloženja, ali u konstrukciji koja ostaje lucidna i čista. Premda su mu se možda snovi potkrali u djelo bez njegova znanja, Šiško ćuti istodobno da se mora jako čuvati osjeta i prirode, ali se u njih i pouzdati sve do skromnosti i umjerenosti, strogošću obrubljene, i to u napetom i oštrom crtežu. Od toga časa Šiško, ako pazi na udio mračnoga, u neslomljivoj obzirnosti, čvrsto organizira svoju obranu; bilo da je riječ o grafici, crtežu ili platnu, djelo mu je zgusnuto, obrubljeno, omeđeno okvirima što se otvaraju i zatvaraju ili rasprskavaju u pomake, istodobno pucketajući tko zna kojom muklom iritacijom, čemu odgovara naš ukus. Djelo otvoreno i zatvoreno premajednome mjestu, slika iskonske prirode gdje je tragično pobijeđeno, gdje je drama, kojom prevladava oblik, oblikovanaplastičkim osjećajem, Šiškovim stvaralačkim nagonom. Muklo mjesto, mutno područje gdje se križaju struje proizišle iz nepoznatih poziva, ali gdje ravnoteža, paradoksalno, nastaje iz sudara snaga koje Šiško nanovo sastavlja u jednakim silama. To je etičko iziskivanje otisnuto svojom pravom težinom, Šiškovim nutarnjim carstvom, najudaljenijim dubinama njegova bića. Težina zbilje koja uravnotežuje težinu sna i fantazme čudnovatog. Gnostička himna slikara koji osjeća kako mu valovi stvaranja prianjaju za korake. Jer je Šiško, spontano, na ravnoj nozi sa stvaranjem. Višemanje svjesno, dobrovoljno ili ne, on vodi svoje radove prema klasifikaciji triju carstva i četiriju počela: mineralnog, biljnog i životinjskog; zraka, vode, zemlje i vatre. Bitna područja u kojima mu se ucrtavaju istraživanja i iskustva. Tako on primijenjuje ono što je Strindberg preporučivao u jednoj bilješci iz 1894: Umjetnost budućnosti, po njemu, ne da će tek oponašati prirodu, već će pogotovo oponašati način na koji će stvarati prirodu. Stoga, ponesen tim pojmljivim pozivom svijeta, obdaren univerzalnom sviješću, premda Šiško obnavlja, u samome sebi i u svome djelu, stvaranje svijeta, on ništa manje ne transformira, dokida prevrće, rekonstruira, ustupajući ili sebi uskraćujući samovlasnu moć te panske pouke. Postoji tu kao nekakva dvostruka struktura, očaravajuća i očarana, i koja prolazi djelom kao što meduza prolazi morem, jednim te istim pokretom, koji se naizmjence napuhuje i ispražnjuje {Uza smrt lokva). Obdaren velikom i izričitom savitljivošću, vladajući izobiljem svojih zanosa, Šiško se zapravo odaje alternativnom kretanju generacije i dekompozicije uzastopnih oblika koje stvara. Stoga on, u toj raspri gdje osjeća čvrstoću svijeta, ali gdje istodobno priznaje iskonsku noć, koje se finoća svake stvari hrani tajnovitošću vlastite prividnosti, isto kao i privlačnosti ili analogije. Bilo daje riječ o kretanju ili učvršćenju, o uzletu ptice ili raspetoj ptici, o skoku preko zapreke, konju ili konjaniku, o obavljenu ili ukrućenu poletu, padovima, nizanju rakova ili uspravljenih tučaka, staklenkama s mrtvim biljkama, o slijepljenim kukcima ili raskomadanim miševima, klijanjima i cvjetanjima, mišolovkama ili kamenim masama - atmosfera postojane silovitosti svagda izvire iz Šiškova djela, kroz više od dvadeset godina rada, koje su doista utemeljene kao na kakvu oniričkom bezumlju. Jedna neosporiva, nedodirljiva zbilja u kojoj se istinito i neizbježivo miješaju s imaginarnim u čudnovatim prešutnim sporazumima... JEAN-LOUIS DEPIERRIS


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026