Image
Cijena: € 1,33

razgovor
Zlatko Keser
Slikara ima malo, umjetnosti još manje!

Razgovarala: NEVENKA ŠARČEVIĆ 

 

Slikarstvo je danas samo po sebi jedna tehnička disciplina koja je aktualna samo onoliko koliko je poetika slikarstva autentična. To je rijetkost!

 

 

Razgovor sa Zlatkom Keserom jedinstven je jer ovaj autor zazire od floskula i uobičajenih razgovornih poštapalica kojima se ispražnjuju „velike riječi“. Doima se da nerado govori o slikarstvu jer radije predano slika. Iz razgovora se uviđa i kako je njegova težnja svoje slikarstvo osloboditi za slikarstvo, a ne za neke nametnute sadržaje, naročito ako nemaju značenje koje korespondira s unutarnjom nužnošću.

Ako bismo počeli s pozicijom koju imate u slikarstvu naše likovne sredine, rekli bismo da ste priznati umjetnik…

Da? Priznati umjetnik? I onda smo već zaglibili… Razgovor o nagradama, priznanjima... uvijek se dođe na to. Zašto bi se razgovori započinjali poštapalicama, slažete li se?

U pravu ste. Često je povod razgovoru i pisanju osvrta neki izvanjski uspjeh ili govor o priznanjima i uspjesima koja ne pokazuju uvijek ono što bi trebala jer se neprestano nabraja i ponavlja upravo to, jedno te isto. Za razgovor je važna sadržajnost, ali i da se zabilježi autentična neposrednost trenutka sugovornika.

Najbolji intervjui se mogu raditi na Dolcu, s kumicama. Tu uvijek nekaj novo čujete, i životvorno i životno. Svi ostali intervjui su profesionalni, lažno profesionalni, poluprofesionalni i zapravo u jednom smislu čak i besmisleni.

Ustvari, jedna od težnji i namjera bila je ovaj razgovor posvetiti temama koje se tiču vašeg slikarstva, općenito ulozi slikarstva i eventualnoj odgovornosti danas.

Postoji li njegova uloga? Uloga slikarstva je danas nikakva. Slikarstvo je danas samo po sebi jedna tehnička, tehnološka disciplina koja, neću reći da je zastarjela, aktualna je u jednom trenutku samo onoliko, a tu je problem najveći, koliko je poetika slikarstva autentična. To je rijetkost! Istina, svi danas opet slikaju, ali ja sam u svom životu već sedam-osam puta slušao prognoze o smrti slikarstva kao medija. A onda bi slikarstvo opet oživjelo, nastajalo bi nešto novo, slikalo se i slikarskim se metaforama pjevalo o novim senzacijama.

Koliko slikarstvo samo po sebi može odgovoriti vremenu u kojemu nastaje, može li odgovoriti na neka pitanja i ima li uopće pitanja koja zaslužuju da se slikarstvo bavi njima, ili se slikarstvo mora baviti svojom unutarnjom jezgrom, onim nedohvatnim, onim što je kod autora čežnja da se dohvati čulno stanje koje je trajno, koje je neprekidno koje je zapravo pravi izvor kreativnog. Prema tome, ono je potpuno usamljena disciplina. To su zapravo solilokviji koje čovjek vodi neprekidno sa sobom, pomalo autistični duh. Slikarstvo danas je medij toliko prepokriven svime i svačime tako da se često izgubi srž svega toga što je ono zapravo u svojoj biti, pitanje materičnosti, pitanje boje, pitanje intenziteta i autentičnosti, pitanje ošamućenosti, suludosti, svega onoga što iza slikarstva stoji i kod slikara koji se ne bave slikarstvom nego žive slikarstvo. To je mistična nužnost koja se javlja kod slikara. Vi nešto morate raditi. To nije više pitanje afirmacije, sve to pada u vodu i besmislica je. Za mene je umjetnost kovačnica rušilačkog nagona, ali i prevratnički pozitivnog.

Stoga je jasno da ste itekako svjesni kako uspjeh slikara ne mora značiti uspjeh u onoj, većini podrazumijevanoj, afirmaciji medija, kritike i žirija. Kažete da se „slikarstvo mora baviti svojom unutarnjom jezgrom, onim nedohvatnim“, pa se može reći da je pitanje slikarstva, pitanje unutarnjeg izraza i poetike?

Pitanje slikarstva je pitanje potpuno druge unutarnje poetike. To je skoro jedno religijsko iskustvo. Ne treba pretjerivati. Sve ovo što pričam, zvuči malo i smiješno... Ali, ta vrsta iskustva, to nije više pitanje da se potpišete da se zna tko je to uradio. To nije bitno. Bitna je naša žudnja, da se dotakne… Ako ste primijetili tijekom povijesti umjetnosti da kod vrhunskih djela uvijek postoji jedna uzajamnost, jedna vrsta sličnosti na različite načine. Kao kod Mozarta, uvijek isto, a različito. To je taj unutarnji sjaj, unutarnja svjetlost. Kad promotrimo umjetnost od Altamire do danas, neprekidne su pretumbacije stilova i načina, uvijek ostane u velikom dijelu jedna čudna, začuđujuća tišina. Svjetlost koja je apsolutno taktilna. Možda je zato svjetlost majka svake materije, misaona i sasvim drugačija nego što ljudi u slikarstvu o tome misle. Primjerice, naslika se nešto, pa netko to hoće čak i kupiti, pa se oko toga stvaraju nekakve interesne grupe, lažnjaci… Znamo da se danas može prodati sve: bubrezi, avioni, djeca, alati pa i vlastita mama ako treba. Tu ima svega, a srž slikarstva, pitanje je njegovog rasta, uslojavanja njegove zapravo zadnje konzekvence, duhovnog opstanka. Što se u slikarstvu može nešto reći je potpuno individualno pitanje čovjeka koji se njime bavi. Slikara ima malo, umjetnosti još manje!

Ustvari je odnos prema slikarstvu i procesu slikanja presudan.

Slikara nema ako nema samoobrambenog instinkta – a to je biti strog prema sebi, vrlo strog! I onda, neprekidno kad se radi, zbiva slika, premrežujete ideje, provjeravate postupke i tada mislite da ste nešto dotakli. I kad to prođe, dnevni dan ili drugi dan, naprosto se zgrozite rezultatom koji je nastao, a veliki ste napor učinili. Postavim si pitanje: „Pa kaj sam to napravio? Kaj mi je bilo?“ Nesuvislosti koje su nastale… A u svoj žestini, otvorenosti prema métieru, otvorenosti da će se nešto iskazati u tom trenutku imate nekakvu vertikalu u osjećaju prema tome i zato želite to iskazati. Ali, niste imali tada široka pleća. Slika me je zatajila, nisam si izborio ravnopravnost. Postao sam zrcalo nesigurnosti. Najedanput na kraju dana uvidite da je to užasno i da vas je sram kaj ste napravili. Onda napadate sliku ponovno, ali slika ima pamćenje. Ono što je napravljeno na njoj kad je drugim slojem „prepokrijete“, ona pamti što je bilo na njoj, što je pokazala, unutra je zabilježeno. To je neka vrsta energije, osjećajnosti i ona čeka trenutak kad se ponovno otvara i kad je spremna sama napustiti svog tvorca. Gotovo. Slika ode. Ako ona izdrži taj život poslije bez vas, to više nema potrebe poticanja sa strane: „Joj to je dobro!“ ili „Nije dobro!“ i sve one floskule. Kad slika izdrži sav teret što ga je prošla u smislu energetskog pritiska na slikarsku materiju, kad to sve prođe i slika ostane sama kao artefakt i činjenica sama po sebi, onda ona progovara onakva kakva je. Ne morate znati čak niti tko je autor djela i baš vas briga tko je autor.

Zanimljivo je da su tijekom povijesti umjetnosti često neke slike „zaboravljene“, na primjer, El Grecove slike, i neke druge (Bachova glazbena djela). No, najedanput se ponovno djelo rehabilitira. Neka nova osjećajnost potire zaborav prema prošlim djelima i slikarskim dosezima i najedanput prepoznate u tim djelima ono što niste prepoznali i niste mogli uopće prepoznati u tom trenutku. Djelo naraste čudesnošću, svojim unutarnjim sjajem, mističnom unutarnjom nužnošću. Svi oni sitni vokabulari, dosjetke, sustavi, sistemi… padaju u vodu.

Spomenuli ste „mističnu unutarnju nužnost“ koju je teoretizirao i u slikarstvu manifestirao Vasilij Kandinski. Senzibilitet prema slikarskom mediju koji ima Paul Klee, Paul Cezanne, i Vasilij Kandinski prepoznaje se na neki osobit način u vašim slikama, naročito u odnosu prema vezi boje i glazbe te njezine manifestacije duhovnog. Ipak, što vi kažete da je utjecalo na vaše slikarstvo i razvoj, od samih početaka? Jesu li neki likovni pedagozi utjecali na vas? Neke određene slike?

Ne znam. Likovni pedagozi, nažalost, sami po sebi ne. Davno, imao sam profesora Hegedušića na crtanju akta. Njegov asistent, krasan čovjek i veliki slikar, bio je Ferdinand Kulmer s kojim sam poslije godinama prijateljevao bez obzira na razliku u godinama. Već na prvoj godini shvatio sam kad se ostaje sam. Ostajete sami i vidite da pedagogija kao vrsta učenja nije donijela ništa. Kod crtanja akta bio je Hegedušić. Došao bi do crteža i rekao: „Aha dečec, osjetljiv crtež!“ I otišao. Poslije bi došao Kulmer, gledao crtež i rekao: „A, to vam je jako osjetljivo!“ Za mene je tada pedagogija bila gotova. Kao što sam u crtanju akta ponekad crtao sa suhim kistom, to je jedan od mogućih tehničkih postupaka, a Kulmer mi kaže: „Prokužili ste stvar!“ Dakle, nije mi on rekao način na koji ću doprijeti do rezultata, kako ću skratiti put, nego sam ja morao sam doći do toga! Kada mi je rekao na prvoj godini prokužili ste stvar, za mene je prestala svaka pedagogija, shvatio sam da sve moram prokužiti sam. I morao sam prokužiti sam.

A to, koji su umjetnici utjecali na mene, to su pitanja protočnosti energija. Recimo: sučelite se s dvojicom umjetnika različitih poetika. Znam da su sjajni i znam zašto. Ali, kod prvog uvjerljivost kreativnog dosega kroz mene prolazi bez zadržavanja. Onaj drugi me potpuno uznemiri i tada mogu potonuti u čuvstvo obamrlosti, potpune odsutnosti i znam da sam nagrađen tišinom oblika i spasonosnom šutnjom. Na primjer, Kazimir Maljevič je frapantan; njegova jasnoća misli, jednostavnost te doslovno kozmička realnost duboko su potresne. Dominacija, ravnoteža, vitalnost.

Kako ste došli do materičnosti?

To su dionice tehničkog, tehnološkog iskustva, potrebe da se izražavate slikarskim načinima, koji vam tada najviše odgovaraju. Vrlo jednostavno. Aktualni osjećaji, aktualni materijali. To vam je u mojoj dionici jedina istina. Aktualni osjećaji, aktualni materijali jer ako ste neraspoloženi, potonuli i poraženi, onda se nećete baviti naglim, žestokim, divljim emocijama, naprotiv, onda ću potonuti u jednu običnu olovku i neprekidno obnažati grafitnu točkicu. Što u njoj ima i potonut ću jer nisam sposoban za drugo. Ako opet naraste pozitivan gnjev, imate jak osjećaj da si možete afirmirati svoju osjećajnost, onda je to nešto drugo, tada i ciglu mrvite i mijesite. Tako raste materičnost. Ako ste melankolični i potonuli, onda grafitom milujete papir. Tušem i perom grebem i orem polje papira. U tom smislu ja funkcioniram. Govorim sve o sebi, a ne o pravilu da je to tako. To nije tako. Ovo što god sam rekao, to ne važi za drugoga.

Isto to utječe i na boje na platnima.

Boja samo u jednom trenutku ima zraka, samo u jednom trenutku u odnosu na drugu boju. Sama po sebi, boja je čudesna. Ona je vibracija, na potpuno emocionalan način. Ona je i zastrašujuća i pogubna, i svakakva. A to je opet jedna vrsta djelovanja instinkta. Morate imati profinjenu igračku inteligenciju. Onu drugu. Vjerojatno pravu i pravodobnu. Emocionalnu. Ona vodi nas sve. Potom racionalno nastojite to uravnotežiti nekakvim ratiom da biste dobili približnu matematičku ravnotežu, a onda opet bjesnilo radi u vama štetu, i vama i drugima.

Možete li reći da u slikarstvu tražite ravnotežu?

I kaos ide iz nekakvog reda. I kaos je ravnoteža na nekakvoj razini. Možda se ne bih tako izrazio, ali u svakom slučaju jednu čulnost slike u kojoj sve funkcionira kako treba može se projicirati i kroz kaos. Znači da je ono u svojoj unutarnjoj biti, u svojoj ravnoteži cijelo biće slike. (Možda je dobra, a možda i nije.)

Ali, izražava ono što treba. Došlo je do „završenosti slikanja“, a kaže se nekad da slika ima svoju poruku.

Mislim da su mi najgore one slike koje imaju poruku.

To se može i pretpostaviti iz vašeg stava! Time se stječe dojam kako je slikarstvo za vas zasebna kategorija. Govorite kao da ste mu „omogućili“ da bude svoje i samo izrazi sebe i zato slika, kad je završena, može imati svoj život.

Moje područje, način života i područje izražavanja opet je, kako se kaže, izražavanje osjetilnosti. I to je zapravo sve. Ono je područje suženo na jedan način. Suženo jer se tiče samo mene. Možda se i nekog drugog tiče, nisam siguran. Prema tome, ne uobražavam da pridonosim nekoj općoj svijesti i razini, to sigurno ne. Ne vjerujem. Hoće li nešto potaknuti nekoga od mlađih ljudi, hoće li netko nešto moći upotrijebiti, iz nekakvog malog izvora koji sam ja mogao naslutiti. Možda, kažem, jer neću preuveličavati ništa. Da se razvije opet nekakva druga vrsta poetike, to možda. Hajde! Da l' to ima smisla, ne znam. Da l' će se dogoditi, isto ne znam. I da l' sam ja taj izvor mentalnog središta koji će isijavati to, to ja isto ne znam. Zatvoren sam u svome, ne usudim se reći porazu, ali nisam daleko od istine.

Kakav je vaš odnos prema poeziji i glazbi?

O tome se zapravo ne treba niti pričati. Imam peh. Recimo, moji kolege mogu slušati glazbu dok rade. Što bih ja dao da mogu slušati glazbu dok slikam?! Moram biti u neprekidnoj tišini. Probao sam slušati glazbu, ali ne mogu, nakon deset minuta, izludi me! Doslovce počnem galamiti na samoga sebe. Mogu slušati glazbu ako slušam glazbu, ako igram šah, onda igram šah, a ako slikam, onda slikam. Glazba je najpaklenija umjetnost. Vibracija glazbe je sama po sebi opasna i razarajuća. Vi ne možete izdržati koncert, probao sam. Neka djela vas „pokose“ – ostanete utučeni!

Kako rezonirate odnos umjetnosti i politike, na primjer danas?

To je dosadno. Dosadno je! Beznadno dosadno. Prizemno, podrumsko.

Pred tim se pitanjem možemo samo zamisliti. U recentno vrijeme u svijetu, pa i kod nas, buja nacionalizam, politika ulazi u prostor kreacije, u prostor kulture u kojem, možda trenutno ne odlučujuću, ali sve veću ulogu imaju ideološki kriteriji. Međutim, valja nam promišljati o dugoročnim utjecajima na društvo kojem to područje djelovanja, kreativnih izraza treba otvoriti percepciju za slobodu izražavanja, oplemeniti ga i otvoriti mu oči za širinu dosljednog življenja vrijednosti izvan nametnute pristranosti. I tako, „umjetnost“ postaje dosadna?

Postane dosadno ono što se tretira nekim „artizmom“, a ustvari to je običan kič. I zašto se ne bi reklo da je nešto najobičniji kič? Ali, ono je promovirano u tom praktičnom trenutku da se nešto mora producirati! Pogledajte koja je pošast spomenika. To je sablasno, kakvi su rezultati tih javnih natječaja? To je stravično! Nesretne situacije, definitivno nesretne situacije, skulptorska rješenja i te prostore koji su bombardirani tim „stvarima“, to je strašno! Od, primjerice, tu u susjedstvu, nekakve bombe, postavljena je ručna granata s fitiljom kao skulpturica u parku. To je suludo! Uz ljude koji imaju izvanrednu kreativnu frekvenciju (kod nas ima vrhunskih artista, artistica, kreativnih ljudi, arhitekata, briljantnih ljudi). I sad, umjesto da se „da dite materi“, mrcvari se i maltretira puk svojim skromnim znanjem, to jest neznanjem, samo zbog toga što netko nekompetentan obnaša društvenu funkciju koja mu omogućuje da određuje i vrednuje ono što njegovo neznanje misli da je važno. Neka se osrednjost ne miješa u ono što stvara budućnost!

Diletantizam.

Naravno, posvuda je prisutan taj diletantizam!

I zbog toga talentirani ljudi ne dolaze do izražaja.

Neka talentirani ljudi izbore svoje mjesto! To je borba. Njima ne trebaju novci, ništa! Nek' se bore. To su borbe neprekidne, i što sad? Što sad treba naročito činiti? I ako imaju neki prostor u kojem rade (mislim na slikare), ili ako nemaju trenutačno, izborit će se. Talent je moć. To je strašan i jako veliki nagon. Neki vele da treba 95 % rada, a 5 % talenta. To nije točno, treba 95 % talenta, a ono drugo je rad. Naime, talent vas goni na rad! Jaki eros, talent, on vas mrcvari, vi morate raditi ne zato što vam se da, u onom smislu, idem sad raditi. Ne! To je životna strast! Vi ste znatiželjni, vas to tjera da se mičete, pa su prema tome nepotrebne mnoge lamentacije da nema mogućnosti. Ima, rezultat talenta će „izaći na nos“, na papak konjski ako treba.

Jednom prilikom ste u intervjuu istaknuli kako je za vas slika, tj. slikanje, kao molitva, što je zanimljiva konstatacija.

Dobro, to je metafora, ali zbilja, to je posebna vrsta koncentracije. Jedna posebna vrsta odsutnosti i tu ste sami sa svojim senzacijama na kojima idete preko materičnosti... Kada bismo imali komad papira pa kad bismo počeli prčkati malo taj papir, kad bismo možda mogli packati, onda bismo vidjeli da nije niti svaka packa „radodajna“, kako bi se reklo. Nije svaka packa uzbudljiva. Ona je slučajnost koja se pretvara u nužnost.

Biti otvoren da se prepozna u danom trenutku koje polje na slici funkcionira na platnu, na papiru, koja dionica funkcionira kao neupitna likovna činjenica. Hodajte po cesti, pod nogama imate niz likovnih senzacija, samo gledajte oko sebe.

Upravo taj proces slikanja dominantno utječe na sliku, proces slikanja kao život slike. Od trenutka koji se dobiva iz poticaja, što iz vanjskog svijeta što iz unutarnjeg, do samog konkretnog procesa vašeg rada (materijalizacije), u kojem slikate, a zatim osjećate slikarsku materiju, primjerice boju koju također izabirete, držite određeni pribor, kist ili olovku ili pero kojim znate i rezati po platnu… Dakle, cijeli taj proces, koji uključuje i zvuk koji nastaje u dodiru platna i kista, svaki je taj segment vama važan i on je dio slike.

Važno je sve. Sreća je u slikarskim postupcima da se materija, sama po sebi ne da. Ona pruža otpor. Da biste oživjeli slikarsku materiju morate učiniti ogroman energetski pritisak prema slikarskoj tvari. Ne može se na slici bezrazložno nekaj zalijepiti ili natrackati debeli sloj nečega. „Debeli“ sloj može narasti prirodnim putem u toj borbi, u neprekidnom zatiranju… I zato govorim o tom pamćenju slike. Kad već imam gotovu stvar, ona raste, ali pamti materija, a tu moram stvoriti energetski pritisak da ona oživi. Moram je oživjeti osnovnom idejom. To je zapravo „pravednost“ u slikarstvu jer ako nema slikar energetsku moć, ako ne može pokrenuti materiju, slika ostaje mrtva. Ona ostaje neka činjenica na kojoj može biti kilogram nanosa nečega, ali to ne znači apsolutno ništa. Samo po sebi u tom slikarskom postupku, to preslojavanje i traženje razina uvjerljivosti je srž. Na primjer, što se tiče boje samo u jednom trenutku, boja u odnosu s drugom bojom može iskazati prirodnost i osjećajnost autora. Samo u jednom trenutku i to nije: „hajdemo, sad ćemo malo farbati, lažuckati, malo se zabavljati!“ Tu nema rezultata. Ali, konstantna neprekidna borba, kroz svoju povijest artizma, svoju povijest slikarstva nas uči o apsolutnoj predanosti, definitivnoj predanosti. I tu više nema afektacije, mi znamo ako lažemo i ja znam ako drugi laže. Prema tome, vi ne možete dopustiti na tim svetim mjestima, a zbilja je umjetnost ipak jedno sveto mjesto, vi ne možete dopustiti sitne laži, one prefrigane kojima bi se dodvorili i tako prodali sliku ili uspjeli. Tužno i banalno bi to bilo. Tako se ne živi život slike.

Kada govorite o senzacijama prisutnim u našem vremenu koje stvaraju billboardi ili reklamni paneli, iznenađuje vaše oduševljenje! Ipak, ono što odbija jest njihova podmukla pozadinska marketinška manipulacija.

Kad je to tako sjajno! Svaka slika pada pred tim isti čas. Ona ne pada jedino kad je rođena iz duha slikarstva, métiera, misli, razumijevanja, nježnosti ljudskog bića. Slika završava u zlatnoj školjkici intelektualne skromnosti. Ona nema snagu bahatosti ovih velikih panoa. Ona je ništa. Ali, ona samo izgleda da je ništa. Ona je sve.

Ovi platneni plakati koji se povećavaju na metre, ova sva čuda koja se na plakatu rade, kad se farba nekakva kuća, uređuju prozori, neprekidno bombardiraju te senzacije. A silina ovog ili drugog prostornog događaja ima svoj drugačiji život. Npr. jedan bager je ljepši od ne znam koje loše moderne skulpture jer bager je istinit, on je funkcionalan. On grabi tak i „hoda“ tako, ima kotače, gusjenice…, ništa tu nije izmišljeno. To je zapravo izvanredno funkcionalno i lijepo. Nemrete oči skinuti s njega, kako ima zanimljive omjere, koliko ima dinamičnosti, a onda se još i miče. Fantastično!

Istaknuli ste kako ne želite ni na koga izravno utjecati, a utjecali ste na priličan broj svojih studenata, koji je vaš odnos prema likovnoj pedagogiji?

Nisam čovjek koji podučava i poučava. Ipak sam zahvaljujući Akademiji likovne umjetnosti uspio preživjeti baveći se ovim. To se mora reći. Ali kad sam već tu bio, onda sam naravno nastojao pojačati temperaturu kod mladih ljudi da im pojasnim da se moraju posvetiti svom pozivu do kraja, inače sve to skupa nema smisla. Na sreću, dolazili su studenti k meni i ja sam mogao birati one za koje sam mislio da bi mogli napredovati, ali uvijek sam birao tako da sam pogledao što oni zapravo crtaju. Po mom mišljenju crtanje je kao disciplina na Akademiji zapostavljena. Stoga sam osmislio predmet koji se zvao Kreativno crtanje. To je bio izborni predmet. Okupljao sam studente oko tog izbornog predmeta, i tvrdio sam: „Zbog čega se ne bi moglo diplomirati na crtežu ako se može diplomirati na slikarstvu ili na grafici?“ Dakle, imao sam priliku da stvorim jedan takav predmet za one koji su pohađali 3., 4., ili 5. godinu, za one zrelije studente. Svi koji su pohađali taj predmet, izvukli su za sebe nevjerojatne dionice koje su im mogle pomoći i u slikarstvu i u kiparstvu i u grafici. Dakle, predmet ih je obogaćivao na apsolutno drugačiji način jer moć crtanja, moć izražavanja crtežom, ta vrsta taktilnosti, ta čudesnost grafita ili pigmenta bila je svečanost… Meni je zato žao što taj predmet više ne postoji… jer… Preskočit ću.

Što? Recite!

Preskočit ću ono što sam sada mislio reći.

Recite, molim vas!

Ne želim vas sada učiti o mogućnostima risanja…

Nastojao sam uvijek, i takav sam po prirodi, da shvatim silne mogućnosti izražavanja preko samog crteža, on je magija i ima veliku sugestivnu moć. Vi ste zapravo kao nekakav vrač i možete biti. Mantrate, imate grafit u sebi. Grafit na papiru je glađi od epiderme žene koju ljubite. Kad bi sad štapin grafita utrljavali pa ga nakon toga popipali… Prekrasno! U tome je stvar. I sad, kad ta svijest naraste, kad ta moć izražavanja preko crte naraste, onda je ona nezadrživa i silno životvorna, a mogućnost eksperimenta je fantastična. I onda naravno preko tog crteža u digitalni svijet pa opet povratak iz iskustva digitalnoga opet na crtež i olovku, na otiske palca ili ruke i možda se opet vrati u primordijalno i primitivno, ali u onom najboljem smislu. Svaka je novost u umjetnosti u nekoj izravnosti. Novost je primitivnost u najboljem smislu te riječi. Cezanne je, npr., u svojem slikarstvu iskazivao silinu grubosti i slapove nježnosti. Svi znamo da je otac modernog slikarstva. Na našu sreću iz njega izvire gotovo sve. On je pokazao s čime je bio opčinjen – građevinom slikarstva.



RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026