ostalo
POČECI U HRVATSKOJ
MARIJAN SUSOVSKI i r ideo umjetnost u Hrvatskoj počinje se razvijati unutar prvih deset godina razvoja videa u svijetu, a ona je upravo prošle godine obilježila svoju tridesetu obljetnicu. Nekoliko hrvatskih umjetnika vrlo je rano usvojilo ovaj medij i ubrzo postalo dio svjetske video scene. Kao početak video umjetnosti (video arta) smatra se 1963. godina kada je Wolf Vostel izložio svoje TV DeCollage i kada je Nam June Paik u Galeriji Parnass u Wupertalu prvi put pokazao svoje eksperimente s katodnom cijevi televizora. Paik je magnetom mijenjao vertikalne i horizontalne oscilacije svjetlosne zrake u katodnoj cijevi koja čini sliku i intervenirao u elektroniku tv prijemnika kako bi dobio nove oblike tv slike. Ubrzo radi spiralnim generatorima i 1970. video-svnthesizerom, čime započinje razvijati elektronsku novu apstraktnu sliku. Snimivši 1965. posjet pape New Yorku, Paik je načinio i prvi tzv. personalni video, odnosno umjetnički video snimljen na elektronskom video recorderu (portpacku). Radove je prikazao kolegama umjetnicima u kafiću 60-60 u Greenwich Villageu u New Yorku. Sljedeći mu je nastup već bila ozbiljna izložba pod nazivom Elektronic Art, a održana je u Bonino Gallery u New Yorku. Ubrzo slijedile i velike, danas povijesne manifestacije video radova, jer se broj umjetnika korisnika video opreme naglo proširio (Gillet, Ira Schneider, Kaprow, Piene). Bile su to izložbe Medij je medij u Bostonu i TV kao stvaralački medij u Howard Wise Gallerv u New Yorku održane 1969. godine. Nam June Paik svojim je eksperimentima s katodnom cijevi otvorio puteve elektronskoj videografici (radovima Stephena Bečka, Petera Campusa, Douglasa Davio K 4> (A D «A c 0 0 Vi IM 0 o i 1 sa, Eda Emshwillera, Les Levina, Vasulke, Yalkuta, Dewatkina), a snimkama načinjenim port-packom (posjeta Pape New Yorku) otvorio je puteve tzv. personalnom videu i novoj umjetničkoj senzibilnosti razvijenoj na novom sagledavanju stvarnosti kroz prenosivu video kameru. Video kao medij usvojili su odmah i umjetnici Fluxusa i konceptualni umjetnici kojima je novi način konstituiranja i distribuiranja poruka veoma odgovarao te ubrzo nastaju umjetnički tejpovi nastali kod Acgongia, Agnettia, Boltanskog, Trische Brown, Calzolarija, Chiaria, Vallie Export, Dan Granama, Joan Jonas, Kaprowa, Kounellisa, Les Levina, Luthia, Andy Manna, Friederice Pezzold, Palestinea, Yvone Reiner, Vostela, Weibla i drugih. Godine 1968. Gary Schum otvara u Dusseldorfu prvu video galeriju. Prvi muzealizirani video radovi u ovoj galeriji bili su projekti tipa land-arta Dibbetsa, Flanagana, Longa, Waltera de Marie, Oppenheima i drugih. Godine 1971. otvoren je video studio u Lijnbaancentrumu u Roterdamu, a 1972. video se pojavljuje na Documenta 5 u Kasselu i Venecijanskom Bijenalu. Folkwang Museum u Essenu, Galleria Civica DArte Moderna u Ferrari, Long Beach Museum of Art i Art/Tapes 22 u Firenzi otvaraju umjetnicima svoje novootvorene video studije. Organiziraju se i međunarodne manifestacije videa koje su istovremeno i velike video radionice: Trigon 73 - Audiovisuelle Botschaften u Grazu, 1973. i Imact Art - Video art u Lausanne 1974. Pojava videa uvjetovala je i drugačiji odnos prema televiziji. Ustanovilo se da su video i televizija dva različita medijska pola iako koriste iste tehničke principe registracije slike. Video se pokazao kao subjektivni medij, za razliku od objektivnog medija televizije. Ova subjektivnost videa sagledavala se kao mogući kontra-medij tzv. objektivnoj televizijskoj slici, pogotovo onoj službene državne televizije koja manipulira informacijama. Video je trebao postati važno sredstvo tv-guerrile u uspostavljanju nove čovjekove svijesti o njegovoj društvenoj, političkoj i prirodnoj sredini. Spoznaja o snazi videa, kojim se može suprotstaviti službenim i državnim televizijama i manipuliranim informacijama koje oni šire, dovela je do booma video komuna i video grupa koji koncipiraju svoje programe kao radikalne alternative programima nacionalnih televizijskih stanica. Bile su to brojne grupe u Americi, Kanadi, Engleskoj i u drugim europskim državama kao Što su Image Goran Trbuljak, Bez naziva, 1976, Motovun, 1 min, c/b Kako je video u Hrvatskoj nastao u razdoblju tzv. nove umjetničke prakse i razvijao se paralelno s konceptualnom umjetnošću, postoje dva antipoda, vizualni i nevizualni Bank, Radical Software, Antfarm, Media Culture, Chalenge for Chalenge, Satelite Video Exchange Societv, General Idea, Communitv Video Groups, Communitv Video Project, Cardiff, Street Television itd. Bilo je to herojsko doba utopijskog vjerovanja u revolucionarnu ulogu videa i promjena do kojih on može dovesti, podjednako u kapitalističkim i komunističkim političkim sistemima. Isto tako vjerovalo se da će u trenutku kada će video biti dostupan svakome, dakle, kada nastupi demokratizacija ovog medija, nastupiti vrijeme umjetnosti bez umjetnika - kada će svi raditi umjetnost. Video se razvio iz Fluxusa (Vostel, Kaprow, Paik), a u Hrvatskoj ga je prihvatila prva mlada generacija stasala nakon burne 1968. godine koja je nosila novi pogled na svijet, time na umjetnost. Bila je to generacija koja je krajem šezdeseetih i početkom sedamdesetih godina počela izlagati u Galeriji studentskog centra i blizak joj je bio prvo multimedijalni pristup formiranja umjetničkog djela, zatim i konceptualni a širokom korištenju raznih materijala priključen je i video. Bili su to Boris Bućan, Braco Dimitrijević, Sanja Iveković, Dalibor Martinis i Goran Trbuljak (oni su zajedno s još Jagodom Kaloper, Davorom Tomičićem i Gorki Zuvelom izlagali na izložbi Mogućnosti za 71 kojoj je bio cilj otkrivanje mogućnosti interveniranja umjetnika u urbanom prostoru). Znači, videom se nisu počeli baviti umjetnici koji su koristili tradicionalne umjetničke tehnike pa ni filmski ili televizijski radnici, nego umjetnici koji su otkrivali nove materijale, kao i oni koji su koristili svoje tijelo u raznim umjetničkim akcijama i performanceima (za što je bio korišten termin expanded media, odnosno, prošireni mediji). Važno je stoga zapaziti da su se na temelju toga razvila dva pravca korištenja videa. Jedan je ispitivao sam video kao medij (meta-jezička istraživanja ili analitički video), a drugi je video koristio za real-time bilježenje ličnih procesualnih umjetničkih akcija, odnosno djela. No potrebno je zabilježiti dva pokušaja druge vrste koje nije moguće izostaviti iz povijesti razvoja videa kod nas, a izvan su dominirajuće linije umjetničkog (personalnog) videa. Guerrilskog oblika televizije odnosno komunalnog videa nije bilo, jer tome, najvjerojatnije, tehničke mogućnosti kod nas nisu dozvoljavale, ali je zabilježen jedan pokušaj u Koprivnici 1974., kojim je od hoc organizirana video-grupa (Radovan Lauš, Vladimir Kostjuk, Marijan Špoljar, Vjekoslav Prvčić i Ra tko Aleksa) htjela navesti Skupštinu grada da uvede komunalnu televiziju. Tokom jednodnevne akcije demonstrirali su video-tehnologiju i pokazali kako se njome može suprotstaviti službenoj televiziji i ostvarili videodogadanje u gradu u sklopu jednog šireg komunalno-kulturnog programa. Izuzetak je u hrvatskoj video produkciji i tape Radni proces kojim je snimljena akcija slikanja gorostasnog meandra Julija Knifera, u kamenolomu u Tiibingenu 1975. Kamera nije bila u rukama Knifera ali je registrirala radni proces u ostvarivanju jednog posebnog njegovog djela u kojem je, naravno, i sam sudjelovao i koji se odvijao gotovo na razini happeninga (vidiSPOTbr. 10, 1977). Od 1973. do 1975. na zagrebačkoj televiziji televizijsku grafiku rade Sanja Iveković i Dalibor Martinis. Oni unose bitne promjene u načinu koncipiranja i izradi televizijskog vizualnog dizajna, a na ovakvim začecima javlja se kasnije i televizijska grafika koja je koristila i video i kompjutor. 1977. za Televiziju Zagreb kompjutorsku animaciju snimanu na video-vrpcu rade Vilko Žiljak i Tomislav Mikulić. Međutim, televizijski video dizajn i elekronska video slika na temelju koje je nastao i nastaje ima svoju povijest koja zaslužuje potpuno drugi pregled. Kako je video u Hrvatskoj nastao u razdoblju tzv. nove umjetničke prakse i razvijao se paralelno s konceptualnom umjetnošću, postoje dva antipoda, vizualni i nevizualni, izrazito perciptivni i idejno predodžbeni, utjecali su jedan na drugog. Vizualni - video - bitnije je pogađao intelektualno, misaono i osjetilno, a konceptualno se videom vraćalo vizualnom. Umjetnici su otkrili da je video i snažni analizator stvarnosti - vremena, prostora i predmeta, da ne uspostavlja drugu stvarnost kao kod filma, nego da se njime, inače običnim okom viđena stvarnost, provjerava i revidira. Ustanovili su da video otkriva nepoznato u poznatom, naša osjetila izoštrava za percipiranje prirodnog vremenskog trajanja raznih procesa, videom normalni tok vremena čini se usporenijim i podložnijim analizi; svaki pokret kao da se zbiva u produženim vremenskim odsječcima, čini se da može postati dramatskim, a svaki događaj javlja se kao suspens. Na razvoj video umjetnosti u Hrvatskoj bitno je utjecalo nekoliko međunarodnih video manifestacija ili video susreta koji su imali svoje radionice (workshops), kao i gostovanja u Zagrebu nekolicine video umjetnika ili grupa. Bili su to u tom trenutku presudni momenti, jer video opreme kod nas nije bilo (tada tzv. openreel 3/4 incha). Oni su omogućili našim umjetnicima da se upoznaju s medijem i za neke od njih značili su momenat opredjeljenja za trajan rad s njime. 1972. borave u Zagrebu, kao gosti Sanje Iveković i Dalibora Martinisa, umjetnik Van Schlav i Willoughby Sharp, urednik poznatog časopisa Avalanche, sa svojom video opremom. Oni omogućuju Sanji Iveković, Daliboru Martinisu i Goranu Trbuljaku da koriste opremu. Tada je Goran Trbuljak u jednoj zagrebačkoj bolnici snimio Perimetarski test vidnog polja umjetnika, što bi danas mogli proglasiti najranijim video radom hrvatskog umjetnika nastalim u Hrvatskoj. U to je vrijeme Braco Dimi tri je vić već studirao na St. Martins School of Arts u Londonu i 1971. snimio radove Metabolizam kao tjelesna skulptura i Proces mišljenja kao tjelesna skulptura koji su, kao i kod Trbuljaka, bili potpuno u slijedu njihovog konceptualnog načina razmišljanja, a prvi su radovi nastali u inozemstvu. Sljedeći odlučniji trenutak za razvoj hrvatskog videa bio je Trigon 73 pod nazivom Audiovisuelle Botschaften (Audiovizualna poruka). Ova je meduVideo otkriva nepoznato u poznatom, naša osjetila izoštrava za percipiranje prirodnog vremenskog trajanja raznih narodna video manifestacija u sekcijama Govor, Stvarnost i Meta-akcija okupila već tada poznate umjetnike iz Italije (Gianni Colombo, Gianfranco Baruchello, Luča Patella, Franco Vaccari) i Austrije (Gotfried Bechtold, Valie Export, Richard Kriesche, Frantisek Lesak, Peter Weibel), te tadašnje Jugoslavije iz koje su Hrvatsku zastupali Boris Bućan, Sanja Iveković, Dalibor Martinis i Goran Trbuljak (ostali autori iz Jugoslavije bili su još samo NuŠa i Srečo Dragan i Ilija Šoškić). Uz Umbra Appolonia i Gilla Dorflesa selektor je bila dr. Vera Horvat Pintarić čiji je izbor bio, čini se presudan za Sanju Iveković i Dalibora Martinisa, koji su se nakon Trigona konačno opredijelili za video kao svoj primarni umjetnički medij. Ivekovićeva i Martinis prikazali su na Trigonu svoje radove u sekcijama Stvarnost i Meta-akcija, Bućan u sekciji Stvarnost, a Trbuljak u Govor i Stvarnost. Njihovi radovi neko će se vrijeme još kretati unutar problematika ovih sekcija, a karakterizirat će ih analiza medija videa, video kao nov jezik (meta-jezička istraživanja) i njegov odnos prema stvarnosti. Drugi za naše autore značajan video susret na kojem su još zajedno sudjelovali, ujedno i posljednji takve vrste u Hrvatskoj, održan je u Motovunu 1976. godine u okviru IV. Motovunskog susreta pod nazivom Identitet. Tema je izvanredno pogodovala mediju videa, jer su njegove otkrivačke mogućnosti osoba, Sanja Iveković, Mind Over Matter, video instalacija predmeta, vremena pa i medija samog mogle doći do izražaja. Susret su organizirale Galerije grada Zagreba, Etnografski muzej Istre iz Pazina te Galerija del Cavallino iz Venecije. Bio je to međunarodni susret s obzirom na inozemne autore koje je dovela Galleria del Cavallino (Claudio Ambrosini, Michele Sambin, Luigi Viola) i naše autore Sanju Iveković, Dalibora Martinisa i Gorana Trbuljaka. Iako nastali kao relativno rana djela, video radovi naših umjetnika snimljeni na ovom susretu danas imaju i svoj povijesni i antologijski značaj (Instrukcije i Make Up/Make Down Sanje Iveković; Triptih i Video imunitet Dalibora Martinisa te Bez naslova Gorana Trbuljaka). Iste godine Galerija Krinzinger iz Insbrucka u Brdima u Istri održala je manji video susret na kojem je Mladen Stilinović snimio vrpcu Cenzuriram se, a Boris Demur Djelo, kojima su to i ostale jedine video vrpce na području videoarta. Oprema je tada bila skupa, kod nas se nije ni mogla nabaviti. Posjedovalo ju je svega nekoliko škola (Sanja Iveković je posuđivala opremu osnovne škole na Novoj Cesti). Tehnologija video produkcije mijenjala se veoma brzo, kao i firme koje su ih proizvodile, dok nije došla do relativno jeftinijeg, lako prenosivog kazetnog sistema (prvo open reel vrpca u kolutovima 3/4 incha, zatim veoma skupi Sony Umatic). Stoga su tokom sedamdesetih bile sretne okolnosti što su u Zagreb dolazili neki pojedinci, grupe ili video galerije koji su donosili opremu i prezentirali svjetsku produkciju vrpci: Art Tapes 22 iz Firenze, Lucianno Giaccari, Galleria del Cavallino iz Venecije i drugi. Većina video prezentacija odvijala se u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu (i još uvijek se odvija u Centru za fotografiju, film i televiziju Galerije grada Zagreba, koja je 1973. organizirala petu izložbu Novih tendencija na kojoj su prikazivani video radovi Ilije Šoškića. 1974. godine u okviru ZAGFIDA-e (Zagrebački filmski dani) Vladimir Petek demonstrira video opremu. Sredinom sedamdesetih Multimedijalni centar Studentskog centra u Zagrebu (danas Centar za film Studentskog centra), kojeg je vodio Ladislav Ga leta, nabavlja video opremu i omogućuje upravo Sanji Iveković i Daliboru Martinisu prve zagrebačke tejpove (Iveković Inter nos, Martinis Video in - video - aut), a u Centru su izlagali i tokom osamdesetih. U Galeriji Studentskog centra ili u MM dvorani od 1976. do 1990. prikazani su brojni programi video produkcija stranih zemalja koji su značili važnu informaciju o razvoju videa svih tih godina. Godine 1976. u Studentskom je centru gostovao Jack Moore iz Amsterdama s programom Videoheads; 1978, dolazi Marga Po točka i Joszef Robakowski iz Poljske s eksperimentalnim videom; prikazuje se američki video Rona Havsa; kanadski video; Gerhard Haberl prezen- 1990. Nekoliko je knjiga i publikacija o Breda Beban & Hrvoje Horvatić, Četiri njene stravari, 1986, 20 min. AVR, color tira Novi jezik videa odnosno austrijski video; Njemački video (Beuvsa, Knoebela i Ruthenbecka) prikazan je 1980; Ursula Wevers donosi 1983. produkciju Video Galerije Gerry Schum. Njemački je video bio prikazan još 1984. i 1986, a video radovi Jochena Gerza prikazani su 1989. godine. Tokom osamdesetih nekoliko radova nastalo je i u Studentskom kulturnom centru u Beogradu za vrijeme festivala proširenih medija ili za emesiju Tv galerija beogradske televizije koju je vodila Dunja Blažević (Riječi i glasovi, postaje i stupnjevi, Tekući led i Zikr Dalibora Martinisa, 1990). Međutim, bez pravih mogućnosti da ostvare svoju potrebu za stvaranjem u Hrvatskoj, naši video umjetnici postali su nomadi. Prvo odlaze na umjetničke sajmove kao što je bila Arte Fiera u Bologni 1976. na kojima im pojedini galeristi omogućuju rad, a zatim i nastavljaju duže boravke u inozemstvu pri video galerijama ili galerijama koje prate video umjetnost. Prvi su primjer Sanja Iveković i Dalibor Martinis koji odlaze 1978. i 1979. u Kanadu i tada počinje njihova brza internacionalna karijera. U Vancuveru Martinis snima u Galeriji Pumps Rad za galeriju Pumps i u Western Frontu D. Martinis razgovara s D. Martinisom, a Iveković za Western front Meeting Points, Vehicule Art Gallery u Montrealu Melting pot i A. Space u Torontu Svjesni čin. Njihovi boravci u inozemstvu postaju sve češći i duži, tokom kojih je stvoreno niz značajnih djela koja otkupljuju muzeji i galerije, za koja dobivaju nagrade (na tokijskom videofestivalu Martinis je nagrađen za Image is Virus), a pozivani su na gotovo sve značajne svjetske manifestacije video-arta. Sanja Iveković je 1979. imala svoj performance i instalacije te video prezentaciju u Studiju Galerije suvremene umjetnosti, a Dalibor videu također utjecalo na autore u Hrvatskoj i na odabir njihovih pristupa u video mediju. Tako 1970. izlazi knjiga Gene Youngblada Expanden cinema koja sumira dotadašnja iskustva u videu; To je vrijeme MacLuhanovih teorija o globalnom selu i mediju kao poruci. Međutim, za našu sredinu bili su veoma relevantni tekstovi dr. Vere Horvat Pintarić kao, na primjer, onaj u knjizi Televizija danas (Bit International, izdavač Galerije grada Zagreba, 1972) kojoj je bila i urednica, a pod nazivom Sredstvo i posredništvo, a zatim i tekst Videokultura ili povratak izvorima u katalogu video manifestacije Trigona 73 - Audiovizualne poruke, održane u Grazu 1973. Poznati časopis Studio International dvobroj za svibanj/lipanj 1976. potpuno posvećuje video-artu. Zanimljivo je da se veoma rano naši autori javljaju u katalozima i publikacijama 0 videu koji su teoretskim prilozima i primjerima govorili o video umjetnosti. Radovi Sanje Iveković i Dalibora Martinisa objavljeni su u katalogu manifes-tacije Impact-art Vicdeo-art 74 održane 1974. u Lausanne, kao i u knjizi Video 79 - prvih deset godina. Uz Sanju Iveković i Dalibora Martinisa, kao specifičan metajezički istraživač videa pojavljuje se i Ladislav Galeta. Njega prvenstveno zanima mogućnost video-slike koja se ne može ostvariti drugim sredstvima. Već 1975. radi TV ping-pong, TV snajper, TV konture 1 Intervencije na ekranu; 1978. nastaje Media Game, 1979. Drop, Railway Station-Amsterdam i Lijnbaangracht Centrurrv (nastali u Amsterdamu tokom manifestacije Words and Works u de Appel Gallerv), 1983. radi Post-Card; 1984. Sangwa Dupa II - 72064 i 1985. Water Drops na 12. Salonu mladih. Godine 1979. s video radovima javio se Ivan Faktor iz Osijeka, koji se povremeno nastavio baviti videom sve do danas (vidMartinis u Galeriji suvremene umjetnosti eo rad Petak 13 nastao za vrijeme uzbune u Osijeku, 1992). Tokom sedamdesetih sporadično se bave videom Željko Kipke, a Tomislav Gotovac 1979. snima u Amsterdamu u Galeriji de Appel djelo Čitanje Daily Maila, 20. prosinac 1979. Sredinom osamdesetih godina pojavljuje se na hrvatskoj video sceni još jedan par video umjetnika. Breda Beban i Hrvoje Horvatić. Godine 1985. snimaju Plan i Making performance; 1986. nastaju radovi Meta, A Pray i Četiri njene stvari, a 1987. Sve naše tajne nastaju iz jedne slike. Krajem osamdesetih odlaze u inozemstvo (London) gdje i danas žive i rade. Radove hrvatskih umjetnika u početku privlači analiza medija (Iveković, Martinis, Trbuljak, Galeta), zatim vlastitog identiteta i odnosa prema okolini (Iveković, Martinis). Zapravo, ovaj interes bio je iniciran tematskim okvirima koji su bili zadani u prilikama kada su ih i stvarali (Trigon 73teme Govor, Stvarnost i Meta-akcija i Motovunski susreti 76 - tema Identitet). Postupno radovi poprimaju ironičnu notu, postaju subjektivnijeg karaktera, napušta se analitička strogost i video radovi postaju vizualno suptilniji, traže angažiranje svih naših osjećaja (Martinis Kameni vrt 1986. i Tavola calda 1987). Breda Beban i Hrvoje Horvatić iskazuju posebnu suptilnost u igri s našim osjetilima. Kao konstanta hrvatske video umjetnosti od 1972. do danas, primijetili smo, javljaju se Sanja Iveković i Dalibor Martinis. Oni su bili svih ovih dvadeset godina na vrhovima lista video umjetnika u svijetu i tako na ovom području umjetnosti promovirali i hrvatsku umjetnost. U bivšoj Jugoslaviji hrvatski je video bio razvijeniji nego u bilo kojoj drugoj tadašnjoj republici, uostalom hrvatska umjetnost bila je jača i na svim drugim poljima. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih javila se nova generacija video umjetnika kao što su Ivo Deković, Sandro Đukić, Simon Bogojević-Narath, Igor Kuduz, Rino Efendić, Davor Mezak i Armando Jeričević. Svaki od njih ima individualan pristup i koristi medij vrlo slobodno, ovisno o njihovim osobnim mitologijama, zrcaleći istodobno u svojim video-radovima i globalne promjene što se zbivaju u umjetnosti devedesetih godina. Q