obljetnice
TRI VERTIKALE
h; bilježena je i proslavljena obljetnica Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, koja je mogla s nemalim zadovoljstvom istaknuti krajem 1993. (točnije 10. prosinca) sto i jedanaestu godišnjicu kontinuiranog rada. Doduše, taj kontinuitet je nekoliko puta sveden na minimum preživljavanja, ali je rad Škole obnavljan u prvim prilikama, rekli bismo, teorijskih izlazaka iz krize, dok stanovita djelatno - egzistencijalna kriza - tereti veći dio vremena spomenutog kontinuiteta. Iskorištena prigoda spomenute proslave nije, niti je mogla imati isključivo svečarski karakter neprimjeren vremenu i prostoru, i završiti u nostalgičnom prisjećanju na sve one koji su ugrađeni u njene temelje. Prije svega, priča o putu od Obrtne škole (1882) do nove kuče u koju institucija Škole useljava zajedno s Obrtnim muzejom koji je sastavnica pedagoškog okruženja Škole, priča, dakle, koja dobiva svoju definiranu fizionomiju od 1891, kada škola postaje KRALJEVSKA I ZEMALJSKA pa do danas, nije samo saga o jednoj žilavoj odgojno-obrazovnoj ustanovi, več i priča neki put jedva shvatljivom entuzijazmu. Ali, zar bi bilo pretjerano ustvrditi da je u našim krajevima naziv entuzijast gotovo sinonim za iole ozbiljnijeg djelatnika u kulturi? No, priča o povijesnom kontinuitetu ove Škole ima svoju specifičnost. U ovom gradu i ovoj državi. Škola nije svoju specifičnost stjecala kroz vrijeme, več je takvom zamišljena več od prvog dana. Prva vertikala (I), od tri obljetničke vertikale, jest sadržajna i urbanistička uklopljenost Škole u tkivo grada, u zasigurno najljepšem dijelu grada, čineći tako nezamjenjivom njegovu vizuru. U 19. stoljeću Zagreb dobiva fizionomiju europskog grada, tada to više nije samo status grada več i oblik, prepoznatljiv po najboljoj tradiciji urbanizma svoga doba. Škola svojim izgledom i sadržajem postaje reprezentativnom vrijednosti, jer je proizvod suodnosa obrta i umjetnosti, a to je označeni put ponosa osvješčenog naroda, vrednovanje onoga što čini i proizvodi njegov praktički, prostorno dinamički identitet. Svojom tipologijom to je specifičan spoj tadašnjeg europskog romanticizma (reakcija na nalet dehumanizirajuceg tehnicizma, nakon 1851) i straha (pokazat če se to više nego opravdanim) od gubitka nacionalnog identiteta. Od dana obilježavanja obljetnice na sjevernom krilu kuče, uz kolni ulaz, stoje dvije spomen ploče-zahvalnice, jedna Isi Kršnjavom (1845. Našice-1927. Zagreb) i Hermanu Bolleu (1845. Koln-1926. Zagreb), obojici negdašnjih ravnatelja Škole i graditelja Zagreba, pa i hrvatske kulture u cjelini. Ta sveza škole i tih ljudi je zapravo prva vertikala. Sveukupna zbirka visokozanatskih, umjetno-obrtnih TVORBAH s početka puta samoizgradnje Zagreba, zajedno s expo izracima za europske i svjetske manifestacije (Budimpešta, Pariz, New York) koja svjedoči o visokim civilizacijskim dometima, materijalna ugradenost u tkivo grada i u svijest građana, zajedno, naravno, s tvorcima tih izradaka, druga je vertikala (II). Od posvjedočena TRI djelatna umjetnika koje u svojoj inventuri stanja sedamdesetih godina prošlog stoljeća navodi Iso Kršnjavi: Quiquerez, Mašić, Rendić, a nijedan arhitekt, do danas raste (i pada) broj umjetnih obrtnika, majstora svoga zanata, likovnih pedagoga, dizajnera, umjetničkih ličnosti. Škola jest odnos učenika i nastavnika i jedni druge definiraju, samo što u ovoj Školi oni često dijele istu sudbinu. Uvidom u iscrpnu kronologiju događaja i razvoja, organizacije i raznih prepleta sudbina koje pedantno donosi profesorica Zrinka Tatomir u knjizi: POVIJEST NAŠE ŠKOLE, tiskanoj o ovoj obljetnici, vidi se to suputništvo (često supatništvo), a vidi se i zasebnost struke. Naime, Škola mora promovirati svoje buduće pedagoge iz učeničkih vrsta. I oni izvana moraju se s njom ugoditi, jer ubrzo nestaju. Škola se, dakle, održava na prijateljstvu i ljudskom razumijevanju i to se pokazuje njezinom trećom vertikalom (III). To su dakle tri jedinice, tri vertikale sa zastavicama, sto i jedanaest godina egzistencije. U ovoj obljetnici mnogi su stručnjaci, svojim tekstovima objavljenima u trima publikacijama (Zrinka Tatomir, monografija, i katalog učeničkih izradbi, Ivan Vavra i Danijel Žabčič u istom katalogu, Darko Schneider u katalogu prve opsežne izložbe slika Ise Kršnjavog u Salonu koji nosi njegovo ime, a nalazi se u sklopu ŠPUD, zajedno s Dajanom Vlaisavljevič i Olgom Maruševski, a sve zajedno pod stručnom koordinacijom Rudolfa Grudena i Margarete Legiša, nošeni vidnim entuzijazmom koji je NA PRETHODNOJ STRANICI Robert Auer, Kraljevska muška obrtna škola u Zagrebu, 1899, akvarel GORE DESNO U jednoj od učionica u prizemlju održavala se nastava iz stručnog i prostoručnog crtanje. U sredini prve klupe sjedi Cvjetko Pećar. DOLJE LIJEVO Iso Kršnjavi: Faust, 1877. dijelom rezulat otpora našoj sveukupnoj egzistencijalnoj ugroženosti, a možda večim dijelom rezultat sveukupnog pomaka u razumijevanju stvari) iskazali one aspekte koje sam ovdje izdvojio. Koristeći se ujedno tim izvorima kao bibliografijom, zajedno s vlastitim iskustvom (učenika i nastavnika), upućujem ponovno na tu šumu tri vertikalnu, na sudbinu razumijevanja i nerazumijevanja, entuzijazma i surovosti okruženja neprepoznatih uspjeha i prepoznatih neuspjeha, priključenosti i odmicanju od temeljnih razloga za postojanje ove Škole, tu prije svega valja misliti na struku, profesiju i njezino ozbiljnjenje. Složit ćemo se da je odluka o zasnivanju i gradnji Škole i Muzeja na ekskluzivnom mjestu glavnoga grada Hrvatske vrlo ozbiljan potez i tu odluku IZ POVIJESTI valja tako i danas konzekventno vrednovati. Škola mora uskoro snažno zatrebati svima u ovom društvu. Mala sredina, svojim ekskluzivnim težnjama ne smije pristati na provincijalizam. Uistinu, ne može se na strojevima iz prošlog stoljeća izrađivati modele za 21. stoljeće, kao što se nitko dosad nije naučio plivati gledajući TV prijenos plivačkog natjecanja. Škola nema razloga težiti boljoj prošlosti, već se založiti za bolju budućnost. VLADIMIR GUDAČ