podvučeno crvenim
U RALJAMA ZAKONA
Činjenica je da su hrvatski građani - pa time i hrvatski umjetnici - postali sredstvo (!) kojim se puni državni proračun.
ŽIĆ SANDRA KRIŽIĆ ROBAN Sabor Republike Hrvatske izglasao je 23. studenog 1993. godine Zakon o porezu na dohodak, koji je objavljen u Narodnim novinama br. 109 od 7. prosinca iste godine. Zakon je stupio na snagu 15. prosinca i počeo se primjenjivati od 1. siječnja 1994. godine. Ovako, ponešto pojednostavljeno, izgleda postupak donošenja i prihvaćanja Zakona koji je promijenio ne samo naše odavno ogoljele životne uvjete, već i sistem podupiranja kulturnih aktivnosti Lijepe naše. O ovim je činjenicama u posljednih nekoliko tjedana izrečeno mnogo toga. Znakovite su ograde pojedinih saborskih zastupnika koji su u medijima izjavljivali kako određen broj njih nije ni znao Što izglasava, jer za sjednicu dobivaju nesavladive količine materijala kojima nemaju vremena posvetiti dovoljno pažnje. Nemam namjeru komentirati pravednost novog poreznog sistema, iako je i nama laicima - običnim smrtnicima jasno da je pozivanje na slične zakone u zapadnoj Europi svima zajednička utopija. Možemo se pozivati na bilo koga, ali ta ista Europa prvo je stvorila uvjete privređivanja. Gospodarstvo i poljoprivreda nisu bili u katastrofalnim prilikama kao kod nas, a o ulaganjima uf kulturu da se i ne govori. Famozna Njemačka, na koju se neprestano pozivamo i koja nam može biti uzor, nakon je drugog svjetskog rata krenula ne samo u obnovu onoga što danas nazivamo njemačkim privrednim čudom, već je istovremeno njegovala, promovirala i poticala umjetnost i obnovu kulturne baštine. Za razliku od Njemačke, hrvatski su umjetnici danas izjednačeni s obrtnicima, a njihovo se oporezivanje usklađuje s onim fizičkim osobama za koje pretpostavljamo da lakše dolaze do novca i uspijevaju ga okrenuti. Hrvatski umjetnici, koji su članovi Zajednice umjetnika Hrvatske, dužni su voditi porezne knjige u svrhu utvrđivanja dohotka kao porezne osnovice. Oni od svakog autorskog honorara (Što znači prodane slike ili obavljenog grafičkog dizajna, naprimjer) plaćaju 25 % poreza na dohodak, s tim da im se priznaju stvarni troškovi stvaranja djela od kojih su ostvarili Vdohodak. No, ovi umjetnici dužni su voditi propisane poslovne knjige, a to znači da će slikar (vjerojatno) vaga ti količinu boje istisnute na paletu, a kipar će bilo koju promjenu na svojoj skulpturi morati evidentirati, pobrojati, premjeriti. I to sve samo zato da bi bio oporezovan. Umjetnici koji su (ne daj Bože!) stalno zaposleni, plaćaju isti porezni postotak, no njima se ne odbijaju troškovi za izradu djela. Njima vjerojatno sve pada s neba, a minimalne, bolje rečeno, uvredljivo niske plaće koje primaju na školama, akademijama ili različitim uredima, a da bi mogli preživjeti, platiti sve račune i poreze na zrak koji dišu, otežavajuća su okolnost. Činjenica je da su hrvatski građani - pa time i hrvatski umjetnici - postali sredstvo (!) kojim se puni državni proračun. Trenutak u kojem država počinje stajati iznad građana dovoljno je rječit. Vjerujem da nitko od nas nije glasao za takve promjene, a punjenje državnog proračuna manje košta bogatije slojeve nego one koji ionako nemaju dovoljno za elementarnu egzistenciju. Propisivanjem ovakvog poreznog sistema gotovo se potpuno ukida mogućnost sponzoriranja kulturnih manifestacija. Zapravo, eventualni sponzori mogu davati novac, ali taj će iznos biti oporezovan. 1 gdje je tu interes? Na takav način država filtrira davanja za kulturu, smanjuje ih i u takvom trenutku počinje sama vršiti odabir. Uvijek su postojali i postojat će umjetnici bliski državnom interesu, za čije će se izložbe pronaći posebna Jfakonska tumačenja i olakšice. Kontroliranjem umjetničkih medija ukida se apsolutna sloboda toliko potrebna za stvaralaštvo bez političke indoktrinacije. Nije uopće važno da li i dalje postoje autori političkih kipeca, kao i njihovi promotori. Važno je osigurati uvjete u kojima umjetnik nije tretiran poput obrtnika, a njegovo djelo, koje nastaje dugotrajnim procesom istraživanja, poistovjećeno s bezimenom masom plastičnih proizvoda Što se prodaju na nekim od mnogobrojnih - NEOPOREZOVANIH - štandova. Osim ovakve kontrole, novi Zakon više ne pruža mogućnost da se kupnjom umjetničkog djela umanji porezna osnovica. Sto pak ta genijalnost znači, nema potrebe komentirati. Gotovo svi hrvatski umjetnici dali su u protekle tri godine tisuće djela u humanitarne svrhe. Na taj način došlo je djelomice do zasićenja tržišta koje više nije odlazilo u ateliere ili galerije, već je kupovalo na samim aukcijama. Ne stvarajući kategorije tko je koliko dao za pomoć djeci, invalidima, srušenim knjižnicama i slično, pitamo se da li itko razmišlja da je za poklonjena djela utrošen ne samo materijal, već i ona stvaralačka snaga koja pokreće umjetnika pri stvaranju. Taj isti umjetnik, još prije nekoliko dana hvaljen i slavljen zbog pružene pomoći, danas služi za punjenje proračuna, a njegova djela eventualno za punjenje zidova ureda predsjednika, ministarstva, poslanstva... Ista Njemačka s početka priče razradila je porezni sistem s nevjerojatnim brojem razina po kojima se pojedinac oporezuje. No, Njemačka je izgradila u svakom većem gradu muzej suvremene umjetnosti sa zbirkama njemačkih autora, a zatim i svjetskih. Izgradila je mnogobrojne muzeje na otvorenom, uredila i obnovila srušenu baštinu, stvorila jako i snažno tržište koje je zatim mogla oporezovati daleko pravednije no što to mi činimo. Ta ista zemlja ne tretira umjetnike kao obrtnike, pomaže im otkupom djela, kao i nizom drugih olakšica. Jer njemački su političari i poreski stručnjaci svjesni da time grade zalog svoje budućnosti. A nje nema bez umjetnosti. Kod nas se jedini muzej suvremene umjetnosti sistematski ograničava (da ne kažemo onemogućava) u radu, s nedostatnim sredstvima, bez adekvatnih prostorija i tako dalje. Umjetničko tržište zapravo ni ne postoji, jer većina privatnih galerija posluje na takvom egzistencijalnom minimumu da je o zaradi smiješno govoriti. U Ustavu Republike Hrvatske stoji da u području javnih troškova građani sudjeluju u skladu s gospodarskim mogućnostima, kao i da porezni sustav djeluje na načelima pravednosti i jednakosti. Draga gospodo, pošto je evidentno prekršen Ustav, jedino što nam preostaje jest zatvoriti vrata svih galerija, muzeja, zavičajnih zbirki, da glumci više ne glume, glazbenici neka prestanu svirati, pisci pisali, jer to je upravo ono što ovaj Zakon i njegovi donosioci žele. Neka im je vječna hvala. Q