podvučeno crvenim
KOEGZISTENCIJA, TERITORIJ I SUDBINA
Naime, ono što nam nisu uspjeli napraviti Srbi, radimo si sami; periferija već ima utrnule udove od količine informacijske krvi koja kola samo u centru. Umjetnici, trebaju biti pet (5) puta bolji da b
BERISLAV VALUSEK aokolo: Četrdeset i peti po redu venecijanski Bijenale pamtit će se po katastrofalno lošoj organizaciji i po nemoći da u okviru ovogodišnjih tema (internacionalnost, multidisciplinarnost i nomadizam) kao smotra dadne bilo kakav suvisli odgovor na bilo koje pitanje što ga postavlja današnjica. (Pojedinačni, doprinosi se isključuju.) Big Boss Bonito Biennala organizirao je skupi spektakl koji je (prema riječima Julije Kristeve) neutralizirao umjetnost. Usput: Inzistiranje na internacionalizmu, svijetu bez granica i političkoj koegzistenciji (u što bismo svi još uvijek rado vjerovali da slučajno nemamo vlastito iskustvo) rodilo je i izložbu koja je kao službeni dio Biennala otvorena pod nazivom Koegzistencija umjetnosti. U katalogu te izložbe, čiji je kustos Lorand Hegyi (iz Beča i Budimpešte), kao kustosi navedeni su i Paolo Baimas (Rim), Danilo Eccher (Trente), Luisa Semaini , te BiljanaTomić iz Beograda, dok je kao pisac jednog od tekstova nazočan i Davor Matičević, direktor Galerija grada Zagreba. Drugim riječima, Biljana Tomića se ipak uspjela pojaviti kao selektor za prostor bivše Jugoslavije i u svom tekstu poturiti vrlo suptilne političke poruke tipa kako možemo govoriti o kulturi kada nas svijet kažnjava. Na pravovremeno inzistiranje predsjednika Hrvatske sekcije AICA-e, Marijana Susovskog, da se poštuju sankcije Ujedinjenih naroda po pitanju (i) kulturne izolacije Srbije/Jugoslavije, uslijedio je strelovit Bonitin odgovor da mu se gadi hrvatski ekskluzivizam, nacionalizam, šovinizam i tome slično. S istim strelovitim gađenjem Oliva je odgovorio i na pokušaj Makedonije da nastupi pod svojim imenom - Republika otvorenja za press, galerije i muzeji izvan Zagreba Makedonija - te je već drugi dan nakon nakon što su Grci službeno prosvjedovali, dao tiskati umetke katalogu u kojima je Makedonija dobila svoje grčko ime: Bivša jugoslavenska Republika Makedonija. Zaključke ostavljam čitateljstvu. Put: Ono što je stvarno bitno jest tekst Davora Matičevića naslovljen Hrvatska umjetnost u osamdesetim i devedesetim: od prepoznavanja do afirmacije. Taj je tekst, naime, pisan s ambicijama da bude teorijski i činjenično relevantan; mali presjek stanja u hrvatskoj umjetnosti i umjetnosti u Hrvatskoj u navedenim godinama. Međutim, osim što prema tom tekstu u Hrvatskoj postoje samo autori koji su nabrojani (s čime bih se donekle i složio, ali samo donekle), osjim Zagreba ne postoji nijedan drugi grad. Količina dopuštenih kartica mi ne dobušta da navedem doprinose Splita (Art Annale), Dubrovnika (Galerija Sesame), Osijeka, Koprivnice i drugih gradova, pa ću se osvrnuti samo na prilog Rijeke u oblike vanju, prepoznavanju i afirmaciji hrvatsk umjetnosti. Gotovo svi autori koje spominje Matičević izlagali su u Rijeci na Bienjialeu mladih, koji je preko svojih nagrada vrlo precizno prepoznavao kvalitetne doprinose pojedinaca (Kipke 1983,;Sokić i grupa IRWIN 1985, Stipešević 1937, Jurić 1989, Dukić 1991). Četiri autora koja izlažu na Koegzistenciji... ifnali su samostalne ili skupne izložbe u Modernoj galeriji u Rijeci (Brandl, Abramovid, Dorđević, Potrč). U sklopu Biennala mlajdih načinjene su dvije nezaobilazne izložb kojima se pokušalo definirati neke no umjetnosti: Kontrol novog enformela e pojave u mladoj jugoslavenskoj rana gesta - primjeri i apstraktnog ekspresionizma, 1988. (Rijeka, Koprivnica, Ljubljana, Maribor, Sarajevo, Subotica), te Geometrije - geometrijske tendencije u suvremenoj jugoslavenskoj umjetnosti, 1990. (Skopje, Beograd, Subotica, Osijek, Maribor, Koprivnica, Ljubljana, Rijeka, Sarajevo, Zagreb). U Rijeci se 1981. prvi puta predstavlja ljubljanski ŠKUC, također i IRWIN (1985), grupa koja u Galerijama grada Zagreba nije nikada izlagala, organiziraju se pregledi mlade makedonske umjetnosti (1989) i slovenske nove skulpture (1990), dok je u smislu teorijskog pokušaja prepoznavanja jedne od paradigmi novih umjetničkih strategija nezaobilazna izložba Pogled u kaos (Moderna galerija, Rijeka, Ljubljana i Maribor, 1992). Od inozemnih napora ka prepoznavanju i afirmaciji hrvatske umjetnosti izdvojit ću izložbu Mlada umjetnost Jugoslavije (Budimpešta, Lodz, Poznan 1982), te organizaciju nastupa mladih hrvatskih umjetnika na bijenalima mladih stvaralaca europskog Mediterana u Marseilleu 1990. i Valenciji 1992. Naime, ono što nam nisu uspjeli napraviti Srbi, radimo si sami; periferija već ima utrnule udove od količine informacijske krvi koja kola samo u centru. Čitam u Vjesniku, u javljanju Vesne Kusin s Biennala u Veneciji: Svi koji su mogli skupiti koju liru, doputovali su iz Zagreba. A i mnogi stranci bili su tu. Niti sam u Veneciji iz Rijeke išao preko Zagreba, niti se osjećam strancem, a sličnih meni bilo je puno. Potpuno se slažem sa završnim dijelom teksta D. Matičevića u kojemu on kaže da umjetnici iz Hrvatske trebaju biti tri puta bolji negoli većina ostalih umjetnika da bi ih Europa prihvatila. S dodatkom da umjetnici, galerije i muzeji izvan Zagreba trebaju biti pet (5) puta bolji da bi ih Zagreb prihvatio. Teritorij je stvarno sudbina.