Image
Cijena: € 1,33

podvučeno crvenim
KAKO UMJETNOST LIŠITI SVODNIKA
DAMIR GRUBIĆ

Zašto o glamuroznim otvaranjima izložbi prosječne ili bljutave umjetničke vrijednosti naša kritika godinama šuti, ne želeći se zamjeriti lokalnim moćnicima !? Ocijeniti likovnu situaciju u Hrvatskoj nije nimalo lako. Ako uzmemo u obzir da je Hrvatska još uvijek uronjena u ratnu psihozu, tada govoriti o umjetnosti danas i ovdje znači uzeti u obzir i opću materijalnu, socijalnu i društvenu podlogu na kojoj se pojavljuje i ucrtava njezin tloris. Okolnosti uopće nisu naklonjene umjetnosti i duhovno-kreativnom procesu, no valjalo bi poći od nekih činjenica u prosuđivanju recentnih zbivanja na likovnom planu. Zagreb je i nadalje dominantan prostor na kojem se odvijaju aktualnosti, iznjedruju kulturnjačke aktivnosti i promiču nove ideje. To je s jedne strane dobro, imati jak centar, no problem je u tome što on odviše strši u odnosu na druge, regionalne centre, gdje je likovna aktivnost relativno umrtvljena ili se odvija smanjenim intenzitetom. Na planu očuvanja baštine čine se golemi napori i rezultati su zadovoljavajući u odnosu na proporcijalnost uloženih sredstava, osposobljenih stručnjaka i njihova entuzijastičkog pregnuća. Problem obnove porušenih i devastiranih spomenika kulture zahtijevat će osim novčane pametnu i kompetentnu razradu da se u obnovi ne naprave greške koje se više neće moći ispraviti, ili će, ako se isprave, značiti nove velike troškove. Vratio bih se na temu kakva nam je likovna scena u Hrvatskoj; za probleme očuvanja spomeničke baštine postoji u nas daleko veći broj stručnjaka koji će o tome progovoriti suvislije nego ja. Statistički podaci o broju likovnih zbivanja išli bi u prilog onima koji se zadovoljavaju kvantitetom ili cvrkutavo oduševljavaju glamuroznim otvaranjima izložbi prosječne ili bljutave umjetničke vrijednosti. O tome naša kritika godinama šuti, ili sporadično reagira, ne želeći se upuštati u polemike koje nisu u stanju ništa bitno promijeniti, a mogu se samo zamjeriti lokalnim moćnicima. O rasponima likovnih ostvarenja naše sredine prosječna publika nije valjano informirana. Blokada i nehat sežu do razine papagajskog ponavljanja uvijek istih imena koji vladaju malograđanskim ukusom hrvatske likovne kulture, a čije pojavljivanje biva redovito popraćeno bučnim medijskim vatrometom beznačajnih priloga. Snimanje umjetnika i ateljea u različitim pozama odišu romantičnom predodžbom o umjetniku dubokih strasti i polupismenosti, gdje je držanje kista u ruci i miješanje boja pitanje bogom dane moći, a njegovu umjetnost panegirički se uzdiže na pijedestal besmrtnosti. Kič i neinformiranost šetaju ruku pod ruku perivojem naše svakodnevnice, a mediji (TV posebice), ostaju gluhi na one pojave koje nastoje uspostaviti relacije sa svjetskim procesima ili unose dozu inventivnosti i novih postupaka koji ne povlađuju malograđanskom ukusu. Pitmo se zašto je tako? Zar smo doista sveli umjetnost na to da je prepuštamo nekolicini svodnika koji je prostituiraju na odnose materijalnog probitka, dok ljudi koji bi mogli nešto napraviti za nju na planu međunarodne afirmacije bivaju prepušteni rezignaciji i pokazuju znakove nemoćnog atrofiranja. Mnoge nam stvari ne štimaju, ključne institucije dišu na škrge u svojim akvarijima, nitko ne uzima povećalo da sagleda što se to zbiva, nemoćno se ogledaju kao narcisi u nepomućenoj površini baruštine bez želje, snage i moći da se pokušaju uhvatiti u koštac s nataloženim problemima. Likovna akademija nije valjda nikada bila lošija, jaz između studenata i profesora nepremostiv je, jer jedni ne primaju nove sokove i nemaju prave reference o zbivanjima na likovnoj sceni, a drugi nemaju što pružiti, osim malo zanata, i to je sve. Muzej suvremene umjetnosti ne postoji, mladi nemaju prilike vidjeti što su radile generacije prije njih, osim u kuloarima ili nešto malo kataloga i tekstova publiciranih o poslijeratnim likovnim tokovima u našoj sredini. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, nakon što ih je politika izbacila iz Starčevićevog doma, stiska se u skučenim prostorima Praške, gdje nema mjesta ni za kancelarije, a ono malo likovnih aktivnosti potpuno je izgubljeno u vakuumu organizacijske i stručne nesnalažljivosti. U Modernoj galeriji priprema se izložba pozamašne strukture, ali još nitko ne zna kada će se održati, a ponajmanje njezin direktor. To bi bio presjek mlade hrvatske umjetnosti, s ambicijom izlaska u svijet, no taj hvale vrijedan napor već kasni u svojoj realizaciji. Onda kada smo trebali propagandno izjuriti u svijet s likovnom scenom to nismo učinili, i sada već poprilično hramljavo i batrgljavo provirujemo izvan našeg dvorišta, a nitko nas ni ne primjećuje. Venecijansko biennale nam je pred pragom, a kuloarima kruže vijesti da će izbor, prvo, izvršiti Josip Depolo, što bi za nas bilo katastrofalno, a onda ipak Igor Zidić, što je već daleko prihvatljivije, ali vidjet ćemo je li i zadovoljavajuć e. Srećom da selektor neće biti Ante Sorić, direktor a po potrebi i kustos Muzejskog prostora, jer ako bi išao netko od njegovih pulena koje smo imali prilike vidjeti u izložbenom projektu Oči istine, onda bi to bilo totalno sljepilo i mrak iz kojeg ne znam kada bismo ponovno progledali. Situacija nam nije ni lijepa ni ružičasta, ali uprkos tome treba stisnuti zube i krenuti dalje, jer kvaliteta koju imamo nikad nije bila sporna, a umjetnička situacija kao lonac u kojem se nešto kuha mogla bi uskoro proključati, bez obzira na različite sastojke i mirodije, u kojem je dosad najviše manjkalo papra.


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026