Image
Cijena: € 12,00

razgovori
VIKTOR POPOVIĆ
MEMORIJA U STROJU – SKRIVENI MEHANIZMI ZNANJA

RAZGOVARAO: IGOR LOINJAK
FOTOGRAFIJE: ARHIVA VIKTORA POPOVIĆA
_________________________________________________

Viktor Popović – Linotype, stroj iza crne umjetnosti, Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb, 6. 6. – 7. 7. 2024.

 

Ponekad je potrebno razgraditi ustaljene narative i destabilizirati smisao kako bi se otvorila nova pitanja i potaknula drugačija čitanja stvarnosti.

 

VREMENU „U KOJEM je informacija gotovo trenutačno dostupna, fascinira me koliko je fizičkog rada, tehničke preciznosti i međuljudske koordinacije bilo potrebno da bi se proizveo jedan stupac teksta“, kaže Viktor Popović, umjetnik i profesor na splitskoj Umjetničkoj akademiji s kojim se donosi razgovor u nastavku. Posebno se usredotočujemo na izložbu Linotype, stroj iza crne umjetnosti koja je realizirana u suradnji s Tehničkim muzejom Nikola Tesla i kustosicama Julijom Gracin i Nevenom Štokić. Predstavljene su fotografije Ante Brkana iz tiskare Narodnog lista u Zadru, snimane između 1950. i 1970. godine, kao i grafički otisci Viktora Popovića, nastali na temelju tih fotografija, intrigantne i domišljate izvedbe – tehnikom sitotiska uz pomoć boje dobivene iz prašine koja se skupljala sa spomenutoga stroja. Premda ovu izložbu uzimamo kao povod razgovoru, zanimali su nas u cjelini oblici kreativnih motiva i radnih strategija napose u Popovićevu interesu za starim tiskarskim tehnikama, arhivskim istraživanjima, memoriji prostora, odnosno interpretaciji povijesnog nasljeđa.

Izložbom Linotype, stroj iza crne umjetnosti zašli ste dublje u povijest i memoriju kulturološko-tehnoloških dijelova naše prošlosti, nego možda u nekim drugim radovima o kojima će također ovdje biti riječi. Što vas je nagnalo na bavljenje ovako starim tehnikama otiskivanja i koliko se novija tehnologija udaljila od onoga što se od starih izuma vezanih za svijet tiska može vidjeti u zagrebačkom Tehničkom muzeju?

Interes za stroj Linotype djelomično je proizašao iz specifičnog okvira same izložbe i suradnje s Tehničkim muzejom u Zagrebu, a nadovezalo se i osobno iskustvo – fascinacija ovom tehnologijom seže još u vrijeme srednje škole. Tada sam, u sklopu terenske nastave, posjetio pogon tiskare Slobodne Dalmacije u Splitu, gdje sam imao priliku vidjeti aktivan stroj Linotype. Već tada me zaintrigirao kao kompleksan tehnički sustav, no danas ga, s odmakom, promatram i kao ideološki aparat koji je oblikovao dostupnost informacija, ritam tiskarske industrije i, konačno, način na koji se znanje distribuiralo u 20. stoljeću. Linotype me zanimao ne samo kao povijesna naprava, već i kao presudna točka u povijesti komunikacije – prijelaz između industrijske proizvodnje znanja i današnje digitalne stvarnosti. Taj vremenski odmak omogućio mi je da suvremene tehnologije sagledam u relaciji s njihovim mehaničkim temeljima, ali i da se vizualnim sredstvima osvrnem na materijalnost procesa koji su danas gotovo u potpunosti iščezli iz svakodnevne percepcije. Iz pozicije vremena u kojem je bilo kakva informacija gotovo trenutačno dostupna, fascinira me koliko je fizičkog rada, tehničke preciznosti i međuljudske koordinacije bilo potrebno da bi se proizveo jedan stupac teksta. Suvremena tehnologija nas je udaljila od tog procesa do te mjere da često zaboravljamo kako je materijalnost nekad bila ključna komponenta svakog tiskanog sadržaja. U tom smislu, izložba Linotype bila je i hommage tim nevidljivim mehanizmima znanja, ali i prilika da ih iznova vizualno artikuliram kroz vlastitu praksu.

U posljednjih nekoliko godina fokusirani ste na arhivska istraživanja prostora u kojima pripremate svoje izložbene projekte ili pokušavate kroz svoju praksu memorirati povijest određenih toponima za koje smatrate da kroz isprepletenost njihovih povijesnih slojeva možete kreirati oblik reinterpretacijskoga iščitavanja istoga. Koliko vam je sama memorija prostora važna i pristupate li joj isključivo kroz interpretacijski model ili možda čak dekonstrukcijski obrat?

Memorija prostora za mene je početna točka – ne kao nostalgičan pogled unatrag, već kao inspirativni okvir. Prostor uvijek nosi slojeve značenja, tragove događaja i ljudi koje nastojim osjetiti, iščitati i ponovno aktivirati kroz rad. Ne zanima me ilustrativno rekonstruiranje prošlosti, već način na koji se ona može izmaknuti uhodanim interpretacijama i reinterpretirati uz otvaranje novih pitanja i poticanje drugačijih čitanja stvarnosti. Ponekad je to povezano s razgradnjom ustaljenih narativa i destabilizacijom smisla, u drugim slučajevima s preciznom rekontekstualizacijom kroz vizualne ili prostorne intervencije.

U djelu Bez naziva (Arhiv ST3: Sadržaj) koji je bio jednim dijelom prezentiran na fasadi Filozofskog fakulteta u Splitu, a drugim u Galeriji Kula bavili ste se problemom urbanističkoga i arhitektonskog nasljeđa s kraja šezdesetih i u sedamdesetim godinama 20. stoljeća u Splitu. Za potrebe umjetničkog istraživanja poslužili ste se i arhivskim dokumentom Split 3 – preliminarni tehnički opis i izvještaj iz 1969. godine. Kako gledate na ostavštinu iz toga razdoblja, a kako na kasnije i suvremene intervencije u gradu Splitu?

Ovaj dvopartitni projekt bio je pokušaj da se na vizualno i arhivsko- istraživačkoj razini otvori pitanje urbanističkog nasljeđa koje je, unatoč svojoj kvaliteti, uvelike gurnuto na marginu percepcije šire javnosti. Urbanistički plan Splita 3 predstavljao je rijedak primjer koherentnog i društveno osviještenog urbanizma s kraja 1960-ih, koji je prostor koncipirao kao okvir zajedničkog života i kolektivnog identiteta. Arhivski dokument iz 1969. godine poslužio mi je kao temelj za analizu tog nasljeđa, ali i kao sredstvo za njegovo ponovno aktiviranje kroz suvremenu perspektivu. Suvremene intervencije, nažalost, često ne uspijevaju odgovoriti na slojevitost grada – svjedočimo prostornoj fragmentaciji, gubitku kontinuiteta i povlačenju pred privatnim interesima. Ipak, uz uređenje središnjeg dijela splitske Rive 2007. godine, možda prvi projekt ozbiljnijih gabarita od 1980‑ih jest upravo aktualno uređenje Žnjanskog platoa. Riječ je o zahvatu koji bi mogao značajno unaprijediti kvalitetu javnog prostora – i to je, u kontekstu Splita, svakako vrijedno svake pohvale.

Kao i u većini vaših djela, u onom Bez naziva (Arhiv ST3: Vojna bolnica) spajali ste klasične medije s inovativnim tehnološkim elementima. Koliko vam je sam medij kao prijenosnik ideje i vizualne informacije važan kao temeljni dio rada ili pak medije odabirete prema načelu prikladnosti izražavanja ideje koju želite komunicirati s publikom?

Medij mi nije samo prijenosnik već konstitutivni dio rada. Svaka ideja traži svoj jezik, svoj materijal. Ne radim iz jednog medija prema sadržaju, nego obrnuto – sadržaj diktira medij. Ponekad je to prostorna instalacija, a nekad intervencija na fasadi zgrade ili asamblaž. Bitna mi je preciznost izraza – da ono što komuniciram rezonira točno i čisto.

Dok ste prije češće koristili recentne fotografije prostora koji ste problematizirali u djelu, u jednom trenutku počinjete intenzivnije posezati za izvornim arhivskim snimkama. Što vaš je ponukalo na tu promjenu i u kojoj mjeri arhivski materijal kao jedan okamenjeni segment prošlosti utječe na dosljednost onoga što kroz svoje djelo analizirate i, konačno, vizualizirate?

Pomak prema korištenju autentičnih arhivskih snimki došao je iz potrebe da se suočim s materijalnim tragovima povijesti, ne kroz vlastitu interpretaciju, već izravno – s dokumentom. Arhiv s jedne strane ima težinu autentičnosti, a s druge otvara prostor za manipulaciju, čitanje između redova. U tom međuprostoru nastaje moj rad – između faktičnog i poetskog. Arhivski materijal me uvijek zanimao, ali u jednom trenutku sam osjetio potrebu da ga stavim u prvi plan – ne kao ilustraciju nego kao jezgru rada. Recentne fotografije imaju svoju vrijednost, ali arhivska slika nosi specifičnu težinu – ona je segment prošlosti, dokument i svjedok. Ona stvara drukčiji emocionalni i konceptualni odnos prema sadržaju. Uvođenje autentičnih arhivskih snimki otvorilo je prostor za kompleksniji rad s vremenom – ne više samo kao sjećanje, nego kao materijal koji progovara iz vlastite povijesne pozicije, često mimo naših očekivanja.

U djelu u kojem se bavite zgradom riječke Filodrammatice koristite prvenstveno arhivske fotografije, a dio materijala, poput prašine koja se u zgradi nalazila, također ugrađujete u drugi spektar samoga djela, točnije prašina vam i ovdje koristi za izradu grafika. Na koji način doživljavate taj suživot prošlosti i sadašnjosti te u kojoj nam mjeri dokumentaristički diskurs nekih oblika novije umjetničke prakse utječe na današnju percepciju prostora jer nepobitno je da prošlost živi u današnjosti isključivo kroz naš doživljaj?

Za projekt prezentiran izložbom u Filodrammatici, realiziranoj u suradnji s udrugom Drugo more, nastavio sam svoj rad s povijesnim kontekstom prostora. Fotografije Ilaria Carposia koje sam pronašao u Državnom arhivu u Rijeci a koje prikazuju izvorni izgled interijera i pročelja Filodrammatice, iskoristio sam kao predloške u grafičkom postupku. Umjesto klasične tiskarske boje upotrijebio sam prašinu skupljenu iz samih prostorija – vidljivi talog vremena – kao pigment za dobivanje monokromatskih grafičkih otisaka. Ti blijedi „duhovi“ fotografskih predložaka jasno ukazuju na neminovnu razgradnju izvornih ideja i materijalnih ostvarenja protokom stoljeća. Kao protutežu statičnoj dokumentarnosti, unio sam dinamičnost postavljanjem kolor ispisa pogleda i detalja današnjeg interijera na lightboxove smještene na konstrukcijama izvedenima od stolica – izvornog namještaja Filodrammatice. Namjera mi je bila uspostaviti dijalog između reda i kaosa, prošlosti i sadašnjosti. Dokumentaristički diskurs tu igra ključnu ulogu jer nas potiče da prepoznamo nevidljive tragove vremena i uklopimo ih u suvremeni perceptivni okvir.

Na 29. slavonskom biennalu Institut nevidljivog - prostori percepcije izlagali ste rad Bez naziva (Arhiv Muzej likovnih umjetnosti) kojim ste aludirali na trenutačno stanje prostora Muzeja i činjenicu da se nalazi u procesu obnove i da je depo sa svim zbirkama skriven od očiju javnosti. Kroz medij fotografije, aproprijacije i promišljanje o vidljivosti umjetničkih djela koja su „zatočena“ u fundusima muzejskih zbirki suprotstavili ste prikaze praznih muzejskih prostora kakve ste zatekli dok je tekla obnova. U kojoj je mjeri institucija muzeja važna za život umjetničkih djela i je li takav oblik institucionalizacije jedini pravi način prezentacije umjetnosti?

Muzej kao institucija ima paradoksalnu ulogu – s jedne strane pokazuje, a s druge skriva. Djela u depoima postoje, ali su izvan pogleda, izvan aktivne memorije. U radu predstavljenom na Slavonskom biennalu zanimalo me upravo to pitanje vidljivosti: kada umjetnost zaista postoji – kada je proizvedena, kada je izložena ili kada je netko promatra? Naravno da je to problem koji je direktno vezan uz prostorne kapacitete i činjenicu da je većina muzejskih zgrada prilagođena muzejskoj funkciji. Ali postoje primjeri praksi svjetskih muzeja koji čuvaonice svojih fundusa imaju integrirane u postavu muzeja kao ostakljene cjeline tako da pored dijela fundusa koji je prezentiran kroz stalni postav posjetitelj ima uvid i u njegov ostatak. Sjajan primjer muzeja koji je projektiran s idejom da istovremeno bude kombinacija istraživačkog centra, skladišta umjetnina i prostora u kojem se prezentira suvremena umjetnost je Schaulager u Baselu u Švicarskoj. Muzej definitivno nije jedini i idealan način prezentacije umjetnosti, ali njegova institucionalna težina može doprinijeti trajanju i valorizaciji djela.

Vrlo sličnom ste se logikom služili pripremajući izložbu Bez naziva (Arhiv Palača Vranyczany - Dobrinović) 2023. godine koja je predstavljena u Galeriji Račić. Što je prema vašem mišljenju nužno da bi djelo dobilo perceptivnu auru koja mu omogućuje da živi i kada ga se makne iz izložbenoga prostora. Točnije, što djelu omogućava da postane dio kolektivne vizualne memorije?

Aura djela nije stvar forme ni mjesta izlaganja, već njegove sposobnosti da u promatraču pokrene nešto što traje. Djelo koje postane dijelom kolektivne memorije mora biti više od estetskog objekta – mora imati emocionalni, društveni ili politički naboj. U tom smislu, aura proizlazi iz rezonancije – sposobnosti da djelo ostane s nama, u nama, čak i kad ga više ne gledamo.

U vašoj se biografiji spominje niz nagrada koje ste dobili za umjetnički rad, npr. na posljednjem Slavonskom biennalu nagrada Ex Aequo. Koliko su vam poticajne nagrade?

Nagrade su svakako potvrda da ono što radim ima odjeka, ali ne određuju moj rad. Ne radim da bih bio nagrađen. Ipak, priznanja poput Ex Aequo nagrade motiviraju jer znače da netko prati, razumije i vrednuje dugotrajan i istraživački orijentiran rad. Vidim ih kao posljedicu dosljednosti, a ne cilj.

Jeste li zadovoljni percepcijom svoje umjetničke prakse kod nas i kako biste ocijenili stanje likovne kritike koja prati novija umjetnička zbivanja u Hrvatskoj?

Percepcija moje umjetničke prakse u Hrvatskoj je, rekao bih, stabilna, iako je jasno da suvremena umjetnost još uvijek traži svoju širu recepciju i razumijevanje. Pitanje vidljivosti umjetničkog rada često ne ovisi o samom djelu, već o infrastrukturnim i medijskim uvjetima koji su se drastično promijenili. Kada govorimo o likovnoj kritici, moramo priznati da ona danas jedva da postoji u formi kakvu je nekoć imala. Podsjetimo se da je do prije petnaestak godina gotovo svaka dnevna novina imala rubriku s likovnim osvrtima – danas je to zamijenjeno žutilom, lifestyle sadržajem i klikabilnim senzacijama. Ta medijska erozija ima izravan utjecaj na recepciju suvremene umjetnosti jer bez posrednika – poput kompetentnih kritičara – djela teško nalaze put do šire publike. Hrvatskoj likovnoj sceni kronično nedostaje ozbiljna, kontinuirana i kontekstualizirana kritika koja ne samo da interpretira, već i postavlja kriterije, otvara dijalog i stvara prostor za argumentiranu valorizaciju suvremene umjetničke produkcije.

Kakva su vam iskustva rada sa studentima na splitskoj Umjetničkoj akademiji?

Rad na Akademiji doživljavam kao privilegiju jer omogućava dijalog o umjetnosti i svakodnevno okruženje mladim autorima otvorenim za eksperiment. Kao mentor nastojim ne zadirati u njihov autorski integritet, već im pružiti podršku u razvijanju vlastitog izraza. U tom procesu, koji prati dvosmjerni odnos, često se susrećem s pitanjima koja me potiču i u vlastitoj umjetničkoj praksi.

Kako doživljavate odnose između pojedinih umjetničkih enklava u Hrvatskoj, tj. može li se govoriti o različitim scenama koje su vezane uz veće gradove ili imamo jednu relativno monolitnu scenu koja ne ovisi o geografskim faktorima, nego je većim dijelom utemeljena na poetičko-ideološkim razlikama?

Razlike među gradovima svakako postoje, ali one danas nisu nužno geografske, već se sve više formiraju na razini poetičko- ideoloških pozicija i umjetničkih afiniteta. Umjetničku scenu u Hrvatskoj ne vidim kao monolitnu, no još uvijek se nedovoljno njeguju međusobne veze i razmjene između lokalnih središta. Upravo je Slavonski biennale dobar primjer manifestacije koja je u posljednjih nekoliko izdanja uspjela privući autore iz svih dijelova Hrvatske, a bilježi i rastući interes inozemnih umjetnika za sudjelovanjem. Sve je to rezultat dugoročne politike institucije i neizostavnog kustoskog angažmana koji osiguravaju relevantan sadržaj, ali i pristojne uvjete sudjelovanja. S druge strane, moram primijetiti da se u Zagrebu, unatoč resursima, još uvijek realiziraju velike tematske izložbe koje se promoviraju kao „nacionalni“ projekti, a da se pritom ne ulaže ni minimum truda da se te izložbe doista otvore prema umjetnicima iz drugih gradova. Često ni javni pozivi nisu do kraja inkluzivni – već u samom startu ograničavaju širi interes time što se ne pokrivaju osnovni troškovi puta ili transporta, što automatski isključuje mnoge autore iz drugih sredina. Možda se ponavljam, ali ta vrsta nepravde me zaista boli, osobito kada se tiče odnosa prema mladim generacijama. Znamo koliko je ova profesija osjetljiva, kako financijski tako i psihološki, i zato je važno da institucije budu osjetljivije i odgovornije prema svima koji sudjeluju u oblikovanju kulturnog pejzaža ove zemlje.



RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026