RAZGOVARALA: JOZEFINA ĆURKOVIĆ
FOTOGRAFIJE: Ljubaznošću umjetnice
________________________________________________________
Pristigli radovi su bili okidači za dijalog, a ta se dimenzija projekta dodatno proširila intenzivnom komunikacijom s posjetiteljima u Paviljonu i, nerijetko, njihovim samoinicijativnim uključivanjem u projekt. Bila sam zatečena golemim entuzijazmom i recepcijom koji su izložba i projekt primili – od struke, od medija i od šire publike. Iz tog je procesa proizašla dirljiva spoznaja da ljudi imaju želju i potrebu sudjelovati u nečemu od čega zapravo nemaju nikakve „koristi”, nego je riječ o želji za pripadanjem, o altruizmu, solidarnosti, empatiji i spremnosti da se „uskoči”. Ta je ideja za mene optimistična, osobito u svijetu u kojemu svakodnevno svjedočimo demoralizirajućoj pohlepi, vladavini novca, ratovima, golemim ljudskim žrtvama i nekontroliranoj devastaciji prirode.
MEĐUNARODNO ZAPAŽENO predstavljanje na 60. venecijanskom bijenalu Priručnim sredstvima (engl. By the Means at Hand) Vlatki Horvat donijelo je priznanje i vidljivost. Uglavljen u uličici venecijanske četvrti Cannaregio, Hrvatski paviljon predstavio je slojevitu narav projekta koji počiva na razmjeni radova, pretežno crteža, slika i kolaža, između autorice i dvjestotinjak umjetnika i umjetnica u svijetu što se odvijala tijekom osam mjeseci. U Paviljonu je ona cijelo to vrijeme boravila i radila. Naslanjajući se na krovnu temu Stranci posvuda, projekt je nepretenciozno i jezgrovito predstavio življena iskustva umjetnika-migranata, među koje se ubraja i sama Horvat, reflektirajući na pitanja drugosti, izmještenosti, zajedništva i solidarnosti. S Vlatkom Horvat razgovarali smo o okolnostima, izazovima i poukama koje su iz projekta proizašle, a raščlanjujući metodologiju koju je primijenila, osvrnule smo se i na njezinu dvadesetogodišnju praksu, načela rada i umjetničku poziciju.
Krenimo od priručnih sredstava. U engleskom originalu By the Means at Hand služi se simpatičnom igrom riječima, budući da su zaista ruke umjetnika, poznanika, prijatelja… koje prenose radove ključne za realizaciju projekta kako je zamišljen. No, ideja priručnosti značajna je u tvojoj praksi u cjelini. Možeš li ocrtati povijest tendencije ka priručnome koje prolazi neku vrstu transfiguracije u radu?
Ideje priručnosti, svakodnevnoga, osiromašenosti ključne su u mojoj praksi i protežu se kroz različite oblike i medije u kojima djelujem: skulpturi, performansu, crtežu ili kolažu te različitim hibridnim formama. Ideji „priručnih sredstava“ prilazim iz dva smjera: prvi se odnosi na korištenje materijala i predmeta koji su nadomak ruke. Taj se pristup često manifestira kroz rad s ostacima ili tragovima prethodnih radova ili radnih procesa, ili pak s materijalima pronađenim in situ. To nije isključivo metoda koju upotrebljavam, ali vremenom to je nešto što je proizašlo i iz okolnosti u kojima se odvijala moja umjetnička praksa. Početkom 2000-ih dobivala sam dosta poziva za izložbe i sudjelovanja na projektima koji nisu uvijek podrazumijevali budžet za produkciju ili transport rada. Te restrikcije potaknule su me na izvrtanje studijskog procesa rada naglavce – na site specific, site responsive način rada. Tu se, dakako, radi i o određenom ekološkom aspektu, kao i onom društveno-političkom prema kojemu rad s „osiromašenim” sredstvima podrazumijeva ideju da se katkad s malo može postići mnogo. Druga se manifestacija priručnosti u mojem radu odnosi na proces uspostave dijaloga s nečim postojećim, a kroz postupke amplificiranja, ponavljanja, transformacije koje koristim u raznim projektima i o propitivanju zatečenih stanja i odnosa, pronalaženju varijacija i alternativnih verzija te konkretno istraživanju mogućnosti promjene.
Restrikcije, koje ističeš kao jednu od okosnica svojega rada, nisu samo nametnute izvana, nego i samonametnute. Jasno određene granice i struktura rada pomaljaju se kao crvena nit koja povezuje tvoj rad u različitim medijima. Budući da podrazumijeva odricanje od kontrole, kako se projekt Priručnim sredstvima otisnuo na tvoju umjetničku poziciju?
U svakome projektu zadajem si okvir ili granice djelovanja. Recimo da je projekt jedan sustav u kojem određujem što je dozvoljeno, što nije dozvoljeno, što je zadano kao fiksno, što je ostavljeno otvoreno. Ne zanimaju me strukture koje su zaključane; u njima uvijek treba biti nekog manevarskog prostora. U ranim fazama svakog projekta, bavim se upravo pitanjem okvira koji si zadajem: pokušavam proći različite scenarije unutar verzija tih mojih sistema te pronaći neku ravnotežu po pitanju zacrtanih granica, odnosno sloboda koje su unutar njih „dozvoljene“. Toj koncepcijskoj fazi posvećujem mnogo vremena i truda i propitujem moguće posljedice različitih okvirnih odrednica. No, svaki sustav naravno uvijek proizvede i iznenađenja i dinamike koje je nemoguće unaprijed predvidjeti i s kojima se treba kontinuirano hvatati u koštac. Taj proces „hvatanja u koštac“ meni postaje ključan i često vidljiv dio samog rada. Koncipiranje projekta Priručnim sredstvima slijedilo je sličan proces.
A kako si tomu stala na kraj? Kako izgleda genealogija toga, logistički poprilično zahtjevna projekta?
Prva odluka bila je da će se projekt fokusirati na razmjenu i dijalog među umjetnicima. Iz teme Bijenala Stranieri Ovunque iliti Stranci posvuda proizašao je fokus projekta koji reflektira životna iskustva migracije te „kriterij” da umjetnici/e koje sam pozvala da sudjeluju, žive u zemljama iz kojih ne potječu. Odlučila sam se obratiti onima čiji kontakt sam imala od ranije, uključujući i one s kojima se možda nisam čula godinama ili par desetljeća. Dakle, riječ je o aktiviranju mreža prijatelja i poznanika s jedne i reaktiviranju poznanstava s druge strane.
Nadalje, u procesu koncipiranja okvira važno mi je bilo zamisliti kako bih ja odgovorila kada bih se našla na drugoj strani – kad bi mene netko pozvao da sudjelujem u ovom projektu. To je imaginiranje inverzije uloga urodilo svojevrsnim FAQ dokumentom kojim sam pokušala predvidjeti pitanja koja bi umjetnici mogli imati u odnosu na zadane parametre. Jedna stvar koju sam odredila kao apsolutno fiksnu bio je improvizirani način transporta umjetničkih radova u Veneciju i iz Venecije „regrutiranjem“ prijatelja i poznanika kao projektnih kurira koji će dostaviti radove u svojoj ručnoj prtljazi. Brzo se pokazalo da se putovanje rada neće uvijek odvijati direktno od točke A do točke B – Venecije – već da će umjetnici morati pronalaziti rješenja da dostave rad u Veneciju. To je često značilo da transport radova uključuje nekoliko kurira i više postaja između polazišta i odredišta i tu je sustav bio elastičniji. No varijanta u kojoj netko ne može pronaći kurira pa će rad poslati poštom nije bila opcija. Moja namjera u ovome projektu nije bila fetišizirati improvizirani transport. Ideja je bila priključivanje na postojeća putovanja, a ne izoliranost tog trenutka transporta kao performativnog čina. Naglasak je bio na oslanjanju na druge ljude, na uzajamnoj pomoći i suradnji, na kolektivnom trudu da se postigne zajednički cilj.
Jesu li se umjetnice/i uglavnom držali tih uputa i strukture prijenosa radova? Je li netko od njih trebao dodatne upute ili poticaje? Jesi li ti imala kakva očekivanja u pogledu radova ili njihova dostavljanja u Veneciju?
Svi su se umjetnici držali zadanoga načina dopremanja radova na Bijenale. Kao što sam rekla, na sam čin dostave nisam stavljala naglasak, ali bilo je dostava koje su same po sebi bile performativni događaj. Tako sam jedno jutro, otvorivši vrata Paviljona, zatekla pred vratima vijugavi niz od tridesetak žena, učiteljica likovne kulture iz Islanda otkud je putovao rad umjetnice Maje Bekan. Paket su predavale jedna drugoj iz ruke u ruku – posljednja osoba u nizu predavala je onoj ispred sebe i tako sve dok nije konačno došao do mojih ruku.
Što pak se tiče samih radova koje su umjetnici napravili za ovaj projekt, svaki je bio iznenađenje! Za umjetnike kojima je bio koristan dodatni okidač, pripremila sam kratak tekst u kojemu sam predložila smjerove za dalje razrađivanje teme, od širih pitanja doma, odlaska, povratka ili nemogućnosti povratka, nadilaženja prepreka u nepoznatim sustavima do konkretnih stvari kao što su vize, putovnice i slično. Zanimalo me i to na koji način se iskustvo bivanja strancem presijeca sa iskustvom navigiranja drugih identitetskih i političkih kategorija: nacionalnošću, rodom, seksualnošću, generacijom kojoj netko pripada itd.
Premisa da umjetnost „parazitira” na svakodnevnim aktivnostima prijatelja, suradnika, poznanika, ali i stranaca projekt približava sferi dijeljenog, solidarnog, velikodušnog. Kako se takav projekt, donekle asketskog karaktera, odnosi prema instituciji Bijenala koja počiva na određenim tradicionalnim obrascima, unatoč činjenici da suvremena umjetnost u velikoj mjeri podriva kanone, a i usprkos temi selektora Adriana Pedrose, i gdje se mnogi umjetnici/e odlučuju na poprilično grandiozne pothvate i kompleksne izložbene postave?
Kustosica Antonia Majača i ja smo od početka razgovarale upravo o tome na koji način se projekt i kritički postavlja prema kontekstu, odnosno prema okviru Bijenala. Institucionalna kritika koju ovaj projekt izriče, dakle, namjerna je, ali možda nije očigledna: otpor ne komuniciramo deklarativno, nego praksom, kritika je dio modusa operandi samog rada.
Bijenale ima ekstreman ekološki otisak te proizvodi ogromnu količinu otpada koji se zbrinjava na upitne i netransparentne načine. Naš je projekt i svojevrsni eksperiment s jednim drugačijim modelom realiziranja izložbe koji nije toliko poguban za okoliš i za grad. Sve smo izložbene strukture gradili u Veneciji, pokušali smo transport svesti na minimum, i realizirali projekt bez osiguranja, posrednika i mašinerije kapitalizma. Ekonomija darivanja koja ima središnje mjesto u ovom projektu u kontrastu je s tom mašinerijom koja se oslanja na veliku količinu sredstava. Mi pak se u ovom projektu oslanjamo na druge ljude, na njihovu velikodušnost i dobru volju i samim time vraćamo naglasak na nešto sasvim bazično, na ljudski kontakt. Ono što je uvelike odredilo karakter projekta bilo je uključivanje velikog broja umjetnika i umjetnica sudionika umjesto profiliranja isključivo mojeg rada, što je također u kontrastu s uvriježenim bijenalnim praksama. Projekt inzistira na povezivanju, na zaobilaženju etabliranih načina produkcije, što smatram iskazivanjem otpora različitim opresivnim i eksploatativnim sustavima unutar kojih funkcioniramo.
U tom pogledu, može li se reći da je Paviljon smjerao nekoj vrsti denacionalizacije, što je u nacionalnih predstavljanja na ovakvim manifestacijama iznimno, jer se opire dijalogu s drugim oblicima identifikacije kojima je premrežena naša stvarnost?
Problematiziranje okvira nacionalnih paviljona apsolutno je bilo na našem radaru. Uključivanje sudionika iz brojnih zemalja direktno preispituje sam okvir nacionalnog paviljona i ideju da umjetnik/ca može predstavljati naciju. Hrvatski paviljon bio je tijekom trajanja ovog projekta mjesto susreta, a ne mjesto potenciranja pripadanja na osnovu toga gdje je tko rođen. Povezivanje i ideja pripadanja se ovdje artikuliraju na nekim drugim principima: principima prijateljstva, solidarnosti, zajedničkog pronalaženja rješenja, kolektivnog angažmana. Namjera je bila potaknuti formiranje zajednice oko tih ideja, i neizmjerno sam sretna što nam je to i uspjelo.
Ta se društvenost i stvaranje zajednice zapravo nadovezuju na ciljeve projekta u pogledu dekonstrukcije uobičajene konzumacije umjetničke izložbe.
Kroz procese razmjene, ovaj projekt kontinuirano stvara različite neformalne oblike društvenosti. Kad umjetnici predaju svoj rad prijatelju ili poznaniku koji će ga donijeti u Veneciju, baš kao i kad ga mi u Paviljonu zaprimimo, naravno da taj čin nije isključivo primopredaja, nego uključuje možda zajedničku šetnju, obrok ili kavu, dakle, neki oblik druženja i razmjene mišljenja i ideja. I sami su pristigli radovi bili okidačima za dijalog, a ta se dimenzija projekta dodatno proširila intenzivnom komunikacijom s posjetiteljima u Paviljonu i, nerijetko, njihovim samoinicijativnim uključivanjem u projekt.
Dakle, unatoč pomalo eksperimentalnom karakteru i činjenici da se Priručnim sredstvima svrstava u konceptualnu sferu, pokazalo se da je i šira publika prijemčiva za ovakav tip izložbe?
Bila sam zatečena golemim entuzijazmom i recepcijom koji su izložba i projekt primili – od struke, od medija i od šire publike. Posjetitelji u Paviljonu su nam gotovo svakodnevno prilazili i komentirali da je Hrvatski paviljon jedini Paviljon u kojem im se netko direktno obraća. Ljudi su prepoznali taj aspekt dijaloga koji nam je bio izuzetno bitan – doslovno smo osam mjeseci razgovarali sa svim posjetiteljima! Ono što nismo mogli predvidjeti jest do koje mjere će projekt i izložba potaknuti ljude na dijeljenje vlastitih iskustava i da će upravo ti razgovori postati integralnim dijelom izložbe.
Mnogi su od njih iskazali želju da budu kuriri za radove koje sam slala umjetnicima/ama u okviru projekta. Tako da sam sve radove uspjela poslati u brojne gradove diljem svijeta uz pomoć gotovo isključivo nepoznatih ljudi. To je otvorilo novi aspekt projekta: pitanje polaganja povjerenja u nepoznate ljude. Od tih kurira-volontera nisam uzimala kontakt informacije, namjerno onemogućujući mehanizam provjere; dala bih im samo kontakt primatelja/ ice i rad. Iz tog je procesa proizašla dirljiva spoznaja da ljudi imaju želju i potrebu sudjelovati u nečemu od čega zapravo nemaju nikakve „koristi”, nego se radi o želji za pripadanjem, o altruizmu, solidarnosti, empatiji i spremnosti da se „uskoči”. Ta je ideja za mene optimistična, osobito u svijetu u kojemu svakodnevno svjedočimo demoralizirajućoj pohlepi, vladavini novca, ratovima, golemim ljudskim žrtvama i nekontroliranoj devastaciji prirode.
Baš poput tvojih instalacija, ovaj je pothvat razmjene djela, iskustava i njihova sistematizacija vjerojatno katkad bio na rubu raspadanja, u blizini „točke pucanja”, ali nikad sasvim tamo, što proizvodi izvjesnu tenziju. To je, čini mi se, obilježje tvojeg rada u cjelini – spremnost na rubne situacije, iskušavanje granica. Što je takva metoda proizvela u slučaju projekta Priručnim sredstvima?
Priručnim sredstvima u srži je jedan nestabilan, promjenjiv sustav. Izložbu sam gotovo svakodnevno preslagivala tijekom osam mjeseci, dakle, kontinuirano se i nadograđivala i raščlanjivala kako su novi radovi pristizali. Generalno me zanimaju entiteti u trajanju, u procesima nastanka i procesima raspadanja ili gubitka, za koje se treba brinuti, a ova je izložba bila upravo takva. Nadalje, zanimam se u radu i za ideju pogrešnosti, i često tragam za načinom na koji se u odnosu na kontekst ili situaciju mogu postaviti pomalo „pogrešno”, neočekivano. To katkad znači izabrati pogrešan alat za neki posao ili odlučiti se na metodu koja se u određenom kontekstu čini malo postrance. Pogrešnost može proizvesti različite učinke: nevjericu, zgražanje, znatiželju, humor… A onda i spoznaju da je možda upravo taj zadatak na koji se odgovara pogrešnim metodama, alatima itd. i sam na neki način pogrešan. Preispitivanje zadatka, konteksta, očekivanja – to je ta institucionalna kritika o kojoj smo ranije razgovarale.
U ovome slučaju, u kontekstu Bijenala kao jedne od najvećih manifestacija suvremene umjetnosti u svijetu koja podrazumijeva opulentnost, grandioznost i velike resurse, uzima se metoda koja je osiromašena, koja se oslanja na nešto labavo – prijateljstvo, ljudski kontakt, oslanjanje na druge ljude… kažem nešto labavo ali zapravo mislim nešto čvrsto! Time se rad opire očekivanjima umjetničkog establišmenta i svemu onome što taj sustav nameće i podrazumijeva.
Izložba u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti 2023. godine Dobro društvo temeljila se na intervenciji u fundus muzeja, gdje si također definirala poziciju unutar jedne institucije. Kako je činjenica da ne rukuješ priručnim materijalom nego institucionalno afirmiranim umjetničkim djelima utjecala na zahvate s tim objektima i je li uopće?
Muzej je zaista otvorio svoju zbirku i bio vrlo transparentan u tom pogledu. Tijekom istraživanja fundusa odmah me zaintrigirala zbirka skulpture, a u tretmanu radova odlučila sam ih grupirati ne na temelju povijesnih ili sadržajnih odrednica, nego gotovo isključivo formalnih obilježja i inventarnih brojeva koji su definirali sekvencu mojeg susreta s djelima dok sam pregledavala zbirku u digitalnom obliku. Tim opet pogrešnim grupiranjem nastojala sam postići da objekti koji „inače ne idu zajedno” dijele prostor te potaknuti čitanja koja nisu uvjetovana isključivo povijesnim ili stilskim odrednicama. Naravno, pozicija s koje institucija tretira, kategorizira i organizira radove apsolutno nije neutralna. Zanimalo me ovdje stavljanje toga njihova muzeološkog određenja u drugi plan, tako da bi se moglo reći da u tome ima i nekog ikonoklazma. Sama premisa iza rada jest ta da kategorije nisu fiksne te da se, analogno umjetnosti, i društveni i politički prostor mogu rekonfigurirati.
Sklonost bilježenju, dokumentiranju, arhiviranju svojstvena tvojoj praksi manifestira se i u projektu To See Stars Over Mountains iz 2021. godine, koja je svojevrstan dnevnik jedne godine. Foto-kolaže integrirala si i u projekt Priručnim sredstvima pa su tako nastali i podprojekti Way Out i Venice at Hand. Koliko ti je u praksi važno to ritmičko, perpetuirano bilježenje nekog motiva i pomno praćenje mikro-pomaka i promjena?
Moja su istraživanja uvijek strukturirana tako da se odvijaju u vremenu. Svi ovi projekti počinju s jednim pomnim gledanjem, koje je opetovano i uporno, i putem kojega se upoznaješ s nekim objektom ili prostorom. To je zapravo ono što francuski pisac Georges Perec naziva glupim gledanjem, koje podrazumijeva određeni proces suspendiranja znanja, odnosno uvriježenih, habitualnih načina gledanja podložnih predrasudama, u korist gledanja koje se ne poziva na ono što već znaš. Perpetuirani povratak „već viđenom“ otvara mogućnosti novog, drugačijeg viđenja i samim time zrno je promjene.
Jezik je nerazdruživ od tvojih umjetničkih radova. Tekst često integriraš eksplicitno u rad primjerice, Views (Remembered) ili Rotten Days, ali imaju li tvoji radovi u prostoru ili na plohi i performativni radovi, polazište u jeziku, odnosno, u kakvom su odnosu s njime?
Oduvijek me zanimala dvoznačnost jezika pa je jedna od prvih prekretnica u mojem radu bio fokus na kreiranje fizičke inkarnacije idioma, odnosno njihove doslovne interpretacije tijelom u prostoru, kao na primjer u seriji fotografija Searching iz 2004. godine. Inače, sve projekte uvijek prati moje intenzivno pisanje, a i njihovi su naslovi uvijek osmišljeni na način da su neka vrsta igre riječima. Tako je bilo s engleskim naslovom bijenalskog projekta By The Means at Hand, u kojemu je pojam ruke zapravo ključ projekta. Naime, sudionike/ce sam zamolila da prilikom primopredaje fotografiraju upravo ruke koje razmjenjuju rad te su te fotografije bile izložene i u arhivu koji se također mogao razgledati u Hrvatskom paviljonu. Ruka mnogo toga obavlja u radu, ali i u naslovu – da se opet poigramo riječima. Naslovi općenito me zanimaju kao test koji ne zaključuje ili ne određuje, nego proširuje mogućnost tumačenja rada.
Govoreći o ključnim odrednicama tvojeg rada, čini mi se vrijednim i osvrnuti se na neke konkretne projekte ili kontekste koji su na njega značajnije utjecali. Možeš li istaknuti neke prijelomne točke u tvom umjetničkom trajektoriju?
Studirala sam i radila u polju izvedbene umjetnosti, no uskoro sam počela i s videoradovima i fotografijom koji su proizlazili iz izvedbenih pitanja – pitanja odnosa tijela s arhitekturom, pejzažom, infrastrukturom itd. Dakle, zanimalo me pitanje tjelesnosti u prostoru i vremenu. Jedan od ključnih trenutka bio je kad sam 2009. godine pozvana da radim izložbu u instituciji The Kitchen u New Yorku, koji umjetnike potiče na odstupanje od vlastite umjetničke prakse ili proširivanje iste. Odlučila sam nastaviti preispitivati tijelo, ali na način da se ono ne prikaže. Napravila sam prostornu instalaciju u kojoj su se skulpturalne propozicije aktivno postavile naspram posjetitelja tako da su poticale na osvještavanje vlastite tjelesnosti, jer se stalno moralo repozicionirati u odnosu na te skulpture.
Značajno je bilo i iskustvo provođenja duljeg vremena u rezidencijalnom okruženju u kontekstu u kojem će se rad realizirati, a koje sam već spomenula. Ti susreti, a katkad i okršaji s lokalnim kontekstom, primorali su me na sagledavanje dinamika, energija i procesa koje se u njemu odvijaju i pronalaženje materijala u lokalnom okruženju. Naglasak je uvijek na mogućnosti transformacije nečeg postojećeg. Istaknula bih i projekt 15. izvanredni kongres, duracijski performans u kojemu sam prvi put primijenila pozivnu strukturu. Pozvala sam umjetnice kojima je zajedničko to da su rođene na području Jugoslavije u periodu između kasnih šezdesetih i ranih osamdesetih te da sada žive u gradu ili široj regiji gdje se projekt realizira. Za mene je taj rad bio izlazak iz dotad uobičajenog modusa, izlazak iz sustava u kojima sam bila jedini akter. Naposljetku, mislim da su za sve nas veliku prekretnicu označile i godine pandemije. Za mene je posrijedi bilo preispitivanje metoda, ne samo rada nego i života, ali možda i neki povratak lokalnom, bliskome te svjesno usporavanje. Treba naglasiti da nije riječ o tomu da je jedan oblik rada smijenio drugi, nego su to paralelne struje koje jedna drugu informiraju i obogaćuju.
Naposljetku, nakon intenzivne 2024., kakva je budućnost Priručnih sredstava, ima li rad neku ekstenziju ili će se drugdje izložiti? Osim toga, uz profesorski rad sa studentima na Central St. Martins, kojim ćeš se projektima posvetiti u 2025.?
Trenutno sa svojim partnerom Timom Etchellsom, koji je isto umjetnik, radim na novoj plesnoj produkciji za Basel Ballet u Švicarskoj, gdje provodimo devet tjedana u radu sa sedamnaest plesača, do premijere 21. ožujka. Što se tiče rada Priručnim sredstvima, nedavno smo u Zagrebu predstavili katalog projekta, koji je objavljen na engleskome jeziku u suizdavaštvu Archive Books, Unstable Object i Oaze. Uredile smo ga Antonia Majača, Kate Sutton i ja, dizajn knjige potpisuje Tina Ivezić (Oaza), a tekstove o projektu napisali su Ivana Bago, Anne Boyer, Tim Etchells, Massimiliano Mollona, Harun Morrison, Lara Pawson, Emily Pethick, Noémie Solomon, Što, kako i za koga/WHW te Antonia i ja. Rad nakon zatvaranja Bijenala u cijelosti doniram zagrebačkom MSU i donacija je trenutno u procesu finalizacije. Riječ je o čitavom arhivu projekta koji uključuje i preko dvjesto originalnih radova umjetnika koji su u njemu sudjelovali. Rad planiramo izložiti u MSU-u i neizmjerno me veseli što će na taj način biti dostupan lokalnoj publici i onima koji nisu imali prilike doći u Veneciju te što će imati daljnji život u stalnoj zbirci ovog muzeja.