IVICA ŽUPAN
Fotografije: © MSU
Uzlazno silazna genealogija, Tomislav Gotovac, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 9. 2. – 19. 4. 2024.
Gotovac je namjerno uvodio elemente snažne provokacije i subjekte marginaliziranih skupina unutar društva, često izlažući izravno sebe i svoje tijelo, ali i publiku koju podliježe osjećaju nelagode pred njegovom golotinjom. Takvim postupcima želio je naglasiti ograničavajući karakter socijalnih, političkih i umjetničkih konvencija.
Na retrospektivi nazvanoj Uzlazno silazna genealogija u interpretaciji francuskog kustosa Pierrea Bal-Blanca koji je izložbu ostvario u suradnji s Vesnom Meštrić (MSU) i Darkom Šimičićem (Institut Tomislav Gotovac), opus multimedijalnog umjetnika Tomislava Gotovca (1937. – 2010.) predstavljen je nizom fotografija, naslovnicama tjednika, projekcijama filmova te rekvizitima i kostimima iz njegovih performansa. Izložba se oslanjala na izložbu Gotovčevih radova koju je Bal-Blanc postavio u Nacionalnoj umjetničkoj galeriji u Tirani 2021. godine, zahvaljujući čemu je dobio poziv od Zdenke Badovinac za suradnju u Zagrebu. Na dva kata izložbena prostora MSU-a retrospektiva je ostvarena u pet konceptualnih dijelova koji su međusobno bili povezani asocijativnim nizom. Postavom je Bal-Blanc naglasak stavio na Gotovčeve prakse kinematografije ostvarene drukčijim sredstvima i strategijama. Projekcije Gotovčevih dugometražnih filmova dio su programa u dvorani Gorgona. Prikazivani su filmovi u programu s radovima prethodnika, suvremenika i sljedbenika autorova kinematografskog i eksperimentalnog opusa, čime se otvorila mogućnost uvida u to koliki je bio njegov svjestan ili nesvjestan, utjecaj na nove naraštaje domaćih sineasta, ali i umjetnika video-produkcije na međunarodnoj sceni. Većina Gotovčevih radova na izložbi posuđena je iz zbirke njegove kćeri Sarah Gotovac, u suradnji s Institutom Tomislav Gotovac, koji je i danas nalik „kabinetu čuda“ i gdje je svaki predmet posvećen njegovoj osebujnoj i složenoj ličnosti, karakteru koji je naginjao prikupljanju najrazličitijih predmeta koji su postajali dijelovima većeg sustava, asamblaža in situ. Usporedo su izložena djela iz fundusa MSU-a koji posjeduje reprezentativnu zbirku njegovih radova iz svih faza djelovanja. Uz antologijske radove pokazana je i dokumentacija Gotovčevih akcija, u kojoj su i dokumenti sudskih procesa i novinski osvrti kao autorovi načini proširenja umjetničkog čina u izvanumjetničke sfere, ali i potvrde njegova proširenog shvaćanja filma. Prvi put smo vidjeli rekvizite i kostime s kojima je naš autor izvodio svoje akcije, a postav završava fotografijama stana Gotovčeve majke, u kojem danas djeluje Institut Tomislav Gotovac, tako da izložba ima neke elemente retrospektive.
Gotovčev opus izazivao je kontroverze tijekom njegova života, ali danas je njegov rad još cjenjeniji u umjetničkim krugovima diljem svijeta i radovi mu se nalaze u prestižnim međunarodnim zbirkama. Svestrani je umjetnik koji je pionirski djelovao u različitim medijima: doajen je strukturalističkog filma, ekshibicionističkih performansa na frekventnim dijelovima grada, gerilski performer i akcionist načela one-man-art, poznat po uličnim strippinzima, minimalističkim akcijama u kojima vlastito tijelo (tijelo kao ready-made) koristi kao jedini medij u konceptu umjetnosti ponašanja, naš je veteran body-arta, prvi streaker europskoga kontinenta, konceptualni umjetnik, slikar, redatelj, glumac, filmofil, protagonist i svjedok brojnih kulturnih događanja, a napose svestrani umjetnik koji je pionirski djelovao u različitim medijima. Bio je redatelj, multimedijalni i konceptualni umjetnik, hrvatski začetnik performansa koji je utabao trnovit put marginalnosti po kojem se, no mnogo lakše od njega, probijaju današnji umjetnici. Gotovac je bio i dio zagrebačke urbane i popularne ikonografije, zbog provokativnih akcija i performansa omiljen kod široke publike. Njegove danas slavne akcije, a među njima posebno mjesto zauzima Zagreb volim te!, održana 13. 11. 1981. godine točno u podne, inauguriraju ga u prepoznatljivu figuru zagrebačkoga urbanog života. Široka publika teško da je znala imena umjetnika koji su gradili spomenike, slikali velike murale ili izlagali u najvažnijim domaćim muzejima, ali su znali imenom i prezimenom tko je onaj otkačeni umjetnik koji je gol hodao Ilicom. Gotovac, poznat pod svojim matronimom Antonio G. Lauer, na kraju je sam postao povijesnom figurom hrvatske umjetnosti.
Perfekcionist, koji je svaki svoj performans promislio do najsitnijeg detalja, bilo da je od jutra do mraka danima živio nasred Trga bana Jelačića ili se gol odlazio kupati u fontanu na Trgu žrtava fašizma. Fotografijom se počeo baviti krajem 1950-ih, eksperimentalnim filmom i multimedijskim istraživanjima od 1960., a 1954. godine izveo je svoj prvi performans u Mostaru. Radovi su mu izlagani diljem svijeta pa i u Centru George Pompidou u Parizu, a predstavljao nas je i na Venecijanskom bijenalu na poziv glavnog kustosa. Jedan je od rijetkih istočnoeuropskih umjetnika čije je djelo snažno odjeknulo na Zapadu već u doba komunizma.
Srž Gotovčevih performansa i akcija jest propitivanje normi civilizirana ponašanja, odnosa između izvođača i publike, analizirajući konvencije i protokole proizvodnje i recepcije umjetničke izvedbe. On je namjerno uvodio elemente snažne provokacije i subjekte marginaliziranih skupina unutar društva, često izlažući izravno sebe i svoje tijelo, ali i publiku koju podliježe osjećaju nelagode pred njegovom golotinjom. Takvim postupcima želio je naglasiti ograničavajući karakter socijalnih, političkih i umjetničkih konvencija. Gotovac je predstavljao sebe kao materijal u prostoru, svoj profesionalni i privatni život, ali i svoje tijelo. To su ujedno i sadržaj i forma njegova rada, jednako izloženi pogledu publike. Njegovo golo tijelo postaje prepoznatljivim sredstvom izražavanja umjetnikove slobodne volje. Svojim tijelom je izvodio mikropolitički događaj kojim se intimni horizont ljudskog života egzibicionistički projektirao u društvenu javnost. „Kroz čitav život radio sam selekciju […] onda sam zaključio – moram biti performer jer ne mogu drugim ljudima dopustiti – s obzirom na to da sam režiser po vokaciji – da me režiraju u okviru globalne režije. Režirali su me roditelji, škola, sistem – prvo su počeli roditelji, neprestano padate pod nečiju jurisdikciju. A kad sam u performansu onda sam slobodan; nema nikoga između mene i Boga osim moje volje“, tumačio je performer Gotovac.
On je prvi naš umjetnik koji je, služeći se vlastitim nagim tijelom, artikulirao svoj umjetnički izričaj i time zadobivao pozornost publike. Uzimao je svoje tijelo kao ready-made; bio je predmet svoje umjetnosti i vlastito tijelo postavljao je u različite situacije i događaje na javnom mjestu. „Postojala je tendencija da se sam umjetnik preobrazi u kulturni objekt, dostojan štovanja, poprimivši potpuno različitu egzistenciju od one kojom žive njegova djela“, piše Edward Lucie-Smith. Još je zanimljivija popularnost Gotovčevih provokativnih akcija i performansa kod one publike koja ne prati radikalnu umjetničku scenu, ali je ipak prihvaćala njegov lik i djelo. Prostor Gotovčeva djelovanja bio je javni prostor, a njegova se vidljivost umnogostručila kada se probio u omladinski tisak, u Polet i Studentski list.
Kustos Bal-Blanc objasnio je da Gotovčev izložbeni koncept odaje poštovanje umjetnikovu opusu, pa se istražujući pitanja materijalnosti, semiologije i semiotike te tijela kao jezika u tom opusu, odlučio za dematerijalizirani postav, s vrlo malo nosivih artefakata, isključimo li filmove fotografije. Takvim „dematerijalističkim“ pristupom Bal-Blanc dakako nije uspio predstaviti sve bogatstvo Gotovčeva stvaralaštva, njegov život i odnos prema umjetnosti, od urbana nudista, egzaltirana propovjednika, ogorčena psovača, duhovita provokatora, do umjetnika-paranoika i opstruktora javnog reda i mira. Francuski kustos je zapravo napravio tek eksces. Budući da je Gotovac svoje poduhvate ostvarivao mahom u vodoravnu položaju, plazeći po ulicama i trgovima i grleći urbane detalje, Bal-Blanc je posjetitelja pozvao da „kroči horizontalno i nekronološkim poljem dokumenata raspoređenih po podu“. Na drugom katu MSU-a kustos je u pet konceptualnih dijelova, u pravilnim nizovima na galerijskoj podnici postavio brojne fotografije koje su dokumentirale najvažnije Gotovčeve performanse, a ostatak fotografija postavio je na zidovima. Postavio je i naslovnice Poleta i Studentskog lista s Gotovčevim likom. Fotografije performansa na podu su postavljene u tri dugačka niza. Taj dio postava ocjenjujemo gotovo nefunkcionalnim. Nije to baš najbolje muzeološko rješenje jer je fotografije na podu bilo teško gledati s visine i pohvatati sadržaje koje one dokumentiraju, to više što su za ovakav način njihova predstavljanja formati fotografija preskromni, i teško čitljivi, pogotovo starijim promatračima. Fotografije određenih autorovih urbanih akcija nisu međusobno odijeljene, što slabije upućenu promatraču u percepciji stvara zbrku. Pored toga, posjetitelj na izložbi dobiva samo isprintani popis fotografija, imena njihovih autora i pripadništvo određenu performansu, ali ne i obrazloženja o čemu se u kojoj Gotovčevoj akciji radi i koje su bile autorove ambicije. Dakle, nema potrebnih legendi, pa se slabije upućeni posjetitelj ne snalazi najbolje, dezorijentiran je.
Bal-Blanc je razmjestio naslovnice Poleta i Studentskog lista s Gotovčevom fotografijom s nekih akcija. „Morao sam pregristi taj komunjarski kontekst, jer je to bio jedini način da u medijima bude zabilježeno ono što sam tada radio, a doista sam tih godina mnogo toga poduzimao. Ako ono što si napravio nije registrirano u medijima, ono i ne postoji. Međutim, u Poletu i Studentskom listu uredno je potpisivano i opisivano ono što je Tomislav Gotovac tih godina izveo, premda je to u glavama urednika imalo drukčiji kontekst. Ja sam pošto-poto htio dati informaciju o svojoj aktualnoj ideji, bez obzira na to u kakvim sam to novinama bio prisiljen surađivati. Oni su iskorištavali mene, a ja njih i to je bio pošten ‘deal’.“, izjavio je Gotovac, 1991. godine.
Gotovčeva umjetnička produkcija bila je bez definiranih i jasnih utopijskih namjera koje su se do tada mogle pronaći u umjetnosti. Svojim rušilačkim odnosima i elementima šoka unosio je nemir unutar pozitivno orijentirana ponašanja socijalističkog građanstva. Bio je to svojevrstan oblik eksplicitna konfrontiranja sa živom urbanom sredinom, odnosno konvencionalnim prostorom i socijalističko-malograđanskim moralom. Najslavniji je njegov performans Zagreb, volim te!. Očekivano, performans je uznemirio većinu ljudi koji su se u tom trenutku našli u njegovoj blizini. Nakon sedam minuta je uhićen zbog remećenja javnog reda i mira. Ovo nije bio prvi put da je Gotovac koristio svoje golo tijelo za umjetnički rad. Desetak godina prije sličan je performans izveo u Beogradu, ali koji nije ni približno ovako odjeknuo zato što ga tada nije pratio objektiv Poletovih fotografa.
Izlaganje sama sebe bio je projekt kojemu je Gotovac predao vlastiti život i doveo ga do obračuna s vlastitom inhibicijom, odnosno sustavom koji se dominantno odnosi prema individualnoj slobodi. Njegovo sredstvo oslobađanja bila je golotinja. Gotovac je istraživao emotivno oslobođenje koje dolazi razgolićavanjem i odricanjem nametnutih društvenih normi. U društvu koje na golo ljudsko tijelo gleda kao na predmet srama, nešto banalno, nemoralno, vulgarno, pa čak i prljavo, neobično je hrabro bilo razodjenuti se i stati pred objektiv, sam, bez oklopa, baš onakav kakav jesi. No, tijelo oslobođeno odjeće prikazano kroz umjetničku formu kao što je akt nadilazi paradigmu o nagom tijelu kao seksualnom objektu, lomeći tabue i otkrivajući mnogo više od same kože. Aktovi nisu tek tijela bez odjeće, oni simboliziraju oslobođenje od okova normi koje nam prečvrsto stišću zapešća, povratak sebi, svlačenje oklopa iskovana od strahova i sumnji, otkrivanje, buđenje, ranjivost i hrabrost da tu ranjivost pokažemo.
Bal-Blanc je izvjesio i sijaset fotografija na kojima Gotovac pozira nag u pornografskim pozama, star i predebeo. U seriji od 14 fotografija u boji Foxy Mister vidimo umjetnika u eksplicitnim pozama koje oponašaju poze ženskog modela preuzete iz pornografskog časopisa Foxy Lady. Prikaz izazovna tijela mlade žene zamijenjen je prikazom tijela pretila muškarca sijede kose. „Fotografije su snimljene neposredno prije umjetnikova 65. rođendana i odmah publicirane u jednom ilustriranom magazinu. Stalno rušeći granice i inzistirajući da ne postoji podjela na javno i privatno, Gotovac je eksplicitno ukazao na slijed tabua (muškarac – goli muškarac – stari goli muškarac) u kojem starost mora ostati skrivena, jednako kao i golo tijelo, piše Darko Šimičić.
Sada je još razvidnije da je Gotovac kao osoba bio narcisoid i egzibicionist te je svoje krucijalne karakterne osobine vješto materijalizirao kao umjetnost. Jedno od mogućih čitanja njegove ostavštine moglo bi biti upravo kroz iščitavanja njega kao narcisoida i egzibicionista. Zarana je mudro shvaćao da će već samom činjenicom da je gol u bivšem sistemu izazivati pozornost javnosti i postati pamtljivim urbanim likom. Da se nije skidao, znatno sporije bi se probijao u umjetnosti i njegova popularnost nikada ne bi postigla postojeću razinu. Već i samim mijenjanjem prezimena u Antonio Lauer naš je autor znao da će barem na kratko opet biti u fokusu javnosti. Kada je u tome uspio, više nije mario za to što su mu oba imena bila u optjecaju i miješala se. Ne može se reći da je izložba sveobuhvatan prikaz Gotovčeva opusa, skromniji je to prikaz od onoga nedavnoga riječkog u MMSU-u, a i zagrebačkog predstavljanja u MSU-u od prije dvadesetak godina. Malo novih čitanja i spoznaja ova izložba ostavlja za pamćenje.