MARIJANA BOCKOVAC DROŽĐEK
FOTOGRAFIJE: ARHIV MARINE ABRAMOVIĆ
Marina Abramović, Stedelijk Museum Amsterdam, 16. 3. – 14. 7. 2024.
Marinu Abramović velikom umjetnicom čini umijeće metamorfoziranja velikih tema u performans, video, fotografiju i/ili instalaciju. Njezini radovi su intenzivni, beskompromisni i emocionalni. Ujedno je ova izložba prilika da se publika uvjeri koliko je „živi performans“ moćno i teško nadomjestivo iskustvo..
„Postoji toliko različitih oblika umjetnosti, performans je jedan od najtežih, najnematerijalnijih i najstvarnijih,“ riječi su Marine Abramović posebno istaknute u najavi izložbe. Nedvojbeno, Marina Abramović jedna je od najprominentnijih umjetnica/ka performansa. Ova umjetnička forma se 1970-ih nalazila na marginama interesa kako publike tako i kritike, a danas se može reći da je performans postao mainstream. Abramović je od mladih dana bila zainteresirana za nematerijalnost djela: „Performans je fizička i mentalna konstrukcija koju performer izvodi u određenom vremenu i prostoru uz nazočnost publike. Tu se događaju susret, dijalog i razmjena energije, publika i umjetnik stvaraju rad zajedno.“ (cit. Abramović). Sve što ostaje od performansa je iskustvo i sjećanje. To nije klasično umjetničko djelo koje se može prodati ili kupiti, ono se dokumentira fotografijom ili videozapisom, a ako ga niste vidjeli uživo izgubili ste bitnu dimenziju rada: prisustvo u izvedbi.
Nakon klasičnog likovnog obrazovanja na Akademiji u Beogradu i „majstorice“ u Zagrebu kod Krste Hegedušića, Marina Abramović je svoje rane radove izvodila od 1972. godine, uglavnom u Galeriji Studentskog kulturnog centra (SKC) u Beogradu, koja u to vrijeme postaje kultno mjesto avangardnih događanja. Radovi nastali između 1972. i 1975. godine, a koje je izvodila i na festivalima umjetnosti u raznim prostorima u inozemstvu, predstavljaju mladu Marinu Abramović, koja radi u duhu „nove umjetničke prakse” i koncept--ual-----ne umjetnosti. Za vrijeme izvođenja performansa Ritam 10, na festivalu u Edinburghu 1973. godine, spoznala je da je pronašla svoj medij. Balkanski „ples noževa“, koji je Dora Maar u jednom pariškom kafiću izvela pred Picassom, Marina Abramović je tada u Škotskoj izvela pred Josephom Beuysom, svojim velikim inspiratorom. Karakteristično za njezine rane radove jest traženje granica izdržljivosti tijela i duha. U Ritmu 2 koji je u trajanju od 7 sati izvela 1974. godine u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu, uzimala je lijekove protiv šizofrenije te postepeno gubila kontrolu nad tijelom. Iscrpljivanje fizičkih i mentalnih granica nastavlja se u Oslobađanju memorije, Oslobađanju glasa i Oslobađanju tijela, te u legendarnom Ritmu 5, u kojem prvo poput šamana reže nokte i kosu i baca ih u vatru zapaljenu na obrisima petokrake, da bi potom ležala unutar zapaljene zvijezde, moćnog simbola komunizma. Ne računajući na nedostatak kisika od zapaljenih svijeća, publika ju je u polunesvijesti iznijela iz petokrake. Puno godina kasnije, na Venecijanskom bijenalu izvela je impresivni performans Balkan Baroque (1997.), za koji je dobila Zlatnog Lava, a u kojem se nakon niza godina ponovo osvrće na prostore iz kojih je otišla u svijet i na tada recentne ratne sukobe. Sjedeći na gomili kostiju, ribala ih je od mesa i krvi, no zločin se nije mogao oprati… U ovom, kao i u mnogim drugim m radovima Marine Abramović, ikonični prizor je vrlo jak. Nije stoga čudno što joj je Boja šipaka Sergeia Paradzjanova jedan od omiljenih filmova.
Vrhunac uzimanja rizika, koji je kod ove umjetnice tada i kasnije, bio stalno prisutan, dosegla je u performansu koji je predstavila u jednoj napuljskoj galeriji 1974. godine. Prvi pogled na taj rad gotovo da asocira na Posljednju večeru. Na stolu su se nalazili razni objekti za ugodu i bol. Publika ih je mogla koristiti tijekom 6 sati dok je Marina nepomično stajala. „Performans je počeo mirno, dobila sam ružu, ali je onda netko trn te ruže zabio ispod mog vrata, izrezali su mi odjeću, polegli na stol, zabili nož između nogu, netko je uzeo pištolj i čula sam ispaljivanje metka…”, opisala je Marina Abramović. Sama je napisala „pravila igre“ u kojima je stajalo, između ostalog: „možete koristiti sve, čak i pištolj i metak, ako me ubijete, ja snosim odgovornost“.
Nakon što je 1975. godine u Amsterdamu upoznala Ulaya, počinje njihovo zajedničko djelovanje. U Manifestu koji su napisali istaknuto je da će biti u konstantnom pokretu bez stalnog mjesta boravka. U Citroenovom minibusu putovali su dvije godine po Europi i izvodili performanse. U 12 godina zajedničkog života i rada nastali su: Imponderabilia, Rest Energy, Nightsea Crossing itd. Surovost i ekstremnost ranih radova zamijenili su radovi u kojima se govori o povjerenju Rest Energy i komunikaciji unutar ljudske (i ljubavne) veze. Videoradovi iz tog vremena mogu se vidjeti kao neka vrsta stilskih vježbi, kao ispisivanje nekog novog umjetničkog govora koji umjesto riječ koristi tijelo i pokret. Jedini rad koji je bio izveden bez nazočnosti publike bio je Lovers: The Great Wall Walk iz 1988. godine, u kojem su Marina Abramović i Ulay iz suprotnih smjerova hodali jedno prema drugom oko 2500 km po Kineskom zidu da bi se susreli, a potom i rastali. Tim radom okončana je njihova relacija i umjetnička suradnja. Dirljiv je bio njihov ponovni susret u performansu Artist is present, dvadesetak godina kasnije u MOMA-i u New Yorku. To je bio trenutak kada je Marina Abramović prekršila samozadano pravilo performansa u kojem sjedi i gleda (zrcali) ljude (oko 1500 u tri mjeseca). Ulaya je primila za ruke, život i umjetnost su se preklopili. Spiritualna dimenzija u radovima Marine Abramović počela je istraživanjem tibetanskog budizma i rituala Aboridžina u Australiji, a nastavila se krajem osamdesetih zanimanjem za brazilske šamane i za mjesta snažne energije. Tada su nastajali radovi od minerala i kristala koje je nazivala „tranzitornim objektima“ (Red Dragon, 1989., Shoes for departure, 1991., Portal, 2022.), a koji su bili prenositelji energije i portali prema višem stanju svijesti.
Posljednjih dvadesetak godina Marina Abramović živi i radi u New Yorku. Jedan od prvih performansa koje je izvela u galeriji Sean Kelly bio je The House with the Ocean View (2002.), a koji će u trajanju od 12 dana ponovo biti izveden u Stedelijku pri kraju trajanja ove izložbe. Svaki dan u muzeju će se inače održavati performansi, za koje je Marina Abramović osobno pripremala dobrovoljce za izvođenje. Ideja za „reinterpretacijom performansa“ vodila je ovu umjetnicu i u realizaciji projekta za Guggenheim Museum u New Yorku 2005. godine, koji je nazvala Seven Easy Peaces, a u kojem je izvela performanse poznatih umjetnika ove struje: Naumana, Acconcia, Valie Export, Gine Pane, Beuysa i svoj Lips of Thomas. Elementi iz radova navedenih umjetnika vidljivi su kod Marine Abramović, no ona je mentalitetom povezana i s mnogim drugim umjetnicima, primjerice Yves Kleinom, Jun Paikom, Byarsom itd. Promatrajući ovu izložbu zaključujem da Marinu Abramović velikom umjetnicom čini umijeće metamorfoziranja velikih tema u performans, video, fotografiju i/ili instalaciju. Njezini radovi su intenzivni, beskompromisni i emocionalni. Ujedno je ova izložba prilika da se publika uvjeri koliko je „živi performans“ moćno i teško nadomjestivo iskustvo.