VANJA BABIĆ
Fotografije: © Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
Sanja Iveković – Works of Heart (1970. – 2023.), Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 15. 6. – 1. 11. 2023.
Sanja Iveković već je odavna stekla status svojevrsne ikone u radikalno nastrojenim feminističkim umjetničko-aktivističkim lobijima. Nimalo iznenađujuće s obzirom na to da je najveći i najprobitačniji dio njezina opusa usredotočen na razotkrivanje i kritiku različitih manifestacija društvene neravnopravnosti ili potlačenosti žena. (…) U kasnijoj stvaralačkoj fazi Sanje Iveković njezin će feminizam, međutim, svojim pomalo isforsiranim poistovjećivanjem s komunističkim antifašizmom bivati sve tendencioznijim, uglavnom se iscrpljujući u lažnoj subverzivnosti i proračunatom karijerizmu.
Želi li se odmjereno i racionalno pristupiti retrospektivnoj izložbi Sanje Iveković u Muzeju suvremene umjetnosti nužno je uzeti u obzir dvije nepobitne činjenice. Kao prvo, riječ je o jednoj od najistaknutijih i međunarodno najvidljivijih suvremenih umjetnica, i to ne samo s ovih prostora već i šire. Dovoljno je spomenuti kako u biografiji Sanje Iveković, među ostalim, nalazimo podatke o retrospektivnom predstavljanju u znamenitoj njujorškoj MoMA-i te sudjelovanjima na najprestižnijim svjetskim manifestacijama suvremene umjetnosti poput Documente u Kasselu (čak u tri navrata), Bijenala u Istanbulu, ili pak nomadski koncipirane Manifeste (njezina drugog izdanja u Luxembourgu). U tom je smislu umjetničino predstavljanje u Muzeju suvremene umjetnosti doista usporedivo s onima Gilberta & Georgea, Brace Dimitrijevića ili Seana Scullyja, dakle najrazvikanijim živućim imenima što ih je nelijepom, nesimpatičnom i nefunkcionalnom prekosavskom zdanju do sada pošlo za rukom ugostiti. S druge pak strane, odluka gradskih otaca (i majki) da u korist zagrebačke retrospektive Sanje Iveković dovitljivo naslovljene Works of Heart iz nekakvog posebnog fonda dodatno izdvoje za ovdašnje uvjete astronomsku svotu veću od devedeset tisuća eura ovu će autoricu – u usporedbi s još nekim u najmanju ruku podjednako zanimljivim i također još uvijek aktivnim domaćim umjetnicima i umjetnicama – prometnuti u apsolutnu i nedodirljivu budžetsku miljenicu. Međunarodne referencije Sanje Iveković u kombinaciji sa spomenutom financijskom potporom, ali i neuobičajeno pompoznom popratnom promidžbom, kod svih su zainteresiranih s razlogom, dakle, isprovocirale ogromna očekivanja. Kustosica toga, kako mu okorjeli zagovaratelji stvaralaštva Sanje Iveković laskaju, „projekta od posebna značaja“ – inače prošle godine premijerno uprizorenog u bečkoj Kunsthalle – aktualna je ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti Zdenka Badovinac, s time da njegovo zagrebačko izdanje ima još i jedan dodatni dio nazvan Točke susreta: dokumenti u nastajanju čiju arhivski osmišljenu koncepciju potpisuje Ivana Bago.
Sanja Iveković već je odavna stekla status svojevrsne ikone u radikalno nastrojenim feminističkim umjetničko-aktivističkim lobijima. Nimalo iznenađujuće s obzirom na to da je najveći i najprobitačniji dio njezina opusa usredotočen na razotkrivanje i kritiku različitih manifestacija društvene neravnopravnosti ili potlačenosti žena. I doista, međunarodna vidljivost Sanje Iveković gotovo isključivo počiva upravo na tome segmentu njezina rada, agresivno i uspješno zagovaranom od strane – na području suvremene umjetnosti doista fascinantno organiziranih te katkada i iritantno utjecajnih – spomenutih lobija. Kreativni postupci za kojima ona u svrhu promicanja feminističke agende poseže pritom su naglašeno multimedijalnog karaktera, podrazumijevajući kako performanse, videoradove, instalacije, urbane akcije odnosno intervencije ili participativne radionice, tako i posve jednostavne crteže nevelikih formata. Također, kao svojevrsni specifikum umjetničkog djelovanja Sanje Iveković svakako valja spomenuti i omiljenu joj strategiju subverzivnih prisvajanja te značenjskih prekrajanja zavodljivih i glamurom prožetih časopisnih ili plakatnih reklama za različite proizvode namijenjene ženama, u pravilu s atraktivnim ženskim fotomodelima kao protagonisticama. U zatečene reklamne oglase autorica, naime, intervenira tekstom i/ili kolažom na način da nasilje nad ženama – a u nekim radovima i predrasude o njihovoj naravi i tobože predodređenoj im društvenoj ulozi – transponira u glamurozan te u osnovi inkompatibilan im vizualno-značenjski kontekst, istodobno se poigravajući s licemjernim aspektima potrošački orijentirana liberalno-kapitalističkog društva. Ovdje, međutim, valja ukazati i na jedan mali paradoks, za kojega bi bilo zanimljivo znati je li se u njega umjetnica upustila osviješteno ili slučajno. Ukoliko, naime, postoji posao u kojemu su žene u prosjeku bolje plaćene od muških im kolega, onda je to – uz prezentiranje odjevnih predmeta na modnim revijama upravo posao fotomodela, pa se tako u kontekstu navođenja primjera nasilja nad ženama pojavila i posve diskretna te neizravno iskazana naznaka diskriminacije sa suprotnim predznakom! Također, nije baš posve razvidno jesu li u ciklusu intervencija na reklamnim plakatima pod nazivom Gen XX (1996. – 2002.) konkretne ženske žrtve ovdašnjeg zločinačkog režima tijekom Drugoga svjetskog rata apostrofirane više zbog svoje rodne ili pak ideološke (antifašističke) pripadnosti. Najvjerojatnije zbog jednog i drugog podjednako. Ali, nedovoljno je uvjerljiva teza kako ženska agenda automatski podrazumijeva i antifašizam; ta i muškarci su padali kao žrtve ekstremnim militarizmom prožetih fašističko-nacističkih strahovlada, u ogromnom broju slučajeva im se i oružano suprotstavljajući, a da o postojanju nemala broja zadrtih fašistkinja/nacistkinja i ne govorimo. Izgleda kako se u tom pogledu Sanja Iveković ponajprije nadahnjivala knjigama poput Muških fantazija njemačkog sociologa Klausa Theweleita – za atraktivno grafičko oblikovanje hrvatskoga prijevoda toga intrigantna djela svojedobno je bila i osobno zaslužna – dok su joj historiografske studije poput, primjerice, Hitlerovih furija američke stručnjakinje za Holokaust Wendy Lower nekako prolazile ispod radara. S druge strane, valja također reći kako je obiteljsko nasilje u svim političkim sustavima ponajprije „muških ruku djelo“, pa su umjetničine opservacije po tom pitanju apsolutno neupitne. Kada je, međutim, o problematici deklariranih antifašistkinja kao žrtvi fašističkih režima na prostoru Hrvatske/Jugoslavije riječ, stvari postaju itekako složene. U nas se, naime, oružani otpor fašizmu tijekom Drugoga svjetskog rata mora dominantno pripisati komunistima/boljševicima, a oni su ratne operacije vodili ne samo u svrhu hvalevrijedna iskorjenjivanja fašizma, već ih je uvelike motivirala i težnja da revolucionarnim, a samim time i nasilnim metodama prigrabe vlast koja, međutim, neće biti pluralistička i demokratska, a još manje liberalna. I još važnije, bit će opterećena različitim manifestacijama zatiranja ljudskih prava, pa stoga okolnost da Sanja Iveković u svojim umjetničkim seciranjima i istraživanjima ženskih stradanja, za razliku od jedne Andreje Kulunčić, posve ignorira slučaj Gologa otoka/Svetoga Grgura sa stotinama, nerijetko tek zbog benignog verbalnog delikta, surovo maltretiranih zatvorenica, može djelovati pomalo razočaravajuće. Pojednostavljeno izjednačavanje antifašizma s komunizmom sklizak je teren. Charles de Gaulle i Winston Churchill bili su, primjerice, žestoki antikomunisti, a pritom nisu iskazivali ništa manji antifašizam od komunista. Štoviše, dok je komunistički veliki gazda u Moskvi nastojao s nacističkom Njemačkom – nakon što su zajednički raskomadali Poljsku – što duže održati pragmatičan pakt o nenapadanju, Churchill se pomahnitalom i spektakularnim vojnim uspjesima osokoljenom Hitleru sa svojom Velikom Britanijom čitavih godinu dana suprotstavljao posve sam, da bi nakon pobjednički okončana rata na demokratskim izborima izgubio vlast. Ali u tome i jest poanta; svaki antifašizam koji ne podrazumijeva slobodno iskazivanje političke volje te mogućnost višestranačkih izbora, a pogotovo ukoliko ignorira neka od elementarnih ljudskih prava, nužno u sebi nosi breme kompromitiranosti. A upravo je takav bio antifašizam poslijeratne Jugoslavije s Komunističkom partijom odnosno Savezom komunista na vlasti. Neki će, doduše, upozoravati kako se tijekom posljednjega desetljeća svoga postojanja komunistička Jugoslavija ipak uspjela u znatnoj mjeri liberalizirati, ali pritom ne shvaćaju (ili ne žele shvatiti) da svi ti pozitivni pomaci nipošto nisu došli kao rezultat evolucije komunističke ideologije, već njezine završne agonije.
Sanja Iveković tijekom čitave je svoje karijere, znakovito začete u ozračju studentskog pokreta potkraj šezdesetih godina prošloga stoljeća, snažno naginjala provokativnom i lucidnom reagiranju na aktualne socio-psihološke fenomene, u tu se svrhu služeći posve nekonvencionalnim, a samim time i radikalno neakademskim likovnim tehnikama ili postupcima. Uvrstivši se među istaknute predstavnike i pokoju predstavnicu strujanja koja će s vremenom biti objedinjena odrednicom nova umjetnička praksa, odmah je stekla naklonost mnogih u to vrijeme mladih i agilnih kritičara odnosno kustosa sklonih praćenju i afirmiranju neoavangardnih tendencija na hrvatskoj/jugoslavenskoj likovnoj sceni. Njezino feministički usmjereno umjetničko djelovanje sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća neprijeporno je posjedovalo stanoviti subverzivni karakter, ponajprije zbog činjenice da se ondašnja vlast rado dičila kako su problemi ženske ravnopravnosti u socijalističkoj i samoupravnoj Jugoslaviji uglavnom apsolvirani. Kao osobito odvažan i provokativan ističe se jednostavan rad naslovljen Nova zvijezda (1983.) sačinjen od na papiru otisnute jugoslavenske trobojnice koja na mjestu zvijezde petokrake ima aplicirane odreske kose i brade s asocijacijom na ženske stidne dlake. U svakom slučaju, ondašnji feminizam Sanje Iveković bio je sofisticiran te uglavnom oslobođen suvišne tendencioznosti. Kao jedan od posljednjih bljeskova u tom smislu svakako valja izdvojiti njezin u svakom pogledu dojmljiv, potresan, društveno osvještavajući i kompleksan – obuhvaća aktivnu suradnju s organizacijama za pružanje utočišta i podrške ženama, intervencije na reklamnim plakatima, radionice sa zlostavljanim ženama te ulične intervencije – rad u nastajanju započet 1998. Ženska kuća. Riječ je, zapravo, o umjetnički i etički sugestivnoj akciji usmjerenoj na razotkrivanje odvratne nesposobnosti (i nevoljkosti) nadležnih institucija kako u Hrvatskoj tako i drugdje da se napokon na učinkovit način suoče s obiteljskim nasiljem. U kasnijoj stvaralačkoj fazi Sanje Iveković njezin će feminizam, međutim, svojim pomalo isforsiranim poistovjećivanjem s komunističkim antifašizmom bivati sve tendencioznijim, uglavnom se iscrpljujući u lažnoj subverzivnosti i proračunatom karijerizmu. Bilo kako bilo, prvih desetak godina autoričine izlagačke aktivnosti uz feminizam su krasili i inovativni eksperimenti s tada novim medijskim mogućnostima, ponajprije videom i televizijom, a o čemu svjedoče danas već antologijski radovi kao što su Slatko nasilje (1974.), Inter nos (Među nama) iz 1977., Melting Pot (1979.) ili Telal/Town Crier (1979. – 1982.), da spomenemo tek neke. Također, među izuzetna ostvarenja Sanje Iveković svakako valja ubrojiti i u određenom smislu ironičnu Tragediju jedne Venere (1975.), potom izvedbeni projekt s fotografijama Inaugurazione alla Tommaseo (Otvaranje u Tommaseu) iz 1977. godine, koji se uslijed činjenice da uključuje zvuk otkucaja autoričina srca odlično uklopio u naslov retrospektive, inače preuzet od jednog rada iz 2001. goodine, kao i, možda nije pretjerano konstatirati, programski video Make Up-Make Down realiziran 1976. (u crno-bijeloj tehnici) odnosno 1978. godine (u koloru). A svemu tome svakako valja pridodati i njezinu plodnu umjetničku suradnju s ondašnjim joj životnim partnerom Daliborom Martinisom, također jednim od pionira videoumjetnosti na ovim prostorima.
Već je spomenuto kako su umjetničin međunarodni ugled u kombinaciji s impozantnim budžetom izložbu Works of Heart nužno prometnuli u projekt ogromnih očekivanja. Pa jesu li ta očekivanja – barem što se pisca ovih redaka tiče – bila ispunjena? Odgovor, nažalost, teško da može biti pozitivan. Izložba u nekim svojim aspektima neprijeporno može impresionirati, ali njezin postav, promatran u cjelini, apsolutno ničim ne opravdava u više navrata isticanu budžetsku raspojasanost. Iznimku u tom smislu predstavlja dionica Točke susreta: dokumenti u nastajanju, koja – poput svih arhivski i dokumentaristički tretiranih postava – iziskuje veliko strpljenje te kao takva zacijelo neće zaintrigirati obične posjetitelje, ali je zato dojmljivo vizualno prezentirana. Odsustvo spektakularne prezentacije nije, međutim, glavni uzrok zbog čega izložba ne uspijeva nadići svoju visoko postavljenu letvicu. Ona je, naime, prožeta nelogičnim i površnim odlukama kustosice Zdenke Badovinac. To se osobito odnosi na nezgrapnu prezentaciju već spomenuta rada Ženska kuća, pri čemu su gipsani odljevi lica zlostavljanih žena u ozbiljnoj opasnosti da ih netko od manje opreznih posjetitelja ili posjetiteljica obori na tlo i polomi. Nadalje, spomenički tretiran koncept Trudna memorija iz ove godine – radi se o reinstalaciji i promjeni značenja rada izvorno realiziranog 2001. godine u Luxembourgu u sklopu projekta Lady Rosa of Luxembourg – instaliran u eksterijer ispred muzeja pogrešno je usmjeren. Kada, naime, lik žene na vrhu visoka postolja promatramo u visini očiju iz jednoga od u tu svrhu predviđenih muzejskih prozora, on nam pokazuje stražnjicu te tako svoju poodmaklu trudnoću uopće ne čini vidljivom. A posve je pogrešno odabrano i mjesto za rad Svjetionik (1987. – 2001.) koji, usput rečeno, u trenutku posjeta pisca ovih redaka izložbi nije bio u funkciji zbog „tehničkih problema“. I najgore od svega, kustosica i umjetnica odlučile su se izložiti naspram aktualne gradske vlasti zapanjujuće dodvoravajući te posve neinventivan rad Kako smo rušili ogradu u Varšavskoj (2010.), koji je s pravom isprovocirao duhovit komentar jednog posjetitelja da smo još dobro i prošli s obzirom na to da se na mjestu Trudne memorije ipak ne nalazi, s trudničkim trbuhom ili bez njega, netko iz gradske vrhuške. Također, 1998. godine započeta serija radova Shadow Report (Izvještaj u sjeni) sačinjena od mnoštva diljem izložbena prostora razbacanih zgužvanih papira crvene boje s tekstovima izvještaja sastavljenih od strane ženskih organizacija o stanju ženskih prava u pojedinim zemljama infantilan je i nedostojan umjetnice razine Sanje Iveković. I za kraj, jedna korekcija. Ona se ovom prigodom neće odnositi na u najmanju ruku dvojbenu autentičnost prostorno-vremenskog integriteta poznata umjetničina rada Trokut (datiran u 1979.), s obzirom na to da je o tome nakon intenzivna istraživanja lucidno pisao Željko Kipke[1]. Stoga bismo spomenuli tek da fotografija na kojoj Sanja Iveković intervenira kako bi se u svome radu Novi Zagreb (Ljudi iza prozora) politički subverzivno referirala na neke karakteristike Le Corbusierove stambene arhitekture u kontekstu jednog od Titovih posjeta Zagrebu teško da može biti datirana, kako to piše, u 1979. godinu s obzirom na to da u limuzini pored Tita nazočna supruga mu Jovanka u to doba više nije smjela s njime putovati. Osim toga, i naziv toga rada je pogrešan jer fotografija ne prikazuje Novi Zagreb, već Galićevu Le Corbusierom inspiriranu zgradu u ondašnjoj Ulici proleterskih brigada (današnja Vukovarska ulica). I da zaključimo: izložbu Works of Heart svakako vrijedi pogledati, pa čak i proučiti jer ipak pruža uvid u cjelokupno stvaralaštvo ove nedvojbeno važne umjetnice. Ne možemo se, međutim, oteti dojmu kako je – i to uz višestruko manji budžet – prije nekoliko godina u istom prostoru postavljena izložba Dalibora Martinisa predstavljala potentniji umjetnički doživljaj.