Image
Cijena: € 0,00

tema broja
O ODGOVORNOSTI UMJETNIKA - GENERIČKA POLAZIŠTA

JAGOR BUČAN

 

Pitanje odgovornosti umjetnika za njegovo djelo nije moguće postaviti izvan konteksta u kojem se to pitanje postavlja. Drugim riječima, ono sa sobom nosi najšire moguće konotacije – društveno-političke, kulturološke, svjetonazorne, psihološke, oblikovne, i mnoge druge. Predočimo si umjetnika u vidu fino brušene višekutne prizme, čije fasetirane plohe predstavljaju različite odnosne vidove njegova susreta sa svijetom koji ga okružuje, kao i svijetom koji je u njemu nastanjen. Svaka faseta jedan je konotacijski aspekt kroz koji – poput zrake svjetla – prolazi i prelama se pitanje odgovornosti, da bi se potom odrazilo u ostalim fasetama, prije no što se očituje kao uobličeni odgovor. Stvar postaje još složenijom ukoliko znademo da se u odlike umjetnika danas ubrajaju značajke međusobno toliko različite da umjetnika, jednako kao i umjetnost, nismo u stanju jednoznačno kategorijalno odrediti. Pri postavljanju našega pitanja, problemski se aspekti eksponencijalno umnažaju do te mjere da vjerojatno ni oveća studija posvećena tom pitanju ne bi mogla pružiti obuhvatne i zadovoljavajuće odgovore. Refleks paralize koji iz toga proizlazi, ne bi nas međutim trebao obeshrabriti u pokušaju da se s tim pitanjem suočimo na odgovarajući način. U najmanju ruku, njegove dosege moguće je minimalizirati tako da budu svedeni na svoje generičke zametke. Ovdje ćemo pokušati iznijeti nekoliko problemskih vidova u pristupu tom pitanju, koje možemo svesti na par temeljnih, generičkih polazišta.

Pokratimo li dakle uvodno pitanje na njegovu odnosnu srž, susrećemo se s onim najintimnijim vidom odnosa koji, s jedne strane, pretpostavlja umjetnikovu samosvijest, a s druge njegovo osobno poimanje djela koje stvara. Na koji se način pitanje odgovornosti odnosi spram tih čimbenika? Odgovoran umjetnik nastoji prije svega sebe samoga adresirati na pravi način. To znači da u sebi nastoji rasvijetliti pobude i stremljenja što ga izvorno potiču na stvaralaštvo. Kao društveno biće, umjetnik se neminovno pita o izvanjskim ulozima umjetničkoga stvaranja; no kao osoba on je ujedno zaokupljen i pitanjem „tko je uložen u nas?“ (Jacques Derrida). U pojedincu latentno prebivaju različiti aspekti njegove naravi, kako oni urođeni, tako i oni stečeni. Personificiramo li te aspekte, može se kazati da u pojedincu prebivaju mnogi ljudi. To bezimeno mnoštvo autor nastoji razaznati, upoznati, imenovati i instrumentalizirati za potrebe svoga stvaralaštva, onako kao što dirigent raspoređuje i ravna glazbenike koji mu stoje na raspolaganju pri izvedbi orkestralne partiture. Na koji način umjetnik to čini? Tako što na odgovarajući način koncipira i stvara svoje djelo. Djelo je njegovo zrcalo; u njem se on ogleda; njegovim posredovanjem on se susreće sa samim sobom, kao i s onima drugima koji u njem opstoje. Štoviše, djelom umjetnik sebe samoga stvara odnosno preoblikuje. Zahvaljujući svome djelu on se uvijek iznova vraća uvijek drugačijem sebi, ne znajući nikada u potpunosti što jest, što je bio, i što tek ima postati. Umjetnik bez djela poput Ivana je Bez Zemlje (John Lackland). Bez djela on biva razvlašćenim. Tek po djelu umjetnik jest; o djelu ovisi hoće li on bivati umjetnikom na izvoran i autentičan način. Umjetnikova odgovornost spram njegova djela ima dakle prije svega (samo)spoznajnu vrijednost. Je li on uistinu umjetnik ili to pak nije, ovisi upravo o njegovome djelu. Djelo je umjetnikova osobna iskaznica, njegova svjedodžba.

Potom, njegova se odgovornost spram djela koje stvara odnosi na odgovarajuću opstojnost djela samoga. Djelo nije tek zrcalni odraz onoga koji ga je stvorio (tu prispodobu dakako ne treba shvaćati odveć doslovno). Ono je i zasebna tvorevina, cjelina koja ima svoju autonomiju, svoj ustroj, sebi svojstvenu pojavnost. Djelo, naime, može biti spravljeno ili sklepano. Ono dakle može biti i nedjelo. A budući da djelo odražava autora, ono ponajbolje svjedoči o njegovim kompetencijama. Nedjelo je djelo nevježe, diletanta, ignoranta, ponajmanje umjetnika odnosno umješnika. Prije no što će postati umjetnošću sa svim najrazličitijim konotacijama koje taj pojam u sebi nosi, umjetničko djelo ima biti „dobro ugođeno djelo“. To se dakako prije svega tiče odnosa između cjeline djela i njegovih sastavnica, pri čemu treba imati na umu da cjelina nikada nije tek zbir sastavnica koje je čine. Po tome se umjetničko djelo razlikuje od obrtničkih odnosno industrijskih tvorevina. No pojam dobro ugođenoga djela – ukoliko ga shvatimo u njegovom izvornom, muzičkome kontekstu – pretpostavlja neki njemu izvanjski i prethodeći sustav ugodbe (dijatonički, dodekafonijski, itd.). Drugim riječima, umjetničko djelo nije samonametnuta vrijednost; ono nastaje u korespondenciji s načelima koja ga oblikuju i određuju. Ustvrdimo li ovo: „što je u djelu od djela je samoga“ (Mladen Pejaković), to ne znači ujedno da djelo ne podliježe tvorbenim normama i kriterijima koji su mu izvanjski. Te se norme uvriježeno nazivaju poetičkim načelima. No i djela lišena tih načela ostvarena su po izvanjskim kriterijima. O tome ponajbolje svjedoči Dantova sintagma „svijet umjetnosti“ („odnosno umjetnički svijet“)[1].

U toj se točki odgovornost spram djela može sagledati s dva različita vidika. S jedne strane nalazi se poetička odgovornost (spram dobro ugođenoga djela); s druge se pak strane nalazi odgovornost spram konteksta povijesnoga trenutka, posredovanoga odgovarajućim umjetničkim htijenjem. Staromodnim no funkcionalnim terminima te čimbenike možemo imenovati kao zeitgeist (Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Johann Gottfried Herder) i kunstwolen (Alois Riegl). Kada je međutim riječ o umjetnikovu odnosu spram „svijeta umjetnosti“, tada je svijest o odgovornosti nerijetko odmijenjena mentalitetom oportunizma. U tome slučaju umjetnik se ravna smjernicama prihvatljivoga ponašanja, koje su prešutno zadane interesnim odnosima unutar, umjetniku pripadajuće, zajednice (galeristi, kustosi, kritičari, publika, institucije). Kritika toga fenomena – što ju je svojedobno iznijela Annie Le Brun – jasno kazuje o čemu je riječ. U najboljoj tradiciji francuskih moralista ona prokazuje umjetničke oportuniste koji „nečuvenom podložnošću kulturnoj politici i institucionalnim strategijama“[2] mijenjaju i zauzimaju kulturni krajolik. Sljedbenica André Bretona i njegove moralističke opomene („odobravanje javnosti valja prije svega izbjegavati“), Le Brun ne preza pred raskrinkavanjem suvremene intelektualne i umjetničke elite. Ona tako piše o „teorijskome kiču Julije Kristeve“; o pustošenju kulturnoga krajolika do kojega je došlo nakon što je Roland Barthes „povezujući Sadea, Fouriera i Loyolu“ ustvrdio da se „oprostilo od središta, težine i smisla“; o „prežvakavanju ideološke suprotstavljenosti muškoga i ženskoga“ u Cindy Shermann, itd. A u čemu se sastoji ‘prvobitni grijeh’ umjetnikova neodgovornoga djelovanja ponajbolje je razvidno iz sljedeće dijagnoze kojom Le Brun tumači naše jalovo doba: „došlo je vrijeme ideja bez tijela i tijela bez ideja“[3]. Rečeno u kontekstu našega pitanja: ukoliko nema umjetničkoga djela, ne može biti ni valjane umjetnikove odgovornosti za nj. Sasvim lapidarno: bez tijela/djela nema odgovornosti. Nema istinske odgovornosti tamo gdje se sprovodi shizma između ideje i tijela/djela. Ta tvrdnja, dakako, nema samo teleološke, nego i teološke implikacije.

Odgovornost umjetnika određena je dakle onim čimbenikom kojem će umjetnik dati prednost: nutarnjoj motivaciji, izvanjskome sporazumu, društvenome kontekstu, ili pak poetičkoj normi. Nutarnju moti

vaciju Vasilij Kandinski je nazvao nutarnjom nužnošću, koja po njemu ima duhovnu odnosno duševnu svrhovitost. Odgovornost utemeljena u nutarnjoj nužnosti nema samo kvalitativna obilježja, već i ona moralna, pa čak i mistična: „Sva su sredstva sveta ako su nutarnje nužna. Sva su sredstva grješna ako ne proistječu iz izvora nutarnje nužnosti.“[4] Na tome tragu Béla Hamvas ustvrdio je svojedobno da je umjetničko djelo „posljednji tračak sakralnoga bitka“. Odgovornost spram izvanjskoga sporazuma odnosi se prije svega na oportunističko usvajanje prikladnoga umjetničkoga ponašanja, odgovarajućih sredstava i postupaka pri stvaranju djela, a nadasve na prešutno usvajanje sustava „signalizacije vrijednosti“. Tu se misli na usvajanje i odašiljanje onih ideja i koncepata što ih sustav umjetničkoga svijeta prepoznaje kao konvertibilne vrijednosne valute. Svaki signal koji umjetnik – u vidu konceptualizacije svoga djela – odašilje interesnoj zajednici, prihvaća se ukoliko je oportun, a odbacuje se ukoliko nije usklađen s vrijednostima što ih ta zajednica njeguje. Odgovornost spram društvenoga konteksta pretpostavlja svijest o moralnim i etičkim imperativima umjetničkoga djelovanja, koji imperativi podrazumijevaju funkciju društveno-političkoga utjecaja umjetnosti. Na koncu, odgovornost spram poetičke norme pretpostavlja pak oblikovni odnosno poetički kanon, koji je u okvirima tradicionalne umjetnosti, ali i u umjetničkim izrazima novoga doba, osobito moderne (Greenbergov puristički kanon visoke moderne), bio konstitutivni okvir umjetničkoga stvaralaštva. U razdoblju postmoderne (ili pak moderne nakon moderne) poetički kanoni više nisu na snazi kao formativna načela umjetničke tvorbe, već se pretapaju sa spomenutim sustavom vrijednosti što ga proklamira sustav umjetničkoga svijeta.

Na spomenutim se odnosnim uporištima zasnivaju svi kontekstualni vidovi umjetnikove odgovornosti: odgovornost spram pitanja društvenopolitičke nepravde, ekologije, biopolitike, tehnike i tehnokracije, umjetne inteligencije, transhumanističke episteme, itd. Čime god umjetnik bio zaokupljen, koliko god daleko ili duboko protegnuo svoja senzorna i spoznajna ticala, on se uvijek neizostavno referira na četiri spomenuta generička polazišta. Na njima se uspostavlja ili pak urušava kredibilitet njegova djela, odnosno njegova umjetničkoga djelovanja.

 

1  Njome se misli na umjetnini izvanjski kontekst koji ju povijesno i kontekstualno određuje, i koji između ostaloga uključuje „atmosferu umjetničke teorije“. Vidi: Arthur C. Danto: „The Artistic Enfranchisement of Real Objets: The Artworld“, The Journal of Philosophy, 61, 1994.

2  Annie Le Brun, Previše zbilje, DAF, Zagreb, 2007., str. 27. Slično raspoloženje spram institucionalnoga oportunizma suvremenih centara moći (Venecija, Sao Paolo, Kassel), očitovala su dva ugledna i nadasve odgovorna umjetnika. Vrativši se jednom prigodom s Venecijanskoga bijenala (1999. godine) istinski grof našega poslijeratnoga slikarstva Kulmer rezignirano je dijagnosticirao „zavjeru netalentiranih“. A identičnim se riječima na istu instituciju, u isto vrijeme i u istome gradu, obrušio Getulio Alviani, svojedobno jedan od proroka umjetnosti koja je – u vidu posljednje povijesne avangarde – bila utemeljena na umjetnikovoj neopozivoj društvenoj odgovornosti. Riječ je o njegovom izlaganju na međunarodnom znanstvenom simpoziju Umjetnost i ideologija. Pedesete u podijeljenoj Europi (Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske i Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1999.)

3  Ibid., str. 147.

4  Vasilij Kandinski, O duhovnom u umjetnosti, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1999., str. 182.

 

 

 


 

 

Fotogalerija
Image
WILLIAM KENTRIDGE POVORKA SJENA, 1999. video / 35 mm animirani crnobijeli film sa zvukom, prebačen na video; 7’
Igor Zirojević
Image
WILLIAM KENTRIDGE POVORKA SJENA, 1999. video / 35 mm animirani crnobijeli film sa zvukom, prebačen na video; 7’
Igor Zirojević


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026