AUTOR: PREDRAG FINCI
Filozofi nas upozoravaju da sliku nije dovoljno vidjeti. O njoj treba misliti. Sama slika je svjetonazor. U njoj je svijet i ona sama je svijet. Filozofska meditacija o slici nastoji proniknuti u bit slikarstva i naslikanog, a pritom iskazuje svoju vlastitu bit, bit svojeg filozofiranja. A tada i sama slika biva shvaćena i tumačena kao svojevrsna filozofija. Usudio bih se reći, slikarstvo je čak poticaj filozofiranju, jer ako je ono moglo naslikati nevidljivo i predstaviti nepredstavljivo, onda i refleksija može preko granica spoznatljivog.
Slika je slika. Ali nije za sviju ista. Istu sliku različite osobe različito doživljavaju i tumače. Svako u svoje stajalište uključuje svoje iskustvo, znanje, osjećaj... Promatraju li filozofi slikarstvo drukčije od drugih? Promatraju li sliku ili u njoj traže svoju ideju, svoja stajališta i filozofske nazore? Ili se ta dva aspekta ovdje ujedinjuju? Da kažem u dosluhu sa Platonom: slika je sjećanje na ideju. Iz njene nutrine ona ponovo a tek nastaje. Je li dakle u tome sadržan i pogled filozofa, koji u slici vidi određeni filozofski koncept, a ne naslikano ili slikano vidi kao predočenu ideju? Vidi li sliku tako čak i onda kada je u pitanju „filozof slikarstva” ili kada pišu baš o slikarstvu? Da li tada u tekstu filozofa čitamo o razumijevanju slike ili o filozofovim stajalištima prepoznanim u toj slici?
Filozof koji govori o slikarstvu prije svega je i sam ljubitelj slikarstva. U razumijevanju teksta njegov receptor ne čita riječi, u razumijevanju slike ne gleda poteze kista, ne zanima ga tehnički aspekt djela, nego najprije stiče dojam o djelu koje percipira. Nakon početne fascinacije, onaj koji nastoji shvatiti djelo ulazi u njegova značenje, u biće, u život djela. Zato filozof koji gleda („studira”) sliku gleda znak, „smisao”, bit naslikanog i u tome njegovo stajalište od početka razlikuje se od stajališta likovnog kritičara, koji vodi računa o tehničkim i stilskim osobinama djela, a ne o povijesnim i društvenim značenjima djela, koje nadasve zanima sociologe umjetnosti, nego nadasve nastoji proniknuti u ono specifično estetsko, a potom u značenja te estetske istine.
Sve umjetnosti su srodne. Možemo govoriti o poetici slike, o muzikalnosti poeme, o slikovitosti opisa itd. Zadatak je teorije umjetnosti da ukaže na specifičnosti određenog roda i pojedinačnih djela koja analizira. Kritičar u slikarstvu promatra specifično likovno, filozof estetsko, „istinu na slici”, smisao i znak autentičnog. Pritom ne bi htio slici pripisivati svoje, nego biti njome potaknut da kaže što jest sama umjetnost. Ne gleda samo tu sliku, nego nastoji odgovoriti na pitanje o samom fenomenu likovnog reprezentiranja i napokon o fenomenu umjetnosti kao takve.
Ovdje odmah može biti stavljena jedna primjedba: filozofi koji u slici vide nešto više od slike zapravo podilaze Hegelu, jer u djelu vide ideju, u slici filozofiju, što je podmetanje svoje subjektivnosti pod krinkom objektivnog. Ta filozofija može biti u slici i jedna je od mogućih interpretacija, ali je slika nadasve slika, ono što gledatelj vidi, a ne što kritičar misli. Zato i filozof mora biti oprezan i ne projicirati svoje u promatrano ako hoće spoznati što ono jest.
U svojoj maloj studiji o Magritteovoj slici Ovo nije lula (1973.) Michel Foucault je htio pročitati sliku iz nje same. A to čitanje njenih imanentnih značenja je ne samo filozofska želja, nego i ono što bi pozdravio sam autor slike. Sliku treba shvatiti u njenoj likovnosti, „slikovnosti”, u njenoj specifičnosti. Ovo nije lula precizni je naslov slike, jer reprezentirana lula uistinu nije lula. Možda bi slikari odgovorili filozofima rezolutnom tvrdnjom: „Ovo nije priča”! Naravno, slika je uvijek slika. Ona nje ono što je verbalizirano, nego ono što je naslikano. Slika je to prije i poslije svakog pogleda, dojma, tumačenja, ali je nakon produktivne interpretacije shvaćena bolje, potpunije, još više otvorena pogledu, jer je samo gledanje čin razumijevanja, a dojam početak usvajanja i tumačenja slike. Kao što u velikim reprezentiranjima Svetog na slici raspoznajemo Sveto, jer je ono po našem osjećaju stvari, uvidima i spoznajama baš takvo kako je na velikoj slici reprezentirano, tako i na slikama Van Gogha, Cézannea i Maljeviča možemo vidjeti iskonsko i transcendenciju, jer nam te velike slike ukazuju i pokazuju mnogo više nego što prvi dojam u njima vidi, pa su riječi filozofa koje su tumačile ova djela nas same povele u sliku, otvorile je pogledu, proširile nam horizont. A to je zadatak i slikarstva i filozofije.
Filozofi nas upozoravaju da sliku nije dovoljno vidjeti. O njoj treba misliti. Sama slika je svjetonazor. U njoj je svijet i ona sama je svijet. Kada pročitamo uvodne stranice Foucaultove male rasprave Ovo nije lula shvatimo s koliko pažnje i brige o svakom detalju ovaj mislilac analizira ovu sliku da bi razabrao do kraja što je na njoj vidio. I tek će je na kraju svoje pomne analize uistinu vidjeti. I drugima pomoći u tom nastojanju. Načelno: slikar u slici drugog majstora gleda stil i pristup slikanom, vještinu i tehniku, kritičar sliku tumači i ocjenjuje, a filozof sliku kontekstualizira i misli o fenomenu slikarstva, vizualnog, percepciji. Baš kao što Merleau-Ponty u svojim studijama Oko i duh započinje s gledanjem Cézanneovih slika, a ide ka filozofiji percepcije, vidljivom i nevidljivom, ili kao što Heidegger u tekstu Izvor umjetničkog djela gleda slike van Gogha, a raskriva što je izvor i autentično. U tim filozofskim motrenjima slikarstvo nije tek povod, nego je ponovo viđeno: samo gledanje postaje meditacija. Pohvala slikarstvu i potvrda moći refleksije. Filozofska meditacija o slici nastoji proniknuti u bit slikarstva i naslikanog, a pritom iskazuje svoju vlastitu bit, bit svojeg filozofiranja. A tada i sama slika biva shvaćena i tumačena kao svojevrsna filozofija. Usudio bih se reći, slikarstvo je čak poticaj filozofiranju, jer ako je ono moglo naslikati nevidljivo i predstaviti nepredstavljivo, onda i refleksija može preko granica spoznatljivog. Može od fenomena do noumenona. Mislimo sa slikom, a u samoj slici ideja ima svoje uobličenje: ona je u ritmu djela, u obliku, u horizontu koji slika otvara, u onome što ne vidimo, ali je u slici prisutno. Put ka nevidljivom, transcendenciji i idealnom. Sa slikom vidimo i ono što ne može biti prikazano, baš kao što i riječ ukazuje na neizgovoreno. Sa slikom i u slici možemo vidjeti i ono što na njoj nije, ono čemu nas vodi filozofska imaginacija i refleksija, možemo od konkretnosti slike doći do apstraktne ideje o slikanom, o ritmu, prirodi, osobi, o svemu što oni mogu biti, do svjetonazora i horizonta svega što slika sobom naznačava. Slika je pogled i otvaranje našeg gledanja; s njom vidimo ono što je na njoj i što je prije i poslije slikanog; s njom smo u svijetu. Sa slikom odlazimo iza onoga što vidimo i dolazimo do onoga što možemo misliti i samo naslutiti. Kada uistinu prodiremo u sva značenja naslikanog, odlazimo u naslikano i s njim prema značenjima naslikanog i svijeta u kojem je slika. Sa slikom naš pogled otvara se bîti samog fenomena, kako slikarstva, tako i onoga što je u njemu predstavljeno ili samo naznačeno. Susret sa slikom je susret sa svijetom. Gledanje svijeta. Zato je razumijevanje i tumačenje slike dugo putovanje i složen zadatak.