Image
Cijena: € 0,00

tema broja
TRENDOVI U TRGOVINI UMJETNIČKIM DJELIMA

MARIJANA BOCKOVAC DROŽĐEK

 

Umjetnici i njihova djela su produkti vremena u kojem žive i kulture u kojoj djeluju. Promjene u kontekstu života i rada utječu na umjetnost, kako u povijesti tako i danas. Područje umjetnosti danas je puno širi pojam od onog prije stotinu godina, a u programu kustosa, kolekcionara i ljubitelja umjetnosti uz Pariz, London i New York, postali su nezaobilazni Venecija, Bazel, Miami, Sao Paulo, Istanbul, Shanghaj, Tokio, Sharjah itd. Umjetnici danas postaju nomadi, a ako imaju sreću da mogu izlagati u galerijama koje su prisutne na internacionalnim izložbama i burzama, vrlo brzo postaju globalno poznati, te njihova umjetnost nalazi svoje mjesto u mnogim privatnim i muzejskim kolekcijama širom svijeta. Ono što je Charles Saatchi u devedesetim godinama prošlog stojeća učinio s YBA (Young British Artists) bio je genijalan potez. Kupio je radove gotovo cijele generacije mladih britanskih umjetnika i izložio ih na izložbi Sensation, koju je vidjela publika u Londonu, Berlinu i New Yorku (oko 300 000!). Svi oni postali su globalne zvijezde: Liam Gillick, Sarah Lucas, Damien Hirst, Mat Collishaw, Sam Taylor-Wood, Tracey Emin itd. Koliko ironije ima u samom naslovu izložbe? Kao da je vođeno predviđanjima Guy Deborda koji je još krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća pisao o Društvu spektakla.

Bijenalima i burzama dugo se prigovaralo da u nekoliko tjedana ili mjeseci uzburkaju događanja u dotičnom gradu, a od toga lokalni umjetnici nemaju baš neke koristi, no to se promijenilo: uz izložbe se organizira opširan popratni program (predavanja, radionice itd.), a lokalni galeristi i muzeji prate teme i odabir burzi, pa se tako npr. za vrijeme TEFAF-a u Maastrichtu angažira niz galerija i muzeja, koji u isto vrijeme jako brižljivo planiraju svoj program, kako bi bili atraktivni za tisuće ljubitelja i kolekcionara umjetnosti. Ovaj način planiranja, izlaganja i prodaje mijenja percepciju i doživljaj umjetničkog djela. Za kolege iz struke problem nastaje kada radovi s nekog Bijenala završe u blistavoj mramorom prekrivenoj vili nekog bogatog šeika, a isto to djelo (čitaj: isti „wow factor“) želi imati i drugi, i treći, što prisiljava dotičnog umjetnika da reproducira nešto što je vjerojatno htio napraviti samo jedanput. I galeristi često rade istu stvar, traže od umjetnika da variraju onim radovima koji se prodaju. Jasno je da umjetnici uglavnom nisu sretni s ovim razvojem situacije unutar trgovine umjetnosti, osim što tako ostvaruju financijsku dobit pa se mnogi previše ne bune.     

I u trenutku kad smo pomislili da je to zabrinjavajući trend, pojavio se tzv. NFT Art (Non fungible token), a njegova popularnost i prisutnost sve je veća. Kao veliku prednost ove vrste umjetnosti navodi se instantna prisutnost umjetnika na svjetskoj sceni, što omogućava veću vidljivost na tržištu te lakšu prodaju, pri čemu umjetnik sam može odrediti uvjete prodaje. NFT-ovi potiču razvoj novih formi digitalne i crypto umjetnosti čime se pomiču kreativne granice. Kao negativna strana ovog razvoja navodi se tehnološka kompleksnost, budući da je za izradu NFT-a potrebno znanje tzv. „blockchain“ tehnologije. Ona je za mnoge umjetnike prekomplicirana i preskupa, a i loša je za okoliš (troši puno energije). Isto tako NFT tržište je vrlo spekulativno i nestabilno, što otežava procjenu i održavanje vrijednosti umjetničkog djela. Možda je najneobičnije unutar ovog fenomena virtualni karakter istoga. Za generacije koje odrastaju s pametnim telefonom u ruci to vjerojatno nije problem. Zasigurno je i pandemija Covida 19 zbog koje se ubrzao trend prihvaćanja internetskih izložbi i galerija, pridonijela ovom razvoju. Istovremeno je u „stvarnom svijetu“ i interaktivni element izložbi uzeo maha. No, ovaj trend mijenja iskustvo percepcije djela jer se potiče fizička aktivnost unutar prostora u kojem se ono nalazi. Pritom emocionalni i senzorni doživljaj postaju važniji od racionalnog. Bitno je iskustvo (experience)!

Sve ove promjene imaju utjecaj i na određivanje vrijednosti umjetnosti. Nekad se kroz sistem muzeja i galerija, odnosno kustosa i njihova autoriteta, mogla garantirati kvaliteta umjetničkog djela, što je naravno bilo povezivano s njegovom vrijednošću na tržištu. Danas se npr. digitalna (i ne samo ona) umjetnost (i ne samo umjetnost), promovira i uz pomoć influencera, koji najčešće nisu ljudi iz struke, niti poznavaoci iste. Oni će „lajkati“ neki uradak kao što to rade s modom, nekom slatkom životinjicom ili nečim sličnim. No njihovo djelovanje može podići cijenu čak i nečega što ne bi prošlo kao umjetnost u imalo ozbiljnijoj galeriji. Platforme poput Instagrama, Pinteresta i TikToka koje influenceri koriste imaju ogromnu publiku, tako da su umjetnici, galeristi i muzeji u međuvremenu postali stalni korisnici tih istih socijalnih medija. Tu se vodi borba za naklonost raznorodne publike.

Predvidjeti trend i uopće govoriti o trendu nekako mi se čini suprotno ideji umjetnosti. Razmišlja li umjetnik u svom ateljeu o trendu? Ova tema neizostavno ponovo potiče pitanja poput: Kako definiramo umjetnost, imamo li jasne kriterije za to i čiji je to zadatak?

Voditelji aukcijskih kuća nemaju problema s predviđanjima trendova. Tako se za 2024. godinu očekuje velika potražnja za modernističkim pejzažima u „skandinavskom stilu“, ali i minimalistička geometrijska umjetnost mogla bi imati dobru prođu. Isto tako tzv. „Americana“ postaje sve traženija (novi pop art). Centar tržišta umjetnosti u Europi prebacuje se polako nakon Brexita iz Londona u Pariz. Mnoge internacionalne galerije odlučuju se za kontinent, a istraživanja su pokazala da se i ljubitelji umjetnosti radije i duže zadržavaju u Parizu, nego u Londonu. Pariz je oduvijek bio mjesto umjetnosti, a osim muzeja ondje su smještene vrlo aktivne fondacije, kao što su to na primjer Fondation Cartier pour l’art contemporain i Fondation Louis Vuitton. Svi oni, taj magični trokut: muzejske ustanove, galerije, aukcijske kuće sudjeluju u diktiranju trenda, a time i potražnje i prodaje. Svi oni djeluju internacionalno, tako su se djela iz Cartierove kolekcije izlagala na gotovo svim kontinentima: Radove Damiana Hirsta su pokazivali u Tokiju, sudjelovali su na Trijenalu u Milanu i Filmskom Bijenalu u Veneciji. U Fondaciji Vuitton ove jeseni se može vidjeti retrospektivna izložba Marka Rothka (do 2. 4. 2024.), a prethodile su joj izložbe „dijaloga“: Warhol & Basquiat te Monet & Mitchell, obje u 2023. godini. Paralelno s izložbama, navedeni umjetnici su bili vrlo zastupljeni u aukcijskim kućama, više nego što je uobičajeno. Slikama Joan Mitchell dizala se cijena te su one bile taksirane i prodavane u rasponu od 20 tisuća do 20 milijuna američkih dolara, a Basquiatova slika El gran espectaculo iz 1983. godine prodana je u Christie’su za 69 milijuna američkih dolara!

Usprkos prirodnoj želji da prodaju svoja djela, umjetnici ponekad kritiziraju trgovinu umjetninama, kao što je to učinio Piero Manzoni svojim radom Merda d’artista već 1961. godine. Umjetnik je producirao 90 limenki i svaku je napunio s 30 grama svog izmeta. Nije li ovo prekrasan primjer sarkazma prema razmaženim kolekcionarima, moguće i kritika njihova ukusa? Usprkos tome, 2007. je u Sotheby'su jedan od tih radova bio prodan za 120.000 eura!

Podignuti srednji prst od muranskog stakla, nazvan Studije perspektive Ai Weiweija usmjeren je prema centrima moći, kako političkim i tako i umjetničkim! Može se nabaviti već od 6000 američkih dolara i jedan je od najprodavanijih i cijenom najpristupačnijih radova ovog umjetnika.

Kapitalizam u umjetnosti i moć aukcijskih kuća te visoke cijene umjetnosti, bila je tema izložbe u Muzeju moderne umjetnosti u Alborgu (Danska), u rujnu ove godine. Jedan od radova bio je Take Money and Run (Uzmi novac i bježi), a sastojao se od dva konceptualna slikarska djela tj. praznih slikarskih platana. Za ove radove umjetniku Jensu Haningu muzej je platio oko 84 000 američkih dolara. Prema ugovoru umjetnik je trebao rekonstruirati instalaciju koja se sastojala od novčanica na slikarskim platnima, a koje su predstavljale prosječan godišnji prihod Austrijanaca i Danaca. Na sudskom procesu odlučeno je da umjetnik mora vratiti novac muzeju jer se nije držao ugovora. Direktor ovog muzeja nije pristao na „dosjetku“ umjetnika. U idealnom društvu spektakla sve ovo bila bi dobra šala, koja bi se još bolje prodala, poput Banksyjeve Djevojčice s balonom koja je zapravo uništena na aukciji, a time joj se (apsurdno!) još i digla cijena. Na toj aukciji 2008. godine bila je prodana za 1 370 000 američkih dolara, a već sljedeći dan je njena vrijednost bila procijenjena na 2 milijuna američkih dolara. S distance izgleda da je umjetnik zadnji koji može spriječiti ono što se događa s njegovim radovima na aukcijama što se cijene tiče, ali ih može uništiti kako ne bi imale nikakvu vrijednost (ako je to bila intencija!?). No gle paradoksa: dogodilo se upravo suprotno!

Aukcijske kuće, muzejske ustanove, kolekcionari i opća publika imaju veliki utjecaj u odluci o tome koliko radovi nekog umjetnika vrijede. Ako na to pitanje sad ne možete odgovoriti, pričekajte, vrijeme će pokazati. Sretno svima!

*Ovaj tekst djelomično je inspiriran tekstovima iz knjige Who’s afraid of Contemporary art?(Tko se boji suvremene umjetnosti?), Kyung An & Jessica Cerasi, Thames & Hudson, 2017.

 

Fotogalerija
Image
MLADEN STILINOVIĆ ČUJEM KAKO GOVORE O SMRTI UMJETNOSTI, SMRT UMJETNOSTI JE SMRT UMJETNIKA, MENE NETKO HOĆE UBITI, UPOMOĆ, 1977.
Boris Cvjetanović Ljubaznošću Branke Stipančić
Image
TEFAF 2014 Europski sajam likovne umjetnosti Maastricht, Nizozemska Pogled na starogrčke i rimske skulpture na prodaju
Image
BOJAN ŠUMONJA HERE WE ARE, JEBIGA, 2020. ulje na lanu 150 x 120 cm


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026