RAZGOVARALA: NEVENKA ŠARČEVIĆ
Razmatranje aktualnih trendova i tendencija koje može približiti stanje umjetnosti danas, shvatiti koje su pojave kratkotrajne i prolazne, a koje imaju trajnije vrijednosti, moguće je u dijalogu, s poviješću, literaturom, ali i susretu sa svijetom umjetnosti u kojem živimo. Stoga, da ne ostane isključivo na esejističkom pristupu, temu broja vrijedilo je razmotriti i kroz razgovor i tako približiti kroz individualna kritička zapažanja likovnih kritičara Vinka Srhoja i Marka Goluba te kustosice Valentine Radoš. Oni donose svoje poglede o kontekstu aktualnih trendova umjetničkih, kustoskih i teorijskih praksa, o velikim umjetničkim smotrama koje plasiraju trendove, o odnosu teorije i umjetničkog djela, o mijeni konvencionalnih relacija kritike i umjetnosti, o nužnosti kontinuiranog praćenja pojava, ali i o drugim temama. Ovakvu temu teško je predstaviti sveobuhvatno, no to i nije namjera, nego barem na nju ukazati, u nekoliko elementarnih pitanja.
VINKO SRHOJ // INTERESNI ZAOKRET ODNOSA KUSTOSA I KRITIČARA
„Što s današnjom situacijom kada se teorija zamrsila s djelom u tolikoj mjeri da ne znamo gdje jedno završava a drugo počinje?”
Što čine prakse koje pokazuju da teme i obrazloženja tema koji su u trendu, kako kustoskog koncepta, tako i teoretizirajućeg odnosa prema djelu, katkada bivaju važniji od samoga djela?
Još u modernizmu, a pogotovu u postmoderni postoji ono što teorija naziva simulacionistička kritička metoda (Marcelin Pleynet, Victor Burgin, Jean-François Lyotard, Slavoj Žižek…), koja smatra da umjetničko i teorijsko ne treba odvajati, da su oni kroz suvremenu praksu umjetnosti i tako postali nedjeljivi. To je ono prisno druženje umjetnosti i kritičko-teorijskog još u trenutku nastajanja umjetničkog djela. Ili, kako je to dobro dijagnosticirao Miško Šuvaković, dolazi do familijariziranja kroz neposrednu suradnju umjetnika, kritičara, galerista, kustosa, kolekcionara, koji zajedničkim snagama formiraju svijet umjetnosti i daju tim udruženim djelovanjem umjetničkom djelu fizionomiju. Djelo tako prvi put u povijesti (ako izuzmemo svijet uvjetovanih narudžbi) postaje nekom vrstom kolektivnog uratka. I što je još zanimljivije, nestaju antagonizmi između umjetnika i kritičara, djela i refleksije o njemu, što u konačnici dovodi do nestajanja zasebnih entiteta nekada suprotstavljenih, a sada međuzavisnih. Zato ne čudi da često u prvi plan iskaču teme, kustoski koncepti, a da djela bivaju njihovim ilustracijama, vizualnim potporama. Tu se ponavlja situacija koja je bila vidljiva još početkom 20. stoljeća i heidelberškom profesoru Fritzu Burgeru koji je iz dotadašnje prakse umjetnosti ustvrdio da smo svi odgajani povijesno a ne umjetnički, da se zadovoljavamo razvrstavanjem i smještanjem po stilu, i da nam vrijednosni sudovi s umjetničkim djelom po sebi imaju malo veze. Kako mu je u nekrologu napisao Oskar Lang bio je prvi koji je u povijesti umjetnosti „zanemario riječ povijest a naglašavao riječ umjetnost.“ U postmoderni stvar se ponovno obrnula, praksa reterirala, pa je punjenje iz rezervoara teorije, odnosno povijesnosti, postalo jednako važno ako ne i važnije od artefakta o kojemu se tobož govori. Još je i Giovanni Morelli usred 19. stoljeća govorio da bismo trebali proučavati sama djela više nego papirnate dokumente, i da dokumenti vrijede samo u rukama onih koji mogu razumjeti i protumačiti djela i bez njih. A njegov suvremenik Konrad Fiedler o piscima o umjetnosti govori kao o onima koji govore o obilježjima i odnosima koji nisu primarno umjetnički, i u principu ne govore što je tu umjetničko, niti to razumijevanje. unaprjeđuju. Ali što s današnjom situacijom kada te dihotomije disciplina nema, kada se teorija zamrsila s djelom u tolikoj mjeri da ne znamo gdje jedno završava a drugo počinje. Pitanje je naravno retoričko. Ponekad imamo toliko nadrastanje teorijske komponente djela nad onom oblikovnom (ako je oblikovanje još i prisutno kao control object njegove pojavnosti) da se možemo složiti s jednim kritičarom koji uočavajući napredovanje izvanslikovne naracije kaže „da je raskorak između filozofske i teorijske dimenzije i banalnosti samog rezultata toliko velik da se djelo čini apsurdnim“. Kao da se djelo povuklo pred naletom refleksije o sebi samom, a teorijski diskurs sada ga uzima za povod da bi izgradio svoju supremnu poziciju kojoj umjetničko postaje inicijalni dodatak, bez kojega kao da se i može.
Nameće se pitanje imaju li i kakve veze aktualni trendovi s umjetnošću. Gdje su analogije? Jesu li izložbe poput Venecijanskog bijenala i kaselske Documente, ili domaćih Trijenala kiparstva i Bijenala slikarstva, ogledalo vremena ili samo ogledalo trendova i koncepcija?
Ovo posljednje sve više. S nastupanjem postmoderne krajem sedamdesetih, uloga kustosa, selektora, galerista i kritičara postaje dominantna do te mjere da se može reći kako oni stvaraju svijet umjetnosti, osmišljavaju trendove, obilaze zemaljsku kuglu ne da bi otkrivali umjetnost nego da bi je adoptirali i prilagodili konceptu koji stvaraju. Ogledan je primjer Olivina transavangarda (ali i američki new image i bad painting, njemački Neue Wilde, francuska slobodna figuracija, anakronizam, novi barok) koju nisu osmislili umjetnici nego je nastala idejom kritičara Achillea Bonita Olive. Ali uz početnu homogenizaciju postmoderne, s vremenom korzet trenda kao da labavi, a Babilon jezika i umjetničkih narječja provaljuje na scenu velikih svjetskih izložbi. Zoran primjer odigrao se na 48. venecijanskom bijenalu 1999. godine gdje je tadašnji selektor Harald Szeemann raskrilio sva vrata izložbe, pripuštajući stare i mlade, neafirmirane i slavne, Europljane i Kineze (do tada u tolikom broju neviđenom na nekoj europskoj izložbi). Tada je Szeemann definitivno odustao od svake želje za sintezom ili registriranjem dominantnog trenda za kraj stoljeća. I kao da je odzvonilo onoj ideji o „lutajućem kustosu“ koji okupljajući rasuti umjetnički materijal stvara povijest umjetnosti. Otvarajući sva vrata švicarski kritičar nije ni trebao spominjati da temom Otvoreno svugdje (uzgred i tema ovogodišnjeg Bijenala Stranci posvuda u sličnom je egalitarnom tonu), želi ukinuti ograničenja umjetnika po spolu, dobi, nacionalnosti, kulturnom kontekstu, afirmiranosti i anonimnosti, jer je sve to već tih godina i prisutno i s manje ili više uspjeha testirano na svjetskim izložbama. Ako i nema velikih trendova za kraj jednoga i početak drugoga stoljeća i ako ne treba očekivati ništa spektakularno što bi kao kuriozitet trajalo više od dvije godine, ako i sveprisutni Kinezi te posljednje godine jednoga stoljeća i tisućljeća na sljedećem Bijenalu nisu ni imali neku znatniju ulogu, umornom Szeemanu preostaje tek da poruči kako je „kraj stoljeća vrijeme mladih umjetnika i žena umjetnica“ (budućnost će mu dati za pravo upravo na zadnjem „ženskom“ Bijenalu Mlijeko snova izbornice Cecilije Alemanni). Ima doduše u toj Szeemannovoj koncepciji koja govori o Bijenalu kao privremenoj i prolaznoj izložbi u kojoj uživamo dok traje, malo previše umornog relativizma koji nikakva mladost ni ženskost ne mogu izliječiti. Čudno zvuči i selektorovo isticanje jednoga kineskog slikara koji je u socrealističkoj maniri naslikao dječaka kako pokunjeno sluša prijekore oca zbog toga što je u nekom muzeju razbio slavno Duchampovo Veliko staklo. Szeemannu je zgodno što je upravo Kinez uništio to djelo, jer bismo očekivali da to, valjda, učini zasićeni zapadnjak koji je svjedokom da se na Zapadu dnevno tiskaju do tri publikacije o kultnome majstoru ready-madea. Slikar Wang Xingwei, međutim, nije destruirao Duchampovo nasljeđe umjetničkim protuprijedlogom, nego je u maniri bez stila, kako i inače slikaju kineski novo-stari realisti, ispričao priču o tome što kineski umjetnik misli o djelu poput Duchampova koje na sebi ima naprslinu. Takvo djelo, podrugljivo poručuje Xingwei, treba do kraja razbiti, a taj će posao najbolje (bez grižnje savjesti) obaviti dijete koje o umjetnosti misli što i njegov otac/slikar koji ga na slici kori tek reda radi, kao da je razbio sobni prozor. U pozadini kao čuvar izložbe Duchampovih radova sjedi Rich-ard Hamilton, taj najentuzijastičniji duchampovac među pop-artistima, koji gestom staračke nemoći jedva uspijeva reagirati, pa sve zajedno izgleda, eto, kao dječji nestašluk a ne destrukcija ikoničkog djela avangardne umjetnosti. Zapadna umjetnost na umoru na koncu je u rukama dječaka kojemu je i tako otpočetka car gol, a Duchampova Nevjesta samo komad stakla u ovoj Xingweijevoj cinično realističnoj interpretaciji. Naravno, kineski umjetnik sklon ironičnim persiflažama zapadne umjetnosti, iako mu je ona referentno mjesto vlastite ikonike, zapravo više govori o suvremenom nihilizmu gdje nema svetinja, remek-djela prošlosti tek su komadi koji u dječjoj igri koja je postala i navadom odraslih, lako mogu pasti s postamenta i tako biti detronizirani a da to starac Hamilton, posljednji nemoćni čuvar tradicije u poodmakloj dobi zapadne umjetnosti i tako ne može spriječiti. Uostalom proizvedena Duchampova naprslina je jednom morala i stvarno prsnuti.