IVE ŠIMAT BANOV
Fotografije: ROBERT KOŽIĆ, PATRICK A. MACKIE, HYPPOLYTE, ANTE BARABA MIŠ
Treba modernizirati spomenik u skladu s vremenom često se čuje iz zabrinute modernističke glave koja učestalo govori „o napretku“ i „izrazu vremena“. Treba raditi u duhu svojega vremena – glasi kategorički imperativ zagovornika suvremenosti. Ali nitko se ne pita ima li u ovome vremenu uopće ikakva duha i ako ga ima – koje je kvalitete
Bilo kako bilo, figurativni spomenik po mišljenju modernističke glave nije moguć, recimo, u Hrvatskoj, premda je posve moguć u „zaostaloj“ Francuskoj ili Engleskoj. On je ovdje stvar prošlosti, a svi Marleyi, Presleyi, Mandele nisu nikakva umjetnost što je, moguće, i točno. Eto, Amerika i Francuska podižu i dan-danas figurativne spomenike. Cilj spomenika tamo nije (kao ovdje) biti Umjetnost nego Bob Marley, Rooswelt, David Bowie. Njegovi su ciljevi i doslovniji ili prizemniji; primjerice, učiniti vidljivom osobu koja će, kao svaka osoba u materijalnom smislu, jednom biti prah smrtnosti. Stoga smrtno tijelo odliti u broncu čin je koji stremi trajanju. Da nije tako tko bi vidio Apoksiomena u Lošinju!? I to je neka vječnost. U bronci i kamenu.
Izgleda da je Hrvatska uvijek naprednija od ostatka svijeta. Čak i unutar ove današnje neobarokne raskoši i vremena bez stilskog oslonca u kojemu je sve moguće i sve dopušteno, u Hrvatskoj se još uvijek govori „ne“ figurativnom spomeniku; premda, što se više govori „ne“ to je sve više „da“ retardiranom akademizmu i amaterskim naivističkim figurativnim tricama i kučinama.
Priča o smrti figurativnih spomenika naslušali smo se, premda stvari ne idu danas u prilog toj priči. Eto, Rembrandtov spomenik u lijevanom željezu na njegovom trgu u Amsterdamu (rad kipara Louisa Royera, „Canovae Nizozemske“), napravljen 1852., dobio je brojne brončane skulpture likova s njegove Noćne straže ruskih autora Mikhaila Dronova i Alexandera Taratynova što čini prostornu ekspresiju te konceptualno i sinergijski kompleksnije djelo. Dakle, dvojica su ruskih umjetnika napravili 21 figuru i psa veću od prirodne veličine, udahnuli dvodimenzionalnim likovima sa slike trodimenzionalni život u prostoru. Skulpture su, eto, napravljene početkom 21. stoljeća, ima ih sva sila posvuda, pa su vijesti o smrti figurativnoga spomenika ne samo netočne, nego i lažne.
A što ćemo s doslovnošću Davida Cernyja, češkoga umjetnika, koja pokazuje sovjetski tenk (Pink Soviet Tank, 1991) u roza boji? Inače, Cerny je postao gradski kipar Praga (slično kao i Jakov Brdar Ljubljane) kojemu je provociranje i šokiranje dnevna zadaća. Pa i sam se S. Freud jednom rukom drži za šipku nad bezdanom (Hanging out, 1997.), ukazujući na status intelektualaca i velikih ljudi koji su permanentno na rubu očajanja, slave i samoubojstva. Freud, eto, visi na nekoj štangi, mlada je dama propala u novčanik ili u potrošačku torbu, zlatno je tele izloženo u Kauflandu i našega T. Matijevića. Ili što ćemo sa skulpturom u dvorištu Galerije Futura u Smichovu u Češkoj (Brown-nosers) - s gigantskom figurom s dvije velike noge i stražnjicom do koje vode ljestve po kojima se penje čovjek i kroz otvore „na stražnjici“ vidi kratki film u kojemu se predsjednik Češke Vaclav Klaus i rektor Nacionalne Galerije međusobno hrane.
Ili, što je s tolikim spomenicima Johnu Lennonu čiji su čovjekoljubivi stihovi u pjesni Imagine potaknuli rađanje mnogobrojnih spomenika diljem svijeta, a na Kubi i cijeli Park s njegovim imenom? Jesu li svi ti figurativni spomenici redom zaostali za svojim vremenom? Je li riječ o provincijama poput Liverpoola u Engleskoj, SAD-u, Španjolskoj, Islandu, Češkoj… Figure koje kao John Lennon sjede na klupama možemo naći na svim krajevima svijeta. Uzmimo samo brojne spomenike Marku Twaineu. Je li to velika umjetnost? Je li to uopće umjetnost? A o Another Place Antonyja Gormleya zajedno s njegovih 100 željeznih figura koje gledaju prema moru na plaži Crosby sjeverno od Liverpoola u Engleskoj, možemo samo sanjati.
Ima tu nekoliko nadobudnih i pametnih pitanja:
1) Ima li u suvremenom gradu (još uvijek) mjesta za klasični spomenik?
To se retorički pitaju i kolege, sugerirajući odgovor koji je, dakako, niječan. Ali mi iznovice tvrdimo: IMA. Klasični spomenik je potreban danas više nego ikada! Jer od vremena kada je L. Mumford (1938. godine!) proglasio smrt spomenika („mumifikacija prošlosti“) dogodilo se štošta. Primjerice, izumro je zanat. S druge strane, mislim - uostalom kao i Keneth Clark - da se čovjek u „zadnjih 2000 godina nije promijenio“ koliko se promijenio svijet ili, bolje rečeno, koliko su tehničke znanosti prerasle čovjeka i naposljetku postale u ovoj „integralnoj stvarnosti“ (Baudrillard) njegovi gospodari. Uostalom, „budućnost imaju oni koji se najdublje sjećaju prošlosti“ – kaže Nietzsche.
2) Može li figuracija govoriti o besmrtnosti?
Sjetimo se apstraktne egipatske figurativne skulpture, Marinija ili Lehmbrucka. Da o Balzacu i ne govorimo. To je opjevani slučaj kako svi podaci o tijelu, gojaznosti primjerice, mogu pomoći besmrtnosti. Ili uzmimo našu slavnu kiparsku heroinu Mariju Ujević Galetović i njezina Krležu. Nju nije zanimao samo pisac, pjesnik ili lik znan iz knjiga i enciklopedija, nego Krleža u ukupnosti svoje pojave; domećemo, i fizičke pojave. Sve se počinje gledati s te fiziomorfne strane u kojoj će opažaji tjelesnoga voditi prema drugim nematerijalnim opažajima. I premda se suptilnost i dubina duha rijetko povezuje s teškim tijelom i premda toj slici više odgovara neki pustinjački istanjen lik poput gladnoga klasa (uzmimo Nazora Stjepana Gračana), evo i duha koji osvane u ovako glomaznome tijelu. Napisao sam „napor da se zanemari tijelo u ime duha ukida i kiparstvo“. Teleološki zaoštreno gledajući, to zanemarivanja tijela i tjelesnosti, kao i uvjerenje da smrtno tijelo ne može govoriti o besmrtnoj duši i duhu, samo je priča koju njeguju pretenciozni duhovi. Premda se plemenitost duha rijetko povezuje s glomaznim i teškim tijelom i premda se tu pojačava kartezijanska rasprava o sukobu tijela i duha, to je uvijek ona Rodinova ili Balzacova „kućna haljina“ ili „šlafrok“ i sva Kalvarija koju prolazi veliki kipar.
Riskirajući da me se nazove nadmenim, reći ću da kada slušam zahtjeve da se spomenici danas u odnosu na jučer trebaju podizati u duhu „progresivnih umjetničkih tendencija“, onda znam da spomenika ili uopće neće biti (što je bolje) ili će ga biti na najgori mogući način. A najsmješniji su mi oni koji tvrde da je „klasična forma spomenika nadiđena“. Od toga u suvremenom svijetu, na kojega se pozivaju, nema ništa jer domaćice sjede na klupama Dublina i brončani ljudi na ulici druže se s drugim ljudima. Nitko vani ne traži veliku umjetnost? Nju je zakrilio Smisao koji je osnažen pismenim oblikom stvorenoga.
Stoga se bavimo i idejama i praksom široko raširenih spomenika koji se kreću između fizičke sličnosti i dokumentarističke podudarnosti (većina spomenika koji se neopravdano, u ime „kreacije“ podcjenjuju ) s jedne, i precijenjenih spomenika s „viškom intelekta“ i elitističke nerazumljivosti (u manjini) oslonjene na modernistički jezik i njegovu posnu i nemrsnu baštinu koju oni (kao tobože) čuvaju, s druge strane. To ima smisla samo u sredini koja se kreće unutar retardiranog realizma i dokumentarističkih i mitomanskih preludiranja s jedne, i modernističkoga esperanta i zapravo uzvišenijega kolonijalizma svijesti, a sve u strahu da će netko nekoga nazvati zaostalim, s druge strane.
Jeftini modernistički oblik univerzalni je aspirin i nije drugo nego znak lažne nadmoći intelektualnog imperijalizma. To je ploča iz Odiseje u svemiru 2001 koja još nije zadovoljavajuće protumačena, a sumnjam da će biti do kraja i protumačena. A spekulativnu intelektualnu odjeću pod krinkom umjetnosti ili spomenika nije teško „prodati“. Staviš kocku pa se ti misli. Staviš obelisk, pa ti mozgaj. Nasadiš stožac na neku uzvisinu pa se ti (i misaono) penji kako znaš!
Treba li spomenik biti umjetnost? Ne treba.
Treba li spomenik biti moderna umjetnost? Moguće, ali jako teško, ma koliko se trsio.
Entropija, propast ili pak žilavost modernizma
Pola stoljeća kasnije, danas živjeti na modernističkom mitu puko je parazitiranje. Puno je primjera modernističkih rješenja koja su u Hrvatskoj još uvijek žilava, posebice u rješenjima i projektima arhitekata (arhivolti, kocke, minimalističke i primarne forme). Modernistička entropija s tolikim ponavljanjima i neumoljivošću entropije, odavno je naviještena.
S druge strane, tupa spomenička doslovnost, obožavanje simbola, amblema, znakova plemena, narativno i inventarsko preludiranje - prezreno je. Tu forma jača, a duh nesumnjivo slabi, rekao bi Bukowski. Tu je senzibilitet nužno oštećen. Ali sada, s modernističkim spomenikom higijenski ispranim i čistim poput neke okupane djevice, mi smo u samome srcu „pametovanja“ o kojemu govori Adorno. A kako je hipertrofija intelekta uronjena u oblike ljudskoga života i zajedništva uzela mjesto osjetilnim i asocijativnim mogućnostima, otvorio se prostor jednako žilavoj drugoj moći. Da bi u kocki, primjerice, prepoznao čovjekovu žrtvu treba sve znati o kocki, proučiti Parmenida i Pejakovića, i sagledati uzduž i poprijeko sva njezina duboka i plitka značenja!
Zaključujemo da je bolje imati pismeni oblik doslovnosti i „razumljivosti“, nego sadržaj koji je stradao od „modernističke“ forme i učinio je pretencioznom ljušturom u kojoj ne stanuje nitko. Stoga je, uz zahtjev za pismenošću, moguće, bolje biti doslovan, dokumentaran, nego intelektualno pretenciozan, sklon spekulativnom veslanju i prebacivanju žednih preko vode, a da nitko ne vidi ni vodu, ni korist veslanja. Tako proizvodnja viška (simboli, amblemi, znakovi, grbovi…) s jedne, i proizvodnja manjka (modernistička forma puna apstraktne općenitosti i „apsolutnoga“) stvara ili banalnu razumljivost „od prve“ i lijenost oka i duha ili ekskluzivnu mentalnu izmišljotinu – samo za odabrane.
Modernistički oblik danas se umišlja nekim oblikom utočišta i savršena modela, ali mogle bi to lako biti luđačke košuljice s aparatima „teorijskoga vodstva“. Stoga objašnjenja pripadaju autorima i uskom krugu oko njih. Ti vlasnici objašnjenja ne mare više ni za pojednostavljenje jezika kakvu zna moderna umjetnost i njezina ostavština. To su sada gotovo esperantski serijska nizanja istoga ili sličnoga. To je zapravo serijska gramatika. Upala u novu doslovnost koja je ravna onoj retoričkoj i doslovnoj, upala je i u terminalnu fazu ispražnjelih značenja modernističke forme na kojoj se usprkos glatke i svijetle površine naziru znakovi bolesti. I premda je odavno uočena korozija modernizma, na rubovima i u provinciji to je još uvijek sasvim dobra posteljica za lijep i ugodan san o „naprednosti“ i izdvojenosti. Modernisti misle da je modernističko nasljeđe nepotrošivo. Da ne stare ni oni, ni modernizam. Oni ne vide da je entropija pa i entropija modernizma uzela maha, bolje rečeno svjedočimo odavno smrti modernizma. Neosporno, pred nekim modernističkim spomenikom mi smo majmunolika bića okupljena oko megalita u Cubrickovoj Odiseji u svemiru. Premda se možemo praviti kustosima i prosvijećenim vodičima i dioničarima toga Apsoluta, sa svakim sličnim i novim spomenikom iznovice smo (jer smo napredni) ritualni majmuni okupljeni oko ploče u Odiseji u svemiru, s kojom - nakon početnoga straha, stavljajući ruku na ploču modernističke ispranosti - sjajno glumimo prisnost, ne shvaćajući da je naš strah bio dragocjeniji od mira kojega smo tobože našli. Definicija znači kraj. Razumjeti djelo u potpunosti znači, moguće, i kraj umjetnosti.
U novije vrijeme „osvanuli su misteriozni“ metalni monoliti, najprije onaj u Utahu, potom i u nekoliko europskih zemalja, najnovija i uz rijeku u Torontu u Kanadi, a prije u Vancouveru, Winnipengu, a ranije još i u Rumunjskoj, Poljskoj, Nizozemskoj ili na plaži otoka Wright u Engleskoj. To čudnovato sijanje megalita pripisuje se grupi The Most Famous Artist sa sjedištem u Novom Meksiku (no oni priznaju samo ploču u Utahu, ali ne i drugdje). Stvar je očito zarazna. Moguće i ironična. Nagon da se postavi nepotrebna i prazna stvar umjesto „retardirane“ i doslovne, jednaka je nevolja i nesreća. Jer jednako: čemu brbljarije i čemu askeza?
Ova postmoderna siromašna raskoš, bujanje pojmovnika i oblika, pjenušava strast za čistoćom i „apsolutom“, sada je izašla na čistinu. Ni u jednoj koži nije lako, premda se i jednima i drugima ovo činilo kraljevstvom nebeskim. Prvo je bilo zatočeno konzervativno u domaćem zatočeništvu, živeći u katakombama primitivnoga sloja pučke pobožnosti s nevinošću kao i one izvezene kuhinjske krpe koje hvale domaćicu i njezin ručak koji joj nije zagorio, a napredno pod širokim enigmatskim i emigrantskim stjegovima. Onda dolaze domaći prosvjetitelji govoreći „tako se danas radi“ ili „tako se to u bijelome svijetu radi“. Ali i u šutljivoj i u brbljivoj formi vlada ista zapuštenost, odnosno nehaj prema djelu samome. Konzervativno je bez rizika. Staviš šahovnicu, znak, amblem, ispleteš košaricu s voćem i lik cigančice i njezine potoke suza i sve je tu. Ne ostavlja se ništa drugome. Novo je bez rizika. Tvorci apsoluta, i Molosi Apstrakcije, askeze i čistoće do praznine, u krađi su zatečena majmunolika bića iz Odiseje koji nakon što su dotakli uspravljenu ploču, odmiču se u svoju akademsku sterilnu sobu u kojoj komuniciraju samo sa Savršenstvom. Jedino je hvalevrijedno u tome samo to što na neki način ne postoji „autor“. On je transcendentiran u djelo. Ostaje istodobno i izvan i unutar svega - osim izvan vlastite oholosti. Neuki i ambiciozni naivac zaklonio se šahovnicom i stijegom domoljublja, natovario pleternom ornamentikom da mu se ne vidi glava ni čuperak kose, stenje pod teretom od stoljeća sedmoga, dok drugi pod stijegom globalističkoga esperantizma sije božanstvo nejasnoće koje, ukoliko ima sljedbenike, prelazi u mistifikacije i nijemu prazninu. No ako ništa drugo, u tišini i u toj pustinji se, za razliku od prvoga koji je sve zatrpao, ipak krije više mogućnosti. Onaj prvi djeluje iz „Hlebina“. Budi samilost. Modernist brani široke vrijednosti. Samo, gdje su oni? One?
Doista, u veće besmislice spada pitanje „je li figurativni spomenik danas moguć“? Kao da je danas bogznašto dobro ili bolje u odnosu na jučer. Pred Mumfordovim zidom stvari stoje ovako: „Ideja modernoga spomenika istinska je terminološka kontradikcija. Ako je nešto spomenik onda nije moderno, a ako je moderno, onda nikako ne može biti spomenik“. Spomenik i moderna umjetnost ne bi dakle mogle ići zajedno. To su dvije odvojene stvari. Stoga su grčevite potrage za modernim u spomeniku uzaludne, a sve rasprave o osuvremenjivanju spomenika i o nemogućnosti „klasičnoga spomenika u suvremenom svijetu“ padaju u tu Mumfordovu vodu. Pred Adornovim zidom stvari stoje ovako: „U odnosu na užase rata, svako proizvođenje ljepote ukazuje se kao čin barbarizma“. O „tragičnoj umjetnosti“, onoj koja je „iza smrti“, neki smatraju da to može biti i umjetnička forma koja je onda „jedna vrsta teodiceje“ koja „predstavlja simboličku pobjedu nad užasima njezina sadržaja“ (Eagleton). Ipak, više smo na strani Theodora Adorna koji se buni protiv „estetske stilizacije“ kao načina „pronalaženja nekakvoga značenja u čovjekovu užasu“. Prema njegovom mišljenu, „na taj se način nešto oduzima samoj patnji, pa u skladu s time nanosi nepravda žrtvama“ (Th. Adorno, Noten zur Literatur /Frankfurt am Main, 1974). Stvarati ljepotu na temelju zla, užas pretvarati u ljepotu, znači gotovo rugati se.
A kako dalje? Spomenik može bez umjetnosti jer njegovo značenje i bez umjetnosti nužno ne propada. On i bez ovih modernističkih Moloha apstrakcije - kako bi rekao Nietzsche - i svih fabulatora i sitničavaca izvan doslovnosti, može imati smisla. Nebesa umjetnosti i rješenja koja „pobjeđuju“ vrijeme, ostaju sumnjiva. Sumnjivija od figure u kamenu ili u bronci. Trajnost je donekle i pitanje materije, zar ne? Spustiti se na zanatsku i pismenu zemlju dobro je rješenje. Tražiti Smisao, a ne Umjetnost isto tako. A ako se susretnu umjetnost i smisao – nitko sretniji!