RAZGOVARALA: LORENA ŠIMIĆ
FOTOGRAFIJE: BORIS LJUBIČIĆ
Smatram da je umjetnost izgubila svoju ulogu te se zapravo pretače u dizajn, što se još uvijek ne vidi na našem području. Dizajn duhovito djeluje iz drugog plana što mene kao dizajnera potiče u radu.
U Galeriji hrvatskog dizajnerskog društva održana je izložba Slike vremena – dizajn i politika na kojoj su predstavljeni radovi nastali od ranih sedamdesetih do danas dizajnera Borisa Ljubičića, a u suradnji s kustosom Markom Golubom. Riječ je o četvrtoj izložbi u nizu koja se bavi politički orijentiranim radovima dizajnera koji je, moglo bi se reći, formirao vizualni identitet suvremene Hrvatske. Ovaj dobitnik brojnih prestižnih međunarodnih nagrada, poput Media save art award (ICCROM/UNESCO, 1991.), Red dot,, Graphis NY, realizirao je radove u više područja dizajna. Osim što je dizajnirao loga važnih institucija i organizacija poput onih za HRT, Hrvatsku turističku zajednicu, MDC, Ministarstvo kulture i medija RH, i 8. mediteranske igre, osnovao je i vlastiti Studio international te pokrenuo inicijativu za oblikovanje našeg kontinenta EUROPA 2020. Ljubičićev opus ne obuhvaća samo vizualne identitete i logotipe, što su prepoznale i međunarodne stručne publikacije koje obrađuju tematiku povijesti i aktualnog dizajna u svijetu. On u nekolicini radova pokazuje odmjerenost, afinitet za satiričko, a ponekad i umijeće provokativnog propitivanja medija, društva i politike odnosno aktualnih političkih zbivanja.
U ovom broju Konture jedan od naglasaka jest i na temi originalnosti i umjetnosti, možete li približiti svoje viđenje, kako kroz primjere povijesti umjetnosti, slikarstva ili pak dizajna, tako i kroz naš lokalni kontekst? Kako njegujemo originalnost? Što po Vama neko djelo mora imati da bi bilo originalno? Što je originalno u današnjem svijetu dizajna? Gdje originalnost najviše prepoznajete?
Prema mojem mišljenju, originalnost počiva na polazišnoj točki neke teme. Za originalnost rada važno je raditi radove koji ostaju, koji nisu „vremenski definirani“ pa čak da idu i nešto ispred svog vremena. Originalnim radovima smatram one koji nemaju stilsku sliku već se jednostavno razlikuju i neočekivani su. Karakteristika rada za koji mogu reći da je originalan jest da ima neku vrstu pomaka te da ranije nije već nešto slično realizirano. Kada je riječ o dizajnu, internet je napravio svoje što se originalnosti tiče. Hrvati su se uputili istom rijekom kao i svi drugi, izgubio se hrvatski dizajn te je postao samo dizajn u Hrvatskoj. Isto se nije dogodilo kod drugih i zemalja, mi imamo svoju novu državu i bi bio red da suvremeno dizajniramo. U svom dizajnu, temom koju radim, koristim šire mišljenje, što podrazumijeva da ono nije samo moje. Podižem ga na određenu razinu koja se civilizacijski pomiče u odnosu na problem, recimo plakat Krvatska. Što se tiče same umjetnosti koliko vidim, u hrvatskoj možda ne pokušavamo imitirati ali pronalazimo sličan kut viđenja nekog problema kao ostatak svijeta. Sada je aktualna figuracija pa postoji nekoliko autora koji ulaze u to na specifičan način. Kroz povijest, razni umjetnički stilovi donijeli su mnogo izuzetnih i originalnih umjetničkih djela, ipak kao i mnogi smatram da je Maljevičev Crni kvadrat na bijelom polju možda zadnje pravo djelo uopće.
Kako vas je put u karijeri vodio i kako to da ste se ipak posvetili području dizajna, s obzirom na to da ste završili studij slikarstva na Likovnoj akademiji? Što je to dizajn, kako biste ga vi definirali?
Kao student bio sam na Likovnoj akademiji poznat kao izuzetno uspješan, no shvatio sam kada sam diplomirao da kistom ne mogu promijeniti svijet. Smatram da je umjetnost izgubila svoju ulogu te se zapravo pretače u dizajn, što se još uvijek ne vidi na našem području. Dizajn duhovito djeluje iz drugog plana što mene kao dizajnera potiče u radu. Kada govorimo o definiciji, važno je napomenuti da se dizajn kreira za korisnika kao onoga tko će proizvod kupiti, a ne naručitelja. Koncipirao sam definiciju hrvatskog dizajna kao neku vrstu aksioma koji glasi ovako: Hrvatsko je različito, Hrvatsko je dobro, Hrvatsko je lijepo, Hrvatsko je svjetsko i Hrvatsko je Hrvatsko!
Jedan od prvih značajnih projekata koji ste napravili bio je vizualni identitet VIII. Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine. Kako je došlo do te suradnje?
Prijavio sam se na natječaj čije su propozicije bile napraviti simbol za igre koji se temeljio na tri pravilna kruga posuđena iz olimpijskog znaka. Zaključio sam kako Mediteran ima svoju kulturu, povijest i civilizaciju, stoga sam krugove napravio plavima te ih uronio u more kako bi zaista bili mediteranski. Moja ideja prema propozicijama nije bilo dozvoljena, na kraju je natječaj završio tako da ga nitko nije dobio. Na novi natječaj slao sam isti dizajn te sam dobio drugu nagradu. Ipak utvrđeno je kako je dizajn koji je dobio prvu nagradu bio plagijat, stoga je natječaj ponovo poništen. Na trećem natječaju ponovo sam prijavio isti rad iako to nije bilo dozvoljeno te sam na kraju pobijedio na natječaju. Zapravo se radi o tome da sam ozbiljno narušio propozicije, no moja teza je bila da sam ih produbio. To je pomak u procesu i gledanju na problem o kojemu sam već govorio u kontekstu originalnosti.
Premda nerijetko koristite nacionalne znakove, simbole poput heraldike, pri tome ne upadate u zamku kiča, nego je vaš dizajn odmjeren i vizualno rječit. Stoga me zanima, čime se pri tome vodite? Kako stvarate dizajn? Kako teče vaš proces od ideje do realizacije? Što smatrate važnim?
Stvaranje dizajna polazi od ideje, svakako je važno u potpunosti se suživjeti s projektom te ne odustati od njegovog izvođenja bez obzira na probleme koji se mogu naći putem natječaja ili prezentacije naručitelju. Ono što zapravo želim reći jest da trebate biti sigurni u svoju ideju. O procesu stvaranja dizajna mogu govoriti na primjeru znaka koji sam radio za Prvenstvo Europe u atletici koje se odvijalo u Splitu 1990. godine. Znak nosi dvije neizbježne, unaprijed određene asocijacije, a to su galeb i more. Kako se znak ne bi povezivao s turizmom već atletskim prvenstvom, odlučio sam motiv ptice foto montažom pretvoriti u linije na kojem je atletičar u trku snimljen iz ptičje perspektive. Zamislio sam prikazati njegovu „utrku“ kao sekvence koje prikazuju sve faze od starta do cilja. Cijeli proces bio je kompliciraniji nego što sam mislio, prvo smo snimali trkača kako trči po bijeloj foliji na ulici koju smo zatvorili, ideja nije uspjela. Sutradan se fotograf Petar Dabac popeo u Maksimiru na najviši stup i snimao ponovo. Ovaj puta sve smo odradili izvrsno, no boje majica nisu odgovarale bojama Europe pa smo ipak morali ponoviti. Na samome kraju te linije, koje su izvedene trkačem dale su znaku novi sloj značenja. Dakle čak i kada imate ideju i viziju izvedbe, nekada ju je teško provesti u praksi, stoga opet ću naglasiti treba biti siguran u ideju, uporan i strpljiv.
Nesvakidašnja je igra s logom McDonald'sa koji ste koristili za poster Muzeja suvremene umjetnosti, jednom ste rekli da je dizajn način mišljenja, jeste li time imali intenciju naglasiti ironiju prema potrošačkoj kulturi?
Plakat Dobro došli u Muzej suvremene umjetnosti o kojemu govorimo nastao je 2008. godine. Na njemu je od zlatno-žutih lukova poznatog loga McDonald'sa formirana riječ „MUSEUM“ ali pažljivim iščitavanjem loga možete pronaći i naziv muzeja MSU. Ovaj plakat upozorava na štetnost konzumerizma i opasnu komercijalizaciju kulture.
Velik dio svoje karijere posvetili ste projektu vizualnog identiteta Hrvatske, što vas pokreće za to u stvaralačkom kontekstu?
Hrvatska je nova država, država svih nas, kada govorimo o njezinom vizualnom identitetu moglo bi se reći da me pokreće neopisiva želja za osuvremenjivanjem njezinih obilježja. Zalažem se za autentično naš pogled, pogled u budućnost Hrvatske koji svojim dizajnom nastojim dati. Projekt zastave iz lipnja 1990. čeka svoje vrijeme... samo da spomenem Japanci su svoju zastavu usvajali punih 70 godina!
Dugi niz godina radite plakate za Sinjsku alku, veže li vas uz nju rodni kraj?
Plakate za Sinjsku alku radim okvirno desetak godina. Sinjska alka je povijesni turnir koji je u prošlosti trčala vlastela, koji su sačuvali Sinjani u mjestu u kojem se vlastela integrirala s narodom te su tako očuvali tradiciju. Ja sam rođen u Sinju, no ne mogu reći da je to razlog zašto dizajniram plakate, radim ih zato što Sinjsku alku držim svjetskom. Na prošlogodišnjem i ovogodišnjem plakatu pomicao sam granice te sam išao korak dalje tako što Sinjska alka u mojim rješenjima više nije Sinjska alka nego samo Alka. Sada se koristi pojam slova A kao prvog slova i zadnjeg slova, te originalan oblik od dva koncentrično povezana kruga. Ovogodišnji plakat je isti kao prošlogodišnji, ali je na njega umetnut pojam situacije s Ukrajinom. Slovo A je žute boje s plavom pozadinom te je unesen štit, kao zaštita, koji se nosi u ceremoniji alke.
U pogledu izložbe „Slike vremena – dizajn i politika“, kako povezujete politiku i dizajn? Koliko je utjecala na vaš kreativni rad?.
Moja četvrta izložba u HDD-u pod nazivom Slike vremena – dizajn i politika predstavlja radove koji su nastali kroz godine kao neka vrsta slike, ali i protesta u vremenu u kojem su rađeni. Moji radovi često nastaju kao odgovor na stanje i zato sam se više puta upuštao u tako nešto. Rekao bih da sam čovjek promjena pa sve tako i postavljam. Dizajneri uglavnom izbjegavaju odnos prema politici te rade za nju tek ako netko naruči dizajn što se baš i ne događa. Politika znači određeno prisustvo stvari, zbivanja ili najava događanja, ako radite za politiku onda se to šire vidi.
Možete li opisati proces izrade rada „Vrč ide na vodu dok se ne razbije“? Koja je poruka rada?
Vrč ide na vodu dok se ne razbije objavljen je kao plakat Međunarodnog dana muzeja 1990. godine, no on je nastao godinu dana ranije. To je komentar na pad Berlinskog zida te nagovještaj mijenjanja svijeta i završetka hladnog rata. Izraz Vrč ide na vodu dok se ne razbije postoji skoro u svim jezicima svijeta. U ovom kontekstu vrč se razbio i voda se prolila te je nastao svijet nakon pada berlinskog zida. Iz tog razloga sam na plakat stavio tekst na raznim jezicima. Svi moji radovi nastali su tako što koristim tuđe mišljenje, te im dajem jednu razinu dizajnerske slike, ponekad je to poruka da sve može biti bolje i drugačije. Rad je nastao tako što sam komade dvaju vrčeva koje smo razbili stavio na papir na kojem sam nacrtao kartu svijeta. Zatim smo sjeli u auto i tražili lokaciju na kojoj možemo fotografirati. Prvo smo pokušali na teniskom terenu no tamo nismo mogli proliti vodu, pokušali smo i kod Mimare no nisam dobio željeni efekt. Na samome kraju odlučili smo fotografirati na početku moje ulice pazeći da sunce bude dovoljno nisko kako bi bilo barem malo sjene da bi se vidjelo da komadi nisu montirani. Zatim sam posložio kartu direktno na ulici, prolio vodu pri čemu je Damir Fabijanić to fotografirao, dok rad nije ispao onako kako sam ga zamislio.
Postoje li neke želje ili ideje koje još niste ostvarili, a voljeli biste u budućnosti?
Ima ih veći broj, jedna je posebna. Već se godinama igram s idejom projekta kojem bih dao naziv Novi kamen. Povodom tridesete godišnjice priznanja Hrvatske (15. 1. 1992.) planirao sam ostvariti ovaj projekt u Parku dr. Franje Tuđmana. Riječ je o reinterpretaciji Bašćanske ploče, ona bi bila nepravilnog oblika u velikom formatu, a na frizu umjesto listova loze imala bi kvadratiće. Tekst: „Priznajemo povijesno pravo hrvatskog naroda na samostalnu državu, slobodni narodi Europe i svijeta, anno domini 1992.“ Tekst je uklesan u tipografiju Can You read me (Možeš li me pročitati), s jedne strane hrvatski a s druge engleski. U blizini bi bile postavljene i dvije kamene klupe, da prolaznici mogu sjesti i čitati jednostavan i zagonetan tekst na latinici. Objekt bi bio izrađen od kamena ili obojenog metala, još se dvoumim jer metal nudi mogućnost da kroz perforirana slova izlazi unutrašnje svjetlo kako bi i noću tekst bio vidljiv. Projekt je idejno nastao 15. 1. 1992. za posebnu HRT-ovu emisiju priznanja Hrvatske od 12 država Europe te čeka svoju potpunu javnu realizaciju.