RAZGOVARALA: NEVENKA ŠARČEVIĆ
FOTOGRAFIJE: PRIVATNA ARHIVA IGORA ZIDIĆA, PORTRET: ANABEL ZANZE
I kad se bavimo interpretacijama slikarstva (npr.) – naš je medij jezik. Riječ može biti otprilična, ali i vrlo precizna; neobvezujuća, ali i vrlo odgovorna. Rečenica može biti neuvjerljiva ili dobra, a ona dobra može biti korektna, no i dojmljiva: može zvučati lijepo, ali biti i sadržajna i, pritom, ekspresivna.
Premda je dodjela nagrade DPUH-a za životno djelo „Radovan Ivančević“ (2021.) znakovit povod za razgovor s Igorom Zidićem (1939.), to nije bio jedini motiv. I najkraće predstavljanje ističe njegovo sudioništvo u vremenu, poput onog u pokretanju i uređivanju časopisa Života umjetnosti 1966. godine unutar Matice hrvatske, zatim važne funkcije koje je obnašao: tajnika i predsjednika Matice hrvatske, ravnatelja Moderne galerije (danas NMMU), ali i autorstvo brojnih izložbi, stručnih članaka, studija, kritika i monografija o hrvatskim umjetnicima, kao i književni i urednički rad. Poznavanjem predmeta kojim se bavi i karizmom u javno-medijskom svijetu na profinjen način popularizirao je kritičarsku struku. S obzirom na širinu iskustva, poticaja ne nedostaje pa je ovo tek prvi dio razgovora. A započeli smo o pisanju kritike, o dosadašnjim istraživačkim prinosima i kulturi zaborava, iskoracima u odnosu na prethodnu generaciju povjesničara umjetnosti te o važnosti poznavanja genealogije hrvatskog slikarstva.
Bavili ste se različitim (uredničkim, kustoskim, kritičarskim, muzejskim, ravnateljskim, procjeniteljskim) poslovima u struci. Koji vam dio posla pruža osobit užitak? Zašto?
U svakom od poslova koje ste citirali čovjek može naći zadovoljstva, ali u svakom nailazi i na teškoće, na ono što ga koči, kojiput i onemogućuje. Nisam mazohist, ali i nevolje mogu poslužiti dobru: onda kad nisu nerješive, onda kad ne nadmašuju naše snage. Ali ni snage nisu u svih iste pa nam se ni prepreke ne čine jednako visokima. Mene, za stolom, veseli sam rad; proces koji vodi nekom razrješenju, a pozicioniranje u struci ima smisla jedino ako omogućuje veću slobodu istraživanja, manju ovisnost o drugima. Jasne su mi, u pojedinim prilikama, i prednosti timskoga rada; vidim vrijednosti kooperacije i snagu sinergijskoga djelovanja, no nezamjenjivo mi je iskustvo vlastitoga radnog stola, u mojoj biblioteci i arhivu, sastavljenima od knjiga koje sam sâm sebi birao, od dokumenata do kojih sam došao, od pisama umjetnika s kojima sam surađivao i snimaka koje sam skupljao ili naručivao. Sve što imam i do čega sam došao uvijek sam bio spreman podijeliti s drugima, napose s mlađima. To je jedan od imperativa struke, također i dio moje (neostvarene) naravi: one profesorske, predavačke, recimo: seminarske. Ravnateljski posao – a obavljao sam ga gotovo dvadeset godina – služba je, a nije polje užitaka, ali mi je omogućio, na temelju dotadašnjega kritičkog (a ne ravnateljskog djelovanja) izradu postava Moderne galerije (danas NMMU-a), praktički: izgradnju prostorne slike hrvatske umjetnosti slikarstva i kiparstva, od druge polovine XIX. do početka XXI. stoljeća i novih (proširenih) medija. Premda sam, u svemu što sam radio, uvijek znao pronaći i područje ili aspekt zanimljivoga i poticajnoga – kritički mi je ili kritičko-esejistički segment bavljenja strukom bio najbliži pa, onda, i najdraži. Samo sam u njemu mogao biti potpun i samo mi je on omogućavao užitak u stručnom istraživanju, u pisanju samom, u povijesnom odčitavanju hrvatske i europske likovne zbilje i nedavne prošlosti, u mogućim komparatističkim studijama (npr.: Goya kao hrvatski učitelj; Bukovac i Cabanel; Vidović prema talijanskom verizmu i divizionizmu; Intimizam i postimpresionizam u djelu Iva Dulčića; Hrvatske impresije; Cézanne i hrvatski cézanneisti i dr.); uživati u novim valorizacijama, u izradi genealogije hrvatske moderne umjetnosti, u razmatranju Rodinovih tragova u hrvatskoj skulpturi ili Brancusijevih, Mooreovih... Taj mi je kritički rad omogućio da povežem dva dijela svoga bića i dvije svoje struke: povijest umjetnosti i komparativnu književnost. Oduvijek znam da je književna razina kritičkoga teksta uvjet bez kojega se ne može: kritika koja relevantno ne postoji u jeziku – ne postoji nikako. I kad se bavimo interpretacijama slikarstva (npr.) – naš je medij jezik. Riječ može biti otprilična, ali i vrlo precizna; neobvezujuća, ali i vrlo odgovorna. Rečenica može biti neuvjerljiva ili dobra, a ona dobra može biti korektna, no i dojmljiva: može zvučati lijepo, ali biti i sadržajna i, pritom, ekspresivna.
Kada proučavamo neke teme naše likovne umjetnosti, u razdoblju kojim se vi ponajviše bavite, pored dosadašnjih dosega uočavamo i praznine. Stječe se dojam da nemamo cjelovitu sliku jer neka područja nisu dovoljno istražena. Razlog za to može, ali i ne treba biti uvijek ideološke prirode. Riječ je i o kulturi zaborava. Nedovoljno poznavanje kao i uvažavanje dosadašnjih prinosa i svijesti o našim manjkavostima udaljava nas od sazrijevanja, odnosno zrelog odnosa prema kulturi, identitetu. Koja je u tome (tj. koja može biti) uloga povijesti umjetnosti?
Povijest umjetnosti nije posve nezavisno područje, a takvoga nema ni na jednom polju ljudskog istraživanja, bilo da je riječ o sadržajima materijalne ili duhovne naravi ili, pak – što je najčešće – i materijalne i duhovne. Davno sam razumio da se ništa ne da postići bez interdisciplinarne/transdisciplinarne suradnje ili ispomoći. A zato što volim raditi sam, ne zbog egoizma, nego stoga što me radna samoća i rad u tišini stimuliraju, ostaje mi da pokušam ostvariti kakvu takvu kompetenciju u odabranim domenama. Za mene su to, od mladosti, književna povijest i teorija, historija i psihologija/psihoanaliza. Poslije sam, slijedeći potrebe svojih istraživanja pojedinih (pojedinačnih) sudbina, poslije morfoloških i stilskih formacija, pokreta i fenomena – morao pridodati i nužno samoedukacijski stečeno poznavanje nekih filozofskih, kulturoloških, tekstoloških, antropoloških i komparatističkih studija. Posljedica, srećom, nije bila zasićenost čitanjem, nego uron u bezmjerje knjige: otkrio sam (sebi) moć koincidentnih događaja, zanimljive analogije na neočekivanim mjestima, nešto poticajno za moju struku u desetim strukama (botanici, ihtiologiji, zoologiji, arhitekturi). Naravno, ne čitam uvijek samo superstručnu literaturu, nego posegnem i za onom znanstvenopopularnom, za laiku dostupnim (uvodnim) štivom. Od ranoga djetinjstva pasioniran sam čitač raznih leksikona, enciklopedija svih vrsta, rječnika i priručnika: osvaja me – unutar velikoga Reda – još veći „nered”; raznovrsnost jedinica, privid Kaosa, smjenjivanje – neočekivano, ubrzano – područjâ (strukâ), vremenâ, likova i fenomenâ, procesâ i događajâ. Bojim se, da se u prilikama današnjega svijeta kao i tempa otvaranja novih istraživačkih putova, i ne može – i neće moći – drukčije. Odnosno, da ne budem doktrinaran – ja ne mogu drukčije. Svaka se moja tema, kad se ozbiljno u nju upustim – širi u beskraj i bila to u početku ili ne bila – svaka postupno, iz dana u dan, postaje sve zavodljivija i, nažalost, neiscrpnija. A nisam još ništa rekao ni o važnosti čitanja Biblije i drugih teoloških i mističkih knjiga, iz povijesti religije, patrističkih spisa, napose Augustinovih ispovijesti, tekstova Tome Akvinskoga (referentnih na Aristotela), potom na Svetoga Ivana od Križa, Svete Terezije i drugih do Pascala, Renana, Teilharda de Chardina i Romana Guardinija. Cjelovitu sliku (ni u čemu) ne može doseći onaj koji sam nije cjelovit, bilo da je riječ o pojedincu ili epohi. U praktičnome smislu – sve istraživačke radnje nisu još obavljene (a neće ni biti) pa se na mendeljejevsku potpunost – još čeka. S duhovnije, manje praktične, manje svrsishodne i manje funkcionalističke pozicije, čekamo potpunijega pisca, sintetičniji duh koji će (djelomično) istraženo povezati u (djelomično) cjelovito, jer kao što nije dano nepotpunome da stvori išta potpuno i konačno, tako moramo osvijestiti da nikad sve neće ni biti istraženo, jer ne samo da sve – o nekoć bivšem – nismo saznali, nego smo, s vremenom, i ono istraženo počeli zaboravljati. Ma kako trajno istraživački bili uspješni – mi, također, i trajno uspješno zaboravljamo pa su izgledi da jednom sve istražimo ravni nuli. Moramo se pomiriti s time da su i sinteze, baš kao i sve drugo, kao i analitička ispitivanja – uvijek i samo relativne i da zauvijek bivaju samo sinteze „pri današnjem stanju znanosti, i stupnju istraženosti”. Dakle, nikad konačne, nikad zadnje. Kada sam davnih dana raspravljao s profesorom Gamulinom o njegovu – dobronamjernom i opreznom – „zaustavljanju” svakog sintetičnijeg nastojanja (ja sam se tada bavio nadrealizmom i njegovih odjecima u Hrvatskoj) – morao sam priznati da mi je, u pedagoškom (andragoškom) smislu, njegova pozicija bila donekle razumljiva (trebalo je ići od pojedinca prema grupi, od grupe prema interferencijama grupa i pojedinaca i od njih prema nacionalnom korpusu, tj. od jednostavnijih prema složenijim formama) – ali da mi je, u filozofskom ili, ako hoćete, teleološkom smislu ta pozicija bivala sve dvojbenija. Pitao sam se znači li to da moramo okopavati omeđene gredice do npr. 2050. godine, kada ćemo imati dovršene „sve” predradnje, a onda ćemo sljedećih sto godina pisati samo zaključne sinteze – poslije čega će sve, zauvijek biti ispitano i jasno klasificirano? Jesmo li opet upali u klopku pozitivističkoga optimizma, jesmo li se opet podvrgavali binarnome kauzalitetu uzroka i posljedice? Takvoj je viziji bitno nedostajala filozofijska pa i religijska skepsa: svijest da je čovjek nepotpuno, nesavršeno, nebožansko biće i da će uvijek nad svime što poduzima i ostvaruje moći stajati natpisi: „Privremene spoznaje”, „Trenutno se istražuje” ili: „Radovi u tijeku”.
Upravo će nam ti „radovi u tijeku” donositi ne samo nove odgovore na stara pitanja, nego i nova pitanja uz već registrirane odgovore. To i jest „dinamizam nesavršenoga” koji itekako uvažavam. Ima jedan zapis Antuna Masle koji godi mome uhu i sluhu, koji jest i zbunjen i lucidan u isti mah. Kaže Masle: „Ni ja nijesam nikad mogao naći ono što tražim, ali našao bih što drugo, ono što ne bih tražio”. Koliko je to drukčije od tzv. programirane umjetnosti, od direktivnog slikarstva, od planiranja crtačke ili normiranja žanrovske kiparske produkcije. Masle je bio budan i fleksibilan: on nas iznenađuje, jer sebi dopušta da bude iznenađen. Više mi se puta događalo da, tijekom rada, iznova otkrijem kako je novo pitanje, zapravo, traženi odgovor. Ne želim, naravno, da se u mome odgovoru na vaše pitanje zametne ona slikovita sintagma: „kultura zaborava”. Ideologije zabranjuju ili dopuštaju (prema vlastitim kriterijima o korisnosti). Takva ideo-politička arbitraža ne zaslužuje da je smatramo „kulturom zaborava”, ne zaslužuje da je smatramo ikakvom kulturom. Postoji i druga „kultura zaborava” – primjerice ona koju su zagovarali futuristi („Uccidiamo il Chiaro di Luna!”), nama odbojna (jer agresivno briše tragove prošlosti, a mi vjerujemo da to znači i svaki trag sjećanja), ali barem nudi neku „novu kulturu”, kulturu brzine, energije, električnoga svjetla, umjetnih munja (dok pasatizam dovodimo u ovisnost s ispraznim dijelom prošlosti, s mjesečinom kao simbolom deplasiranoga sentimentalizma). Ta je futuristička energija – a i kultura – društvovno neprihvatljiva; mladenačka jest, ali rušilačka pa je, unatoč nizu velikih imena okupljenih na početcima pokreta, brzo potražila rješenja druge vrsti: u objektivizmu, u metafizici, u monumentalizmu, u „primitivizmu”, u postcézanneizmu, u prepravljanim impresijama, u tradiciji quattrocentista, u infantilizmu, u svojevrsnom mediteranskom (hedonističkom) ekspresionizmu, u figuralnom linearizmu i prijelazima prema (više-manje) geometrijskoj apstrakciji, koja nerijetko zastaju na primijenjenom dekorativizmu. Na kraju, kao stanoviti revizionizam „kultura zaborava” negira sve ovdje nabrojene varijetete (ostvarene, na primjer – kojiput i magistralno – u talijanskom slikarstvu 1930-ih godina) kojima je zajedničko podrijetlo u umjetnosti bližih, daljih ili čak vrlo dalekih prethodnika, koje je zaborav spreman izbrisati iz naše kulturalne memorije kako bi izborio legitimnost svoga glačanja „prazne ploče”. Mislim da smo hodom po trnju XX. stoljeća (kroz moderne ratove, tiranije, tobožnje pacifikacije, globalizacijski ekspanzionizam i druge osvajačke projekte zaslužili, ako ništa drugo, a ono pravo na poštenu sliku svega umjesto nasilnih izdvajanja ikoga iz organskoga kolopleta. Povjesničar umjetnosti ili umjetnički kritičar – ne mogu nikoga umjetno učiniti jedinima i potom ih, kao takve, zastupati. To je domena ideologâ i tirana, koji raspolažu i za to prikladnim instrumentima. Objašnjava, donekle, i sentimentalnu vezu futurista s fašistima.
„Kulturu zaborava” mogu, dakako, razumjeti i kao „kulturu smrti” o kojoj je kritički govorio Sveti Ivan Pavao II. Ona je protivnost ne samo svima koji su posvećeni kratkotrajnom životu, koji nas obvezuje na empatiju prema drugima, na njegovanje prijateljskih, obiteljskih, narodnosnih, kulturalnih veza i na poštivanje različitih tradicija i različitosti uopće jer su nam jedine spone s nejednakim našim iskonima. „Kultura zaborava” drugo je, ljepše ime za „kulturu samoubojstva”. Ako mislim uže, na struku, kultura je zaborava – zaborav dužnosti, odgovornosti i pokušaj prebacivanja moralnih obveza na tuđa pleća.
Svojim ste radom „bacili novo svjetlo“ na opuse niza hrvatskih umjetnika, uputili na zavičajnost i na njihovu pripadnost europskom kulturnom miljeu, npr. Ive Dulčića, Emanuela Vidovića ili pak Vlaha Bukovca na čijoj velikoj monografiji upravo i radite. Gdje vidite temeljne spoznajne i metodološke iskorake u odnosu na prethodnu generaciju povjesničara umjetnosti? Bilo bi dobro da se pri tome osvrnete na ranije poglede na početke našeg moderniteta (Ljubo Babić, Grgo Gamulin) koji je nedavno istaknuo i Zvonko Maković naglasivši vaš doprinos.
Metodološki, to i nije bila osobito zahtjevna zadaća: trebalo je samo konzekventno provesti poredbeno-kronološku analizu opusa pojedinaca koji su – prema nekim interpretacijama naše kritike – mogli konkurirati za „nadmetanje” u prvenstvu. Nije, naravno, bila riječ o taštinskome nadmetanju, nego su u pitanju bili sadržaj moderniteta. Našao sam se (i ja i drugi) između Ljube Babića i profesora Grge Gamulina (da markiramo najvažnije pokušaje), koji su u rasponu od približno četrdeset pet godina ponudili svoje opsežnije sinteze-preglede hrvatskoga slikarstva: Babić u Umjetnosti kod Hrvata (1943) i Gamulin u Hrvatskom slikarstvu XX. stoljeća I, II (1987-1988).
Babić, kojega sam voluntarističku koncepciju kraja XIX. i početka XX. stoljeća često osporavao, bio je polivalentan autor, kojega sam pojedine slike, dijelom i kritički opus, pa memoarsko, putopisno i esejističko djelo uvelike cijenio, a osobito sam mu pedagoški i teatarski (scenografski i kostimografski) opus – inteligentan, moderan pa i europski inovativan – često isticao. Ma, pogledajte mu samo knjižni dizajn! Od mnogih izdanja koja je, za više uglednih hrvatskih nakladnika, grafički opremio – nije mali broj onih kod kojih Babićeva prednja korica vrijedi više od ostatka knjige. Naš je odnos prema Babiću, u skladu s njegovom svestranošću, bivao višeznačan.
S Gamulinom – stoji drukčije; on je samo pisac (i prevoditelj), ali je to neupitno: prozaik, dramatičar, esejist, istraživač stare i novije umjetnosti, monografist i, u manje sretnom osobnome i povijesnome trenutku, ideolog kulture. S njim me vezivalo višegodišnje poznanstvo sa studija i prijateljstvo protkano (prijateljskim) prijeporima i obilnom korespondencijom i to – od mojih mladenačkih dana do pred smrt profesora. Bio je vršnjak moga oca pa je i to moglo objasniti barem dio razine i načina ophođenja, stila rasprava, ali i njegovu ustrajnost u pokušajima da me pridobije za pojedine svoje ideje, a odbije od nekih mojih. Ipak, kad se sve zbroji, bio sam mu lojalan mlađi kolega, gdjekad korektor, gdjekad lektor, gdjekad urednik, a on je to, makar i gunđajući, znao cijeniti. Htio je, svakako, da budem recenzent njegovih knjiga o hrvatskom slikarstvu XX. stoljeća u „Naprijedu”, a i ja sam tome, isprva, bio sklon. Kad me, najposlije, upoznao s rukopisnim fragmentima, vidio sam da to nije ono čemu sam se nadao: uvodna su poglavlja, u pravilu bila vrlo sadržajna, informativna, teorijski utemeljena i kritički prilično ažurna; stranice koje su slijedile, metodološki, nisu bile povijest, nego niz – Pavletić bi rekao – „medaljona”. Jedan, drugi, treći (itd.); ukupno – zbroj zasebnih eseja o pojedincima. Dobivala se slika o pojedinačnim sudbinama, ali se gubila povijesna nit, prepletenost ideja i njihovih reperkusija, gdjekad uzročno-posljedična veza, gdjekad razložni diskontinuiteti, mjestimične interferencije, izvanjska uplitanja u tijek mijena umjetnosti slikarstva. O tome sam mu višekratno govorio i najavio da to ne mogu razmatrati kao povijest (mislio sam da to ne bi bilo funkcionalno i da je bolje da takve rukopise onda recenzira netko kome je takva zamisao prihvatljivija nego meni). On je to burno prokomentirao, a ja sam bio mišljenja da je – takva kakva jest – knjiga i nekritička jer prevelik broj marginalnih likova zaokuplja pozornost čitatelja, a budući da je sve ionako bilo isparcelizirano, lako se gubila jasna slika o važnosti jednih odnosno predočba o nevažnosti ili manjoj važnosti drugih autora. „Napao me”, proglasivši me „elitistom”, dok on pribire „rasutu baštinu”, spašava izgubljeno. Tvrdio sam, a tako mislim i danas, da ima fenomena (osobâ ili idejâ) što su s nepravom zaboravljeni, ali da ima i takvih što se, s razlogom, neće probiti u budućnost. I „spašavanje izgubljenih” mora, kao i sve drugo, imati razumne granice. Tu je, negdje, rasprava i zaključena. Profesor je tada, u kratkom vremenu, „izbacio” iz radionice nekoliko knjiga, po istoj recepturi, ali se moje „sudjelovanje-ne sudjelovanje” zaustavilo na segmentu slikarstva. Kada me danas netko zapita jesu li, dakle, te knjige od neke koristi, iskreno odgovaram: jesu, itekako, jer su svojevrsna suma, i jer se u njoj nađu sva velika imena, brojna manja i neka mala, možda, dvojbena. Ako neke i zanemarimo, vaga će pretegnuti na pozitivnu stranu. Svejedno je pritom hoćemo li je prihvatiti kao povijest, pregled, panoramu ili zbirku eseja i članaka; ona je tu i nudi što nudi. Toga nije malo jer je profesor bio znalac i nadasve vrstan i pasioniran čitač. Čini mi se – s time se on, zacijelo, ne bi složio – da mu je čitalačka i, uopće, književna i filozofska kultura bila prodornija od vizualno-likovnih moći. Bio je inteligentan, obrazovan, odličan tumač tekstova i znalac jezikâ, ali je Babić pokazivao više znanja o onome specifično likovnom i više smisla za sintezu (tek, gdjekad i tendencioznu). Unatoč svemu, Gamulin je imao vrlo široku povijesnu sliku (neke je prednosti „povukao” iz svoga rano formiranog dijalektičkog i materijalističkog pogleda na svijet i to ne onog rudimentarnog, tipa Plehanova ili, još gore, Todorova, nego onih sofisticiranijih, kojima je izvor u Hegelu; kako književnoga (Taineova) diskursa, tako i onoga filozofskog (Blochova, Lukácseva, Frommova i drugih). Ne mogu se oteti dojmu da su te dvije njegove citirane knjige i još nekoliko njih (o hrvatskom slikarstvu XIX. stoljeća i hrvatskom slikarstvu na prijelazu XIX. u XX. stoljeće, iz 1995, kao i ona o hrvatskom kiparstvu XIX. i XX. stoljeća, 1999) bile djela „grižnje savjesti” što je tolike godine rada uložio u nebrojene druge sadržaje, a propuštao se baviti hrvatskom umjetnošću modernoga doba. Ali i to – uz rukopisnu monografiju o Meštroviću te nekoliko volumena objavljenih zapisa „o Itaci” (tj. o „traženju ishodišta”) – autoru će osigurati dostatnu satisfakciju. Pritom ne možemo zaboraviti da ih je pisao zadnjim svojim snagama i silnom snagom volje – što svemu daje osobito dojmljiv pečat.
Uvijek sam govorio da je mala Hrvatska – i zbog povijesne svoje zapuštenosti, zbog nesretnih povijesnih prilika i triju diktatura koje su se sustizale tijekom gotovo cijelog XX. stoljeća – „skriveni kontinent”, ali i kontinent skrivača; sumračno područje koje treba osvijetliti (osvjetljavati!) pa nismo ni smjeli očekivati više od onoga što smo dobili. Da se Babić uspio osloboditi svoga osjećaja superiornosti, da je Gamulin uspio povezati pojedine izdvojene niti svoga tkanja (a bio je prvi naš kandidat s ozbiljnim predispozicijama za povjesničara-teoretičara), da je... ovo ili ono... onda hrvatska umjetnost ne bi bila to što je bila i to što jest: i sada – dijelom – neistraženo, u većem segmentu neusklađeno maleno polje iznimno zamršene strukture.
Naglašavate važnost poznavanja genealogije hrvatskog slikarstva, ali i utvrđivanja kanona. Zašto nam je nužno imati uspostavljene kanone? Što mislite da je naročito bitno imati u vidu prilikom rada na tome? Koje bi bile temeljne metode i pristupi? Gdje su bile dosadašnje prepreke za to?
Što je kanon? Ponajprije: kanon je usuglašena konvencija. Uspostava kanona je uspostava usklađenosti znanja, iskustva i senzibiliteta u nekoj umjetnosti ili umjetničkome žanru, znanosti, historiografiji, filozofiji. Prethodi mu uspostava stanovitoga reda u društvu. Može se odgovoriti i ovako: kanon jest element reda; još ispravnije: on je instrument uspostave reda ondje gdje ga (još) nema i ondje gdje su mu nužne korekture. Sve su autentične kulture stvarale i, uglavnom, stvorile svoje kanone, primjerice u proporcijama ljudskoga lika, u kiparstvu ili slikarstvu i još detaljnije, u idealnim proporcijama ženske, muške i dječjih figura, također i u historiografiji, književnim formama, rodovima i žanrovima (itd.), povijesnim ili kulturalnim razdobljima, glazbi... Svaka organizacija – pa i moderno društvo – teži stanovitoj stabilnosti u pojedinim svojim segmentima, kao što i tolerira veću slobodu i relativnu nestabilnost u nekim drugim područjima. Ono što je nama zanimljivo razabire se u činjenici da se neki od relativno čvrstih kanona etabliraju baš u likovnim umjetnostima, ali i književnosti. Pomišljamo na egipatske, grčke, etrurske, rimske kanone. Nedavno smo dobili tri nadasve poticajne knjige koje su priredili, odabrali, komentirali, i dijelom napisali, Viktoria Franić Tomić i Slobodan Prosperov Novak, a koje donose (prijedlog) kanona hrvatske medijevalne književnosti. Knjige je objavio Liliput Planet, u Zagrebu 2019. kao dio, pretpostavljam, „Kanonskog korpusa hrvatske književnosti, kulturne povijesti, filozofije i znanosti”, koji ima svoj znanstveno nakladni savjet i gdje, svi zajedno, pokazuju da su neki pomaci i u nas mogući. Tko brani povjesničarima umjetnosti da pokušaju isto? Kanon nije, kao ni išta drugo, dovječan, obvezujući na svim razinama, neizmjenjiv, naredbodavan. On nije zakon, ali jest izraz čežnje za sustavnošću, koja počiva na promišljaju; za suvislim tradiranjem, za usustavljenjem dosadašnjega, ali i za reinterpretacijom, čežnje za redom ili, još bolje, skladom koji – iskustvom, edukacijom, spoznajom, intuicijom – nastojimo dosegnuti, iskaz potrebne (iluzije) sigurnosti, koja osnažuje našu vjeru u smisao egzistencije i hrabri nužnost selektivnog pamćenja; jer ne možemo, bez kanona, sačuvati u pamćenju ni ono, što bi – prema meritornim prosudbama – sačuvati trebalo; ono najnužnije i bez čega nismo ono što jesmo: pojedinci, Hrvati, Europljani, ljudi. I, najposlije, kanon jest forma u kojoj čuvamo jezik nad jezicima: Ljepotu, točnije: ideal Ljepote. Da spomenem Dobrotu – stupio bih u kanonsko područje etičara, da spomenem Istinu – umiješao bih se u posao filozofâ. Zato se suzdržavam, premda moram reći: na prijedlogu kanona morale bi raditi-surađivati ekipe eksperata, istodobno tragajući za valjanim definicijama kanona (po strukama), ali i evidentirajući raspoloživi „materijal” koji bi nas vodio prema konačnom izboru kanonskih reprezentanata. Razumljivo je, onome koji nas prati da ima kanonskih područja izrazitije razgraničenosti i onih izrazitije interferentnosti, tj. da ima kanonskih subjekata monovalentne, kao i onih drugih polivalentne sadržajnosti. Primjerice: zapis grobničkoga popa Martinca o bitci na Krbavskom polju 1493. godine, koji je uvršten u Franić-Novakov „kanonski korpus” hrvatske srednjovjekovne književnosti mogao bi isto tako biti uključen u kanonski korpus hrvatskih historiografskih, martiroloških, jezikoslovnih tekstova kao i vojništva. S druge strane, Frano Šimunović ili Oton Gliha zaslužuju mjesto u korpusu hrvatskog slikarstva (i u podvrsti pejzažizma), a Julije Knifer u korpusima slikarstva (u podvrsti apstrakcije, odnosno: geometrijske apstrakcije), crteža i teorijskih spisa o umjetnosti. Zlatko Šulentić zaslužio bi participaciju u barem dva korpusa (u slikarskom i književnom), a Ljubo Babić u više njih.
Često sam, dȁ, spominjao „važnost genealogije hrvatskog slikarstva” (i koječega drugog), ali to ne treba nužno povezivati s kanonom. Najbukvalnije rečeno: genealogije (svih značajnijih pojedinaca) uvode nas u istraživanje (upoznavanje!) podrijetla, genetskih korijena, izvora, različitih načina oblikovanja (edukacije), naših različitosti-u-iskonu (koje se u jednoga razabiru, dok su u drugoga već apsolvirane) i kad pripadamo istom, individualiziranom (nacionalnom) kolektivu. Od genealoških istraživanja slijedi nam ta korist što (nas) male, slabe, malobrojne čini većima i širima: što nas bolje ukorijenjuje, ali i bolje razastire u prostoru, što nas povezuje s manjima i neusporedivo većima, što nam omogućuje bolje poimanje samih sebe i načina svoga usavršavanja. Kanon se, čak i ako o tome dvojimo, pokazuje instrumentom koji nam pokušava pomoći da se snađemo i u budućnosti pa i onda dok fiksira naš današnji ukus, spoznaje, osjećaje, eros – on nas, evocirajući zadaće pamćenja, nastoji instalirati u budućnost: on je poput paketića današnjih sjemenki čuvanih za neko drugo doba.
Kod genealoških pitanja, kod pitanja kanonskih ne treba tražiti prepreke u tuđoj zlovolji ili nečijim zlim nakanama; pretpostaviti je da – osim organizacijske sheme i podjele zadataka – nemamo ni dostatno fanatičnih, profesionalno osposobljenih, radno raspoređenih i, naravno, zainteresiranih pojedinaca.
Ne volim neprijatelje kulture pa to i ne krijem, ali još teže trpim neprijatelje, koji čuče u nama. Kad bi ih imenovao bili bi to: ravnodušnost, mlakost, neznanje, nedostatna upornost, nedostatno samopoštovanje; u to ubrajam i očekivanje da će netko drugi obaviti ono što smo sami dužni učiniti i za što smo, gdjekad, i plaćeni.