PRVI BIJENALE NA RODNU TEMU, ILI MOŽE LI I TREBA JEDNA IZLOŽBA USPOSTAVITI SPOLNU RAVNOTEŽU
59. Biennale Arte - Mlijeko snova, izbornica: Cecilia Alemani, Venecija, 23. travnja – 27. studenog 2022.
AUTOR: VINKO SRHOJ
FOTOGRAFIJE: AUTOROVA ARHIVA
Izbornica ovogodišnjeg 59. Bijenala Cecilia Alemani htjela je nevjerojatnim prisućem 90 posto žena u središnjoj koncepciji Mlijeko snova, femininom rodnom strategijom osvijetliti suvremenu umjetnost kao priču sa ženske strane. No, opredjeljivanje za ženski svijet umjetnosti ispalo je kontraproduktivno, jer je izbor jednostavno loš. Inzistiranje na „ženskosti“ središnje koncepcije Bijenala niti je afirmiralo žene u umjetnosti kroz rodni specifikum, niti donijelo više dobrih radova, pa ostaje nejasnim inzistiranje na tolikom prisuću jednoga spola. Možda je riječ o pogrešnom izboru i nepotrebnom punjenju izložbe principom puke rodne pripadnosti. Alemani tako ničim nije dokazala da za drugost, a pogotovo kvalitetu radova, išta znači podjela po spolovima.
„Najveća i najstarija, a mogli bismo reći, unatoč nevjerojatnom kontinuitetu i dugovječnosti koja seže u 19. stoljeće (prvi je Bijenale otvorio svoja vrata davne 1895. godine), i dalje najutjecajnija izložba suvremene umjetnosti, u svojem 58. izdanju nije ni bolja ni gora od dosadašnjih. Venecijanski je Bijenale, naime, odavno postao prostrana platforma umjetnosti gdje možemo, dakako, raspravljati o aktualnoj autorskoj koncepciji (manje ili više uspješnoj), ali je u svojoj ekspanziji koja brojnošću djela nadmašuje svaku koncepciju, horizontalni presjek svjetske dvogodišnje produkcije. Više nego autorska izložba s koncepcijom izabranog kustosa, izložba je odavno prešla gabarite tematizacije i postala panorama svega, mjestom koje više ne propituje kvalitetu koliko donosi najširu kvantitetu, a strogoća kriterija djeluje kao napuštena starinska navada do koje više malo tko drži. I tako umjesto da je izložba zauzdana uzdama koncepcije i selekcije, panoramsko prostranstvo izloženog u tolikoj mjeri preplavi temu da se ona utopi u tom šarenom mnoštvu. Sve vam je teže, i zbog autorskih koncepcija rahle konzistencije, tj. slabe prožetosti koncepcije i rada, odrediti gdje počinje autorski dio izložbe, a gdje onaj na 'slobodnu temu' (...) Uopće ne morate znati za temu i pratiti teorijske sofisterije izbornika da biste pristupili djelima, ali to još i nije najveći problem izložbe. Mala količina doista upečatljivih djela ono je što zabrinjava u mnoštvu izloženoga. Biljana Tomić komentirala je kako izložba jest provokativna, ali ne i sugestivna, a Jelena Vesić kaže da joj najbolje pristaje riječ – interesantno. Na retorički postavljeno pitanje koje se može čuti na izložbi a glasi: 'Kako ti se sviđa ovo ili ono?', obično se odgovora: 'Pa onako, interesantno je.' Vesić nastavlja: 'ne mora se ništa znati, nigdje se ne mora udubiti i okupirati misao, a eto komentara koji sve zadovoljava. Riječ interesantno distribuira zeitgeist vremena akumulacije komentara i opinionizma koji ništa ne znače i nemaju nikakvu težinu'.“[1]
Žensko u umjetnosti !?
Naizgled je neuobičajeno da prikaz jedne od izložbi venecijanskog Bijenala započinje opširnim citatom nekog prethodnog. No izmijenimo li samo broj od citiranog 58. iz 2019. godine, ovogodišnjim 59. po redu, sve iz moje gornje zamjedbe ostaje isto. Ono što je vrijedilo tada na snazi je i danas. S time da je ovogodišnji pun tkanih, pletenih, keramičkih, glinenih i drugih materijala primijenjenog oblikovanja, koje je izbornica Cecilia Alemani prispodobila „ženskom izrazu“ koji je u glavnoj koncepciji Mlijeko snova, rodnom supremacijom žena prekrio izložbu do nevjerojatnih 90 posto ženske prisutnosti. Tako je Alemani, umjesto nekog drugog dominantnog principa, uvela femininu rodnu strategiju kao onu koja će, iz nekog prilično nejasnog razloga, osvijetliti suvremenu umjetnost kao priču sa ženske strane. To se jednostavno ne prepoznaje kao druga polovica moderniteta i suvremenice, baš kao što bi maskulina umjetnost bila jednako upitna kao „ono muško“ prepoznato u umjetnosti. Opredjeljivanje za ženski svijet umjetnosti zapravo je ispalo kontraproduktivno upravo za pretpostavljeno „žensko u umjetnosti“, jer je, uz izuzetke, Alemanin izbor jednostavno loš (jedan od do sada najlošijih središnjih postava). Inzistiranjem na ženskosti središnje koncepcije Bijenala niti je afirmiralo žene u umjetnosti kroz rodni specifikum, niti donijelo više dobrih radova, pa ostaje nejasnim inzistiranje na tolikom prisuću jednoga spola (možda je riječ o pogrešnom izboru i nepotrebnom punjenju izložbe principom puke rodne pripadnosti). Alemanino tumačenje nije ni bez onog vojujućeg feminizma koji na koncu muško-žensko prisuće svodi na stereotip koji nas upućuje da i umjetnost promatramo kroz rodnu, a ne primarno umjetničku oblikotvornost. Strategiju prisustva rodnih razlika na jednoj umjetničkoj izložbi, na koncu postaje bumerang, jer izbornica ničim nije dokazala da za drugost, a pogotovo, kvalitetu radova, išta znači podjela po spolovima. Jer Alemani je nedvosmislena u želji, koja opstoji onkraj priče o umjetnosti, da svojom ženskom selekcijom, dokine 127. godina muške dominacije na Bijenalu, odnosno „središnje uloge muškarca u povijesti umjetnosti“ (Cecilia Alemani). Drugi joj je cilj da u svojoj središnjoj selekciji u Giardinima i Arsenalu, predstavi više od 180 umjetnika/umjetnica koji do sada nikada nisu bili na venecijanskoj izložbi. Iz priloženog ni to se nije pokazalo kao otkriće s margine, odnosno kao valorizacija onih slabe čujnosti koji neopravdano prebivaju u sjeni umjetničkog mainstreama. Ponovno čitanje povijesti umjetnosti iz perspektive potisnutih, kako nas upućuje Alemani, nije se pokazalo kao njezino revidiranje, niti kao karika koja nedostaje. Jednostavno, nema otkrića pojedinaca i umjetničko kulturnih modela koji bi nam donijeli zanimljivu, drugačiju i kvalitativno konkurentnu priču s margine, onoj središnjeg umjetničkog toka. Možda se to baš najbolje vidi u tzv. povijesnim kapsulama, odnosno u središnjem paviljonu u prizemlju, gdje se predstavljaju umjetnice povijesnih avangardi s početka 20. stoljeća, okosnicu kojih čine umjetnice nadrealizma (Leonora Carrington, Dorothea Tanning, Leonor Fini, Claude Cahun, Remedios Varo, Carol Rama, Augusta Savage...). Centralnu, dakle, kapsulu i po mišljenju izbornice, predstavlja Vještičja kolijevka s radovima pretežno ranih avangardistica od Carrington i Tanning do Valentine de Saint-Point, koju se s njezinim manifestom požude (1913.) stavljalo uz bok ključnim futuristima i uzimalo za primjer ravnopravnosti avangardistica s muškim predstavnicima pokreta. Ili redateljice Maye Deren, rođene Ukrajinke, po čijem kratkom filmu Vještičja kolijevka je i nazvan ovaj odjeljak. Derenin utjecaj na američku kinematografiju, posebno s Mrežama popodneva i Ritualom u preobraženom vremenu, svakako je značajan za avangardnu filmsku scenu boeme okupljene na Greenwich Villageu. Da ne govorimo o već legendarnoj ranoavangardnoj njemačkoj plesačici Mary Wigman (koje je video predstavljan u ovoj kapsuli) i njezinom amblematskom Vještičjem plesu (je li i naziv, svakako glasovitog plesa prvi puta izvedenog 1914., poslužio za potporu Alemanine središnje koncepcije?).
Može li Carrington biti nosivi stup „ženskog nadrealizma“ ?
No, moram priznati da mi svaki put prethodna bijenala izgledaju kao piramide u usporedbi s aktualnim potleušicama. Tako mi i amaterizam i megalomanija automehaničara Marina Auritija kao okosnica izložbe 55. Bijenala pod naslovom Enciklopedijska palača izbornika Massimilijana Gionija, neusporedivo bolje djeluje od psihodelične naive Leonore Carrington oko čije slabašne umjetničke snage Alemani želi okupiti drugačiji feminini Bijenale, dajući odgovor maskulinom potlačivanju. Alemani prevagom, pa i onom puke mehaničke brojnosti žena na izložbi, želi tako dokinuti „univerzalni ideal bijelog, muškog 'čovjeka razuma' kao fiksnog središta svemira i mjere svih stvari“ (Cecilia Alemani). I takva je strategija nekakva strategija, makar se bazirala na otporu spolnoj supremaciji muškaraca u umjetnosti, a ne na nužno zapostavljenoj drugoj (ženskoj) polovici umjetnosti koja ne dolazi do izražaja, pa će sada biti pokazana u punom sjaju svoje zasužnjene drugosti, za koju u muškom svijetu nije bilo mjesta (Alemani spominje ženske osobine drugačije umjetnosti bazirane ne na nasljeđivanju dominacije i sukobljavanja, nego na simbiozama, solidarnosti i sestrinstvu). Ali što se je dobilo? Jesu li psihodelični zapisi Carrington u njezinom dnevniku Mlijeko snova i njezine slike, koji svakako udovoljavaju navedenom Alemaninom poimanju ženske umjetnosti, ispunile očekivanja jedne drugačije umjetnosti. Je li Carrington (koju se spominje u ljubavnoj aferi s Maxom Ernstom), ponudila, osim tog upitnog ženskog pisanja, i umjetnost koja može stajati uz Ernstovu primjerice Europu poslije kiše (oboje su dovedeni u prostornu blizinu i na svojevrsnoj kolateralnoj izložbi Nadrealizam i magično u Galeriji Peggy Guggenheim, pa se i tu mogu izvoditi usporedbe)? Jednostavan je odgovor – nije. Mašta s halucinantnim priviđenjima razbuktala se je pri susretu s nadrealizmom u Parizu i s dvadeset godina starijim Ernstom i ona je upravo onaj ogledni primjer snovidovnih nadrealističkih izobličenja i jukstapozicija na spojevima ljudskog i životinjskog, ritualnog i halucinantnog prožimanja bića, krajolika, interijera i stvarnosnih iskliznuća u magično, koje je Carrington baštinila od svojih kolega iz nadrealističkog kruga. To jest nadrealizam, gotovo udžbenički ortodoksan, ali i naivan do komičnosti. Jer kada gledate primjerice Rousseauovu naivu i ona sadržava taj naivistički humor, ali je on dat smrtno ozbiljno, baš kao i Miroov valcer veselih čudovišta koja se dobro zabavljaju, izvodeći uvjerljivu koreografiju u bestežinskom stanju. No Miroov panoptikum nije opterećen aplicirajućim suvišnostima koje je kod neobuzdane maštovitosti Carrington na pretek. Ljudi u bijelim kukuljicama, bića koja se neobjašnjivo izdužuju do groteske koja završava u karikaturalnom. Ako je i pisala za djecu Carrington je slikala za izložbe, ali je njezina „djetinjastost“ skliznula u nevještost, jer i za disproporcije trebaju proporcije, a toga kod nje nema. Ako mašta može svašta, ruka je mora voditi do forme koja će je učiniti uvjerljivom. Inače, kako je u osvrtu na izložbu zamijetio kolega kritičar Vanja Babić, dolazimo do toga da postaje važna „isključivo tematika, dok se realizacija pritom uglavnom posve zanemaruje“. I tako, zaključuje kritičar, glavni adut izložbe – što, degradira ono – kako, a „rezultat je obilje ne baš vizualno kultiviranih radova“ (Vanja Babić). Ne kao šala, nego više kao gorčina, stoji da se na izložbi mogu vidjeti i takva djela koja možete razgledati i u svom venecijanskom apartmanu ili hotelu. Što govori o tome da su kvaliteta radova i upečatljivost forme postali nevažnom, istrošenom kategorijom iz nekih zaboravljenih vremena, kojom se nitko na izložbama Bijenala odavno ne zamara, izuzmemo li žirije koji dodjeljuju nagrade (ni oni, međutim, nisu uvijek na visini zadatka, pa u drastičnom nedostatku kvalitete nagrađuju, često i za životno djelo, one marginalce s rubova, koji još nisu dobili priznanje. Sjećam se tako nagrade Marisi Merz na jednom od Bijenala, koja ni po najbenevolentnijim kriterijima ne zaslužuje baš nikakvu, a pogotovo ne nagradu za životno djelo).
Polurealizirani opusi, neostvarene karijere
Ostali autori iz noseće jezgre izložbe poput Claude Cahuna rodno transformirane žene Lucy Schwob (riječima Cahun „Muško? Žensko? Ovisi o situaciji. Srednji rod je jedini spol koji mi uvijek odgovara“), također su apsolutna margina nadrealizma. Njezina autoportretirana zamagljivanja rodnosti (pritom je nekada lutka, vamp, anđeo, vampir, dendi), čini se da su bila presudnija za učešće na izložbi, od performativno fotografske upečatljivosti njegovih/njezinih radova. Ili Amerikanka Florence Henri koja nije izabrana po onome što je za njezin fotografski rad najupečatljivije, a to su mrtve prirode u zrcalnim refleksijama, nego po fascinaciji (koja samo to i ostaje) hibridnom spolnošću, odnosno androginošću. Autorica nadrealističkog fetiša Objekt (Doručak u krznu) iz 1936., Meret Oppenheim, svakako je značajna umjetnica nadrealizma, ali bismo li ju prepoznali po ovdje izloženom Genovevinom zrcalu iz šezdesetih godina, ženskim figurama na spoju sa životinjskim, primjerice dijelovima krave, ili Objektu (Doručak u krznu), krznenoj šalici koja je, nažalost, kao iznimno djelo neusporedivo s drugim njezinim djelima, postalo fascinantnim nadrealističkim objektom (spojem privlačnosti krzna kao statusnog simbola imućne žene i njezine spolne identifikacije s disfunkcijom u krzno presvučenim porculanom), istovremeno prokletstvom identifikacije njezine umjetnosti s jednokratnom i neponovljivom izuzetnošću tog amblematičnog predmeta nadrealizma. Belgijska nadrealistica Jane Graverol predstavljena modernom mehaniziranom sfingom, cjelinom opusa ostaje u sjeni Rene Magrittea, često ga otvoreno citirajući i primjenjujući njegove simbole i logičke nedoumice kao puki epigon. Hibridna androgina bića Leonor Fini (opet se ne izostavlja spomenuti spolne preferencije umjetnice od biseksualnosti do poliamorije) nisu daleko od homoerotike Jeana Broca, Davidovog pobunjenog učenika iz prve polovice 19. stoljeća, koji naivnošću mitologizirane homoerotske priče ne doseže učitelja, baš kao što to ne polazi ni Fini u odmjeravanju s vodećim nadrealistima prve polovice prošloga stoljeća. Stilizirana homoerotika Brocove Hijacintove smrti i Fininine L'alcove s izložbe, osim spolne ambivalencije likova, veže i grčka mitologija u interpretaciji između malaksavanja, sna i smrti. Ta su prijelazna stanja međutim izvještačena teatralizacijom stiliziranih kretnji, snenih pogleda, malaksalih udova, kao u kakvom amaterskom kazalištu gdje patetično glumatanje odmjenjuje glumu. U svom tom mnoštvu polurealiziranih opusa i neostvarenih karijera nadrealistica, poput Remedios Varo, Carol Rama, Valentine Penrose, Ithell Colquhoun, Toyen, i ostalih, najrealiziranijom umjetnicom čini se Amerikanka Dorothea Tanning, zadnja velika ljubav Maxa Ernsta. Ako Deirde s izložbe i nije najsjajnije ostvarenje, a Avatar imaginativna i gotovo školska nadrealistička predstava djevojke na trapezu koja za sobom ostavlja prošlost svoje sobe, svoje odjeće, stabla koji raste uz krevet, djelo Rođendan iz 1942., koje se može vidjeti u susjedstvu Bijenala u galeriji Peggy Guggenheim na izložbi Nadrealizam i magično, jedno je od najboljih nadrealističkih autoportreta uopće. Oduševljenje tim djelom nije krio ni Max Ernst kojega je autoportret potaknuo na izjavu da želi provesti ostatak života s Dorotheom (tako je i bilo punih trideset godina nakon „objave“ Rođendana). Tanningova na slici otvara jedna od vrata koja pokazuju bezbroj drugih odškrinutih u prazninu, a umjesto kakva kućnog ljubimca do nogu joj je strašljivi lemur s krilima (životinja koja prebiva na Madagaskaru i vezuje se s bićima noći i duhovima umrlih).
Katarina Fritsch i Cecilia Vicuna – nagrade za životno djelo
Žensku izložbu (ne bi taj epitet trebalo shvatiti kao neku mizoginost pisca ovih redaka, nego tek činjeničnu konstataciju) u ulaznom dijelu središnjeg paviljona otvara svojim hiperrealnim slonom u prirodnoj veličini Katharine Fritsch. Životinja je dijelom priče o slonu Toniju koji je nastanjivao Giardine u 19. stoljeću i svojevrsni je spomenik tom neumjetničkom prastanovniku vrtova budućeg Bijenala. Fritsch je još 1999. godine na Bijenalu izložila dojmljive divovske crne štakore kružno postavljene i okrenute prema posjetitelju stvarajući nelagodu pred životinjom u ljudskoj kulturi vezanoj za epidemije, bolesti i apokaliptične prijetnje. Predimenzioniranjem, umnažanjem i natkriljivanjem posjetitelja, štakori dodatno pojačavaju uznemirujuću stranu njihova prisuća u razmjerima sada već arhetipskih tjeskoba koje čovjek osjeća pred ovim neželjenim suputnikom njegove povijesti. Fritsch je i dobitnica Zlatnog lava za životno djelo. Iz obrazloženja Alemani, nagrada joj je pripala za opus nastanjen pretežno životinjskim svijetom koji je ili smanjen ili predimenzioniran, postajući priviđenjima u nekoj vrsti posthumanog muzeja u kojoj opstoji kao taksidermijski eksponat gdje mu se ponekad pridružuje i čovjekova figura (takav je recimo i njezin Trgovac iz 90-ih godina), evocirajući nestanak prirode, odnosno njezinu muzeifikaciju među eksponatima negdašnjeg života. Druga umjetnica nagrađena nagradom za životno djelo Cecilia Vicuña angažirana je čileanska umjetnica koja donosi nezapadno, latinoameričko iskustvo od onoga političke nestabilnosti društva do feminizma i ekologije. Uostalom radovi su joj često detritusi, odnosno pronađeni predmeti s otpada kojima je ekološka komponentna uvijek naglašena. Venecijansko plutanje na ekološki krhkoj ravnoteži grada koji tone, njezina je tema u djelu NAUfraga, dok su po okolnim zidovima nanizane slike iz mitološke povjesnice autohtonih peruanskih stanovnika Inka koji su europski osvajači u 16. stoljeću preobratili na katoličanstvo, pa su iz te miksture vjerskih tradicija nastala i fantastična simbiotska djela pretkolumbovske i španjolske vjerske ikonike. Ni u slučaju dodjele nagrade Vicuni nije izostavljeno, uz druge ekološke, vjerske, politički osviješćene, jednom riječju društveno angažirane agende, da je to i nagrada ženskom imaginiranju u umjetnosti, što opet stvari s Alemaninim prioritetima smješta onkraj umjetnosti muškaraca s kojom se vode polemike i na razini nagrađivanja, što je samo još jedan od oblika forsiranja rodnih podjela.
Jedna zaslužena (Simone Leigh) i jedna nezaslužena nagrada (Sonia Boyce i britanski paviljon)
Zlatni lav za najbolju umjetnicu izložbe pripao je, zasluženo, Simone Leigh, koja se osim u centralnom dijelu izložbe predstavlja i u američkom paviljonu. Petmetarska brončana skulptura poprsja crne žene, koja vas dočekuje na ulazu u Arsenal, Djelo naslovljeno Kuća od cigli, svojevrsni je hibrid tradicijskog afričkog graditeljstva koje završava glavom crnkinje, spoj arhitekture i tijela, koje u konačnici proizvodi dojam plemenskog totema gdje se tijelo prispodobljuje nizanju „cigala“ konstrukcije u visini kipa. Ujedno, crna do vrata zakopčana haljina od cigli, priziva i onu opresiju koju su zapadni misionari propisivali crnim ženama „depoganizirajući“ ih zapadnim korzetom za tijelo. Izlažući Leigh i u nacionalnom paviljonu Amerike selektori su i taj paviljon učinili jednim od najatraktivnijih na ovogodišnjem bijenalu. Skulpture Leigh u američkom paviljonu usko su vezane uz plemensku umjetnost primjerice onu koju se može vidjeti u etnografskim muzejima Zapada ili kao referencu u djelima europskih avangardista s početka prošloga stoljeća. Leigh antropomorfizacijom te skulpture i tradicijske arhitekture od slame i blata koja postaje ekstenzijom tijela, prevodi tradiciju u tijelo koje se nadaje arhetipskom i anonimnom ženom. Uostalom izostaju dijelovi lica, oči koje najviše govore, uši. To su postojano tihe skulpture, ženske figure koje, kaže galeristica Helen Molesworth, ne odaju svoje tajne jer im je to način samoodržanja i zato im je pristup onemogućen i nije ih moguće pokoriti i posjedovati. Najboljim nacionalnim paviljonom proglašen je britanski u kojemu Sonia Boyce (i opet se ističe da je umjetnica afro-karipskog podrijetla kao da je perifernost kulture iz koje dolazi samo po sebi prednost) izlaže multimedijsku instalaciju Osjetiti njezin način, posvećen glazbenicama afričkog porijekla s kojima je Boyce surađivala. Romboidno-trokutasti pattern na kojemu su ekrani puka je dekorativna štafaža za ono što se događa na ekranu, a i to nije nešto što će vas privući eufonijom nego otjerati kakofonijom. Zato se i slažem s kritičarom Babićem da britanski paviljon, svojim kaotičnom šumovima u komunikaciji, nije zaslužio Zlatnog lava. I opet je tu ispravljanje nepravde iz društvene sfere, na što je ovogodišnji bijenale preplaćen: s ponosom se ističe da su Simone Leigh i Sonia Boyce prve crnkinje koje su u povijesti Bijenala dobile Zlatnog lava.
Odmor u francuskom paviljonu i Cherrinovi bogovi od blata
Susjedni francuski paviljon (također istaknut od strane žirija) svojom domaćinskom atmosferom i mogućnošću da se u njemu raskomotite i budete dijelom njegove retro-atmosfere, svakako plijeni pozornost. U njemu je umjetnica Zineb Sedira ambijentom Snovi nemaju naslove, paviljon pretvorila u filmski studio s ispremiješanim artefaktima nečije osobne memorije i filmskog seta koji je ušao u svaki pa i u najprivatniji prostor, pretvarajući svakog posjetitelja makar i na trenutak prebivanja i uključivanja u set, u dio filmske fikcije. Među upečatljivijim radovima/ambijentima jest onaj Precious Okoyomon Vidjeti Zemlju prije kraja svijeta. Paviljon pretvoren u vrt s gustim raslinjem, potocima, šljunčanim i zemljanim stazama, podsjetnik je na invazivne vrste, eroziju tla, šećernu trsku za koju su prikovani afrički robovi, i sve prepušteno do kraja izložbe samoj prirodi koja će bez ljudske intervencije odrediti budućnost krajobraza ma kakva ona bila. Nagradu za najperspektivnijeg mladog umjetnika za multikanalnu video instalaciju O ljudima, bogovima i blatu i skulpture Titani, dobio je Ali Cherri. Snimajući mukotrpan rad proizvođača opeka pod žarkim tropskim suncem, Cherri priziva drevne legende o poplavama Nila, židovsku legendu o Golemu, Noinoj arci, uplićući mit i legendu u povijest teškoga rada tisuća onih koji iz blata stvaraju mega građevine pretvarajući obično blato, poput bogova, u komade sređenoga svemira, koja od zemaljskog kaosa stvara red prokreacije. Glas u filmu poput mementa koji združuje život i božansku iskru koja ga je stvorila, poručuje: „ako su nas bogovi stvorili na svoju sliku, onda su i bogovi morali biti napravljeni od blata.“ Tri hibridne figure čovjeka i životinje, napravljene od blata, podsjećajući na asirskog Lamassua, podsjetnikom su na tu tradicijsku svezu svega postojećeg, pa i ljudske i životinjske simbioze u božanskom koje ih ujedinjuje emanacijom vitalističke snage gdje čovjek i životinja pridonose svako svojim udjelom (uostalom nisu li i evanđelisti predstavljeni životinjskim simbolima i nije li preko životinjskih utemeljitelja nešto vučje čudi prešlo na Rimljane, a heraldičke lavlje snage na mletački i britanski imperij).
Ženska neženstvenost Paule Rego. Fascinantne Sirene Nan Goldin
Portugalska umjetnica Paula Rego posebno je i prostorno i brojem radova s pravom istaknuta na izložbi. Groteskni svijet belmerovskih seksualiziranih lutaka i satira na način sličan onome Goye i Daumiera, s uznemirujućim frojdističkim temama (recimo u Seriji žene psi, gdje one leže, češu se ili čuče ponašajući se kao psi), učinili su njezin opus zarana vidljivim u postnadrealističkoj klimi poslije Drugog svjetskog rata. Na neki način Rego idealno korelira s Alemaninom koncepcijom o ženskoj „neženstvenosti“, odnosno odmicanju od idealizacijskog modela žene kakav projiciraju seksualizirani muški umovi. Video rad Sirene fotografkinje Nan Goldin nepobitno je među najboljim ostvarenjima Bijenala, fascinantna montaža isječaka iz filmova Kennetha Angera, Lynne Ramsay, Michelangela Antonionija, Henri-Georgesa Clouzota i Jacka Smitha, kao i divlje dokumentarne snimke obitelji Manson. Zavodljivi sirenski zov tijela glavne glumice crnog fotomodela Donyale Lunae, koja poput mitskoga bića koje odvodi u propast mornare, poziva u hipnotičke prostore halucinogenih opojstava, ekstaze tijela kojim vladaju podsvjesni porivi inducirani plesom i drogama. Sama Luna uostalom, prvi je crni supermodel koji se je predozirao, pa je i ovo i Goldin hommage njoj. Snapshot kadrovi uz auditivne i vizualne bljeskove čine ovaj video upravo halucinantnim, opojno euforičnim, nerijetko prebivajući na onoj nejasnoj granici koja dijeli spolove (poznate su i njezine fotografije iz ovisničkog, homoerotskog i transseksualnog miljea).
Slijedi li stotinu godina dominacije umjetnica? Bijenalna kolaterala
Što na koncu reći o prvom u povijesti spolno definiranom bijenalu. Je li za samu izložbu ta i takva orijentacija konačno ispravila povijesnu predominaciju jednoga spola i izložbu dovela u ravnotežu. Može se reći da je samo proizveden novi disbalans i da je jedna dominacija zamijenjena drugom, a da umjetnosti na Bijenalu nije ništa bolje, tj. da je nema ni više, kao što sam već rekao, i ni po čemu ne predstavlja obogaćenje nekom drugom i drugačijom ženskom stranom umjetničkog. Kada Alemani prosipa brojke po kojima je u prvih 100 godina postojanja izložbe broj umjetnica bio manji od 10 posto, a da je u posljednjih 20 godina on narastao na (očito nezadovoljavajućih) 30 posto, taj nesrazmjer pokušava nadoknaditi jednom izložbom, da bi negativni paritet izokrenula. Naravno da to već na sljedećem Bijenalu neće biti slučaj i da nećemo gledati sljedećih stotinu godina dominaciju umjetnica. Možda takva šansa i postoji teoretski, ali je besmislena upravo zato što je Alemanin ženski paritet umjetno stvoren (u tolikom broju makar i samo u okviru njezine koncepcije Mlijeko snova), kao i podjela po spolovima u umjetnosti. Većina kritika upućenih ovogodišnjem Bijenalu nije, međutim, usmjerena na paritetne stope spola, nego na žrtvovanje kvalitete zbog političke (čitaj spolne) korektnosti. Kritike dolaze i iz ženskih redova. Tako je kritičarka Financial Timesa Jacky Wullschläger Bijenale opisala kao „apsurdno rodno neuravnotežen”, nastavljajući da je „birajući gotovo isključivo žene, Alemani (je) platila visoku cijenu u smislu kvalitete, što je također očito u kontrastu s mnogim vrhunskim izložbama muških umjetnika diljem grada.” Mada je besmisleno govoriti o muškoj konkurenciji Alemaninoj koncepciji, jer je ona prije svega pitanje kvalitete, doista velika imena, jednako muška i ženska, izlažu izvan Bijenala. Retrospektiva Anisha Kapoora postavljena je u Accademiji i Palazzo Manfrin, a monumentalna, doista veličanstvena, instalacija Anselma Kiefera u Duždevoj palači (o tim izložbama u sljedećem broju Konture). Sjajna izložba On Fire o vatri u umjetnosti na San Giorgio Maggiore, s djelima pretežno Novih realista iz 60-ih godina i Arte povere, na žalost nije uvrstila ni jednu umjetnicu, mada to nimalo ne umanjuje doista esencijalan odabir djela tog lošeg gospodara preobraženog u dobrog slugu umjetnosti. Isto tako, ako ćemo se opet prebrojavati, u Muzeju suvremene umjetnosti u Punta della Dogana izlaže Bruce Nauman, a u Modernoj galeriji u Ca' Pesaro Afro i u Galleriji Cini Joseph Beuys. No u Palazzo Grassi većom se izložbom predstavlja „pobornica ženskog puta“ Marlene Dumas kao i u Correru s interpolacijskom instalacijom Vijetnamka Huong Dodinh. Velikom retrospektivnom izložbom fotografija u Casa dei Tre Oci na Giudecci predstavljena je Sabine Weiss, zadnja velika pripadnica „humanističke fotografije“ (uzgred, jedina žena među „humanistima“) uz bok Roberta Doisneau, Brassaïa, Willyja Ronisa. Naglašeno žensku stranu nadrealizma donosi i izložba Nadrealizam i magično u kolekciji Peggy Guggenheim. Tako da i priča o „nelojalnoj“ muškoj konkurenciji izvan Bijenala na kolateralnim izložbama, baš ne drži vodu ove godine u Veneciji. Naravno da je, kako neki kritičari zamjeraju drugoj strani koja ističe mušku supremaciju izvan Bijenala kao potvrdu kvalitativne superiornosti muškaraca s kojima se žene ne mogu nositi (ima i takvih komentatora), apsurdno sugerirati da je svaki uočeni nedostatak kvalitete posljedica spola umjetnica, a ne zbog samog djela, koje nema spola. Ovogodišnji bijenale, unatoč postojanju onih koji će otkrivati i neke suptilne posebnosti ženskog pristupa umjetnosti, doista je u svojoj orijentaciji prema spolu, to jest uspostavi spolne ravnoteže u umjetnosti kao pokušaju ispravljanja društvenih nepravdi, promašio na štetu umjetnosti, prebacivanjem težišta u sferu pravičnosti jedne primarno moralne agende. To je i ono (sasvim primjenjivo na 59. Bijenale) što američki kritičar i teoretičar James Elkins, u zadnjem broju Konture govoreći o utjecaju jednoga tipa kritike i teorije, naziva kritičkim aktivizmom „čija je glavna svrha mijenjanje mišljenja ljudi o politici i društvu, a ne prosuđivanje umjetnosti.“
***
Savić Gecan i „hrvatski paviljon“: ako je htio ostati neprepoznat i nevidljiv, to mu je i uspjelo
O Tomi Saviću Gecanu, našem predstavniku na ovogodišnjem Bijenalu, tom „nevidljivom umjetniku“ i zatajnom čovjeka iz sjene vlastite umjetnosti, ispisano je neusporedivo više tumačenja, teorijskih analiza i dovinjavanja „što je pisac htio reći“, negoli je sam umjetnik otkrivao namjere kroz rudimentarnu praksu svoje art as idea nevidljivosti i neprisutnosti. Dovodeći i u neugodnost tumače svoje umjetnosti koji su često njegov alter ego, jer umjetnik ništa ne želi objašnjavati ni govorom ni vizualijama, Gecan je tako od objašnjenja pratećih kustosa, kritičara, performera, stvorio bogat svijet referencija, u nesrazmjeru sa svojim doista minimaliziranim inputom koji poput oglodane kosti baca u svijet teorijske misli, odnosno nadgradnje tumačenja djela. Gecanova umjetnost zapravo svih ovih godina s praznim galerijama ili svojevrsnim sumatraističkim lepetom leptirova krila (sjetimo se Crnjanskoga), odnosno nevidljivom energijom (u njegovom slučaju to je na koncu energija tumača i interpreta njegovih ideja), utječe na promjene s jednoga kraja na drugi kraj svijeta. Gecan je takozvani „leptirov učinak“ iz teorije kaosa po kojemu slabašni zamah krila leptira može uzrokovati uragan na nekom drugom dijelu svijeta, pretvorio u komparativnu prednost svoje umjetnosti. Drugim riječima, što manje vidljivih tragova vlastite aktivnosti to brdo tumačenja i teorijskih nadgradnji sve više raste u nekoj vrsti izokrenute kompenzacije da se protumače prazne lakune koje umjetnik ostavlja za sobom. Naravno ne može se reći da je Gecanova umjetnost isprazna, nego da je praznina kako to vole reći teoretičari konceptualne umjetnosti, nabijena nekom vrstom energije koja se prima drugim perceptivnim kanalima od onih za fizičke modalitete pojava. No to je već priča o metafizičkoj strani umjetnosti, o telepatiji kao idealnom stupnju recepcije djela kojemu u konceptuali valja težiti, o aurama i energijama koje prazninu ispunjaju puninom, jer navodno ne postoji prazan prostor i slično.
No osvrnimo se na hrvatski paviljon bez paviljona, odnosno koncept kojega je Gecan zadao predstavljajući Hrvatsku na ovogodišnjem bijenalu. Svi su već kod nas čuli da je Savić-Gecan zamislio da paviljon, paradoksalno, bude nigdje i svugdje, tj. da je njegova vidljiva komponenta prisutna u različitim paviljonima u različito vrijeme kao ples performera na dnevnom zadatku. Jedino postoji izlog u Via Garibaldi koji vas upućuje u kojemu nacionalnom paviljonu toga dana možete očekivati hrvatske performere (mene je za posjeta dopala sedmominutna prezentacija u islandskom paviljonu). Zamisao je, u najkraćim crtama, da kompjutor nasumce bira vijesti dana iz različitih svjetskih medija i njih pretvara u dnevne zapovjedi koje dobivaju performeri koji onda izvode neku vrstu plesne koreografije (spontane i improvizirane jer naredbu dobiju istoga jutra i za neku opsežniju pripremu nemaju vremena). Cilj je da se performeri isprogramiraju umjetnom inteligencijom koja upravlja njihovim postupcima: kretnjama, trajanjem izvedbe, mjestom odvijanja, i po mogućnosti mislima koje izvođači usmjeravaju prema zadanom sadržaju. Kao slučajni promatrač koji se je zatekao u određeno vrijeme na određenom mjestu, možda uopće nećete ni registrirati performere koji izgledaju kao obični posjetitelji izložbe, i izvode tek tu i tamo diskretne kretnje koje mogu proći i nezapaženo (to je i želja umjetnika, kojemu uopće nije važno da performeri budu istaknuti, nego da zadovolje ideju njegovog koncepta o kontroli čovjeka strojem), krenu korak dva naprijed ili nazad, tapkaju na mjestu i izvode slične minimalne radnje. Prijezir prema publici kojoj ne želi olakšavati komunikaciju s njegovim djelom, u osnovi je i drugih Gecanovih radova. Tumačenja prepušta drugima, najčešće stručnom osoblju kritičara i galerista, ne daje intervjue, objašnjenja, šuti kao zaliven, rekli bismo, ostavljajući svojim konceptima neizvjesnost probijanja kroz sferu umjetnosti bez traga i uglavnom oslonjen na tumačenja drugih iz galerijskog sustava. Jer Gecanovi koncepti ipak prebivaju u muzejsko-galerijskom prostoru verificirajući se tim pukim prebivanjem kao umjetnost. Gecanovi diskretni performeri kao jedini vidljivi reper onoga što se događa u sferi pripreme za njihovo pojavljivanje u svijetu algoritama dnevnih vijesti, na kraju je jedino s čime se susrećete. Čak ne znate koju su zapovijed dana dobili, niti vam je poznato kako su na nju dogovorno reagirali (koreografski scenarij), a još je manje možete rekonstruirati iz njihovih kretnji. Gecan je sve karte stavio na samu ideju kontrole medija kroz komunikacijske sustave, i to je praktički sve što možete i trebate znati. U ljepoti performerske izvedbe sigurno nećete uživati jer je i nema, i ostaje vam tek ideja koja, ruku na srce, i nije osobita, niti nova i dio je općeg mjesta o nadzoru i kontroli u svakoj distopiji. Gecanovo djelo je ono koje nedvojbeno živi od dodatnog punjenja iz sfere tumačenja i pokušaja razumijevanja kojima on nekad više nekad manje doprinosi osmišljavanjem ideje, ostavljajući da ona raste tuđim učešćem ili propada ignoriranjem onih koji je ne prepoznaju. Nije ništa drugačije ni s predstavljanjem u Veneciji. Drugim riječima ako je htio ostati neprepoznatljiv i nevidljiv, to mu je i uspjelo, baš kao što je takvim učinio i naš ovogodišnji nastup.
[1] Vinko Srhoj, Suvremena umjetnost možda hoće, a možda i neće biti historizirana, J. Denegri, u: Ars Adriatica, 9/2019., 212-219.