Image
Cijena: € 0,00

expo
SERGIJE GLUMAC
PRIKLON PRIMIJENJENOM OBLIKOVANJU: OD RADA ZA DUŠU DO RADA ZA NARUDŽBU

VINKO SRHOJ  

Fotografije: © Galerija Klovićevi dvori, Zagreb

Sergije Glumac: Retrospektiva, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 11. 11. 2021. - 16. 1. 2022.

 

Glumac je od ranih djela koje povezujemo s estetikom ekspresionizma i kubofuturizma i mnoštva reklamnih artdecoovskih kampanja, u većini ipak priklonjen primijenjenom oblikovanju, tipografiji, scenografiji, grafičkom dizajnu sa svim izazovima prilagodbe željama naručitelja oglašivača. To svakako i jest prilog raznovrsnosti jednoga opusa, neortodoksnosti promišljanja rješenja na susretištu čiste umjetnosti i njezine komercijalne uporabe, ali nerijetko i mana proklizavanja u sasvim komercijalno.

 

Retrospektivna izložba Sergija Glumca, grafičara, slikara, scenografa, oblikovatelja plakata i reklamnih kampanja, u autorstvu Lovorke Magaš Bilandžić, kojoj valja odati priznanje za ustrajno i temeljito istraživanje opusa ovoga umjetnika,  priređena je u izložbenom prostoru Galerije Klovićevi dvori. Čini se da nakon ove izložbe i ranijih radova autorice, više nema bilo kakvih nedoumica i neprepoznatih činjenica iz života i djela ovoga zapostavljenog i tek na trenutke svjetlima umjetničke pozornice osvijetljenog umjetnika, obično na skupnim izložbama i pregledima grafičkog dizajna, scenografskih, kostimografskih i plakatnih rješenja, gdje se njegov doprinos nije posebno isticao. A doista se radi o velikom opusu koji broji više od 4000 radova u širokom rasponu od umjetničke grafike i grafičkog dizajna do reklame, scenografije... Glumčeva retrospektiva stvari je, dakle, stavila na svoje mjesto i čini se da sada, pregnućem autorice koja ga je uzela pod svoje još od doktorske disertacije i posvećene mu monografije, možemo sagledati u potpunosti prezentan opus. Ne treba, pritom, smetnuti s uma da je Sergije Glumac dugo godina prebivao na margini i da mu mnogi povjesničari umjetnosti i kritičari nisu poklanjali pozornost veću od usputnog epifenomena koji se je dogodio izvan središta domaće umjetnosti, priznajući mu tek vrijednost ekspresionističke faze grafičkog ciklusa Le Metro i Beton, a zaboravljajući na primijenjeno-umjetničku djelatnost koja se je zadugo smatrala komercijalnim art decoom nevrijednim pažnje izučavatelja „čiste umjetnosti“. Njegovo lhotovsko rano razdoblje (Glumac je u Parizu učenik Andrea Lhotea) dijelilo je istu sudbinu s ukupnim lotizmom domaće umjetnosti koji je doživljavan kao akademizacija izvornog kubizma Braquea, Picassoa ili Grisa, pa samim time unutar revolucijskih avangardnih modela, smatran drugorazrednim evolucijskim posljetkom. Uostalom baš se je u pokušajima ocjene i procjene Glumčeva doprinosa našemu kubizmu prve polovice dvadesetih godina isticao lotizam „kao zakašnjela akademizacija jednog spontanog pokreta s početka stoljeća“ (Grgo Gamulin). Lhote je smatran ponajprije učiteljem formalnog nauka o kubizmu, čak ne toliko slikarom sa značajnijim doprinosom, koliko pedagogom, koji je preuzeo smjer razrade analitičko-sintetičke metodologije kubizma koji se dalje ne razvija, očekivano i logično prema apstrakciji, nego dapače regredira prema figuraciji s površinskim aberacijama kubizacije.

Grgo Gamulin će s druge strane, na valu unisonih razmišljanja domaće kritike, Glumčev značaj vidjeti u grafičkom opusu linoreza i litografija velegradskih tema Pariza ili Zagreba, tvorničkih i uličnih motiva „koji su nesporazumom ostali izvan naše pažnje“. Taj langovski grad, ekspresionistički kotao industrije i ljudskog mravinjaka, spuštanjem u podzemlje (slike metroa) u svojevrsnu piranesijevsku supstrukciju, ono je što se je Glumcu priznavalo kao najznatniji doprinos hrvatskoj umjetnosti. Utjecaj ranog ekspresionističkog filma na Glumca, evidentan je, i gotovo kao da naziremo Wienova rješenja iz Caligarija sa scenografijom „grada od papira“ i nacrtanim sjenama (koje će Glumac koristiti i kod svojih rješenja za grafike i plakate s ljudskim figurama).

Pišući još pedesetih o Glumčevu razvoju, kritika će uočiti specifičnu mješavinu utjecaja triju gradova na njegovom umjetničkom putu – Berlina, Pariza i Zagreba, utjecaja tako svojstvenog našem „nečistom ekspresionizmu“, (kod nas je on ponegdje izmiješan i sa simbolizmom a svakako s literaturom), koji je i njega „ukorijenio u dalekom kubizmu i onom širokom valu ekspresionizma koji je u našu sredinu dopro kroz vrata Proljetnog salona“. Baš je Proljetni salon bio ogledalom toga našeg „onečišćenog“ ekspresionizma koji se pojavljuje nakon Prvog svjetskog rata i dopušta usvajanja i miješanja primjerice i sa secesijom (mada će mnogi reći da je secesija otpočetka i tako bila u podlozi vijugavog ekspresionističkog linearizma), te se je udomaćilo da od sedme izložbe Proljetnog salona „secesionistički ekspresionizam“ daje ton našemu ekspresionizmu. Doduše već tada 1919. na 1920. godinu vidljiva su i sezanistička nagnuća kod primjerice Uzelca, Varlaja ili Šulentićeva Čovjeka  s crvenom bradom. Glumčevi prikloni ekspresionizmu, dakle, prije bi se mogli vezati za to drugo razdoblje izložbe, kada ekspresionizam sve više prihvaća sezanističke i kubističke elemente. Uostalom izobličenja svojstvena ekspresionizmu koja su nosila poruke o unutrašnjem raspoloženju, nisu bliska Glumcu koji se od početka opredjeljuje za urušavajuću arhitekturu s konturno iscrtanom ljudskom figurom-sjenom koja malo govori o stanjima i raspoloženjima svojstvenim uznemirenom čovjeku ekspresionizma. Likova i tako ima malo u njegovim grafikama, zaključuje Susovski,  pa se tu i tamo pojavi poneka figura ili nekoliko njih koje su to osamljenije nadvisivanjem okolnog prostora metroa ili tvorničke hale, tunela ili građevne konstrukcije, a u susret im ide iskošena masa vlaka ili pokretne stepenice, i sve to pod oskudnom rasvjetom noći i bljeskovitog umjetnog svjetla. Ima, kako kaže Susovski, tu i praznine, osamljenosti, izolacije u kojoj sudjeluje ambijent, ali je teško reći da je Glumac zainteresiran za dramu s ljudskim licem, odnosno za onaj tipični ekspresionistički uvid u čovjekova unutrašnja stanja, njegova proživljavanja, nesigurnost, strah. Raspravljalo se je i o tome ima li kod Glumca uopće i angažmana, koji je deriviran iz ekspresionizma, koji bi ga u vremenu približio socijalno senzibiliziranim Zemljašima. Susovski je u pravu kada tvrdi da ga je uvijek „više interesirao grafički vizualni impakt a manje socijalni angažman, i ako on posredno izbija, autoru nije primaran.“ Zaključuje da mu je to na kraju bio jedan od minusa u doba socijalno angažirane Zemlje, s kojom se je mogao poistovjetiti po temama, ali mu je zemljaški ideologem ostao stran. Jednako tako, i u socrealističkom razdoblju neposrednog poraća, naići ćemo na teme radničkog pregalaštva, tvorničkih ambijenata, ali sada još manje socijalno ideologiziranih nego u međuratnom razdoblju. Angažman Glumcu jednostavno ne pristaje unatoč eminentno angažiranim temama. Ljudska figura kao nosilac angažirane poruke, umjesto socijalnog ambijentiranja u pripadajući kontekst tvornica, podzemlja, teškog rada, više je dijelom konstruktivne sheme urušavajuće i obrušavajućeg prostora, lomljenja forme, fasetiranja, jednom riječju formalnog eksperimenta s organizacijom prostora koji je više određen transhumanom estetikom nego humanom etikom.

Sagledavajući ovako retrospektivno cjelinu Glumčeva djela, možemo zaključiti da nas ono suočava s dilemom koju često pred nas stavljaju oni opusi koji  stoje na razmeđu između čistog i primijenjenog, rada „za dušu“ i „za narudžbu“. Glumac je od ranih djela koje povezujemo s estetikom ekspresionizma i kubofuturizma i mnoštva reklamnih artdecoovskih kampanja: plakata, oglasa, tehnoloških inovacija u tipografiji, ostao na sredini puta između tzv. čiste umjetnosti i njezine primjene, između kubističkih lotovskih eksperimenata i ekspresionizma i na drugoj strani, reklame, scenografije, pa i stripa. Čak bi se moglo reći da je njegova umjetnička aktivnost u većini priklonjena primijenjenom oblikovanju, tipografiji, scenografiji, grafičkom dizajnu sa svim onim izazovima prilagodbe željama naručitelja oglašivača. To svakako i jest prilog raznovrsnosti jednoga opusa, neortodoksnosti promišljanja rješenja na susretištu čiste umjetnosti i njezine komercijalne uporabe. U takvoj dvojnoj ulozi umjetnik se svakako može samoostvariti izvodeći neki plakat ili filmsku i kazališnu ilustraciju, bez da se nađe u koliziji s purizmom tzv. visoke umjetnosti. Plakat ili oglas, baner ili scenografski nacrt, mogu dosegnuti razinu umjetničkog (zar nam opus Borisa Bućana nije dovoljan dokaz da je to moguće ostvariti bez ostatka na strani „čiste umjetnosti“), ako su artikulirani u mediju izvedbe načinom svojstvenim samom mediju, tj. njegovim oblikovnim pravilima, ustrojstvom i funkcionalnošću gramatičkih konstrukcija medija. I to je Glumčeva prednost poumjetničavanja primijenjenog i mana odvlačenjem rješenja prema ilustriranju u funkciji oglašavanja koje ne daje uvijek potentna rješenja. A razlike su razvidne uspoređujemo li  primjerice reklamu za hotel Erika s početnom dinamikom pripreme skijaša za spust i skijaškim štapom koje dinamiku prenosi i izvan kadra ili odličnih konturnih rješenja za Šaljapina, ili odjeću Friedmann s torzičnim rezom  koji u drugi plan stavlja osobu a u prvi njezinu odjevnu eleganciju, sam proizvod. S druge je strane patetika teatarskog plakata za Zločin i kaznu s obrušavajućim križem i muškarcem koji nemoćno zdvaja u prvome planu stiliziran kao za neki prizor poslijeratnog stahanovskog udarništva, umjesto da govori o ponorima duše sumnjama razdiranog Raskoljnjikova. Isto tako otvorenje kina Edison  toliko je skicozno i površno postvareno s  tipografijom kaotičnih fontova da ga je teško staviti među uspješnice plakatnih rješenja. A da ne govorimo o poslijeratnom padu do puke ilustrativnosti turističkog ili industrijskog oglašavanja, te tek rijetkim povratkom „urušavajućem ekspresionizmu“ kao na slici Staro i novo, podsjetniku na bolja umjetnička vremena u ciklusima pariškog metroa i izgradnje tržnice Dolac. U poslijeratnom razdoblju, složit ćemo se s procjenom Marijana Susovskog kao nekom vrstom zaključka o dvojbenoj prirodi ovoga stvaralaštva, „Glumac tada nije više postizao snagu svojega ranijeg izraza. Nedostajao mu je, čini se, pravi umjetnički poriv i inspiracija koju mu je prije nametala tehnika grafike i subjektivna potreba za ekspresijom

 

Fotogalerija
Image
IZLAZNE STEPENICE METROA 1928.
© Galerija Klovićevi dvori
Image
ZAGREBAČKI ZBOR - XV. SAJAM AUTOMOBILA 1938.
Image
SERIJA OGLASA ZA ODJEĆU FRIEDMANN 1929.
Image
SKICA ZA SCENOGRAFIJU JULIJA CEZARA 1934.


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026