Razgovarala: NEVENKA ŠARČEVIĆ
portret: OLAF SIEBERT; Fotografije: iz arhive V. SRHOJA
Naša kritika se realizira u prostoru nekonfliktnosti i afirmativno-podržavalačkih kategorija, adorantskih kataloških tekstova i apologetskih, gotovo reklamerskih novinskih osvrta. Za svaki i najbeznadniji umjetnički pokušaj postoji netko tko će ga opjevati i biranim riječima opravdati... Fizionomija domaće kritike, uz rijetke izuzetke, takva je da u njoj prevladavaju kritičari koji opisuju i prate s jednakim, uporabimo oksimoron, ravnodušnim oduševljenjem, sve što im dođe pod ruku.
Povod razgovoru s Vinkom Srhojem nije bila samo činjenica da je dobitnik Godišnje nagrade HS AICA-e u kojoj se obrazlaže četiri desetljeća dug kritičarski angažman, već i njegova prisutnost tekstovima u Art magazinu Kontura. Srhojevi članci pokazuju britko i dosljedno predočavanje stanja stvari, likovnih izraza i pojava, uspostavljanje referentnih vrijednosti, odnosno kriterija, a lakoća iznošenja iskaza ukazuje uz likovno-kritičke i na pripovjedačke vještine zbog čega su za čitanje pitki i svježi godinama nakon što su objavljeni. Na likovne umjetnike i njihov rad Srhoj ne gleda „svisoka“, nego kao onaj koji nastoji proniknuti u srž, sačuvati nepristranost i napose užitak u pisanju što se očituje i u njegovu duhovitom poigravanju riječima i njihovim „očekivanim“ značenjima.
Nakon niza desetljeća bavljenja likovno-kritičkim i teorijskim radom, kako promatrate proteklo razdoblje u odnosu na trenutnu likovno-umjetničku scenu?
Moje bavljenje kritikom započelo je u drugoj polovici 70-ih godina sa strašću životnog opredjeljenja. Kritičar sam opće prakse, što znači da nisam birao o čemu pisati, nego sam kao novinski kritičar dnevnika Slobodna Dalmacija, pisao o svemu što se je odvijalo na galerijskoj sceni, iz dana u dan, godine u godinu, brzo reagirajući i donoseći sudove u kratkom vremenu između otvorenja izložbe i potrebe novine da se reagira promptno, po mogućnosti još za njezinog trajanja. Takva kritika s gašenjem kulturnih rubrika i priloga za kulturu danas više ne postoji, barem ne kao kontinuum gdje je kritičar na stalnom dežurstvu sa sviješću da je on taj koji ima važnu ulogu prema umjetnosti da ništa ne prođe ispod radara, nezapaženo, neocijenjeno, neuspoređeno... A što se tiče vašeg pitanja o proteklom i sadašnjem vremenu, moje nastupanje na kritičarsku scenu zbilo se je na još jednom prijelomu, tranzitornom dobu u kojemu se našao i umjetnik i kritičar, prekretnici između formacijskih modela umjetnosti modernizma i postmodernizma, kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, kada se je taj prijelom odigrao. Postoji i jedna domaća specifičnost koja je obilježila to vrijeme. Naša postmoderna, naime, u svojim ranim formativnim godinama zahvaćena je ratom na jugoslavenskom prostoru. Istovremeno, u europskom okruženju vlada mirna tranzicija posthladnoratovske situacije prema onome što se je označavalo kao „kraj povijesti“, prestanak sukoba i stalne prijetnje sudara političkih blokova, te u konačnici poraz realsocijalizma i pobjeda globalnog kapitalizma bez ispaljenog metka. Europa i zapadni svijet postaju idealnim mjestom za rast i razvoj postmoderne pomirljivosti i nekonfliktnosti. Postmoderna, uostalom, jedino i može rasti na rahlom tlu koje ne plavi povijesnost sukoba i nemira, koji su na koncu i modernističko stanje stvari. U postmoderni, kako je to netko već rekao, nema pobjednika, nema rješenja, nema progresa, i sve prolazi. Zbog takve fizionomije postmoderna je otpočinjanjem rata na ovim prostorima bila prisiljena reterirati, vratiti se na „moderno vrijeme“ sukoba i opreka. Zato je s ratom nastupila oštra cezura, zastoj unutar ratne autarkije koja je donijela blokadu i opsadu, koja se je počela uvlačiti i u retoriku onih umjetnika i intelektualaca koji su osjetili zov naciona. Sve se više počelo govoriti kako je opstanak zajednice iznad prava pojedinca na život, a osebujnom individualizmu, tako omiljenom postmodernom duhu, tu nema mjesta. Pogotovo u manjim sredinama, u provinciji u kojoj djelujem, s devedesetima je u kulturi nastupilo sakupljaštvo i prebiranje po idiomima prošlosti, otkopavanje i povijesnih beznačajnosti samo zato što svjedoče o nacionalnoj kulturi i jer su dokazom nacionalnog identiteta što je u osnovi zapriječilo postmodernu pluralnost u kojoj nema dominacije ni jednog modela, i gdje svaka interpretacija povijesti i njezino privođenje suvremenosti, ima oblik ironijske distance i želje za nemiješanjem i neopredjeljivanjem. Smjese populističkih, nacionalističkih i religioznih ideja zapravo nas nisu iz postmoderne vratile ni u modernističko vrijeme, nego prema totalitarnim modelima kulture. Hrvatsko je društvo u devedesetima okamenjeno ratom, umjesto afirmacije regionalizama, šarenila lokalnih umjetničkih narječja koje ste, primjerice, mogli vidjeti tih godina u najbližem susjedstvu na venecijanskom Bijenalu, napreduje tradicionalizam, nacionalizam, konzervativizam, desni ugrozbeni diskurs. Kako bi rekli antropolozi poput Morina, društvo i pojedinac navlače isti oklop, krvotok postaje sporiji, diše se tek da se održi na životu. Za kulturu to svakako nisu godine „ponosa i slave“
Kako se u tom kolopletu (ne)sklone povijesti snašao domaći umjetnik?
Krah domaće postmoderne koja se počela pridizati krajem 70-ih, bolje reći njezin zapriječeni razvoj u ratnim 90-ima, shvatljiv je i iz onoga što zovemo izmijenjeni moralni habitus umjetnika. Jer kako kaže Suzi Gablik, postmoderni umjetnik, a o njemu je ovdje riječ, „nije više motiviran žrtvovanjem i asketizmom, već ekstremnim stupnjem egoizma i praćenja vlastitog interesa.“ Ako su se u nas i mnogi umjetnici, pa i oni postmoderni, uključili u ratna zbivanja, to samo govori o postmodernoj podvojenosti između egzistencije i djela. Ako su ti umjetnici i uzeli puške u ruke, pušaka i ratnih sadržaja nema u njihovim djelima. Time tumačim i izostanak ratnih tema u postmodernom slogu, jer umjetnik-ratnik nije više obvezan svojim djelom svjedočiti svoju egzistenciju. Nevjerojatno mali broj djela nastalih u postmodernom slogu, potvrđuje taj rascjep, odnosno suprotnost između povijesnosti ratovanja i nepovijesnosti postmoderne. Činjenicom je da rat na prostoru Hrvatske, ali i susjednih, ratom zahvaćenih zemalja, nije donio gotovo nijedno vrijedno djelo u načinu postmoderne. Domaći su postmodernisti rat očigledno ignorirali, a ratnom su se tematikom pozabavili drugorazredni propagandisti.
Kako gledate na očigledni izostanak negativne likovne kritike što vam je stalni lajtmotiv, odnosno zašto je kritička probirljivost toliko istisnuta iz javnog, medijskog prostora? Gdje je odgovornost i može li se reći da se je izgubila etičnost struke?
Sjećam se jedne dijagnoze Vere Horvat Pintarić o stanju u našoj kritici koje je povezano s njezinim metajezikom. Prividno je, kaže, taj jezik kritike vrlo logičan, stručan, ali i općenit pa se u tekstovima mogu izmijeniti samo imena autora, a da tekst i dalje funkcionira. Osim te jezične formulaičnosti, te anomije specijalističkog rječnika, još je veći problem onaj koji je u 19. stoljeću izrekao Fiedler, o tome da pojedini pisci o umjetnosti svoje bavljenje umjetnošću izvitoperuju u čudačko zanimanje. „Oni ne govore o razumijevanju što je negdje umjetničko, niti to razumijevanje unaprjeđuju. Zato govore ne o umjetničkim nego o drugim oznakama i odnosima.“ Pa će vam ti čudaci, kaže Fiedler, znati koliko su današnjih mjerica sadržavali Nestorovi vrčevi i koliko je čvorova bilo na Herkulovoj toljagi, ali tu njihovo razumijevanje staje. Ne može se reći da današnja kritika, pa i ona u nas, nije opremljena znanjem i erudicijom, ali se njezina učenost, kako bi još u 18. stoljeću rekao Winckelmann, da idemo još dublje u prošlost s istim problemom, ogleda u reprodukciji znanja. Dodao bih da kritika često, govoreći o nekom djelu, govori o onome što je očigledno, što svi vidimo, izvlači ponekad i suptilne podslojeve tog evidentnog, ali ćete teško saznati što je tu, „starinski rečeno“, neponovljivo, jedinstveno, fiedlerovski umjetničko.
Očito da postoje i prednosti, ali i prave zamke pozitivne kritike. U pripremi je za tisak zbirka vaših tekstova negativnih kritika. Kako je koncipirana? Koje su provodne (tematske, problematske) niti tih kritika? Što su zahtjevi (negativne) kritike danas? Tko su negativci naše umjetnosti?
Da, kod jednog izdavača dogovaram zbirku svojih isključivo negativnih kritika. Zašto samo negativne kritike i otkud ta preuzetnost da se publicira crnilo umjetničke scene i je li opravdano da ono na što se ozbiljan kritičar ne bi udostojao ni osvrnuti, ugleda svjetlo dana ukoričeno u knjizi. Prvo, uopće se ne radi o kritikama nekih marginalaca s dna umjetničke produkcije, nego o „kapitalcima“ s vrha, imenima umjetničkog main-streama, onima zaglušne medijske čujnosti koji su postali brendirana opća mjesta. To su oni za koje, kako je to jedan teoretičar rekao, koristimo fiziološko oko umjesto duhovnog, kako bi ih raspoznavali, a ne vrednovali. Izbor naslova moje negacijske rekonkviste ide u dugom nizu od Dimitrija, Berbera, Mihanovića, Rabuzina, Trebotića, Price, Kaštelančića, Ostoje, Petrića, Propadala, Kipkea, Kuliša, Eterovića, Lupina... Zašto samo negativne kritike, mogao bi se zapitati netko sumnjičav po pitanju zadnjih namjera ili neke posebne kritičareve mrzovolje. Odgovorio bih da je to moj osobni pokušaj uspostavljanja ravnoteže, vrijednosnog balansa ozbiljno ugroženog pretjeranom benevolencijom kritike koja, kako je to rekao jedan naš kritičar, cijeni svaki trud. Prostor naše „slavljeničke kritike“ odavno je istisnuo svako vrednovanje, pogotovo u razmatranju onih autora koji su jednom dobili prolaznu ocjenu pa se, bez obzira na oscilacije kvalitete, više kritički ne propituju ili, kako bi rekli izvitoperenim postmodernim sloganom – anything goes. Naslov knjige „Najgore od najboljeg“ upućivao bi upravo na sadržaj onih neupitnih imena koji pričaju priču o uspjehu na hrvatski način, ponekad potpomognutom i stranim autoritetima. Ili za ilustraciju jednim naslovom u Konturi: „Jesu li Berber i Kuliš doista ono najbolje što danas imamo – kako to misli Edward LucieSmith!?“. A hoće li od knjige što biti, samo nebo zna, odnosno Ministarstvo kulture na koje se knjiga aplicira. Dva su takva pokušaja izdavača već propala, pa ne dijelim prevelik optimizam s raspletom „treće sreće“.
U tekstu objavljenom u zborniku Kongresa povjesničara umjetnosti ustvrdili ste da je gotovo u cjelini naša kritika manje-više pasivni promatrač zbivanja na domaćoj umjetničkoj sceni. Što ste pod time mislili?
To da se naša kritika realizira u prostoru nekonfliktnosti i afirmativno-podržavalačkih kategorija, adorantskih kataloških tekstova i apologetskih, gotovo reklamerskih, novinskih osvrta. Za svaki i najbeznadniji umjetnički pokušaj postoji netko tko će ga opjevati i biranim riječima opravdati. Tada sam napisao da je fizionomija domaće kritike, uz rijetke izuzetke, takva da u njoj prevladavaju kritičari koji opisuju i prate s jednakim, uporabimo oksimoron, ravnodušnim oduševljenjem, sve što im dođe pod ruku. S druge strane, nema toga kritičara u Hrvatskoj koji će nešto zamjeriti svojem umjetničkom favoritu makar njegov rad oscilirao u kvaliteti, a pojedine faze i djela iskazivali progresiju ili anomiju, uspon ili pad. Kao da se ništa ne mijenja, taj će kritičar i najprosječnije rješenje „omiljenog umjetnika“, prema kojemu je jednom iskazao simpatije, smatrati umjetničkim optimumom. Ni najveći promašaji, a kamoli nešto lošiji rezultati, u kritičarevoj valorizaciji neće biti registrirani. Veliki dio domaće kritike udvara svakoj gesti umjetnika kojega je jednom uzela pod svoje, uvjeravajući nas da se tu nema što preispitivati ili nanovo vrednovati. Tužna je činjenica da tko je jednom pripušten u prostor uvažavanja domaće kritike, taj se može nadati trajnom ostanku u njemu, bez obzira što i kako potom radio, razvijao se ili stagnirao. Jednom mi je jedan naš uvaženi kritičar na pitanje kako može baš za svakog umjetnika naći lijepu riječ, odgovorio da on cijeni svačiji trud. A drugi da je lako meni u provinciji kada svakog dana ne srećem one o kojima pišem. Neki kritičari, nazovimo ih sektašima, ne žele ni čuti za one umjetnike do kojih ne drže, smatrajući gubljenjem vremena i poslom „ispod časti“, pisati o takvima. Naravno nitko od njih, mada nominalno nose ime kritičara, to nije jer ih ne progoni savjest da su izdali struku, da nisu odvojili korov od žita, niti ih brine niveliranje i uprosječivanje umjetničke scene koje je uzelo toliko maha. A da ne govorimo o onome što Susan Sontag, govoreći o prevlasti kulture interpretacije, dijagnosticira kao gubljenje potrebe gledanja nevinim okom, odnosno svježinom reagiranja pred djelom umjetnosti, što je na koncu proizvelo samo „aroganciju tumačenja“.
Zašto danas naša kritika ne iskazuje potrebu za distinktivnim mišljenjem koje će stvari postaviti na svoje mjesto, pa da ne bude svejedno, kako ste jednom izjavili, da u zadarskoj provinciji izlažete Picassa ili domaće „mazalo“ kojega zovu istim imenom?
Osim Picassa i „Picassa“, imate u našoj dubokoj umjetničkoj provinciji i zanimljiv proces lažnog brendiranja. Pa će tako i muzeji izložiti, primjerice, poznato ime, recimo Dalija ili Chagalla, iza kojih stoje otužni radovi iz nekih privatnih kolekcija, ne samo upitne kvalitete nego i originalnosti, djela sumnjivih signacija i obični printevi. I onda u tom napuhavanju značaja, jumbo plakat za ljetnu izložbu Chagalla osvane ispred MSU-a u Zagrebu kao izložba godine, ne samo u Zadru nego umalo i u Hrvatskoj. Prava provincijska megalomanija bez pokrića. Srozavanje kriterija, najočitije u provinciji poput Zadra, ide dotle da će lokalni portali, primjerice, stanovitog slikara Tarika Berbera, proglasiti vrsnim slikarom, ne zaboravljajući već u naslovu istaknuti da je riječ o Mersadovom nećaku kao da je talent nasljedna obiteljska stvar, pa se lokalni novinari čak i ljute kako to ima malo posjetitelja na otvaranju njegove izložbe, a ipak je riječ o Mersadovom nećaku. Usamljenički prateći zadarski umjetnički život desetljećima, na kraju sam i sam digao ruke od svega i okanio se uzaludna posla, jer se unatoč zdušnoj pedagogiji jednog kritičara (valjda sam umišljao da je provinciju moguće preodgojiti osobnom inicijativom) situacija nije okrenula na bolje, a likovni je svijet potonuo u mulj amaterizma, diletantizma, medijski posredovanih zanimljivosti iz ateljea svakovrsnih home made kičera, nećaka slavnih umjetnika, restlova Dalijevih ili Chagallovih radova. I da nema poneke ozbiljne izložbe koju priredi Galerija umjetnina, činilo bi se da za provinciju kao što je zadarska, nema nade. Velebna zdanja izgrađena sredstvima EU kao što su Kneževa i Providurova palača, trenutno zjape kao prostori u koje nisu uselili pravi stanari, gdje se za ozbiljne programe daje sitniš, da bi više mjeseci tamo stolovali lažni Daliji i, kako čujem uskoro, ni manje ni više, nego Picasso. Navodno da bi se zaradilo na posjeti turista od čega ozbiljni galerijski programi nemaju nikakve koristi jer se turistički novčić pretvara u ponornicu koja misteriozno nestaje tko zna gdje. Tako je to naravno kada institucije u kulturi vode političari bez kompetencija, sposobnosti i interesa za izgradnju institucija iznutra (kadroviranje je njihova jedina vidljiva aktivnost). Jer doista nije dovoljno napraviti zgrade bez sadržaja kojima će se lokalna politika ponositi jer su, eto, uspjeli od EU dobiti novac. Novac i nekretnine to je ono čime se ta politička svita uznosi, a hoće li tamo biti Berber ili „Berber“, Picasso ili „Picasso“ manje je važno.
Ukazali ste već na totalitarne modele kulture prisutne u devedesetima, a budući da ste agilno pratili političku situaciju jedno cijelo turbulentno desetljeće pišući za tjednik Narodni list, bilo bi dobro da dodatno objasnite i povučete paralelu između političke i likovne situacije i to kako se odrazila i na kojim to konkretnim primjerima? Primjerice, možda baš kroz fenomen tuđmanizacije - odnos prema Franji Tuđmanu se vrlo očito manifestirao u brojnim javnim bistama, spomenicima. Što nam to govori?
Desetogodišnja kolumna u zadarskom tjedniku Narodni list, ponajprije se je bavila hardcore politikom, ali i opće kulturološkim temama u neposrednom poraću nakon Domovinskog rata i nastavak je prijeratnih, pretežno kulturoloških tekstova o atmosferi pred nadolazeći rat, urušavanju staroga poretka i države i fenomenima tranzicije jednako političke kao i kulturne. Svojedobno sam na simpoziju „Problem spomenika: Spomenik danas“, u organizaciji Galerije Augustinčić u Klanjcu, govorio upravo o problematičnim spomenicima u javnom prostoru koji nisu nikada lišeni ideoloških kvalifikativa. Smisao i vrijednost spomeničke skulpture potonula je i u Domovinskom ratu s tisućama porušenih spomenika iz razdoblja socijalizma i njihovom zamjenom novima, i to je svakako kipocid jedne damnatio memoriae bez premca. Kada je javna skulptura u pitanju, neko je nepisano pravilo da njezina opstojnost nikada ne zavisi od njezine estetske vrijednosti, nego od njezine političke legitimacije. Nikada se spomenici ne uklanjaju ili izmještaju jer vrijeđaju ukus, nego jer su postali politički nepodobni. Tako se pitanje javne skulpture, koja je kod nas rijetko ideološki neutralna, ne postavlja kao estetičko pitanje, koje igra drugorazrednu i uniženu ulogu, nego kao rat simbolima do istrebljenja neprijatelja koji se je preselio u broncu ili kamen. Pritom je za hrvatsku spomeničku stvarnost skoro nevažno vlada li tiranin ili demokrat, jedna partija ili demokratska višepartijnost. Ili kako je to kao gorku istinu istaknuo kolega Ive Šimat Banov, sve je u nas uvijek isto jer je „nasilništvo odozgo (‘udaranje pečata’ i znakova svoje vladavine) i neukost odozdo (razumljivost, ‘naši-vaši’) sve odnijelo k banalnosti i doslovnosti, a da kiparstvu nije ništa bolje ako samo promijeni gospodara, a šahovnica, primjerice, zamijeni zvijezdu petokraku“ I doista, kiparstvu nije postalo ništa bolje s demokracijom, čemu možda ponajbolje svjedoče spomenute biste i puni kipovi Franje Tuđmana. Taj nacionalni „park karikatura“ razasutih diljem Hrvatske trebao bi iskazati zahvalnost prvom hrvatskom predsjedniku, pretvorivši se u horor komediju s predsjednikom smještenim u nišu između Frankensteina, Drakule, Freddyja Kruegera, stvorenja iz crne lagune i drugih likova koji nas straše i nasmijavaju istodobno. Taj scary movie kojega otvorenih ustiju i razrogačenih očiju gledamo diljem spomenički poružnjele naše, pokazuje nam koliko smiješna i tužna može biti spomenička apokalipsa s Tuđmanom u glavnoj ulozi. Kolega Šimat Banov predložio je moratorij na nove spomenike što nas je moglo podsjetiti na onaj zakon iz 1984. o zaštiti lika i djela Josipa Broza koji je uz svoju zloćudnu političku stranu imao ambicije regulirati i spomeničko onečišćenje kipovima i memorijskim sloganima koji su nicali i poslije Titove smrti. Naravno, kolega Banov nije mislio na aspekt verbalnog delikta koji se kažnjava po slovu toga zakona, nego na zaustavljanje širenja svakojakih karikaturalnih rješenja koji jednako unizuju memoriju na Domovinski rat i hrvatskog predsjednika, kao što unakazuju i javni prostor. Ambicijama da se ograniči političko-vjerska pobožnost, jer i jedna i druga su povijesni dioskuri, pokušalo se je stati na kraj još za glasovitog Tridentinskog koncila u 16. stoljeću. Ta ograničenja uvijek podrazumijevaju i političku, u ovom slučaju vjersku kontrolu, gdje se u pučku pobožnost koja (kao i u slučaju Tuđmanova lika) zna podivljati do praznovjerja, uvode pravila. Trident tako zabranjuje da se bilo gdje postavi bilo kakva neobična slika bez odobrenja nadležnog biskupa, niti se smiju izmišljati nova čudesa i relikvije. Takva arbitrarnost s najvišeg mjesta teško da bi se usuglasila s demokracijom, ali bi vrijedilo razmisliti o ograničenju spomeničkog mahnitanja kojega smo svjedoci posljednjih trideset godina.
U tom pogledu, baš po pitanju novih skulptura u javnom prostoru, vi ste se i na zadarskom terenu susreli s izvanrednim situacijama, tužbama zbog neslaganja i neprihvaćanja vaših kritika. Kako danas gledate na to? Koliko ste zadovoljni ishodima?
Bavljenje kritikom vam u principu znači stjecanje doživotnih neprijatelja. Taštine koje sam vidio kod umjetnika rijetko se viđaju. Nije problem u tome što će negativna kritika, pogotovo kod nas, nekom umjetniku ugroziti položaj na tržištu i egzistenciju. Oni koji kupuju slike većinom ne čitaju kritike, niti su im one vodilja pri nabavci umjetničkih djela. Rekao bih da prosječnom kolekcionaru u Hrvatskoj kritika ništa ne znači jer, s obzirom na slabu educiranost o umjetnosti i već na laskama umjetničkih adoranata izgrađen ukus, takav kupac ni nema neki izgrađen odnos prema djelu. Uvijek je, uostalom, u kritičkom prostoru više hvalospjeva nego negacija. Tako nećete naći ni jednog umjetnika ili „umjetnika“ kojemu neki naš manje ili više ugledni kritičar, nije pohvalio ono što radi. Sve prolazi, rekao bih. Kolekcionari stoga ne mare za usamljena kritička mišljenja koja se utope u moru hvale i isticanja značaja umjetnika. Ako napišete negativnu kritiku konsternacija među umjetnicima je tolika da znaju posegnuti i za sudskom tužbom. Posljednji takav događaj sa sudskim epilogom zbio se je u novije vrijeme kada me je u građanskoj parnici tužio kipar Ratko Petrić, zbog negativne ocjene njegovih javnih skulptura u Zadru. Osnovna teza kipara bila je da je napad na njegove kipove i napad na njega osobno. Pišući o tome, Ante Tomić je u svom stilu napisao da ne prihvaća takvu tezu i ne želi razgovarati s kiparom, nego se domišlja kako da razgovor povede sa samim kipovima. Baš se, kaže, domišlja načinu psihološkog vještačenja tih brončanih ljudi, kako bi se utvrdio stupanj njihove uvrijeđenosti. Petrić je, braneći svoje nijeme kipove od mene, na koncu izgubio proces unatoč brojnim kontroverzama naših sudova koje su se ranije znale obrušiti upravo na glasnika, donosioca loših vijesti, na kritičara. Dogodilo mi se je jednom i to da je u prvostupanjskom postupku sudac stao na stranu uvrijeđene slikarice, sam bez ikakvih konzultacija sa strukom, zaključivši da sam prekoračio granice dopuštene kritike. Sudac je tako postao arbitar za umjetničku kritiku, onaj koji točno zna što kritičar smije a što ne smije. No to je dijelom i priča o provinciji po onoj staroj ruskoj poslovici da dok u metropoli režu nokte u provinciji sijeku prste. Tako da nikoga na zadarskom sudu nije uznemirila ni izjava odvjetnika koji je zastupao kipara Petrića u duhu iz povijesti poznatih teorija krvi tla, da ja nemam što brojati njegove kipove (njih četrdesetak u Zadru) jer da moram znati da je Petrić rođeni Zadranin, a da sam ja ipak samo doselio u Zadar.
Inicijalni povod ovoga razgovora je aktualna nagrada hrvatske sekcije AICA-e koju ste dobili, rekla bih, jednako za minuli rad kao i za godišnje postignuće na polju kritike za 2019. godinu. Tako je bilo i s prošlom nagradom Želimiru Koščeviću koji u godini za koju se nominalno dobiva nagrada nije objavljivao, nego je i on godišnjom nagradom nagrađen zapravo za životno djelo. Kako gledate na nagradu kritičarske struke i je li ona dobro izbalansirana u tom smislu?
Da, to što ste uočili da se nagrada dodjeljuje kao godišnja, a da često figurira kao nagrada za ukupan rad, očito je i u mom slučaju, mada mi je godina za koju je nagrada dodijeljena bila jedna od plodnijih. Iz obrazloženja moga predlagača Ivice Župana, koje se citira i kao izvješće AICA-e, razvidno je da je nagrada zapravo za ukupnost moje kritčarske djelatnosti. Možda bi doista trebalo u pravilnik nagrade unijeti tu razliku, tako da se ona i koncepcijski istakne i razluči. Ali to je manji problem. Veći je problem što je nagrada izrazito zagrebocentrična. Od njezina utemeljenja doista nitko osim mene nije dobio nagradu izvan glavnoga grada, odnosno nitko od kritičara koji nisu životom i karijerom vezani za Zagreb. To govori da je za metropolitantstvo nagrade ostali dio Hrvatske terra incognita, da tamo ne postoji kritičarske aktivnosti ili da ona ne zavrjeđuje pozornost. Ima u tome jedna duboka nepravda koja se manifestira i na drugim područjima. Godinama svjedočim da je za verifikaciju nečije struke i vrijednosti nužno da njegov CV dobije potvrdu u glavnom gradu. Hrvatska jest izrazito centralizirana i metropolizirana, a sve ostalo zapuštena provincija koja se, zbog te inferiornosti neproporcionalno razvijene zemlje, mora dokazivati u metropoli. Imam bezbroj primjera gdje su se vrijednost, čujnost, status, morali ovjeriti u sjedištu svih institucija u glavnome gradu, da bi taj pojedinac dobio „pravo građanstva“ u struci. Za ilustraciju slučaj jednoga mog sveučilišnog kolege, vrsnog stručnjaka koji nimalo ne zaostaje za onima u glavnom gradu, dapače, govori sve. Na pitanje, naravno privatno, postavljeno članu HAZU zašto taj kolega ne bi mogao biti izabran u Akademiju, uslijedio je odgovor koji tobože govori sve, a zapravo je duboko diskriminirajući i omalovažavajući: zato što je provincijalac. Inače, što se tiče nagrade AICA-e mislim da bi puno bolji princip nagrađivanja bio taj da o nagradama odlučuje žiri, proporcionalno i inkluzivno sastavljen od različitih generacija i struja u udruženju. Ovako kako je sada, ispada da na inače slabo posjećenim godišnjim skupštinama dolaze oni koji su osobno motivirani pogurati svoga kandidata, a znam da se neki od njih, ni prije ni poslije isticanja te kandidature, nisu baš pretrgli nazočiti skupštinama. Da ne govorimo o tome da su i druge nezainteresirane članove, samo za tu prigodu, dovlačili da bi glasali za njihova favorita. Sve je naravno lege artis, ali je li to najbolji model nagrađivanja, čisto sumnjam.