Image

tema broja
SLIKARSTVO BEZ SLIKE: O MOGUĆNOSTI VRIJEDNOSNOGA PROBIRA SLIKARSKIH DJELA

JAGOR BUČAN

 

Problematici elitnoga moguće je pristupiti na više načina. Ono se može sagledati kao hijerarhijski probir u svjetlu različitih aspekata: estetskoga kanona, cehovskoga pedigrea, zanatske izvrsnosti, stvaralačke inovativnosti, ili pak institucionalne moći. Poimani u tom ključu, pojmovi visokoga i niskoga nerijetko zamjenjuju svoja mjesta, zavisno od kurentne kulturne politike „svijeta umjetnosti“ (Danto) i općega konteksta koji se uvriježeno naziva duhom vremena. Promjena senzibiliteta epohe nerijetko donosi obrate ustoličenih vrijednosti, pa tako znademo svjedočiti posljednjim ispraćajima nekoć vitalnih aktera likovne scene, kao i pompoznoj inauguraciji autora i poetika donedavno posve rubnoga utjecaja. Suvremeni teorijski pluralizam drži da se djelu pripadajuće vrijednosti luče isključivo u intertekstualnom pristupu i da one ne postoje kao neovisne datosti. Sve to može se podvesti pod općeprihvaćenu zakonomjernost dijakronijskoga okvira, koji pojedinačne kulturne pojave redovito sagledava u danome kontekstu, zazirući od svakog vida isključivosti. Toj navadi unatoč, u ovom ogledu ograničit ćemo se na sinkronijski pristup. To znači da ćemo pitanje elitnoga u slikarstvu pokušati sagledati s onu stranu dijakronije kulturno-historijskih datosti, dakle kao vrijednosni status koji pripada djelu po sebi.

Ukoliko bismo fenomen elitnoga poželjeli prikazati na najjednostavniji mogući način, mogli bismo posegnuti za Kartezijevim koordinatnim sustavom i odnosom između ordinate i apscise, odnosno uspravne i vodoravne osi. Dvije osi u toj prispodobi zastupaju dva vida strukturiranja kulturnih pojava. Horizontalna linija zastupa najraznolikije pojave u kulturnome okruženju; pojave među kojima nema odnosne hijerarhije. Vertikalna linija zastupa pak mogućnost da se te pojavnosti strukturiraju pomoću određene hijerarhijske norme. Iako rudimentarna, ta se simbolička struktura može primijeniti na najrazličitije fenomene kulturne zbilje s podjednakom spoznajnom svrhovitošću. Ovdje ćemo se uteći pokušaju da tu razlikovnu shemu primijenimo na slikarstvo. Pitat ćemo se može li se i na koji način ras­predati o elitnim vrijednostima u slikarstvu mimo društveno prihvaćenih postulata. Odnosno, može li se vrijednosna prosudba visokoga i niskoga izvesti iz premisa samoga slikarskoga djela. Da bismo se mogli valjano upustiti u to razmatranje potrebno nam je prije svega postaviti temeljno pitanje: što slikarstvo uopće jest?

 

Junekov koan

 

Najopćenitiji odgovor na pitanje što je slikarstvo ima dvojaki vid. U prvom aspektu slikarstvo možemo sagledati kao zbir svih naslikanih slika. Taj zbir obuhvaća istodobno posve različita djela: prethistorijske špiljske slikarije i „posljednje slike“ poput avangardnih djela Rodčenka i Reinhardta. Obuhvaća perzijske iluminacije i slike francuskih orijentalista, slikarstvo aboriđina i nazarensko slikarstvo, post-konceptualno slikarstvo i pravoslavne ikone. On uključuje slikarske uratke koje su sačinili školovani slikari i amateri, nedjeljni slikari i djeca, izvorni autori i umješni krivotvoritelji. Obuhvaća i slike što nisu nastale kao rezultat samosvjesne umjetničke aktivnosti, kao što su „djela“ koja su naslikale (dresirane) životinje poput čimpanze Conga i slonice Sude. Zbir svih naslikanih slika istodobno uključuje uzorne primjere remek-djela, prosječne radove nedarovitih entuzijasta, ali i djela posve lišena svake umjetničke i likovne kvalitete; štoviše, i ona djela koja ne udovoljavaju kriterijima samostalne, htije­njem ostvarene umjetničke tvorbe.

U vidu takvog poimanja slike nerijetko su rubna djela koja svoje pripadništvo kategoriji slikarstva potvrđuju upravo izmicanjem iz kanonskog okvira tradicionalne slikarske discipline koja se uvriježeno situira u „zlatno doba europskog slikarstva“ (16. – 18. st.). Odnosno izmicanjem iz okvira koji je zadan daleko širim kronološkim i stilskim opsegom, što zahvaća u posve različite kulturne sredine i njima pripadajuće stilske, estetske i sadržajne odlike i sastavnice. U tom zbirnom kontekstu slike su djela koja tek svojim materijalno-tehničkim određenjima pripadaju kategorijalnoj odrednici slikarstva. Taj bi vid po definiciji mogli nazvati uključivim. On se rasprostire horizontalno u svim smjerovima, da bi periferno obuhvatio, u se uključio, najrazličitije primjerke slikarskih uradaka. Rubno neograničen, taj aspekt zahvaća u vrijeme jednako kao i u prostor; on uključuje i slikarska djela koja tek imaju nastati. Stoga je takav vid poimanja slikarstva posve otvoren i ne može biti ni na koji način jasno i konačno određen u ontološkom smislu. Opravdano se možemo upitati može li se iz te nakupine različitih pojava – koje se načelno podvode pod isti zajednički nazivnik slikarstva – izvesti prihvatljiva i vjerodostojna, objedinjujuća odredba vrste.  

U drugom pak vidu slikarstvo možemo sagledati kao izvjesno stanje. Taj vid bi po definiciji mogli nazvati isključivim. On predmnijeva stanovitu kvalitativnu normu, pretpostavku kategorijalnog određenja što isključuje djela koja ne podržavaju tu istu normu. Drugim riječima, stanje slikarstva predstavljalo bi opstojnost određenih svojstava koja slikarsku disciplinu određuju kao takvu. Ta bi opstojnost mogla biti shvaćena poput svojevrsnoga lajtmotiva koji povezuje posve oprečna djela, ukoliko ona posjeduju istovrsne kategorijalne i ontološke značajke. Tako shvaćeno slikarstvo podlijegalo bi provjeri kanonskog aršina. Kanon koji određuje određeno stanje slikarstva omogućio bi razlikovanje slike od slike, ispravno od neispravnoga slikotvorstva, žito od kukolja. O tom kanonu (utemeljujućem za razumijevanje slikarstva kao stanja) neizravno govore dva Junekova iskaza:

„Slikarstvo bez slike uvijek je nešto; slika bez slikarstva je ništavna.“

„Treba razlikovati slikarstvo od slike. Ono što nas zanima u Delacroixu, to je njegovo slikarstvo. Ono što vidimo kod Puvisa de Chavannesa, to je slika, to nije slikarstvo.“[1]

Druga misao ukazuje na mogućnost da se metodom usporedbe ukaže na razlikovne značajke ontološkog reda između pojedinačnih slika. Ono što ih međusobno razlikuje proizlazi iz poimanja samobitne naravi slikarstva. Reklo bi se na prvi pogled da Junek predmnijeva da postoji nešto poput slikarstva kao takvog neovisno o pojedinačnim slikarskim realizacijama. Istina, ono se u navedenom primjeru očitovalo u konkretnim, pojedinačnim Delacroixovim slikama. No, ta misao navedenim imperativom koji je općenito intoniran, predmnijeva da se i u drugih slikara može evidentirati ‘takvost’ slikarstva. Ta je mogućnost uvjetovana; ukoliko se slikarstvo u svojoj takvosti otjelovilo u pojedinim slikama, one svojom pojavnošću pripadaju kategoriji slikarstva. Ukoliko, međutim to otjelovljenje nije ostvareno, riječ je tek o slikama – o pojedinačnim tvorevinama koje nisu i ne mogu biti obuhvaćene vrstnom odrednicom slikarstva.  

Neobičnost tog Junekovog iskaza jest dakle u sugestiji da određena slika može biti slikom, a da pri tome ne mora nužno pripadati slikarstvu kao vrsti, odnosno disciplini. Prvi pak iskaz još je neobičniji odnosno radikalniji, budući da premašuje mogućnost logičke prosudbe. On utoliko nalikuje svojevrsnom koanu. Logička besmislica kojom se služe učitelji zen budizma predstavlja paradoks koji kao svrhu ima zauzdavanje uma, ne bi li se posljedično nadišla njegova spoznajna ograničenja. On je „neprolazni prolaz“, prodor u više stanje svijesti kojim se razotkriva takvost svijeta i narav pojedinčeva bivanja u njemu. Slikarstvo bez slike logička je besmislica. Pa ipak, za Juneka – tog samozatajnoga slikarskog elitista – ta je misaona konstrukcija itekako smislena; slikarstvo bez slike za njega jest nešto. To „nešto“ za nj ima neusporedivo viši status od „ništavnih“ primjeraka onih slika koje bi bile lišene slikarstva kao takvog.

Slikarstvo bez svog podmeta – bez subjekta slike – ne samo da je po toj pretpostavci moguće; ono se kao takvo promeće u svojevrsnu ontološku odliku, onu po kojoj biće slike baštini svoj udio u stanovitom (kažimo to tako) ‘bitku slikarstva’. Stoga tako shvaćen status po Juneku ima povlašteno mjesto u prosudbi kakvoće slikarskoga djela. On je elitistički marker, prosudbeni lakmus koji ukazuje na ontološko stanje i vrijednosno određenje pojedine slike. Junekov slikarski koan pretpostavlja mogućnost spoznajnog uvođenja u narav slikarstva kakvim se ona očituje u svojoj takvosti, u onome jest po sebi. Po onome što slikarstvo uistinu jest. O čemu je dakle riječ? O tom znakovitome „nešto“. Ne kaže li se uostalom kolokvijalno za umjetnički uspjelu sliku da „ima ono nešto“? No, što to konkretno jest? O tome slikarski koan šuti. Paradoksalna besmislica nije formula ili recept; ona je tek putokaz bez usmjerenja – neprolazni prolaz.

Na podlozi te samobitne, samo-utemeljujuće naravi – kao što sugerira Junek – može se zasnovati uvid koji ima težinu kvalitativnoga, vrijednosnoga suda. Ne samo da se tako razdvaja dobro od lošega, visoko od niskoga slikarstva, nego se ujedno sprovodi shizma između slikarstva i onih djela koja iz nekog razloga ne mogu biti podvedena pod tu područnu kategoriju. Uistinu je neobičan taj slikarski idealizam autoritarnoga tipa koji koketira s idejom ‘slikarske istine’, s „istinom u slikarstvu“. On za mnoge može biti neumjestan i opravdano odbojan, osobito u današnje vrijeme kada su „veliki narativi“ već odavno odbačeni kao prevladani. O istini se u okviru suvremenih umjetničkih teorija još jedino govori kao o su-pojavi – karici u diskurzivnome lancu; ona je tek jedna od očica hiper-tekstualnoga tkanja.

Dva uopćena vida u pristupu određenja naravi slikarstva ‘kao takvoga’ – slikarstvo kao zbir svih naslikanih slika i slikarstvo kao izvjesno stanje – predstavljaju krajnje aspekte između kojih se nalaze sva pojedinačna slikarska djela. Za svaku pojedinu sliku mogli bismo stoga reći da zaposjeda posve određeno mjesto na razmeđu tih krajnosti; posve određeno mjesto u koordinatnome sustavu određenom ordinatom odnosne hijerarhije i apscisom razlikovnoga pluraliteta. Štoviše, mogli bismo kazati da ona svoju samobitnost utemeljuje u napetosti između općenitoga kategorijalnoga određenja i stanovitoga izuzeća od toga istoga određenja. U tom prostoru napetosti, prostoru koji je napučen raznolikim inačicama slikarskih djela, pronalazimo individualno utemeljenje pojedine slike. Svaka zasebna slika svoju utemeljujuću samobitnost ostvaruje u dinamičnom međuodnosu koji spreže spomenute polaritetne oprjeke.

Problematiku elitnoga u slikarstvu nastojimo dakle motriti kao sinkronijsku pojavu koja se odlikuje mogućnošću ahistorijske perspektive i koja se tiče djela samoga. U tome smislu slikarstvo probrano po kriteriju elitnoga odabira bilo bi ono slikarstvo koje podliježe kanonskome aršinu što smo ga odredili Junekovim koanom. No, možemo li ikako razriješiti navedeni paradoks „slikarstva bez slike“? Na što to zapravo Junek pomišlja?

 

Licentia poetica

 

„Aix-en Provence. Srpanj. U turističkom uredu izlaže slikar imenom Jacquet: provansalski pejzaži. Brdo svete Viktorije, dvorište, majuri, luke, itd. To su veoma dobro uravnotežene slike, ali bez ijednog slikarskog poteza. Tu mi se još jednom ukazala stara istina: važno je slikarstvo, imati jedno slikarstvo. Slikarstvo bez slike uvijek je nešto, slika bez slikarstva je ništavna[2].“ (kurziv J. B.)

Ukoliko takozvani Junekov koan uklopimo u pripadajuću mu cjelinu, možemo ustanoviti da je paradoks koji je u njemu sadržan tek prividan. Ono što smo u iskazu istaknuli kurzivom ukazuje na mogućnost rekonstrukcije smisla koji je Junek pridavao slikarstvu (iako ga po svoj prilici nije i posve poistovjećivao s tim aspektom). Slikarstvo se za Juneka u najelementarnijem smislu očituje prije svega u kvaliteti slikovne površine, onime što se običava nazivati duktusom i fakturom. A ta dva pojma uparena su s izvornim počelom koji Junek navodi na drugom mjestu svojih zapisa i koje počelo on pretpostavlja svemu ostalome: „Sve mora početi invencijom jedne nove slikarske poetike (gotovo bi se moglo reći nove tehnike).“[3] Kakav likovni nazor proizlazi iz tih premisa, pokušat ćemo opisati u najkraćim crtama. Da bi slikar uspio ostvariti svoj osnovni cilj – projekcija prostora u slici – on treba strogo poštivati temeljni uvjet: površinu platna („harmonija masa“, „dekorativni osjećaj“). Dva temeljna načina u prikazivanju prostora Junek određuje kao projiciranje prostora iz unutrašnjosti slike prema platnu (geometrijska perspektiva) i projiciranje od slikara prema platnu (od Mondriana nadalje). Idealna bi – kaže Junek – bila sinteza ta dva načina. A nju je moguće ostvariti uvažavajući dva glavna postulata u slikarstvu. To su:

„međusobno odvojeni i različiti dijelovi na slici i njihov odnos. U međusobnom prožimanju leži njihova priroda: prostor, zrak, svjetlo, ritam. Sve stvari moraju biti ograničene na mali broj. Ne zbog simpatije ni radi njihove izvanslikarske važnosti, ni zato što su zanimljive kao priča ili kao život, ni stoga što su jednostavne. Bit će izabrane samo zbog njihovih izvedivih struktura[4].“

Poetički postulati koje Junek izlaže imaju generičku narav. Oni pružaju konceptualne alate, poetička sredstva koja imaju posve univerzalnu uporabu, primjenjivu na posve različite slikarske izvedenice. Junekova stajališta donekle podsjećaju na odlike temeljnih datosti jezikoslovnih teorija, poput onih Ferdinanda de Saussurea, Louisa Hjelmsleva i Romana Jakobsona. Drugim riječima, na strukturaliste koji su jezik sagledavali u binarnim oprjekama (langue / parole, označitelj / označeno, oblik / supstancija, paradigma / sintagma, itd.). Poput njih i Junek nastoji otkriti temeljne pretpostavke (likovne) tvorbe, ne bi li tako omogućio plodonosno i razborito, u naravi medija utemeljeno likovno oblikovanje.

Junek podjednako skrbi o „malim senzacijama“[5], o mijotisu[6], o fouettima[7], o inkrustraciji[8] (dakle ma­hom o značajkama rukopisne izvedbe koje od­ređuju slikarski duktus), kao i o formativnim značajkama oblikovnih počela koja određuju poetičke smjernice. Drugim riječima, zanima se podjednako za ‘govorni’ vid likovne djelatnosti, kao i za normativna pravila vizualnoga jezika. Njegove su spoznaje o slikarstvu utemeljene u dubokom i temeljnom razumijevanju oblikovnih i izvedbenih postupaka, ali isto tako i u općenitim zakonima stvaralačke invencije, koja se jednako tako može očitovati u drugim umjetničkim područjima, poput muzike na koju se Junek rado poziva i koju znalački ‘čita’ u ključu univerzalnih oblikovnih principa. Pri tome u svom verbalnom izričaju nije odveć stručan i hermetičan, nego njeguje pročišćen i lapidaran način kazivanja, služeći se kraj­nje jezgrovitim maksimama: „Maksimalna složenost sadržaja, maksimalna jednostavnost sadržatelja.“ Ili: „Učini samo jednu stvar, ali neka ona bude nebrojena.“[9]

No, ovdje nećemo ulaziti u sagledavanje njegovoga slikarstva, niti ćemo se baviti opširnim prikazivanjem njegovih poetičkih razmatranja. Budući da imamo za cilj na podlozi općenitih spoznaja o slikarstvu zacrtati kriterij elitističke prosudbe slikarstva, usredotočit ćemo se na pojmovno određenje koje ćemo imenovati kao nutarnji oblik.

 

Nutarnji oblik

 

„Treba pronaći oblik. Da bi postao uočljiv, treba ga definirati. Definicija oblika može biti tehnička ili mentalna. Tehnička definicija je potez kojim se određuje oblik: ona je vidljiva (Picasso, David). Ta forma koju vidimo prije objekta predodređena je neposrednom uspjehu. Mentalna definicija nastaje kroz slikarstvo, pikturalnom strukturom, unutrašnjošću, a ne obrisom (Delacroix, Manet, Cézanne). Sudbina joj je da bude neshvaćena u času nastanka. Njen uspjeh bit će mnogo veći kad je prepoznaju. Dakle, forma mora biti definirana da bi se doprlo do posljednje predstave u slikarstvu, do prostora. Prostor se pojavljuje kada je forma definirana.“[10]

Površnoga čitatelja navedeni redci mogu navesti na krivi put. Kao i svi pronicljivi uvidi koji proniču bit određene pojave, i ove misli mogu biti pogrešno interpretirane. Sadržaj može biti odmijenjen formom; nutarnje može biti zakriveno izvanjskim. Poput religije, i slikarstvo ima svoju egzoteriju i ezoteriju, svoju vanjštinu i nutrinu, pri čemu se izvanjsko i nutarnje, slovo i duh zakona mogu lako pobrkati. Da živi oblik ne bi postala okoštala forma, da izvorni uvid ne bi bio zastrt dimnim prividima sofizama, potrebno je pokušati razotkriti pripadajući smisao svake izvorne likovne tvorbe, neovisno o njenim izvanjskim aspektima – stilskim, reprezentacijskim i drugim aspektima. Potrebno je skinuti veo privida koji poput smokvinoga lista pokriva stidna mjesta slikarstva; onoga slikarstva o kojem Junek govori u svojim poetičkim meditacijama, razlikujući slikarstvo od slike.

Na što se dakle odnosi pojam nutarnjega oblika? Što se konkretno podrazumijeva pod sintagmom definirana forma? Potražimo odgovor na to pitanje tako da potanje razložimo navedeni ulomak.

Pojam oblika središnji je vid navoda; njegovo uočavanje ovisi o njegovu ispravnu određenju, kojim se ujedno ostvaruje temeljna svrhovitost forme: ostvariti prikaz prostora. A oblik kao takav može biti određen u tehničkom i mentalnome smislu. U prvom slučaju riječ je o izvedbi vanjske forme (opisana forma); pod njom se podrazumijeva likovni znak koji upućuje na ono što je slici izvanjsko (stolica, lopta, stablo, itd.), pri čemu se izvanjsko očituje kao oz­načeno. U drugom slučaju radi se o ostvarenju nutarnje forme koja se shvaća kao pikturalna struktura a ne predmetni obris. To „mentalno određenje“ „osuđeno je na neuspjeh u trenutku nastanka“. Tome je tako stoga što se radi o nutarnjem vidu oblika, koji nesviklo oko previđa zbog pokrova predmetnog prikaza kojim je nutarnja struktura prikrivena. Junek zagovara mentalni pristup slici; ali ne u smislu konceptualnoga pristupa što ga njeguje konceptualna umjetnost. Junekov mentalni koncept likovna je bit slikarskoga očitovanja. Riječ je dakle o likovnom konceptu, a on pripada nutarnjem iskustvu slike. To iskustvo moguće je ostvariti jedino ukoliko smo kadri prepoznati pojavu nutarnje forme.

Doima se na prvi pogled neobičnim da Junek taj središnji pojam određuje kao mentalnu pojavu, koju kao takvu suprotstavlja pojmu vidljivosti (tehnički opis oblika). Ukoliko bismo potražili pojmovnu opreku vidljivome, mogli bismo reći da je nutarnji oblik (ostvaren mentalnim određenjem) štogod nevid­ljivoga. Prva pomisao koja nam se nameće jest da je Junek prikriveni platonist, koji tvrdi da se iza slikovnoga privida nalazi neka izvorna ideja. Slika ideju odražava čineći je tako vidljivom, no istom je zakriva, onemogućujući da se ideja pokaže u svojoj izvornosti. Iza egzoterijskoga privida krila bi se tako neka ezoterijska istina – možda upravo slikarstvo-kao-takvo, ono slikarstvo bez kojega bi slika prema Juneku bila ništavnom. Ali, upotpunom koana vidjeli smo da naš slikar nije prikriveni platonist, budući da on pod slikarstvom podrazumijeva slikarskim potezima konkretno ostvarenu pikturalnu površinu. Pa ipak, on napominje da će uspjeh nutarnje forme biti ostvaren (tek) kada bude prepoznata – kada bude doista uočena kao takva. Kolokvijalno govoreći, prepoznato može biti samo ono što je prerušeno, što je u svojoj pojavnosti prikriveno. Kako to da slika u svojoj bjelodanosti, očitosti slikarskoga duktusa i re­prezentacijskoga prikaza može ujedno štogod prikrivati, i da to prikriveno štoviše ima biti upravo njezinom suštinom, njezinom prikrivenom bîti?

Čini se kao da paradoks koji smo razriješili navođenjem upotpunjenoga ulomka iznova postaje aktualan. O čemu se dakle odista radi? Može li nas paradoks koji smo zamijetili kada smo tu misao izložili fragmentarno, dovesti do kakve valjane spoznaje? „Slikarstvo bez slike“ – ima li ta začudna sintagma ikakvu spoznajnu težinu?

Sljedeći iskaz mogao bi nam biti od pomoći pri gonetanju odgovora: „Arhitektura je ono što ostaje od zgrade kada joj se oduzme kamen.“[11] Što se pod time misli? Što ostaje od arhitekture ukoliko uklonimo njezino gradbeno sredstvo? Ostaje ono što arhitekturu čini time što ona jest. Etimološki pregled tog pojma jasno nam ukazuje o čemu je riječ: grč. ἀρχιτέκτων (architékt) složenica je od ἀρχή (arché = biti prvi, onaj koji zapovijeda) i τέκτων (téktōn = zidar, graditelj). Graditelj gradi po naputcima onoga koji mu je nadređen; po naputcima nad-graditelja. Uklonimo li kamen, drvo ili ciglu koje je graditelj ugradio u sazdano zdanje, preostaje nematerijalni, odnosni kostur oblika – planski predložak koji je nad-graditelj dostavio graditelju. A taj predložak naziva se (arhitektonski) projekt. Projekt je u grafički prikaz prenesena – projicirana – oblikovna zamisao, koja se još naziva i nacrt. Téktōn izvodi postupak gradnje prema naputcima koje je zadao architéktōn. Izvodi ga u oba smisla te riječi – kao izvedbeni postupak materijalne izrade, ali i onako kako glazbenik ‘čita’ skladbu zapisanu grafičkom notacijom na notnome papiru – tzv. partituru. Projekt je, u svojim pojavnim izvedenicama (nacrt, tlocrt, bokocrt), likovna partitura koja koordinira odnose što ih graditelj svojom materijalnom izvedbom nastoji ostvariti. Kao što je téktōn kadar prevesti dvodimenzionalni nacrt u trodimenzionalnu tvorevinu, tako je architéktōn kadar u ostvarenome zdanju prepoznati i iz njega izvesti nutarnji, odnosni poredak koji u njem počiva u vidu prikrivenoga predloška.

Ukoliko analogijom primijenimo tu misao na područje slikarstva, odgovor na pitanje što je to slikarstvo glasilo bi otprilike ovako: slikarstvo je ono što ostaje od slike kada uklonimo njezine gradbene sastavnice. Ako je ta analogija opravdano povučena, iz nje proizlaze određene pretpostavke. Prije svega, usporedba slikarstva s arhitekturom donosi mogućnost da u osobi slikara razlikujemo dvije persone: onoga koji promišlja i priprema nacrt slike, kao i onoga koji taj nacrt ostvaruje u slikarskoj izvedbi. To nam nije teško pretpostaviti, jer tako je najčešće i bio strukturiran stvaralački postupak u tradicionalnome pristupu slikanju. Slikar je skicirao crtež koji bi time postao konkretan predložak izvedbe slikarskoga djela. Štoviše, u renesansnim i baroknim bottegama slikar bi skicu – često ostvarenu kao omanju sliku – predao svojim suradnicima koji bi po njoj izradili narudžbu, najčešće znatno većega formata. U poodmakloj fazi izrade, slikar bi preuzeo sliku i dovršio je, oslikavajući završni sloj naslika, upravo onaj koji predstavlja rukopisni trag autorove ruke. Slikar je u tom smislu idejni začetnik, potom onaj koji toj ideji daruje grafičko (pikturalno) očitovanje, zatim izvođač slikarskih radova, i na koncu prvi promatrač vlastitoga djela.

Navedena pretpostavka govori nam da sliku na­čelno možemo raslojiti na opažajne slojeve, pri čemu ne mislimo na različite slojeve materijalne građe (tehnika podslikavanja), nego na sloj pikturalne izvedbe i sloj likovne zamisli, odnosno ideje. Izvedba je materijalni trag nematerijalne ideje koja stoji u potki slikareve zamisli. Izvedba zamisao čini vidljivom; u protivnome ona bi ostala tek fantomska vizija na zaslonu uma. Drugim riječima likovnu ideju možemo vidjeti tek kao konkretnu pikturalnu izvedbu; ideja kao takva nije dostupna našem opažaju. Osim ako po obrascu tri-u-jednome nismo ujedno promatrač, slikar i nad-slikar, odnosno stvaratelj; tada na nutarnjem zaslonu opažamo viziju budućega djela. Prilikom konkretne izvedbe nutarnja vizija ima ulogu svojevrsnoga korektiva na podlozi kojega se ogleda djelo u začinjanju. No, ponekad upravo iskustvo izvođenja povratno utječe na izvornu viziju, sprovodeći naknadno korigiranje mentalne slike. Na koncu, možemo jednako tako pretpostaviti da likovno pismeni promatrač može u pojavnosti slike razaznati njezin temeljni idejni obrazac i iz njega izvesti nacrt, strukturnu okosnicu koja tvori neku vrstu kostura slike. Ta nutarnja konstrukcija pripadajuća je djelu, ali nije ujedno i opažajno dostupna prosječnome promatraču. Utoliko za nju možemo ustvrditi da je prikrivena. Utoliko je ona nutarnji (ezoterijski) vid izvanjske (egzoterijske) forme – nutarnji oblik koji je implicite sadržan u izvanjskome obliku.

 

***

 

Rezime ovog razmatranja mogli bismo iskazati na sljedeći način. Neovisno o kulturno-historijskoj dijakroniji, pojam elitnoga u slikarstvu moguće je utemeljiti u sinkronome pristupu konkretnom slikarskome djelu. Takav pristup određen je elitističkom isključivošću kojom se probire slikarstvo koje to jest od onoga koje to nije. Obilježje kojim se normira takav probir (po Junekovom neizravnom tumačenju) jest trojako: 1) osobiti vid slikarskoga duktusa (slikarskoga poteza); 2) međusobno odvojeni i različiti dijelovi na slici i njihov odnos u vidu izvedivih struktura; 3) nutarnji oblik u vidu mentalnoga određenja forme (ostvaren pikturalnom strukturom, a ne obrisom). Ukoliko u pojedinom slikarskome djelu možemo razaznati navedena obilježja, utoliko za to djelo možemo reći da pripada vrsti slikarstva. Ukoliko međutim slika svojom pojavnošću ne očituje ni jedno od navedenih obilježja, tada je riječ tek o „slici“, ne i o slikarstvu.

Eto, u tako zacrtanoj normi leži mogućnost vrijednosnoga probira slikarskih djela. Ovdje smo tu mogućnost iskazali tek kao teorijski nacrt. Može li se ta teorijska premisa potvrditi u interpretacijskoj praksi? Jamačno može, i za to ćemo drugom prigodom podastrijeti valjane likovne, odnosno grafičko-analitičke argumente.[12]        

 

1  Leo Junek: Pisma /slikarski dnevnik - fragmenti, Zagreb 1986., str. 16-17.

2  Ibid., str 16.

3  Ibid., str. 7.

4  Ibid., str. 8.          

5  Koloristički valeri različite pigmentacije (često toplo-hladnih oprjeka), a podjednake tonske vrijednosti, koji međusobnim suodnošenjem stvaraju vibrantni opažajni podražaj.

6  Franc.: mijoter = lagano vreti. „U slikarstvu to znači mnoštvo malih oblika u pokretu između dviju fiksnih ili krivih linija (vrsta Brownovog gibanja).“ Junek, ibid., str. 19.

7  Pojam koji Delacroix rabi u svojim dnevnicima „da bi opisao brze poteze kistom, prave linije ili krivulje, koje odlučuju o pravcu parcijalnog ili općeg pokreta neke slike“. Ibid., str. 20.

8  Umetanje nanosa uljenoga impasta u svježu boju, potez po potez, uz dodatke novih linija.

9  Junek, op. cit., str. 24.

10  Junek, ibid., str 8.

11  Navedeni iskaz parafrazirana je Plotinova misao koju smo preuzeli iz objavljenoga razgovora s Mladenom Pejakovićem. (Branka Hlevnjak, „Humanistički lik Mladena Pejakovića“, Kontura, III, 2002.) Izvorni, prošireni Plotinov iskaz glasi pak ovako: „Kako će se tjelesna ljepota uskladiti s onom koja je prije tijela, koja prethodi tjelesnoj? Zašto graditelj, uspoređujući kraljevsku kuću s pojmom kuće, sudi da je ona lijepa? Zato jer vanjština (tj. izgled kuće, Ž.R.), kad se oduzme kamenje, jest unutrašnja ideja raspoređena po masi građe, pokazujući tako u mnogovrsnosti svoju nedjeljivost (od ideje-pojma kuće, Ž.R.).“ (Plotin: Eneade, I, 6, 3. Cit. u: Željko Rapanić: „‘Zakošena pročelja’ i Plotinova estetička načela. Zapažanja uz tezu G. De Angelis D’Ossata“, Starohrvatska prosvjeta III/30, 2003., Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split 2003., 33.-37., str. 40.)

12  Likovni primjeri i geometrijske analize koji govore u prilog valjanosti izložene teorijske pretpostavke okupljeni su u rukopisu koji se pod nazivom Nutarnji oblik: o prikrivenome vidu likovnoga umijeća priprema za objavljivanje u nakladi Sandorf & Mizantrop.                                                                                       

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Fotogalerija
Image
EUGENE DELACROIX SKICA ZA BITKU KOD POITIERSA 1829. - 1930.
Image
PIERRE PUVIS DE CHAVANNES, SAN, 1883.
Image
PAUL CEZANNE PLANINA SAINTE VICTOIRE – POGLED IZ BIBEMUSA, 1897.
Image
LEO JUNEK BEZ NAZIVA, 1950.


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026