Image

razgovor
KORALJKA KOVAČ
SLIKANJEM IZRAŽAVAM PORUKU

Razgovarala: NEVENKA ŠARČEVIĆ  

Fotografije: SREĆKO BUDEK; portreti: JURAJ VUGLAČ

Unutrašnji prostori, MUO Zagreb, 22. 12. 2020. - 31. 1. 2021.

 

Slikam kada nemam percepciju o vremenu izvan slike i nemam doživljaj prolaznosti vremena. Naprosto sam u slici i fokusirana. Kad radim, nekad tišina ima svoju puninu, a nekad radim i uz glazbu koja može biti i poput kulise

 

Ciklus slika u kombiniranoj tehnici na kojemu je Koraljka Kovač intenzivno radila godinu dana prije izložbe, predstavljen je poput friza uza zidove, a dijelom ovješen slobodno u prostoru Muzeja za umjetnost i obrt. Budući da je otvorenje bilo s ograničenim posjetima, a potres u prosincu 2020. godine privremeno onemogućio obilaske zagrebačkih muzeja, radovi su prezentirani ponajprije u virtualnom prostoru. Međutim, tek je stvarni susret s radovima mogao pokazati slikaričine dosege. Ne samo da se moglo još više doživjeti kako njezine slike, oku prijemčivih kolorističkih odnosa, gotovo organički „teku“ unutar dviju ve-likih prostorija Muzeja, nego je upravo to bilo neophodno za doživljaj cjelovitosti odnosno povezanosti „dijelova“ (slika) s cjelinom (ciklusom) izložbe nazvane Unutrašnji prostori.

Pred dvjema slikama najvećih dimenzija od čak šest metara, ovješeni nizovi vertikalnih formata nadopunjavali su velike kompozicije tako da su činili obojene plohe slika izražajnijima. Ovako, bez okvira, izložene slike pružile su doživljaj prostorne slike i, znakovito, slike u mijeni jer se kromatski odnosi na njima mijenjaju kako se mijenja očište. U odnosu na prethodne radove i cikluse, uočava se kontinuitet pristupa plošnog tretiranja slikarske površine, a na ovoj izložbi u pravom se smislu potvrdio i njezin ranije prisutan izraženi senzibilitet za boju. Koraljki je boja temeljno nadahnuće, polazište i okupacija tijekom procesa slikanja. Pri tome na plohama slika dolaze do punog izražaja slikarici omiljeni intenziteti plave boje i to u skladnim odnosima s nizom drugih boja, poput ljubičaste, ružičaste, zelene, ponekad žute i narančaste te u različitim valerima. Zelenoj i ružičastoj posvetila je zasebne slike. Oblici na slikama pojednostavljeni su do kraja, a definiraju ih svjetlosni efekti pomno tražene boje u slojevitom slikarskom postupku kaširanja papira i nanosa tuša u boji. Materičnost, kao i način suptilnog izranjanja ponajprije vertikalnih pa horizontalnih obojenih linija te geometrijski oblici (poput kruga, kvadrata) pokazuju da su rezultat dugotrajnih procesa, ali također pokazuju simboličku aluzivnost formi. Premda na površine slikarica upisuje različite tekstove, od poezije do dnevničkih bilješki, a u bojama traži pandane za emocije i stanja duha kroz koje prolazi, one u izvedbi nemaju težinu već su odzvuk katarzičnog, odraz mirnoće. Prema tome, slike Koraljke Kovač s razlogom sadrže bespredmetni svijet jer bi joj predmetni, možda više nego je potrebno, skrenuo pozornost od misli o bojama koje su joj opsesija. Slika ih s mišlju o duhovnom, tako da sadrže i zvukove. Imajući u vidu da je za spomenutu izložbu Koraljka Kovač dobila HDLU-ovu godišnju nagradu za najbolju izložbu 2020. godine te da će joj ove (2021.) godine biti objavljena monografija koja se odnosi na njezine radove nastale od 1998. do 2019. godine pre-ma odabiru i interpretaciji Željka Marcijuša, koji slikaricu od samih početaka prati, razgovor u nastavku imao je iteka-ko povoda.

 

Dosad si na različite načine pristupala odabiru slikarskog materijala, a prema tome koristila i boje.

Materija, površina slike i njezina reljefnost važna mi je od samih početaka. Od treće godine studija na Akademiji likovnih umjetnosti, kad sam mogla sama određivati što ću raditi, odnosno eksperimentirati s različitim tehnikama, bilo mi je poticajno raditi višeslojno i materično. Uz predmete koji se odnose na slikarstvo i kiparski su mi bili bliski. Danas mi se čini da je kao logičan slijed bilo za mene ostati unutar „reljefne površine“. Posebice u pogledu tehnike ulja na platnu.

 

Ustvari, može se kazati da su te privukli eksperimenti i zanimanje za različite mogućnosti slikarskog medija i tehnologije?

Dakako. Volim eksperimentirati odnosno graditi površinu slike na različite načine, kombinirajući tehnike. Primjerice, još na početku studija isprobavala sam kod kuće s voskom za svijeće, odnosno s parafinom i uljanim pastelama. To je bila „moja izmišljena tehnika“ koja je čak dala i vizualno zanimljiv rezultat, ali nije nešto što je trajno. Voljela bih da smo u programu nastavničkog odjela imali predmet tehnologije.

 

Radila si i u tehnici ulja i pče-linjeg voska. Zašto ti je bliska ta tehnika?

Sviđa mi se proces gradnje slike – podslikavam uljem, čekam da se osuši, a zatim nanosim sloj paste od ulja i voska. Taj novi sloj nakon sušenja, ponekad djelomično brišem ili skidam sa špahtlom, slikam preko toga uljem pa brišem. Postupak ponavljam više puta do trenutka kada prepoznam u slici cjelovitost. Istaknula bih kako u tom ponavljanju nema pravila koliko će to puta biti, tako da trajanje procesa ne mogu predvidjeti.

 

Proces i „gradnja površine“ ono su na čemu temeljiš svoje slikarske postupke. Procesi su susret s kreativnim. Uključuju manualni element, ali i meditativni u smislu komunikacije sa slikom, odnosno svijetom, unutarnjim i nevidljivim te opipljivim i vidljivim.

Što je proces dulji, to je snažnije povezivanje na razini „ja“ sa slikom. Potrebno mi je dosta vremena da se povežem i da budem zadovoljna s tim što radim. Kod mene procesi uvijek dugo traju. Čak bih to kazala i za crteže u kojima uvijek stavljam više slojeva. Doima mi se kao da je moja unutrašnja struktura ili mehanizam podešen na dugo trajanje kreativnih procesa.

 

Dojmljivo je kako se nezavršenost Cezanneovih slika tumači time da su mu upravo procesi bili važniji od završavanja slike. Čime su uvjetovani tvoji odabiri likovne tehnike i materijala? Raspoloženjem, posebnim doživljajima ili potrebom za promjenama?

Općenito volim mijenjati tehnike, a tehnike koje sam najviše koristila su ulje s pčelinjim voskom na platnu, kombinirani slikocrteži na papiru, slike na papiru s fluorescentnim bojama, kombinirani crteži u tušu i akvarelne tehnike. Hrabro je mijenjati pristupe i načine premda nije jednostavno sa svakom izložbom ili ciklusom donositi nešto novo. Najlakše je biti u sigurnoj zoni, odnosno tamo gdje smo došli do neke formule.

 

Što je za tebe eksperiment?

Kad se pripremam za neki novi ciklus, razmišljam intenzivno o tome što ću slikati i osluškujem izvana i iznutra. Zapravo, kao da čekam trenutak kad ću početi raditi nešto novo i na način na koji nisam prije. To je za mene eksperiment. Kao što sam maloprije rekla o dugom trajanju procesa slikanja, također mi je ponekad potrebno da prođem duge procese i prije samog početka slikanja nove cjeline.

 

Tvoje su slike lišene konvencionalnih formata i formi, jesi li možda za to imala poticaj u drugim materija(li)ma, poput tekstila? Kolegij koji predaješ na Tekstilno-tehnološkom fakultetu naziva se upravo Kreiranje tekstila.

To bi se ponajprije moglo odnositi na moj rad s papirima, ponekad slike na papiru daju dojam kao da su tekstili. Eksperimentirala sam nešto malo i u tekstilu, u raznim tehnikama bojadisanja i u tehnici ručnog rada veza, realizirani su i tepisi nastali na temelju mojih slika. U pogledu rada s papirom, kada kaširam na 300 gramske akvarel-papire, riječ je o slojevitosti materijala, materičnog elementa koji se stvara. Najprije pišem na papiru, nakon toga kaširam na taj papir papire s uzorcima, zatim crtam, dodajem boju (najčešće tuš u boji) te nakon toga na to sve dodajem više slojeva tankih papira unutar kojih u svakom sloju interveniram tušem, kredom ili ugljenom.

 

Kako si došla do te tehnike?

Na diplomskom studiju u klasi profesora Kesera intenzivno sam eksperimentirala i koristila različite tehnike stvaranja slika na papiru i na platnu. U tom procesu došla sam na ideju da kaširam i papire na akvarelni papir po višeslojnom principu, bilo mi je zanimljivo kombinirati što više tehnika da bih dobila zanimljive strukture i površine.

 

Pri tome ti je važno koristiti papire s uzorcima i ispisivati ih?

Čini mi se kako mi je to od petog razreda osnovne škole, kada sam krenula sa svojim prvim dnevnikom, bilo prirodno ispisivati rečenice i ostavljati tragove. U tome sam se osjećala baš ja, kao i u slikarstvu ili kao u plesu, skroz slobodna. Dosad sam radila s uzorcima, a u posljednje vrijeme kaširam prazne papire na akvarelni papir, dakle bez uzoraka. To nisam nikad ranije radila. Ipak, došla sam do toga da treba biti prazno. Naprosto da se dogodi promjena, da za razliku od prije ti papiri nemaju ništa u memoriji.

 

Osvrnimo se na vrijeme dok radiš. Kako gledaš na vrijeme sa slikom i vrijeme u slici?

Slikam kada nemam percepciju o vremenu izvan slike i nemam doživljaj prolaznosti vremena. Naprosto sam u slici i fokusirana. Kad radim, nekad tišina ima svoju puninu, a nekad radim i uz glazbu koja može biti i poput kulise.

 

Očito da ti nije potrebno opisivanje pojavnog, tj. predmetnog svijeta da bi se izrazila, premda imaš i takve iskorake?

I u tom kontekstu kazala bih da mi je u slikanju najvažniji proces i moja komunikacija s bojom. Produkt na kraju već pokaže koliko sam bila unutra.

 

Slijedom toga, kakav je nutarnji ūlog pokazuje se u „govoru“ likovnog rada, odnosno iskazuju se kroz njega dotaknute mogućnosti. Znakovit je kod tebe odnos prema materiji i nekim bojama?

U trenucima kad najviše radim s određenom bojom, ona mi je fascinacija. Tijekom slikanja s tom bojom odvija se povezivanje i jednostavno imam potrebu da sve bude u toj boji ili u njenim valerima. Zašto je to tako, teško je objasniti. Naprosto imam neki poticaj iznutra. Katkad se za neke cikluse ideja stvara puno prije i taj ciklus protekne u prvobitnoj ideji, a katkad neki ciklusi ne idu prema prvobitno zamišljenom planu. Kao da se papiri ili platna ne daju, kao da imaju osobnost.

 

Očaranosti bojama ustvari se izmjenjuju. Često koristiš plavu, žutu i zelenu. Radila si i druge, ali najviše si uspjela ostvariti plavih ciklusa?

Da, najviše sam fascinirana plavom bojom, pa onda zelenom i žutom. To su boje koje su nosile cijele cikluse. Nisam još imala ružičasti ciklus, to bih voljela.

Kako povezuješ boju i životne procese, boju i njezina duhovna svojstva?

Bojama me privlači njihova ljepota. Poticajni nemiri izazivaju potrebu za radom u određenoj boji. Primjerice, boje plavog ciklusa, kao da me umiruju, potiču unutarnju ravnotežu. Zelena mi dolazi zbog potrebe za snažnijom povezanosti s prirodom u kojoj volim biti i bivati. Ta me boja također kao plava smiruje. Što je bilo sa žutom? Tu smo izložbu nazvali Snaga sunca. Najpogodniji oblik za to bio mi je krug, i suodnosi žutog i bijelog. Žuta komunicira snagu života.

 

U procesima slikanja imaš težnju pronalaziti i koliko je moguće upisati u površine svoj unutarnji govor?

Svaki ciklus je neko povezivanje s izvorom i sa sobom. Pisala sam dnevničke zabilješke, poeziju, tuđu i svoju, i afirmacije. Stavljala sam sve unutra, sva svoja razmišljanja i osjećaje. Ipak, ne bih voljela odveć verbalizirati, biti predoslovna.

 

Tako se banalizira?

Otkriva se suviše osobna priča. To je poput skrivanja, i zamatanja slojeva kako bi boje pričale, a sve je skriveno.

 

U pogledu spomenutih poticajnih nemira, očito je da se iz nekih drugih sfera dobije poriv da se nešto realizira?

Dobijem taj poticaj. Odnosno, nešto mi ga da. Prilikom jednog telefonskog razgovora, Željko Marciuš mi je kazao: „Neka te vodi ruka koja treba“. U jednom trenutku dobila sam poriv da radim vertikalne kompozicije s linijskim oblicima. Krenula sam, ali naprosto nije išlo. Neke ideje koje mi dođu ili iz uma ili s neke druge razine, nekad prođu, a nekad ne. Prema nekima imam otpor. Tako da ponekad imam osjećaj kao da nas je više. Kao da nisam samo ja. Još je netko sa mnom.

 

U slikanju si vrlo intuitivna i nemaš programatski, racionalni pristup?

Da, ponajprije intuitivna. Nikad nemam konačnu sliku kako će nešto biti. U tome mi je važno da sve bude mekano: mekane forme, da nema oštrih rubova, šiljaka. Kad se slika promatra, da se pri njezinu opažanju ne može ozlijediti.

 

I pritom nemaš potrebu imati kontrolu nad cijelim procesom?

Ne, uopće. Zapravo ne volim pravila, niti davati, niti držati ih se jer kad ih pokušavam slijediti, u meni se neki unutarnji dio buni. Ono što promišljam jest unutar same slike – kompozicija ili, primjerice, razmišljat ću o zlatnom rezu.

 

O unutarnjoj strukturi?

Točno. Da među elementima koji se „dogode“ na tim plohama postoji neka ravnoteža, da dobro komuniciraju međusobno i da ništa nije prenaglašeno, previše glasno.

 

Koliko je važno biti iskren i otvoren, npr. prema uvijek prisutnim nemogućnostima i ograničenjima?

To je najvažnije. Da si potpuno iskren/a u tome što radiš. Dolazi mi na um Keserova rečenica da se u umjetnosti treba dati sve bez ostatka. Ako se ne daješ bez ostatka, to se vidi i čita iz slika. Kad radim, imam doživljaj da kroz mene struji poruka koju trebam komunicirati kroz svoje slike.

 

 

 


 

Fotogalerija
Image
izložba UNUTRAŠNJI PROSTORI
Image
Iz ciklusa UNUTRAŠNJI PROSTORI, 2020. kombinirana tehnika na papiru 150 x 300 cm


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026