RAZGOVARALA: NEVA LUKIĆ
FOTOGRAFIJE: VANJA BABIĆ, PREDRAG TODOROVIĆ, JURAJ VUGLAČ, MARTINA KENJI; PORTRET: VANJA BABIĆ
Rano sam shvatio da na samom likovnom jeziku i obilju mogućnosti odnosa između njegovih elemenata, u likovnom smislu, sve leži. Ta je spoznaja potpuno istisnula sve narativno iz mojega rada. Tražio sam svijet zbilje, a ne priviđenja pa je otpala i boja, zato što mi je ona također odvlačila pažnju od suštine
PREDRAG TODOROVIĆ prisutan je više od tri desetljeća na hrvatskoj likovnoj sceni, dobitnik je mnogih nagrada. Dva su grada najviše obilježila njegov rad - na prvome mjestu Rijeka u kojoj je, među ostalim, studirao, a zatim Zagreb gdje živi i umjetnički djeluje od 2006. godine. Kao što spomenuti gradovi mogu istodobno pripadati istom kulturnom krugu, no također se i veoma razlikovati, tako se i stvaralaštvo ovoga umjetnika rasteže kroz skalabilan kontrapunkt medija, a ponekad i pristupa, no uvjerljivo pripada jedinstvenoj ljestvici. Njezini su tonovi različiti - protežu se od ready-madea, preko akcije, ambijentalne instalacije; ponekad su ostvareni zvukom, ponekad zvuk jest materija što neprestano metamorfozira kroz dvodimenzionalne ili trodimenzionalne površine i prostore, kao da zbilja nastoji empirijski dokazati metaforu i obratno. Prvo što sam vidjela od ovoga umjetnika bila je izložba Mir/Nemir u Galeriji Matice hrvatske 2010. kojom je dominirala pseudo-replika Jahačice Antuna Augustinčića. Todorović je, naime, sadreni original skulpture presvukao u kuhinjsku foliju te tu ljušturu prenio u za nju premalen galerijski prostor, tako da je bila dekapitirana! Posljednje što sam vidjela jest izložba Utisci i ljuske u Gliptoteci gdje se predstavio minimalističkim radovima, ujedno i slikama i skulpturama, odnosno reljefima-slikama. Što ovi radovi imaju zajedničko? Rekla bih da Todorović, u kojem god mediju radio, stvara kao da žmiri, iako su mu oči širom otvorene. Njegova percepcija vibrantna je i izoštrena na pojavnost; na različite načine on stvara njezin odljev, kako bi razotkrio stvarnost.
Vaša posljednja izložba u Gliptoteci Utisci i Ljuske donosi slike-reljefe na zidu kako ih nazivaju pisci predgovora Ivana Mance i Ervin Jahić. Tko ima ljusku? Gmazovi. Ribe. Luk. Orah. Jaje. U kakvom su odnosu ljuske s utiscima na izložbi?
Da, slike su i reljefi, ja ih zovem plohe. Utisci se vežu uz glagol utisnuti, ostaviti otisak u čemu, a ciklus tih ploha star 3-4 godine nazvao sam Utisnuto. Pomoću njih htio sam prenijeti shvaćanje kako se svojom percepcijom mi utiskujemo u okruženje jednako kao i ono u nas. To je kauzalno tijesto materija prima iz koje sve nastaje. Počeo sam otiskivati zatečene situacije koje su imale potencijala ne da budu simbolički nešto više no što jesu, već da se odmah prijemčljivo otvore za vlastitu projekciju. U tom smislu je Ivana Mance i napisala da su ti radovi, slike-reljefi, sličniji ready-madeu nego enformelu na koji samo na prvi pogled podsjećaju. Tu je bila još i ideja da sam ja sve što primjećujem i da treba prestati likovno interpretirati viđeno već ga početi otiskivati. Ljuske su isto što i slike-reljefi iz ciklusa Utisnuto, samo što se tu još pojavila moja autorska potreba da se riješim utilitarnosti blind-rame, ruba i ravnine u dvije dimenzije. Dok sam ih radio imao sam u vidu kožu koja nam se guli s leđa pa sam ih nazvao Ljuske. Ti su radovi opterećeni s malo simbolike, za razliku od onih ciklusa Utisnuto. Dođe vrijeme da se stavovi, uvjerenja i dojmovi koji nam više ne trebaju, jednostavno oljušte. Koža je dobra za nas, ali kad se pretjerano sprži na suncu komadići otpadaju.
Gmaz nije prisutan samo kroz ljusku, već se zmijoliki motiv spirale pojavljuje u Vašem radu od samih početaka?
Devedesetih, vezano uz moju prvu značajniju izložbu, Branko Cerovac je primijetio kako moju ikonografiju karakterizira, osim slikarskog, odnosno skulptorskog, rabljenje neslikarskih i neskulptorskih materijala i “sklonost spirali kao tipu atraktora”..., što bi značilo da sve što radim ima tu tendenciju razvoja ka spirali. Nemam svjesnu namjeru u tom smjeru, moguće da su to moje „tvorničke postavke.“ Upravo ste me spojili s jednom situacijom-skicom iz 1997. Imao sam izložbu u PM-u, u gornjem užem prstenu, a jedna od prvih namjera bila je da napravim u tom “vječno” kružnom prostoru ambijent od ugljena, lokvi vode, vlage i nekoliko pravih iguana koje bi slobodno šetale prostorom. Ambijent se trebao zvati Jutro. Ipak sam se na kraju odlučio za izložbu crteža većih formata rađenih ugljenom.
Grad koji je obilježio Vaše umjetničke početke jest Rijeka. Znakovito je da ste ondje diplomirali slikarstvo, a ne kiparstvo. Kako se ta činjenica odrazila na Vaše daljnje umjetničko djelovanje?
Da, diplomirao sam na riječkom pedagoškom fakultetu likovnu kulturu, slikarski odsjek. Tad je slikarstvo vodila izrazito posvećena profesorica i umjetnica Ksenija Mogin koja je upravo bila došla s ljubljanske akademije. Zahvaljujući njoj rano smo naučili što je to likovni tekst, pročistili svoj način građenja slike, odbacili efekte i koketiranje s njima. Naučila nas je fokusu na bitno. Govorim u množini jer, osim talentiranih prijatelja i kolega s drugih godina, mislim prvenstveno na velikog prijatelja s godine, uzora u mnogočemu, Silva Šarića. Silvo je posljednje dvije godine bio na kiparstvu, ali smo bili nerazdvojni i poticali jedan drugog jer smo neprestano radili. Osim kvalitetnih profesora važno je da u toj dobi imaš talentirane prijatelje s kojima paralelno radiš i družiš se. Tako se generira brz napredak. Svakako je sretna okolnost što smo u prve dvije godine radili i na grafici i na kiparstvu, tako da mi je danas potpuno normalno, ukoliko je to opravdano, koristiti se i kombinirati znanja i tehnike primjerene tim likovnim disciplinama. Ipak, zbog tog intenziva sa slikanjem na posljednjim dvjema godinama studija svoje kasnije prostorne istupe uvijek sam gradio kao planove ili slojeve. Ni objekte, a ni ambijentalne instalacije nikad nisam zamišljao niti razvijao oko neke osi specifične za kiparstvo; uvijek su to bili slojevi, planovi, atmosfera. Pod i zidovi prostorije bili bi mi nulti planovi na koje bih dodavao druge slojeve. Izložbeni prostor - slikovno polje, za mene je isto. Dosta rano sam radio i usporedbu sa zvukom. Vozio bih se u gradskom autobusu i slušao planove buke kao analogiju sa slikom.
Dojmljiv je video na Vašem službenom websiteu koji prikazuje kako stvarate crtež Polja (2020.) oštrim predmetom na limu. Auditivni segment rada promatrač lako propusti kad vidi završen rad u izložbenom prostoru, no što on predstavlja za Vas?
Na početku je zvuk grebanja, crtanja po hrapavom i urezivanja doista bio ravnopravan segment tih radova. Snimao sam postavljajući mikrofon na podlogu ili ispod nje ako se radilo o reljefima i objektima. Zatim bih ga puštao iz rada. To sam učinio 1993. na samostalnoj izložbi u riječkom Malom salonu. Zvučalo je kao da nešto kopka, grebe, kao da hoće izbiti u ovu realnost iz neke druge ili obratno. Bilo mi je zanimljivo i zbog toga što je to bio autentičan, organski zvuk nastajanja tih crteža. Kasnije sam uz njih stavljao male radio-tranzistore s kojih bih puštao pozadinski šum svemira, White Noise. Istovremeno sam zvuk postavljao u cjelinu kao vizibilan element rada. Zvao sam te radove pseudo-metamorfozama, zvuk je sugestivan pa inducira sliku, primjerice rominjanja kiše, pucketanja vatre, zvuk sjekire u ritmu otkucaja srca uz fotografiju stabla, itd. Doživljavam te radove kao granična područja crteža-slike-zvuka-skulpture.
Da, iako ste uvelike poznati kao kipar, Vaši radovi često balansiraju na međama različitih medija?
Mislim da je moje područje od početka neko nulto, granično područje slike, skulpture, crteža, čega god. Tamo počiva moja osjećajnost, tu ne pronalazim granice između medija niti njihovu klasifikaciju. Vjerujem da jedino naš mozak klasificira jer negdje stvari mora smjestiti, a nula je i prisustvo i odsustvo pa ga to zbunjuje. Svoje radove nikad nisam promišljao kao skulpturu, a s druge strane, kad ljudi pročitaju da sam diplomirao slikarstvo, kažu da sam slikar. Danas to više za većinu autora kao ni za mene ne znači ništa, zapravo samo krivo navodi. Nedavno sam nekome u šali odgovorio na to pitanje da sam likovni transvestit, kipar u odjeći slikara ili obratno. To s rodnim identitetom mi se čini dobra analogija jer prema Jungu svi muškarci imaju žensku dušu - animu, a sve žene mušku - animusa. Ako u odnosu na nešto reagiramo jednom ili drugom osjećajnošću, što smo onda, muškarac ili žena? Slično tome je i određenje kipar/slikar. Zašto ne - likovni umjetnik? Nemam likovnog rodnog identiteta.
Zašto je važno osjetiti materijal, a ne, recimo, zadržati se tek na crtežu na papiru?
Važno je osjetiti rad kao biće, onda s tim dolazi sve drugo. Spomenuo sam profesoricu Mogin koja nas je poučavala da je rad organizam, da ga treba graditi komunicirajući s njim. Djelo traži da se razvije u nešto nepredvidljivo. Picasso je govorio da možeš imati neku laganu namjeru kamo ga želiš odvesti, ali ga ne smiješ navlačiti na silu da ide tamo ako neće. Materijal dolazi kao posljedica toga. Počeo sam više eksperimentirati, manje forsirati izgled kakav sam želio. Mislim da svaki autor nosi u sebi mjeru za nešto, poput nekog prametra, istančanog i nepogrešivog čula. Točno znaš koliko nešto treba biti grubo, glatko, gusto, jer si podešen na to. Davno sam u Rijeci bio na jednom predavanju Jannisa Kounellisa. Fasciniralo me koliko je taj umjetnik bio u stanju istodobno primiti dijapazon podražaja, ali opet ostati kategoričan kad je trebalo definirati završni izgled rada u rezonanciji s tim njegovim “metrom.” Doživljavao sam ga kao savršenu, laserom rezanu, kocku dima. Mekog, besprijekorno glatkih ploha i oštrih rubova. Osobni “metar” ti se može aktivirati bilo gdje, često na najneočekivanijim mjestima. Ugledaš crtež na masnom papiru, na betonu ili kori kruha. Ponekad pronađem neku slomljenu granu u parku ili komad odlomljenog asfalta pa me nešto natjera da ih zamotam u bijeli selotejp. Danima stoje u ateljeu ne predstavljajući nikome ništa, ali svaki put kad ti padne pogled na to osjetiš da u tebi i u tome nečemu nešto zavibrira, ne znaš još što, ali je važno da si primijetio, možda naraste ta rezonancija. Kad se sve to uzme u obzir, prirodno je da radove ne definiraš kroz medij, već ih promatraš kao organizme kojima pomažeš da se kroz igru i komunikaciju obuku ili transformiraju u štogod žele.
Zanimljiva činjenica iz Vaše biografije jest da ste 90-ih s riječkim kolegama organizirali izložbe i akcije u javnom prostoru, a skupina se bila formirala u udrugu pod nazivom Ura?
Da, s kolegama Jasnom Šikanjom, Melitom Sorolom, Larom Badurinom, Damirom BožićemPištom i Damirom Šegotom - osnovao sam grupu. Dobila je ime po Pištinoj šali, uzviku „hura“, a na Larin prijedlog Ura (po riječkom tornju sa satom na Korzu). Bilo nam je važno pokazati svoj svijet kojem pripadamo. U Rijeci su u vizualnom smislu početkom 90-ih dominirali ustaljeni, ukotvljeni obrasci i estetike. Željeli smo stvoriti svoju scenu, za sebe i one koji će tek doći. Tadašnji ravnatelj MMSU-a Berislav Valušek ustupio nam je jedan mali prostor na krovu muzeja. U početku smo se gore sastajali, a prve smo izložbe počeli raditi na stubištu MMSU-a. Kasnije smo dobili na korištenje galeriju u Palachu koju smo nazvali Kružna, po ulici u kojoj je riječki Palach. Pratio nas je i podržavao Branko Cerovac, kustos, filozof i poznavalac šire scene koja nas je zanimala. Nakon što smo predstavili svoj rad pozivali smo i dovodili mlade neafirmirane autore iz drugih sredina koji su, poput nas, tek započinjali svoj profesionalni likovni put. Predstavili smo nekoliko mladih ljubljanskih umjetnika, iz Istre već spomenutog Silva Šarića, iz Zagreba Danijela Kovača, Ivana Marušića Klifa, itd. Kad smo počeli raditi akcije, urbane intervencije i ambijentalizacije po gradu, pridružili su nam se i mlađi kolege: Tanja Golić, David Maljković, Damir Stojnić, Tomo Ćurković, te nekolicina kreativaca koji su završavali studij psihologije na riječkom Pedagoškom fakultetu. Povezivali smo se, radili propuh...
Poznati ste i po instalacijama odnosno ambijentalnim radovima. Jedan od većih poduhvata bila je i site-specific instalacija Povratak (2015.) postavljena u galeriji Bačva i u trgovačkom centru Arena. Kako se Vaše viđenje rada mijenjalo u odnosu na prostorni kontekst galerije odnosno šoping centra?
Bilo je zanimljivo gledati kako ista forma mijenja svoje značenje i izgled u odnosu na različite prostorne kontekste. U galeriji Bačva kao da sam imao laboratorijske uvjete. Precizno sam vidio formu i osjetio kamo ona može odvesti. Imao sam jasan doživljaj koncepta Platonove spilje, trebala je nastati prozračna forma za koju nisi mogao biti siguran spušta li se iz kasetiranog stropa ili se uzdiže prema gore. U toj nedoumici trebao je nastajati rad. Doživljaj same forme koja se spušta i uzdiže kroz kupolu zadržao se i u Areni. Izgubile su se likovne finese, dodirne točke u odnosima tekstura i volumena, pozitiva i negativa. No, pojavila su se dodatna opterećenja u značenjskom smislu. Duh se dizao ili spuštao u rijeku ljudi koja šopingira, u čemu je i dalje bio prisutan arhetip Platonove spilje, ali formalno se pojavila drastična prijetnja da finalni rezultat može djelovati kao da smo zabavi dodali još jednu igračku - ukras potrošačkom mentalitetu. S druge strane, rad se mogao protumačiti kao pretjerana kritika konzumerizma jer je forma-čahura-dim sugerirala duhovnu supstancu. Na kraju sam pristao na tu igru, pustivši da se percepcija klacka između toga dvoga, ukrasa i pitanja. S tim sam se zadovoljio.
Zadržimo se još malo na toj instalaciji. Specifičan je i njezin postupak produkcije za koju se primijenila inovativna tehnologija po prvi put korištena za izradu instalacije u Hrvatskoj. Možete nam reći nešto više o tom procesu?
Napravio sam mali gipsani prototip i stavio ga u čašu koja je otprilike imala omjer kao centralna šupljina u galeriji Bačva. Zatim sam gledao prototip u čaši preklapajući i projicirajući ga u volumen galerije. Kasnije sam učinio isto u kupoli Istra u šoping centru Arena. Intenzivno sam razmišljao o materijalu i načinu modeliranja. Bilo mi je potpuno neopravdano raditi devetmetarsku formu s kojom nemaš kamo nakon izložbe, a negdje je moraš uskladištiti. Svejedno nisam odustajao od forme. Vizualizirao bih je u Bačvi, dodirivao u mašti. Osjećao sam joj ton, tvarnost. Vidio sam da mi se ugiba pod prstima pa sam se i sam iznenadio kad sam izgovorio – balon. Dalje se sve pokrenulo i posložilo samo od sebe. Prijatelj, arhitekt Ervin Poljak rekao mi je da je na jednom sajmu u Münchenu upoznao čovjeka koji ima firmu koja proizvodi ogromne balone prema 3D printu, tj. prema kompjutorskom 3D modelu. Ervin i ja smo iskonstruirali formu na njegovom računalu tako da smo je modelirali unutar tlocrta galerije Bačva. Pripremu je poslao u München odakle su je proslijedili u Tajvan gdje im se nalazi proizvodni hangar za plotanje i krojenje balona. U Tajvanu su najprije isprintali polumetarski 3D model po kojem su skrojili prvi manji balon-formu. Radi uštede vremena nisu nam slali taj mali model na uvid i provjeru što je inače praksa prije izrade velikog balona-forme, već smo tražili da ga obilato fotografiraju iz svih kutova te da nam te fotografije pošalju Internetom. Fotografije malog modela uspoređivali smo s našim 3D modelom na računalu, vrtjeli ga i okretali po smjerovima njihovog fotoaparata pa im vratili natrag naznačena mjesta za korekcije. Naime, nepredvidive su deformacije forme u svim smjerovima kad se tlači s tako velikom količinom zraka ili helija. I doista, sve manjkavosti i otklone od našeg 3D modela koje smo uvidjeli na malom balonu pedantno su ispravljene u konačnom izgledu na velikoj 9 x 8 x 8 metarskoj formi. Sjećam se fotografija koje su stigle iz proizvodnog hangara i ispred njega; 5-6 radnika koji pridržavaju devetmetarsku zrakom tlačenu formu. Provjerili smo te posljednje fotografije i sve je izgledalo besprijekorno. Iz Tajvana su poslali balon u München pa smo Ervin i ja otišli po njega. Nikad nisam imao začudniji osjećaj pred izložbu. Stajali smo u tom minhenskom studiju (Hochhinaus Luftwerbegesellschaft) oko platnene vrećice veličine zarolane vreće za spavanje od 15-ak kilograma težine. U njoj je bila izložba, godinu dana rada, dopisivanja, sastančenja, maštanja i stresa zbog nepoznanica. Sprijateljili smo se na kraju s vlasnikom tvrtke Larsom Schubertom koji je došao s nama u Zagreb na postavljanje forme u galeriju. Zapremnina balona je doista ogromna i potrebno je na više ventila ubrizgavati zrak pomoću posebnih fenova koji mogu i ispumpavati zrak iz balona kod demontaže. Balon tlačen zrakom znatno oteža tako da je na samoj formi bilo 15-ak sidrišta na kojima smo, debelim najlonima, digli i fiksirali formu u zrak.
Kakav je Vaš odnos prema narativu i kako to da njemu ne pribjegavate?
Rano sam shvatio da na samom likovnom jeziku i obilju mogućnosti odnosa između njegovih elemenata, u likovnom smislu, sve leži. Već na 3. godini studija ta je spoznaja potpuno istisnula sve narativno iz mojega rada. Tražio sam svijet zbilje, a ne priviđenja pa je otpala i boja, zato što mi je ona također odvlačila pažnju od suštine. Posegnuo sam za neslikarskim materijalima – vapnom, cementom, asfaltom, folijom, platnom. Tragajući za gradbenim elementima zbilje stigao sam do neke svoje „gramatike materijala”, rekao bi moj prijatelj pjesnik Ervin Jahić.
Iako ste apsorbirali „gramatiku“, o „rukopisu“ imate drugačiji stav. Danas ste usput rekli: „probao sam ujutro slikati betonom... i shvatio da ne mogu podnijeti nikakav rukopis.“ Nije li i sam rukopis utisak?
Da, rukopis je dojam i otisak. Već dugo sebe pokušavam maknuti iz nastanka rada. Ciklus Utisnuto bio me obuzeo jer je bio otklon od rukopisa, nema građenja rada u tradicionalnom smislu. Postoji samo moja odluka da se nešto trenutačno odlije u materijalu. Formalno-likovno rukopis je u tim radovima sama zbilja. Rukopis mi sve više smeta jer kroz njega izlaze naučene i uvjetovane predodžbe o načinu građenja rada koje kao da priječe da ono autentičnije izađe. Rukopis je interpretacija, kao nekakvo nepristajanje na zbilju. Svjestan sam oprečnosti ovoga, odnosno kako je bijeg od rukopisa također rukopis i interpretacija. Privlači me u likovnom smislu trenutak kad prepoznaš da nešto egzistira, a da ga još ništa nije uprljalo. Blisko fluksu, a materično. Parafrazirat ću dragog pisca Yukija Mishimu: “Dogodi se da vječnost poprimi oblik trenutka i obratno ...” To neprestano tražim, u plastičkom smislu - detalje u kojima se ogleda cjelina.