27. zbirka u retrovizoru
NEVENKA ŠARČEVIĆ
Fotografije: GORAN VRANIĆ
Izložba poput ove upućuje na smislenost postavljanja narativa kojima se mogu predstavljati djela širokog dijapazona u kronološkom i izražajnom kontekstu, te potiče i na razmišljanje o tome kakva je medijacija s javnošću ove i sličnih zbirki.
Neki umjetnici, odnosno njihova djela, orijentiri su kada se povijesnoumjetnički kontekstualiziraju i valoriziraju razdoblja u kojima su živjeli. Koliko je to utemeljeno, reflektira se i na izložbi Zbirka u retrovizoru u konceptu kustosa Klaudija Štefančića koji predstavlja likovne radove u nizu crtačkih, slikarskih te grafičkoj tehnici (olovka, tuš, ugljen, akvarel, tempera, litografija...). Premda nisu poslagani linearno kronološkim slijedom, omogućeno je sadržajno „putovanje“ u vremenu i, naravno, pogled na različite stilske izraze.
Sa šezdesetak radova kustos Štefančić je ustvari iz velike zbirke Moderne galerije (koja sadrži preko 3800 muzejskih izložaka iz 19. i 20. stoljeća) s pet različitih tematskih cjelina, odnosno narativa grupirao radove sljedećih tema: Modernom dobu moderna umjetnost, Putnici, Svjedoci, Ženski pogled i Tamo i opet natrag. Ono što je moguće u njih učitati ili iz njih iščitati, razina je promatračeve upućenosti u kontekste u kojima dolaze navedeni narativi, a u koje uvode i prateći kratki opisi. Dok su u cjelini Modernom dobu moderna umjetnost predstavljeni oni koji odražavaju modernu kulturu i gradsku svakodnevicu slikara koji slikaju transformirane urbane krajolike, javne ulice, parkove te dokolicu (akvareli Kavana na bulevaru Josipa Račića, 1908. i Kuća u New Yorku Vilka Gecana, 1932.), u cjelini Putnici predstavljeni su zajedno Trg Sv. Petra i Orvieto, Vjekoslava Paraća i Lido Ljube Babića, akvareli iz 1935., potom likovne opservacije poljoprivrednih radova u izrazu Vladimira Becića (Vršidba I, 1934. i Vršidba II, tuš i akvarel, 1935.) i Kamila Tompe (Poljski radovi, tuš, bez datacije) s akvarelnom svježinom pejzaža Orašac (1950.) što je prikaz rodnog mjesta dubrovačkog kolorista Antuna Maslea.
U tematskoj cjelini Svjedoci, koja predstavlja aktualna zbivanja poput političkih nemira i ratnih događaja, vrijedi se zadržati pred briljantnom jezgrovitošću crteža u tušu naziva Atentat Miroslava Kraljevića iz 1912., njegove pariške i posebno produktivne godine koji je izniman u njegovu opusu i zbog same teme. Ovdje se zatim ističe akvarel Vojnik (1917.) Vladimira Becića iz faze kada je bio „ratni slikar“, ilustrator, fotograf odnosno dokumentarist ratnih događanja što je nedavno predstavljeno unutar njegove retrospektive u Galeriji Klovićevi dvori, potom motivi mjesta u kojima se nalazilo utočište od opasnosti u tehnici ugljena na papiru Đure Tiljka iz četrdesetih (Zbjeg, i Lički zbjeg u St. Mario Bagno, Italia), a tu su i crteži u tušu iz fascinirajućeg ciklusa Dance macabre Vanje Radauša (1936.–1940.) koji tematiziraju pogibelji u Španjolskom građanskom ratu.
Nadovezujući se na termin „muški pogled“ Laure Mulvey, što ga je ona skovala 1973. godine kako bi opisala estetiku komercijalnog filma koja je stvarana za užitak heteroseksualnih muškaraca, Štefančić naglašava kako „drugačiju interpretaciju ženskog umjetničkog rada od nekuda treba početi“. Tako je iz ove zbirke u cjelini Ženski pogled izložio crteže pretežno aktova likovnih umjetnica Sonje KovačićTajčević, Marte Ehrlich, Slave Gvozdić, Dubravke Babić i Vjere Lalin.
U posljednjoj i završnoj cjelini znakovitim nazivom Tamo i opet natrag predstavljenim radovima poput krede i gvaša Slavka Šohaja (Susret na izložbi, 1942.), crteža u tušu Kamila Tompe inspiriranih izložbama (Na izložbi Miroslava Kraljevića, 1986. i Na izložbi njemačkih ekspresionista, bez datacije) po stilskim ishodištima u modernizmu se na neki način zaokružuje koncept. Ovdje Štefančić između ostalog naglašava i „trenutak u kojem je postalo jasno da apstraktna umjetnost nije krajnja svrha umjetničkog modernizma, nego samo još jedan način prikazivanja“, pa se zbog toga radovima Gorana Trbuljaka, Ive Friščića i Arsena Roje „skromno upućuje da se te spoznaje najčešće vežu za područja konceptualne i popart umjetnosti u drugoj polovici 20. stoljeća“.
Izložba poput ove je obogaćenje u našoj kustoskoj praksi jer upućuje ne samo na smislenost „postavljanja“ narativa kojima se predstavljaju djela širokog dijapazona umjetnika u kronološkom i izražajnom kontekstu (od Otona Ivekovića i Miroslava Kraljevića do Ede Murtića i Gorana Trbuljaka), nego potiče i na razmišljanje o tome kakva je medijacija s javnošću ove i sličnih zbirki te koliko smo upoznati s velikom zbirkom koja se nalazi u Modernoj galeriji u Zagrebu.