Razgovarala: NEVA LUKIĆ
Fotografije: ARHIVA AUTORA
Vrijednost je umjetnosti da propitkuje, oplemenjuje, provocira i intrigira. Ako je rezervirana samo za nekolicinu pripadnika intelektualnog establišmenta, to po mom sudu nema smisla. Promatrajući djelo, ono treba izazvati emociju u bilo kojem pripadniku društva.
IVAN FIJOLIĆ, umjetnik koji pretežito radi u mediju kiparstva, izlagao je na preko trideset samostalnih izložbi i oko šezdeset skupnih u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je mnogih nagrada i autor više javnih skulptura. Njegov umjetnički izričaj varira od interesa prema univerzalnom, čak i apstrakciji, do figurativnog kiparstva koje često na duhovit način ironizira masmedijsko društvo aproprirajući ikone, simbole koji ga obilježavaju – poput Sylvestera Stallonea, Arnolda Schwarzeneggera, Mickeyja Mousea, Brucea Leea, itd. S druge strane, Fijolić je umjetnik koji se bavi i lokalnim spomeničkim nasljeđem, pa je tako kroz svoje stvaralaštvo mijenjao i određene ikonografske postulate – kao kad je, na primjer, glavu Augustinčićevog Tita pretvorio u glavu njegove supruge Jovanke. Naposljetku, on stvara i vlastitu ikonografiju, unutar koje koristi i svoj lik (primjerice skulptura junaka Rektum), što će reći da taj autor ne preza ni od autoironije. Posljednja izložba Jedini, održana u listopadu ove godine u Galeriji CEKAO na neki način ujedinjuje sve interese ovoga umjetnika – istovremeno konkretan i apstraktan Jedini u sebi nosi i Ivana Fijolića, Brucea Leeja, Tita i sve nas...
Pročitala sam negdje vašu izjavu da ste dosta radova izradili u bijesu.
Ne mogu reći da sam trenutno nešto posebno bijesan, jer sam se dosta ispucao kroz život. Međutim, smatram da kritički treba promatrati svijet i da to ponekad treba reći glasno. Konačno, i moja posljednja izložba je o tome.
U kojem smislu?
Izložba Jedini predstavlja dva rada – s jedne strane crtež Ja bih kao ti, a s druge skulpturu Jedini kao posljedicu tog htijenja da budeš taj netko prepoznat od većine. No, taj Jedini koji ima potrebu biti na vrhu, a možda nije taj, jest polovičan u svakoj svojoj akciji – ima samo jednu ruku, jednu nogu, jedan prst, jednu bradavicu, jedno oko, jedno uho... Dakle, nema drugu polovicu. Plošan je i jednoznačan. On je gvalja, simptom društva u kojem živimo okruženi nametnutim diktatima političkih vođa, i to onih lokalnih ali i globalnih, koji sebe vide kao nepogrešive, savršene, jedinstvene, dobre, pa time i pojavno lijepe. No, kroz Jedinog nastojao sam ogoljeti tu iskrivljenu i fizički uljepšanu javnu konstrukciju, te se usredotočiti na vlastitu impresiju njihovih zamaskiranih psiholoških profila i naglašenih taština. No, Jedini nije samo kritika drugih, već i introspekcija vlastitih slabosti. Svi, bez iznimke, skloni smo uspoređivanju i želji da ponekad budemo netko drugi – onaj kojeg su nam nametnuli kao uzor ili kojeg smo si sami izabrali te mu se potiho divimo. Tad se zaodijevamo maskama, ponašamo se po propisanim obrascima i društvenim očekivanjima, vjerujemo da smo plemeniti, dobri, mudri... izbjegavamo iskustvo potrage i preispitivanja nutrine. Bježimo od samih sebe i stanja u kojima se zapravo nalazimo. Možemo li si dopustiti da budemo ono što stvarno jesmo? Kad ćemo se ohrabriti, te suočiti s vlastitim lošim stranama, kako bismo poradili na njima i dali obol moralnom napretku našega društva? Dobar primjer stanja društva i iskrivljene slike stvarnosti je reality show – ondje se pojavljuju pojedinci koji se nastoje ponašanjem ali i lijepim izgledom postignutim estetskom kirurgijom, prikazati u najboljem svijetlu, a zapravo ispadnu u potpunosti suprotno. O tome govori Jedini. Preispituje stvarni unutarnji u odnosu na idealni fizički svijet pojedinca, te površnost suvremene kulture koja mišljenje gradi na vanjštini.
Neki povjesničari umjetnosti vežu slučaj uz vaš rad. Koliko je bitna improvizacija unutar stvaralaštva i unutar samog života?
Ne mogu odvojiti profesionalno od privatnoga, neki ljudi profesionalno mogu biti vrlo koncizni ili raspršeni, a da su privatno potpuno drugačiji. Odgovara mi improvizacija jer me čini slobodnim, često mi je vrlo naporan pravocrtan put od točke A do točke B. Smatram da takav put ima smisla ako radiš nešto što mora funkcionirati, pa ako kreneš improvizirati neće ispasti dobro. Na primjer, kostur za skulpturu mora imati dobru, promišljenu i tehnički „savršenu“ konstrukciju, kako bi se dopustilo da ostalo bude stvar slučaja.
Donosi li takav pristup kvalitetu spontanosti i oslobođenja? Primjerice, postoje umjetnici poput Ivana Prerada koji rade na jednoj slici mjesecima, dok umjetnici poput Ivice Malčića svaki dan naslikaju sliku. Meni se „malčićevski“ princip uvijek činio manje stresnim i spontanijim, a i dalje stvaraš svaki dan...
Pitanje je koliko je riječ o slučaju kad su stvari uvijek iste, kao u Malčićevu slučaju. U slučaju improvizacije, mislim da je ona mnogo stresnija nego kad točno znaš što i kako. Meni je ovo zabavnije, no nije manje stresno. Kad znaš točno što i kako, možeš se specijalizirati, a ovdje moraš baratati različitim vještinama kao u desetoboju, deset različitih disciplina koje kad se zbroje dovode do pobjednika. Umišljam si da sam ovladao osnovama koje mi dopuštaju da se bavim širim spektrom stvari i da se izrazim u različitim medijima. Meni je to uzbudljivije, iako je uvijek zanimljivo gledati perfekciju izrade specijaliziranog profesionalca.
Vaš rad uvelike je vezan za stvaranje suvremenog ikonografskog koda, često usmjerenog ka određenim „ikonama“ današnjeg vremena. Kad su začeti vaši interesi prema simbolu?
Mislim da je svaki simbol stilizirana forma realnosti. Najprije se nastojalo realistično slikati životinje u spiljama, nakon toga se životinje crtalo a iz njih su proizašli simboli. Ti simboli sukus su određenog značenja. Iza tog simbola kojim se ja bavim nalazi se cijela priča. Pripadam generaciji televizije, videa, stripa. Vrlo često se inspiriram djetinjstvom, jer me to podsjeća na igru, zabavu. Važno je igrati se. Odatle proizlazi i interes za simboliku. Volim stripove, iako nije da ih izrazito čitam i pratim, pogotovo što postoji znatan broj sadržajno analognih stripova, gdje se svakojaki superheroji pojavljuju u glavnoj ulozi. Nije samo pitanje heroja, već i načina na koji su prikazani. Jučer sam slušao našega poznatog strip crtača Dalibora Talajića koji je je radio za Marvel, koji kaže: gle, to je takav oblik koji zahtijeva svake tri ili četiri stranice toga lika u krupnome planu, preko cijele stranice. Iako to nema veze s pričom, to tako mora biti, lik mora biti nacrtan na određeni način. To je simbol, to je šablona, protiv čega se ja, takoreći, borim, ali se također njima koristim. Tarantino je taj koji se time bavio u ključnom filmu, Pulp Fiction. To je to. Odluka u trenutku ozračja i odluka o vrsti medija.
Volite li kad umjetnost ima odlike vremena ili kad više stremi ka univerzalnosti.
Vilendorfska Venera je odlika vremena, ali je ujedno bezvremensko nasljeđe za vječnost. Nije pitanje odlika vremena, već na koji je način ta odlika vremena prikazana a da pri tome bude pomalo vizionarska; svjesno ili ne, ona utjelovi presjek jedne epohe, te nadolazećih umjetničkih vrijednosti budućih kultura. Mišljenja sam da će spomenuti kultni Tarantinov film svakako biti vječan, dok neki drugi iz toga vremena to neće biti. Anish Kapoor recimo, njegova su djela toliko lišena simbola da su bezvremenska. Sad je pitanje što je bolje, on ili Koons, čiji su radovi odraz duha vremena, potrošačke i medijske kulture, ali istovremeno fascinantni. Ili Damien Hirst – od kosturske glave, do Miracolous journey u Kataru. Možda neće svi radovi biti vječni, ali neki hoće. Trebamo s povjerenjem prepustiti budućim civilizacijama da o tome prosude.
Zanimljivo, Hirst i Koons su umjetnici čije je stvaralaštvo vrlo kontroverzno.
Ja stvarno ne znam zašto. Tko to kaže, zbog čega? Ne možeš reći da Rolling Stonesi nisu dobri, iako ja to osobno mislim. Mi ne znamo kako će netko za petsto godina promatrati umjetnost, kao što ljudi prije petsto godina nisu znali kako ćemo mi živjeti. Riječ je o umjetnicima koji su utjecali na mase, a ne na uzak krug ljudi. Svi će biti u analima. Ako nitko ne zapali onog Koonsova zeca, stajat će na istom mjestu za petsto godina. Hirstove lubanje će isto stajati, ako netko ne iščupa dijamante. Kapoor je po pitanju simbola drukčiji, razlog je njegovo indijsko nasljeđe i kultura koji zapadnoj civilizaciji pružaju drukčiju perspektivu.
Njih dvojica su više, recimo to tako, inkorporirani u zapadnu estetiku u kojoj je ukorijenjen i vaš rad.
To je točno, no s druge strane radio sam asteroide gdje sam se pokušao izmaknuti povijesnim referencama isključivo zapadne moderne i postmoderne kulture, ali i suvremenih praksi. Recimo, ta moja improvizacija bila je lišena primarnog fokusa na simbol. Bila je u potpunosti slobodna i rasterećena od bilo kakvoga očekivanja.
Govorite o izložbi održanoj u Greti 2017. godine pod nazivom Uloga postamenta u derivatu popartističke skulpture spomeničkog predznaka, što je i naziv vašega doktorskog rada. Kako ste došli do teme asteroida i koji je vaš odnos prema postamentu u skulpturi. Na jednom polu stoji asteroid, na drugom Rambo...
U tom je kontekstu tema asteroida najbolji izbor jer asteroid u pravilu lebdi izvan zemaljske orbite, izvan nama poznatoga ozračja i nasljeđa simbola. Izabrao sam asteroid, kako bih naglasak stavio na postament. Kad bismo na postament stavili simbol, onda bi taj simbol promijenio i smisao tog postamenta. A moje primarno umjetničko istraživanje u tom radu bavilo se ulogom postamenta, zato sam djelo rasteretio bilo kojih simboličkih konotacija.
Zbog čega su na izložbi sve skulpture zajedno s postamentima na kraju na istoj visini?
Riječ je o apstraktnim skulpturama koje su oblikom srodne, a veličinom različite. Znači, imamo sedam različitih skulptura, a tematskih istih. Kao rezultat navedenoga, dobili smo i sedam, veličinom različitih, a oblikom istih postamenata. Sedam odabirem jer je to broj snažnog simboličnog predznaka, prisutan u različitim civilizacijama tijekom povijesti. Sve se skulpture nalaze na istoj visini. Važna odrednica bili su mi različiti mjerni sustavi, te na koji način određuju poimanje značenja velikoga i maloga u pojedinim kulturama i društvima. Pri tome krećem od temeljnoga grčkog mjernog sustava u kojem je čovjek mjerilo svih stvari, pa do angloameričke osnovne mjerne jedinice duljine palac ili inča (2, 5 cm), temeljene na rimskom nasljeđu i dolazim do metričkog sustava jedinica kojima se koristi i naše društvo. Nadalje, mjerne jedinice promatram kao specifičan jezik kulture i civilizacije te preispitujem mogućnosti njihove harmonije i sinergije. Možda bismo trebali komunicirati brojevima i bilo bi manje šumova i sukoba? Figure se zajedno s postamentima nalaze na visini od 2 metra, baze postamenata su 50 x 50 cm, a volumeni asteroida određeni su kroz inče – jedan je veličine 5 inča, drugi stope, treći je dvije stope. Zašto? Zato što sam nastojao preispitati socrealističku skulpturu koja se u početnom nacrtu prikazuje u metrima, dok se američka mjeri u inčima ili stopama. Socrealistički postament bitno je drugačiji od američkog ili pop artovskog. Potonji ga potpuno negira, a socrealizam ga glorificira i postaje gotovo važniji od skulpture. Iako je, naravno, skulptura Staljina koja se nalazi na postamentu važnija, sam postament dominira veličinom. Riječ je o dva različita pristupa koji proizlaze iz dvije oprečne ideologije temeljene na različitim tradicijama i društvenopolitičkim uređenjima.
Specifičan odnos prema postamentu njegujete i u drugim svojim radovima.
U jednom trenutku sam otkrio da mi postamenti zadani u galerijama vrlo često ne odgovaraju po visini ili po dimenziji... Zbog toga sam počeo preispitivati ulogu postamenta. Na Neo N.O.B. izložbi u Laubi 2012. godine bili su izloženi Rambo, Commando, Venera, Tito, Jovanka, itd. a postamenti su postali jednako bitni. Konačno, na posljednjoj izložbi Jedini u Galeriji CEKAO taj je postament izrađen od pocinčane željezne cijevi. Promatrajući ga u prostoru u odnosu na masivnu figuru Jedinoga, radi se o višedijelnoj strukturalnoj liniji, koja mijenja pravac pod oštrim kutovima.
Kažite mi nešto o svojem odnosu prema spomeničkom nasljeđu kod nas čime ste se također bavili na Neo N.O.B. izložbi.
Na izložbi Neo N.O.B.– nova narodnooslobodilačka borba protiv novoga fašizma, sve su skulpture zapravo bile komentari i reinterpretacije povijesnih djela. Od prevrnutog jugića 45 koji se referirao na Kožarićev izvrnuti Renault 4, zatim moja interpretacija Vilendorfske Venere, a Rambo i Commando su spomenik trash kulturi, zatim Mali bombaš u formi male bebe referenca je na Bombaša autora Bohutynskog, a tu su i Tito i Jovanka. Opus Neo N.O.B. posvećen je svim palim spomenicima različitih političkih sustava. No u navedenom opusu osvrnuo sam se prije svega na činjenicu o uništenju tri i pol tisuće skulptura, koje pripadaju vremenu socijalističkog uređenja. Željeli mi to priznati ili ne, umjetnička produkcija tog razdoblja dio je naše povijesti i kulturne baštine. Uništavajući spomenike bivšega sustava ne možemo simbolično poništiti i izbrisati dio povijesti, osuditi zločine i povratiti žrtve. Uništavanje spomenika agresija je na umjetnost, agresija na slobodu i bijeg od istine.
Važan vam je i odnos s publikom. Ne pripadate umjetnicima koji „autistično“ u svom ateljeu stvaraju publici teško shvatljiva, hermetična djela za koja je potrebna hrpa dokumentacije da bi se shvatila.
Vrijednost je umjetnosti da propitkuje, oplemenjuje, provocira i intrigira. Ako je rezervirana samo za nekolicinu pripadnika intelektualnog establišmenta, to po mom sudu nema smisla. Promatrajući djelo, ono treba izazvati emociju u bilo kojem pripadniku društva.
Humor je također jedna od dominantnih odrednica vaših djela.
Da, na našim prostorima njegujemo specifičan humor. Posebno generacija kojoj pripadam i koja promatra društvenu i političku tranziciju. Bili smo uronjeni u humor predratnog razdoblja, prekinutog strahotama rata i nekim novim blagim dosjetkama. Volim dobar humor, lagane razgovore i stand up komediju. Osmijeh je radost i sreća. Imati osjećaj za hu mor je vrlina. Posebno u današnje vrijeme kad se bavimo egzistencijalnim pitanjima.
Volite se smijati i samome sebi. Tko je Rektum, junak koji na mjestu gdje bi mu trebalo biti srce nosi šupljinu rektuma? Dobro se nadopunjuje s Jedinim.
Rektum je superjunak, ali antiheroj. On je suprotnost Supermana i koristi svoje moći u negativne svrhe. Zamislite da smo mi kao naprednija civilizacija otkrili novu planetu na kojoj žive bića na razini neolita. Mi im pošaljemo ljudskog junaka koji na tom planetu pod utjecajem moći, vlasti i umne nadmoći, postane antiheroj Rektum i postane najgore Đubre u svemiru jer sve radi za vlastitu korist. A ko ga drugog da portretiram nego sebe! Trumpa? Znamo kako je tema autoportreta vrlo zastupljena u povijesti umjetnosti, pa sam tako i ja iskoristio svoj lik za antiheroja Rektuma 2008. godine... da ne bih nekoga uvrijedio. No, gledajući suvremenu kulturu posljednje dvije godine, primjećujem da je selfiemania buknula kao nikada do sada.
Što mislite dok izrađujete portrete.
Trudim se da ispadnu prepoznatljivi. Proces je to koji traje. Materijal sa sobom nosi određene zakonitosti, no bitno je energetski doživjeti nekoga koga portretiraš. Kao što se glumac uživi u ulogu, tako i kipar treba proniknuti ne samo u fizičke karakteristike portretiranog, već i u njegov psihološki profil.
Radili ste u različitim vrstama materijala. Kakav je vaš odnos prema njima?
Materijali posjeduju različite energije i svakom materijalu pristupam drukčije, nastojeći osjetiti njegovu esenciju. Mali auto od betona nije isto što i mali auto od plastike. Primjerice, Koonsov balon je napravljen od poliranog sjajnog nehrđajućeg čelika, te je njegova vrijednost – zbog umjetničke intervencije, ali i zbog izbora materijala – sasvim drugačija od običnoga balona s placa za tri kune. Nije u pitanju samo umjetnički koncept, već i energija materijala.
Imate li najdraži materijal u kojem volite raditi?
Glina. Ne može biti jednostavnije. Podatna materija, prisutna svugdje oko nas, od šalice do oplate porculana na space shuttleovima. Glina je živa zemlja. Iz nje izlazi život, dok se intervencijom oplemenjuje ili uništava, a senzibilitetom ruku gradi i oblikuje. Za razliku od kamena koji je čvrst i teži za obradu.
Dosta ste radili i u poliesteru.
Poliester je jeftin i lagan za obradu. Materijal je to koji odgovara pop artističkim skulpturama. Vjerojatno bi neke skulpture bile bolje u bronci, no u odabiru materije odlučivale su financijske mogućnosti.
Mislite li da umjetnost nešto mijenja, da može promijeniti određene društvene norme.
Umjetnost nam pruža pomicanje granica poznatoga, pruža nam slobodu i igru, dok kreativni umjetnički proces oplemenjuje našu duhovnost. Sinergija utkana u djelo potiče emociju u gledatelju i pokreće ga na preispitivanje viđenoga, njegov odnos spram djela i odnos djela spram vremena nastanka. Promatranjem umjetničkih djela pokreću se misaoni procesi koji su zarobljeni svakodnevnim mehaničkim društvenim obvezama. Bez umjetnosti i likovnosti naš um bi zakržljao, dok bi nas sveprisutna realnost robotiziranog društva dovela do potpune otuđenosti od sebe samih. Upravo svjedočimo posljedicama virusa Covid 19, no društvo je zapravo već niz godina inficirano digitalnim virusom. Zbog toga mislim da umjetnost oplemenjuje našu svakodnevicu, te daje paletu osjećaja koja naš život čini potpunijim i smislenijim.