Image
Cijena: € 3,32

expo
Crna jama, bijela kocka

ŽELJKO KIPKE
Fotografije: MSU (POSTAV IZLOŽABA); ARHIVA AUTORA I UMJETNIKA

 

Nasuprot legende aseptičnog umjetnika koja posjetitelje informira kako su iza bijelog zida skriveni „graničnici“, barokni je umjetnik pola godine ranije projicirao kratki film o tome kako okružen tamom, odjeven u svjetleće odijelo kopa jamu u kojoj na koncu i nestaje. Možda bi se udruženim snagama oba autora mogla podići razina adrenalina, dodatnim pozivom publici da napokon maljem provjeri ima li čega iza bijelog zida ili nema. U praznim sobama MSUa nema malja niti drugog opskurnog alata. Jednostavno nije u fokusu „rizomske mudrosti“ ili nepisanih pravila zagrebačke konceptualne škole.

BROJNI SU RAZLOZI ZA usporedbu dviju umjetničkih strategija predstavljenih u zagrebačkom MSU unatrag više od šest mjeseci (od prosinca 2019. do lipnja 2020.). Ne samo što su okupirale zidove spomenute institucije, sukcesivno i krajnje oprečno. Prva, metafizički opskurno, dijelom u zatamnjenom ambijentu, druga posve prazna pod upaljenim svjetlima, ravnomjerno i bez posebnih akcenata. Povrh toga, obje su razmijenile iskustvo Covidpandemije, u prvom slučaju promocija popratne knjige odgođena je za kraj svibnja 2020., druga je izložba bila zatvorena za javnost više od dva mjeseca, odmah nakon službenog otvorenja. I jedan i drugi autor, oba muškog spola, po vokaciji su „muzejski arhitekti“ koji provociraju funkciju skladišta umjetnina. Frustriran politikom muzejskih kolekcija, prvi je na početku umjetničke karijere zajedno s publikom razbijao zidove galerija. Potom je masivnim betonskim blokom zatvorio ulaz u zagrebački muzej na Katarinskom trgu.

BILO JE TO KRAJEM 2002. na izložbi simptomatična naslova Here Tomorrow. S istom je ambicijom kasnije izlio betonske makete vodećih anglosaksonskih institucija – londonskog Tate Moderna i njujorške MoMAe – te im je, poput vudu žreca, blokirao ulaze i izlaze. Drugi je umjetnik bio manje ekspresivan, ali je također blokirao ulaz u jednu galeriju, a potom je sužavao i pristup muzejskim prostorijama. I jedan i drugi su, svaki na svoj način, istiskivali muzejsku supstancu iz njezinih arhitektonskih okvira. Činjenica je, također, da su obojica u različitim godinama napali istu slovensku galeriju. Jedan je maljem devastirao zidove ljubljanske Kapelice, drugi je uredno zazidao njezin ulaz. Zatvorio ga je tri godine prije nego što je prvi s posjetiteljima razvaljivao zidove u njezinoj unutrašnjosti (1997.). Obrnuti slijed zbivanja uobičajen je u umjetničkim krugovima, paradoks oko kojeg se ne uzbuđuju voditelji galerija, još manje od njega zaziru medijski umjetnici.

IMENA ĆE JOŠ PRIČEKATI JER, prije nego se stave na papir, važno je istaknuti kako je drugi umjetnik miljenik okoštale legije hrvatskih kustosa dok je onaj prvi, barokniji i materijalniji, znatno manje u njihovu fokusu. Ne zato što red veličina odgovara ili ne odgovara stanju stvari na terenu nego zato što je, čini se, čitanje praznih prostorija i upitnih galerijskih naputaka (više nego li stvarnih radnji) stimulativnije za razvijanje konceptualne filozofije. I premda je ona uglavnom ispuhana, ima interpretatora koji u odsustvu žive materije vide sirovi barok (R. I. Janković u predgovoru izložbe spominje „baroknu raskoš“, a S. Salamon u gestama drugoga autora vidi „rizomsku mudrost“, Gilles DeleuzeFélix Guattari geneze). Međutim, prvi je autor, doista, bio jedan od dvoje hrvatskih nositelja tog impulsa na izložbi baroka koju je za antwerpenski Muzej suvremene umjetnosti i milansku Fondaciju Prada priredio Luc Tuymans u ljeto i jesen 2018. Belgijski slikar međunarodne reputacije u tom je stilu gledao krvavu silu koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim, pogotovo stoga što je socijalna patologija bila ključnom pretpostavkom za izbor radova suvremenih umjetnika. U tom svjetlu barokne reference za aseptične sobe bez identiteta ili tzv. bijele kocke (sužene ili prezidane) teško mogu proći prvi prag barokne franšize. To što će po naputku umjetnika „telefoniranje glavnoj kustosici zagrebačke izložbe mijenjati intenzitet svjetlosti u muzeju“ ili što će „ulazak klijenata u jedan automobil taxi službe mijenjati vlagu muzejskog zraka“ doista spada u red konceptualne bajke – tipično zagrebačke – miljama daleko od vehementnih gesta prije četiri stoljeća i kasnije. Prvi je umjetnik prije petnaest godina (između 2004. i 2005.) na čistim bijelim rupčićima klečao ispred muzejskih i ekonomskih centara moći, od New Yorka do Pekinga.

PONIZNO, spuštene glave, poput hodočasnika – u teatralnim gestama nema vehementnosti, ali ima patologije i kao takva bila je dobar primjer milanske priče o antiknom društvenom dekoru iz perspektive 21. stoljeća.

TIJEKOM TRAJANJA 51. VENECIJANSKOG BIJENALA u hrvatskom paviljonu izvan Giardina (Palača Fortuny, 2005.) na zidu je stajala poruka o tome kako posjetitelji ulaskom u jednu amsterdamsku galeriju mijenjaju temperaturu vode u akvaparku glavnog grada u Estoniji. Konceptualni štos kojim se nastoje spojiti dva posve različita mjesta i radnje teško je provjerljiv i funkcionira samo na razini zidnog naslova. Svi parametri stoje u zraku, kao doskočica koja može i ne mora izazvati filozofijske rasprave na nivou muzeja, najčešće među zidovima bijele kocke, sindroma koji je bio aktualan prije tri desetljeća i više. Rasprave o spomenutom sindromu više nisu u fokusu ni najtvrdokornijih analitičara muzejske arhitekture. (Taj se fokus zadržao u području umjetničkih intervencija, vjerojatno zbog njegove culdesac perspektive.) Tema povećanja temperature ili razine vode i planine, u prirodnom ili umjetnom okolišu, nije od jučer. Ma kako bila apsurdna dijelom je umjetničkih intervencija u suvremenom društvu.

MALOTKO SE SJEĆA fotografije kineskog umjetnika Zhanga Huana na kojoj žitelji jednog sela svojim tijelima nastoje povećati razinu obližnjeg ribnjaka. Snimljena je 1997., a dvije godine kasnije izložena u Arsenalima na Szeemannovoj središnjoj koncepciji 48. Venecijanskog bijenala. Dvije godine prije ribnjaka, nedaleko Pekinga, s grupom kolega je golim tijelima za metar povećao visinu anonimne planine. Tvrdio je kako nijedno pisano ili usmeno stajalište ne može nadomjestiti personalno iskustvo s planine ili ribnjaka. Pogotovo ne bijela kocka koja je prvenstveno namijenjena za pokazivane fotografskog učinka. Sve ostale manipulacije s prostorom, posebno one na daljinu, filozofijsko su bacanje prašine u oči. Opće je poznato kako se zagrebačko „konceptualno društvo“ od Gorgone do Gorana Trbuljaka, među koje spada i autor proljetnih legendi u praznom MSU, honorira od strane brojnih kustosa zbog sindroma bijelih rukavica, što dalje od surovih apsurda umjetničke svakodnevice. Dok se diljem svijeta u muzejima i galerijama više ili manje svjesno obilježava stota obljetnica od početka nadrealizma, zagrebačka institucija u 2020. čini sve kako bi dodatno provjetrila i sterilizirala galerije. Covidpandemija je, bez sumnje, logično opravdanje za antiumjetničku mjeru u sobama povremenih izložbi.

NASUPROT LEGENDE aseptičnog umjetnika koja posjetitelje informira kako su iza bijelog zida skriveni „graničnici“, barokni je umjetnik pola godine ranije projicirao kratki film o tome kako okružen tamom, odjeven u svjetleće odijelo kopa jamu u kojoj na koncu i nestaje. Nakon što je u početku karijere demolirao zidove, simboličnom će autodestrukcijom kasnije nastaviti antisocijalnu, čak antiumjetničku agoniju. Žuljevi od ukopavanja u jamu jamstvo su iskustva koje metafizičkim čudom seže duboko u prošlost, sve do društvenog dekora jednog Caravaggia. Hrvatski je umjetnik bio na Tuymansovoj listi promicatelja baroka među kojima je stajalo ime talijanskog majstora na prijelazu 16. i 17. stoljeća. Uz sklonost krvavim konfliktima, Caravaggio je u starozavjetnu priču o Davidu i Golijatu montirao sebe – dekapitiranog. Igre skrivanja i pokazivanja „graničnika“ – jesu li kameni ili betonski nejasno je, čini se i nevažno – spadaju u red zakulisnog rastezanja suvišnih radnji koje nisu iskustveno važne ni njihovu agitatoru ni posjetiteljima galerija. Na šturu napomenu kako iza zida ima nečega, posjetiteljima se zagrebačke izložbe neće dizati adrenalin kao što se dizao u češkoj galeriji u Ostravi na poziv prvog umjetnika da mu se pridruže i devastiraju izložbeni prostor. Možda bi se udruženim snagama oba autora mogla podići razina adrenalina, dodatnim pozivom publici da napokon maljem provjeri ima li čega iza bijelog zida ili nema. U praznim sobama MSUa nema malja niti drugog opskurnog alata. Jednostavno nije u fokusu „rizomske mudrosti“ ili nepisanih pravila zagrebačke konceptualne škole.

LIJEVO OD FILMA o crnoj rupi barokni je autor projicirao kratki eksperiment o šetnji crnom šumom u svjetlećem odijelu te posjetu zagrebačkom neboderu za proizvodnju i ispitivanje električnih žarulja (TEŽ). Eksperiment se može tumačiti kao priča o transsupstanciji ili umjetniku koji čestice mraka preobražava u svjetlost i, dakako, ranijeg je datuma od ugrađivanja u jamu. Bizarna je činjenica da je na tom mjestu u muzeju kasnije postavljena legenda o galerijskom staklu koje je pretvoreno u čaše iz kojih se pilo na otvorenju izložbe u Bruxellesu (2005.), pa su se čaše drobile, miješale u boju i deset godina poslije bojili zidovi drugih galerija. Alkemijski mix u kojem nema alkemičara ni publike, zanemari li se usmena anegdota o domjenku i piću u čašama koje je, navodno, proizvela neka slovenska firma. Po istoj logici uvijek je tu neka tvornica čaša na koju se inače nitko ne poziva tijekom otvorenja izložbi.

PO DREVNOJ LOGICI, na koju se i Tuymans pozivao na otvorenju Sanguine / Bloedrood u Milanu, nema prekinutih veza u našem svijetu, naprotiv – prekobrojne su i nesagledive. Samo treba izabrati ili reciklirati već postojeće i pretvoriti ih u legende. Ožiljci na autorovoj koži ono je što se mjeri, kaže Zhang Huan. Ni situacionisti iz šezdesetih nisu otklanjali mučna iskustava u borbi protiv potrošačkog društva. Guy Debord je nakon filmskog iskustva sa socijalnim spektaklom digao ruku na sebe, tri desetljeća poslije opskurnih lutanja pariškim četvrtima. Ugradio se u crnu jamu, ne simbolično nego vlastitom kožom, do kraja. (Manipulaciju s bijelim sobama i nesmislenu vezu između, primjerice, pokretnih stepenica u Zagrebu i posjetitelja jedne nizozemske galerije, beogradski teoretičar umjetnosti Miško Šuvaković gleda u svjetlu situacionističkih mjera.)

NA MJESTU GDJE stoji restriktivna legenda o „zatvaranju i otvaranju muzejske sobe shodno promjeni vanjske temperature“ prvi je umjetnik nekoliko mjeseci ranije projicirao kratki film o presvlačenju umjetničke čahure, duboko u tamnoj šumi, uz potok i stihove Miloša Đurđevića na engleskom koje je ustima grgljao i jezikom gušio Ernesto Estrella Cozar. Malotko će od zagrebačkih kustosa – i beogradskih, također – u toj činjenici vidjeti elementarnu zvučnu figuru nesuđenog situacionista Gila Wolmana koji je godinu dana prije osnivanja SI (Situacionističke internacionale) zajedno s Debordom potpisao teoriju skitnje i détournementa u belgijskom (!) nadrealističkom časopisu Les lèvres nues (Gole usne). Umjetnik je u naputku za razumijevanje njegove filmske Konstrukcije citirao američkog umjetnika Paula Theka koji se pitao „nije li uloga umjetnika u tome da stalno okreće leđa umjetnosti“.
Amerikanac je u šezdesetima prošloga stoljeća razvijao „nekrofilnu geometriju“ vlastitog tijela i njegovih ekstremiteta. Ona je javni odjek u anglosaksonskom društvu i šire dobila tek krajem prošloga i početkom novoga stoljeća. Svjetleće odijelo leži odbačeno uz šumski potok i sve ukazuje na to da je vrijeme za sljedeću transsupstanciju, nakon što je umjetnik apsorbirao znatnu količinu svjetlosti a potom sebi iskopao jamu. Eksperiment s čahurom iz 2014. završava svjetlećim kvadratom u crnoj šumi. Slučajno ili ne, taj je simbol okretanja leđa umjetnosti u optičkoj vezi s Wolmanovim filmskim Antikonceptom iz 1951. Zvučni okvir 60minutnog eksperimenta temelji se na grgljaju letrističke poezije i reklamnih poruka na francuskom jeziku i bez prizora je, zanemari li se svjetleći disk koji titra na praznoj, crnoj podlozi. (Wolman je svoje zvučne figure nazivao mégapneumie ili poésie physique.)

Na online predstavljanju knjige Zlatko Kopljar: Konstrukcije, više od tri mjeseca po zatvaranju istoimene izložbe u zagrebačkom MSU, Sanja Cvetnić je izdvojila njegov postupak u K10 iz 2004. kao prijeloman. Kao postupak kojim presvlači umjetničku čahuru i mijenja strategiju iz vehementne u umjereniju. U seriji crnobijelih digitalnih otisaka na platnu Kopljar je bilježio ritual ljuljanja na stolici, iskustvom vrlo blizu derviškog plesa. Nitko od sudionika te večeri pod paskom Uranije – prostora kreacije – nije zaključio da sličan ritual izaziva promjene stanja svijesti i tjelesnih funkcija s perspektivom čišćenja stanica te presvlačenja stare kože. Ljuljanje na stolici bilo je izloženo u muzejskoj sobi nasuprot pokretnih stepenica gdje će Tomo SavićGecan u sklopu Retrospektive predstaviti jednu od malobrojnih vidljivih restrikcija.

ONU S CRVENOM TRAKOM koja u galerijama ograničava pristup neovlaštenim osobama. Dok se praksa drugog iscrpljuje ograničenjima, zabranama, u procedurama dojavljivanja i nadzora, prvi je umjetnik znatno radikalniji po vlastitu kožu zbog posljedica koje na njoj izazivaju rituali s „crnim svjetlom“. U tom je pogledu produktivna usporedba Kopljareva derviškog iskustva i Savićeva pokušaja da se nosi s tehnologijom švicarskog CERNA. Drugi je poštom u švicarski Meyrin poslao balon s institucionalnim zrakom ne bi li ga vrli znanstvenici tamo pretvorili u antimateriju. U bijelim rukavicama, na pristojnoj udaljenosti iz Amsterdama, umjetnik s umjetničkim prezimenom Gecan uvjeren je, poput tekstopisaca u knjizi njegove zagrebačke Retrospektive, kako su službenici megaistraživačkog centra izveli nešto od čega je početkom prošloga stoljeća zazirao i Nikola Tesla. Pogotovo se to neće zbiti u okolnostima birokratski nadziranih znanstvenih zajednica kao što je slučaj s kompleksom u sjevernom predgrađu Ženeve. Muzejske sobe mogu podnijeti slične floskule i one obično idu pod agendom radikalne umjetnosti. Uostalom, i umjetnik i kustosica (R. I. Janković) propustili su prigodu da u Zagrebu do kraja radikaliziraju ideju retrospektivne izložbe. Restrikcijom bez ostatka, tako da je fizički i kvantitativno svedu na nulu.

Fotogalerija
Image
ZLATKO KOPLJAR K4 2002. prostorna intervencija MSU, Zagreb
MSU (POSTAV IZLOŽABA); ARHIVA AUTORA I UMJETNIKA
Image
ZLATKO KOPLJAR K2 1997. Galerija 761 Ostrava, Češka Republika
Image
rizomZLATKO KOPLJAR K9 COMPASSION 2004. Canal Street New York
Image
ZLATKO KOPLJAR K16, 2012. prizor iz filma
Image
ZLATKO KOPLJAR K18, 2014. prizor iz filma
Image
TOMO SAVIĆ- GECAN pogled na izložbu RETROSPEKTIVA 2020. MSU, Zagreb (BEZ NAZIVA, Spaces Gallery, Cleveland, 1996.)
Image
TOMO SAVIĆ- GECAN pogled na izložbu RETROSPEKTIVA 2020. MSU, Zagreb (BEZ NAZIVA, Galerija Kapelica Ljubljana, 1994.)


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026