U LISTOPADU OVE GODINE u zagrebačkom MSU bacit ćemo se u nepoznato s Davorom Vrankićem, omiljenim hrvatskim umjetnikom s pariškom adresom. Prepoznat po svojim formatima koji su s vremenom postajali sve monumentalniji Vrankić se zainatio na zagrebačkoj izložbi nadmašiti najveće od najvećih svojih formata i kako je i sam komentirao „nije riječ o narudžbama, već o hiru umjetnika“. Tako će na izložbi u MSU definitivno prijeći sve do sada postavljene prostorne granice.
BROJNI SU I RAZLIČITI umjetnici i vidovi umjetnosti ostavili traga u Vrankićevom prepoznatljivom vokabularu kojim je stvorio izričaj s jakim autorskim potpisom. Od stripovske kulture; Princa Valianta Hala Fostera, Flasha Gordona Alex Raymonda do Richarda Corbena, Jacovittija ili Jeana Girauda do underground kulture Vrankić je već u mladim danima stvarao vlastiti estetski ukus koji je brusio proučavajući omote ploča, ekspresivnost nijemog filma i filmskih klasika (Metropolis i Dr. Mabusea Fritza Langa, filmovi Lona Chaneyja ili Bustera Keatona). Već tridesetak godina Vrankić živi i radi u Parizu odakle stvara kompozicije koje, unatoč različitim utjecajima, nema smisla uspoređivati, pa čak niti s velikim majstorima sjevernjačke renesanse (Grünewald, Boch, Brugel, Altdorfer) s kojima ga se znalo dovoditi u vezu tijekom njegove bogate stvaralačke i izlagačke umjetničke karijere.
OD MNOŠTVA PRIZNANJA i nagrada ističemo najrecentniju hrvatsku: za svojih osam crteža pod nazivom Collateral (olovka na papiru, 2016. – 2018.) lani je dobio Premiju HAZU na 5. hrvatskom trijenalu crteža Intimni crtež – mali format – Miroslav Kraljević i hrvatski suvremeni umjetnici. Njegova djela osim u njujorškoj MOMAi, amsterdamskom muzeju Overholland, kineskom Muzeju umjetnosti Ningbo, pariškom muzeju CongacqJay nalaze se u kolekcijama nekih od najprestižnijih kolekcionara današnjice kao što su Ronald S. Lauder, Georges Renand i Rosenthal. U posljednje dvije godine izlagao je u Bruxellesu, Parizu, New Yorku, Dubrovniku, a nedavno je u francuskom Perpignanu imao impresivno veliku izložbu.
KUSTOSKI KONCEPT za izložbu u MSU Zagreb potpisuje Kristina Bonjeković Stojković koja je ujedno i autorica uvodnog teksta Bačeni u nepoznato u opsežnoj dvojezičnoj monografiji objavljenoj u sklopu izložbe. Uz sto trideset sedam reprodukcija crteža, monografija sadrži i esej O neprošivenome autorice Leonide Kovač, dok vizualno oblikovanje knjige potpisuje Mirko Ilić. Izložba Obećavam ti čudo / I Promise You a Miracle u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu pokazat će devedeset radova podijeljenih u nekoliko ciklusa nastalih u periodu od 1994. godine do danas.
VRANKIĆ SVOJU NAKLONOST crtežu temelji na njegovoj neposrednosti i osjećaju autonomije koji mu pruža. Tu se prirodno nadovezuje i ideja korištenja jednog klasičnog, minimalnog sredstva uz pomoć kojeg proizvodi začuđujuće velike slikarske kompozicije. Ovaj samozatajni umjetnik koji stvara kako to ne radi baš nitko drugi na svijetu ulaže goleme napore da tehničkom olovkom 0,9 2B ispuni formate od kojih bi i Veronese zanijemio. Svako malo izazove salve oduševljenja na svom Facebook profilu na kojem pokazuje nove kao i stare radove na fotografijama ili videima koji omogućuju da vidimo odnose veličina i minucioznost detalja. Njegovi crteži ne pričaju nužno neku logičnu priču, to su više nepovezane scene iz paralelne stvarnosti smještene u čudnovate, futurističke ambijente u kojima stoluju neka strana, hibridna bića.
Koja je glavna ideja Vaše zagrebačke izložbe u MSU? Kako je izložba koncipirana?
Izložba će objediniti presjek mog rada u posljednjih dvadeset i pet godina s naglaskom na radove koji su proizašli iz procesa istraživanja načela modularno izmjenjivih crteža i njihovih mogućnosti, kao i crteža nastalih u periodu od 2016. do 2019. godine, koji će biti pokazani po prvi put u sklopu ove izložbe. Radi se o seriji fantomskih pejzaža u kojima prevladava atmosfera neizvjesnog, i drugoj seriji u kojoj se kroz pseudo narativnu igru sukobljavaju „oble i kockaste“ forme simbolički aludirajući na tranzicijski trenutak u kojemu se svijet nalazi danas. Za vrijeme trajanja izložbe u prostoru MSUa započet ću realizaciju monumentalnog crteža dimenzija 200 x 700 cm. Na ovaj način Muzej će tijekom mjesec dana postati svojevrsni „atelje“, a posjetitelji će kroz to vrijeme imati priliku pratiti proces nastajanja crteža.
Zašto baš crtež i zašto baš crnobijelo sve do danas?
Nakon završetka studija na ALU Zagreb i po dolasku u Pariz, eksperimentirao sam s bojom i drugim materijalima. Kako sam u to vrijeme bio impresioniran Piccasom i Dubuffetom, i moji slikarski pokušaji išli su u tom smjeru. U to vrijeme paralelno sam radio na seriji slika gdje sam kombinirao tkanine, gips i boju, više sam se bavio problemom teksture. Crtež se na kraju spontano nametnuo kao sredstvo koje mi je najbolje omogućavalo da se približim onome što sam htio izraziti. U vremenu kada je tehnologija uzimala sve više maha i kada se ubrzavanje ritma života pojačavalo, bio mi je izazov reducirati tehnička sredstva na grafitnu olovku 0,9 2B i raditi vremenski dugo na jednom crtežu. Reducirajući se na olovku i „crnobijelo“ bio sam primoran biti što precizniji i koncentriraniji na ono što je bitno. Danas, nakon dvadeset i pet godina, olovka mi i dalje omogućava da evoluiram u svom radu i otkrivam nove mogućnosti njenog korištenja. Ne tvrdim da jednom neću koristiti boju ili neki drugi medij, no za sada ne osjećam potrebu, niti to želim činiti na silu.
Kako ulazite u proces crtanja kada se nađete pred velikom bijelom površinom papira i kako se razvija crtež tijekom procesa nastajanja?
U većini slučajeva počinjem crtati bez korištenja skice. Tijekom realizacije ne koristim nikakvu dokumentaciju, fotografije ili modele, jer želim biti u potpunoj rekonstrukciji „paralelnog realizma“ odnosno intimnog realizma. U početku sam, nekoliko puta pokušao koristiti fotografiju kao predložak, no to bi me potpuno blokiralo, odvelo u neku drugu logiku slike. Kad počinjem crtati, ne želim znati unaprijed kako će se crtež razvijati. Zato postupak može biti prilično dug, jer rad često ostavljam „otvorenim“ dok se rješenje spontano, ali i vrlo logično ne ukaže. Mogu promijeniti desetak kompozicijskih mogućnosti i sklopova, prije nego što se konačno rješenje profilira. Uvijek sa sobom nosim sketch book u koji bilježim ideje, kretanja prostora, perspektive, što mi služi kao neka vrsta vizualne gimnastike. U trenutku kada krećem u proces crtanja ne koristim te skice nego biram trenutak kada se osjećam potpuno prazno, bez misli, kako bih sam sebe odvratio od svake vrste predumišljaja i gotovih rješenja. Neke slike koje su mi već previše jasne i formirane u glavi niti ne nastojim prenijeti na papir jer ih smatram već završenim. Želim i sam biti iznenađen ispred gotovog crteža, imati dojam da moja vizija izranja direktno iz površine papira.
Gledajući vaša djela, gledatelj se uvijek pita o vremenu njihove realizacije....
Teško mi je odrediti stvarno vrijeme koje provedem na jednom crtežu, jer uglavnom radim na seriji crteža u isto vrijeme. U svakom slučaju proces nastajanja je dugotrajan i može trajati čak i do nekoliko godina. U to vrijeme treba ubrojiti i vrijeme „čekanja“, kao neke vrste „obustave rada“ u kojem se rješenje crteža treba spontano dogoditi. U početku mi je to izazivalo osjećaj frustracije jer mi ta metoda nije dopuštala veću produkciju, no s vremenom sam shvatio da mi je npr. crtež koji upravo počinjem omogućio ponovo „pokretanje“ crteža započetog prije dvije godine koji je na neki način ostao „zaglavljen“. Rad na nekoliko crteža u isto vrijeme omogućuje mi da se ne koncentriram samo na jedan rad, da ga ne preopteretim svim idejama koje imam u tom trenutku. Tako mogu kombinirati poteze, geste, zavisno o nivou izrađenosti. Od širokih, početnih poteza mogu prijeći na izraženiji crtež, u jednoj nazovimo je srednjoj fazi, gdje potezi postaju finiji i počinju oblikovati forme, pa sve do vrlo finih poteza na radovima u završnoj fazi. Teško mi je dugo ostati u istom registru, volim prelaziti s jednog crteža na drugi. No kada je format vrlo velik, u njegovom okviru mogu raditi na nekoliko različitih načina premještajući se s jednog kraja na drugi. Tako crtež ostaje otvoren i podložan promjenama, te ga bolje mogu kontrolirati u njegovoj nepredvidljivosti.
U intervjuima ste znali istaknuti da preferirate izraz „osobni realizam“ umjesto termina nadrealizam koji kritičari i kustosi često povezuju s vašim radom. Zašto?
Efekt sličan nadrealizmu u mojim radovima javio se kao posljedica utjecaja subkulturnih medija. Poslije, na ALU u Zagrebu i po dolasku u Pariz, kad sam počeo upoznavati „ozbiljnu“ umjetnost nije me toliko zanimao nadrealizam, koliko klasično slikarstvo Velázqueza, Ribere, Géricaulta, Goye, dakle jedna snažna struktura slike koja mi je pomogla u organizaciji svih dotad prikupljenih vizualnih iskustava.
Jesu li vaša djela narativna?
Ne, ne smatram da je moj rad narativan, on nije ilustracija neke ideje. Ne želim se koristiti preciznim simbolima, radi se o konstelaciji elemenata, slika koje se „teleskopiraju“ i sudaraju, koje se stvaraju bez predumišljaja. One nastaju spontano i mogu se slobodno kombinirati i biti višestruko interpretirane. U stvari ono najbitnije što me zaokuplja u mom radu, je bavljenje problematikom prostora i materije.
Zašto veliki formati?
Preferiram velike crteže jer volim osjećaj da se fizički nalazim u prostoru slike. Osim toga, perspektivne deformacije i poigravanja s dubinom prostora slike bolje dolaze do izražaja na velikim formatima. Promatrač se na taj način osjeća kao da je i sam uvučen u unutrašnjost slike, da je i sam dio određenog prizora. S obzirom na to da sam prije često radio u manjim prostorima, najveći zid u prostoriji bi određivao format na kojem bih radio. Tako je već i tada crtež funkcionirao kao produžetak prostora. Koristiti grafitnu minu na velikom papiru je neobično i neočekivano, i upravo je ta kontradiktornost jedan od bitnih elemenata u mom radu.
Kako biste opisali stranost koju često nalazimo u vašim djelima?
Stranost je ono što se čini stvarnim, a zapravo nije. Ona se nalazi na razmeđi naše percepcije onoga što nazivamo stvarnim. Ona balansira na toj granici bez da se previše nagne na jednu ili na drugu stranu. Ono što me zanima nije „stranost“ u njenoj zastrašujućoj ili odbojnoj strani, već u drugačijoj reorganizaciji poznatih stvari i drugom pogledu na njih. Dužina kreativnog procesa često je posljedica te potrage za stranim i neobičnim, i upravo kada osjetim da mu se približavam znam da crtež ide u pravom smjeru. To je ujedno i razlog zašto nemam unaprijed određenu sliku crteža, te je tako i sam proces crtanja neka vrsta potrage za njom...
Kad bi vas netko tko nikada nije vidio ništa od vašeg rada, pitao čime se bavite, što biste odgovorili?
Odgovorio bih da crtam olovkom na papiru, i da pritom pokušavam stvoriti neku vrstu paralelne stvarnosti, neku vrstu „emocionalnog realizma“.