Image
Cijena: € 3,32

razgovor
Matko Vekić
Uvijek sam vrludao između esteticizma i sumnje u ideal ljepote

Samostalna izložba akademskog slikara i sveučilišnog profesora Matka Vekića, održana u ožujku u Laubi, obuhvatila je, može se reći, umjetnikov analitički pregled tema i ciklusa slika koje je stvarao u posljednja više od dva desetljeća. Pokazalo se kako je riječ o izložbenom konceptu koji približava publici cjelovit, vrlo heterogen i iznimno sadržajan likovni opus, dijelove koji se prožimaju i objašnjavaju u cjelini pojmovima „dvojbe i komplementarnosti“ – nazivom izložbe i lajtmotivom Vekićeva dosadašnjeg stvaralaštva. Za njegov opus struka je ustanovila da ima afirmativno značenje za slikarstvo („u nesklonom mu vremenu“, Prelog, Petar. 2005. Matko Vekić. Zagreb) što ističe i autor teksta u pratećem katalogu izložbe Vanja Babić: „riječ je o slikaru koji neprestano problematizira i propituje vlastiti medij“ te „u svome radu nikada i nipošto ne teži razgradnji ili demistifikaciji discipline slikarstva, ali pritom nepokolebljivo inzistira na razotkrivanju, osvješćivanju i intenziviranju dijalektičkih odnosa, pa čak i tenzija, što se tijekom stvaralačkog procesa nužno javljaju između, nazovimo ih, objektivnih i subjektivnih slikarskih čimbenika.“

Za cikluse koje je do sada stvarao Vekić je nadahnuće imao u kontekstu vremena u kojem živimo, a motivi slika vrlo su osobno selektirani i sintezom dosljedno reducirani. Te motive susrećemo u svakodnevici, poput automobila, kukaca, urbanog krajolika: prometnih petlji i mostova; slika i teroristkinje, body-buildere, nogometaše i manekenke, ornamente, maske... Uvid u spomenutu izložbu pokazao je i kako on uz „klasična“ slikarska platna, na različite načine eksperimentira s materijalima i tehnikama, pa izlaže i instalacije nadahnute estetikom reklamnih panoa i stvara kinetičke (pokretne) slike: Ovce koje se nisu izgubile (2002./3.) i trodimenzionalne objekte: Made in China (2009., inoks, silikon) pri čemu istovremeno proničući u duhovito-ironičnu komponentu dotiče i onu duhovnu. Upravo konceptualnim i ambijentalnim pristupom te promišljenim postavljanjem u različite odnose stvorio je mogućnosti dvojbenog i komplementarnog poimanja radova. Na izložbi su slike Manekenki i Prvaci od svijeta (2004., iz ciklusa Životinjski krug – Zodijak koji je koncipirao za Umjetnički paviljon) konfrontirane prikazima Teroristkinja (2002.) i Muškaraca/Bildera (2002.). To je njegovo povezivanje ustvari suptilno podastiranje ne/vidljivo utkanih društvenih i psiholoških slojeva koji su razvidni trenutku u kojemu živimo. Ciklusom Simbol, znak, amblem, ornament i zločin uputio nas je na značenje, slojevitost i različitost tih pojmova, koji se nerijetko identično percipiraju. Prema riječima Vanje Babića radovi posjeduju „skriveni ikonički kôd, koji nas potom, potrudimo li se dovoljno, može uvesti i u njegova općenitija životna stajališta i nazore“ (Babić, Vanja. 2008. Zavodljivost ornamenata i šumova. Vijenac 374.). U predgovoru kataloga te izložbe, održane 2008. godine, Tonko Maroević je ustanovio kako „već sama činjenica da Vekić sve svoje radove izvodi u ciklusima i serijama, u varijantama i derivacijama, govori o jedinoj stalnosti mijena“.

Od izloženih najranijih slika na kojima su Shematski prizori rasijecanja mesa (1995./9.) do posljednje slike stare Zastave 101 (Žuti auto, 2018.), zatim prikaza kukaca konfrontiranih slikama rovokopača predstavljene su i slike Aktova iz posljednjeg ciklusa Džihad koncepta Orijenta(liza)cija izlaganog 2016./17. godine u vidu monografske izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt. Već i sam naslov poticaj je na razmišljanje o dvojakom značenju riječi orijenta(liza)cija, što se može shvatiti i kao traženje pravca, vlastitog mjesta i(ili) središta te povezati s autorovom konstatacijom da „sve što je zarobljeno Okcidentom žudi za povratkom k izvoru, istoku, Orijentu.“ Nesvakidašnjom smjelošću i slikarskom progresivnošću Vekić je posredovao ikonografske „elemente“ preko kojih promatraču daje priliku uspostaviti vlastit odnos prema prikazanim motivima, potičući na promišljanje o uvjetovanim duhovnim i civilizacijskim fenomenima i kontekstima. Iako se na prvi dojam čini da je riječ o angažirano provokativnim (ispružena naga ženska tijela koja rukama prekrivaju lice ili maske jarkih boja koje zakrivaju lice), riječ je o motivima kojima slikar ne teži deskriptivnoj doslovnosti, nego suptilnoj komunikaciji s promatračem.

Valja imati u vidu kako je ona najprimjerenija neposrednim promatranjem slika jer inače ostajemo uskraćeni za s/tvarni vizualni doživljaj poput boja ili (velikih) formata (npr. slike iz ciklusa Džihad 220 x 160 cm ili slika Manekenke 270 x 510 cm), ali i slikareva unutarnjeg uloga koji neminovno emanira iz pojedinog rada. To je jedan od uspjeha ili doprinosa ove izložbe. U velikom Laubinu, ovom prilikom dojmljivo okarakteriziranom „bazilikalnom“ prostoru omogućen je odgovarajući pristup i podroban uvid ponajprije studentima, a onda kolegama te svima drugima kojih se tiče i koje zanima Vekićevo likovno izražavanje – prostoru koji je bez dvojbe svakom slikaru izazov „premostiti“. Jednako kao što se likovno izražava, na sličan način on razgovara o svojim slikarskim aspiracijama, vodeći računa o dosljednosti, diskretno se uklanjajući sitničavih seciranja ili opširnih razglabanja. Pri tome ostavlja (važan mu) i relevantan prostor za pojedinačan doživljaj i interpretaciju zbog čega jedan tekst ili razgovor može biti itekako poticaj, ali ne iscrpljuje sadržaj svih dosadašnjih umjetnikovih traganja i slojevitih okupacija. Isto tako, pokazuje ovu izložbu kao vjerojatni „kamen graničnik“ u njegovu stvaralačkom životu.

Možete li približiti trenutni pogled na svoje iskustvo poticaja za cikluse iz kojih su izdvojeni pojedini radovi na izložbi u Laubi?

U ovih više od dvadeset godina rada koristio sam različite strategije slikarskih postupaka, što je nesumnjivo vidljivo na ovoj izložbi u Laubi. Izložba je heterogena, kako u pogledu motiva, tako i u pogledu tema, odnosno slikarskih izazova u koje sam se upuštao u pojedinim ciklusima kroz serije slika. Poticaji su dolazili iz „stvarnog“ života, kao i iz života, odnosno svijeta umjetnosti.
To je, s jedne strane, nasušna potreba za komunikacijom s publikom u relaciji sa zbivanjima u svijetu, kako ovom bližem u koji sam fizički uronjen tako i globalno. S druge strane, mnogi su radovi nastali kao posljedica imaginarnog unutarnjeg dijaloga s različitim umjetničkim osobnostima i poetikama. Svijet umjetnosti, izložbe, galerije, filmovi, književnost… sve to zajedno, naravno selektivno, u različitim životnim razdobljima i okolnostima, propuštamo kroz vlastiti, osobni sustav i podsvjesno on biva u njega ugrađen te tako na neki način postaje dio nas samih.
Fascinacija, strast, eksperimentiranje s jedne strane, traganje za smislom, cjelovitošću s druge strane. Opet na neki način opreke… ili komplementarnosti u samom pristupu, u samoj strategiji.

U predstavljanju ove izložbe istaknuli ste da dobar dio izložbe promatrate kao da je radio netko drugi. Naravno, to nije prava retrospektiva, i nisu izloženi mnogi vaši radovi. Ipak, „Dvojbe i komplementarnosti“ na neki način zaokružuju „nezaokruživo“, odnosno upućuju na stalnost pitanja i nedovršenost mījena koje se dopunjuju ponekad i izvan slikareve – vaše svijesti. Koliko vam je ova izložba poticaj za sagledavanje vlastitih izvora i traganja te mogućnost novog pogleda za eventualnu nadgradnju?

Ova je izložba nekakav rezime i svakako pruža priliku za pogled unazad, ali u prvom redu trebala bi meni samom pomoći da se riješim balasta prošlosti. To je neka vrsta čišćenja. Nakon ovakvoga izlaganja moći ću, nadam se, neopterećeno ulaziti u nešto drugo, neka drukčija iskustva.

Znači, i dalje tragate za novim iskustvima. Vaši dosadašnji radovi pokazuju uspostavljanje likovnih relacija prema različitim fenomenima čovjekova života, npr. civilizacijski, društveno-psihološki (odnos Istoka i Zapada, Orijenta(liza)cija, Maska slike Božje, odnosi percipiranja simbola i ornamenata). Smatrate li da je kreacija, ili umjetnost općenito, način na koji se smisleno demistificiraju postojeći konstrukti koje nasljeđujemo ili živeći apsorbiramo?

Umjetnost svakako može i tomu doprinijeti. Što se tiče demistifikacije, eventualnog dekonstruiranja mentalnih tvorevina koje smo naslijedili, umjetnost je to oduvijek činila na indirektan način. Ona je mnogima otvarala oči, onako suptilno i bolje je da to čini manje eksplicitno, onako usput. Tada je, u to sam uvjeren, mnogo učinkovitija. (Ako uopće od nje možemo tako nešto tražiti. Naime, nije li dovoljno što u njoj tražimo neku vrstu utjehe? Nije tajna da je umjetničko izražavanje mnogima pomoglo nositi se s nekim egzistencijalnim okolnostima koje nije lako prihvatiti jer nisu samorazumljive, odnosno ne leže na razvidnoj ravnini.) Ako umjetničko izražavanje definiramo općenito kao proširivanje vidokruga razumijevanja, logično je da se uslijed toga proširivanja uvida nešto tektonski uzdrma. I tako se na razvalinama stare paradigme uzdiže nova, novi koncept, nova konstrukcija.

U radovima koje ste ostvarili do sada, imali ste vrlo različit odnos prema slikarskim površinama i materijalima te ste kreirali i niz trodimenzionalnih, pokretnih objekata. Može li se ustvrditi da unutarnji poticaj i tema određuju medij kojim se izražavate? Ali i izvedbu?

„Medij je poruka“, da upotrijebim danas već izlizanu McLuhanovu krilaticu. Moje svojedobno posezanje za medijem „okretalica“ (aluminijski rotirajući prizma-paneli) u bitnome su odredili formu npr. rada „Okrutnost kruga“ postavljenu 2010. godine u kružni prostor galerije Bačva u HDLU-u. Ondje su one, „pričale priču“, između ostalog o nemogućnosti bijega od bremenite prošlosti gdje su se u rezovima mijenjale i miješale amblematične slike, utvare i reklame… vrteći se u zatvorenom krugu. Ovdje u Laubi isti rad sam postavio potpuno drugačije, u formi dviju rastvorenih kocki pod nazivom „Crna i bijela kocka“. One su izložene na velikom čeonom, ciglenom zidu s rozetom tik ispod stropa te pomalo, sve zajedno, podsjeća na ranokršćansku baziliku. Koristeći taj medij, koji se obično koristi za reklame uz avenije i na gradskim trgovima, dobio sam elemente gibanja, zvuka i tjelesnosti… efekte zbrke, pomutnje itd.

Na neki način karakter samog rada čini se da „privlači svojstvene relacije“ u prostoru, kontekstu.

Da, slažem se…

Možete li približiti svoj odnos prema boji? I za nju se donekle može reći da je „u službi“ ili korespondenciji sa sadržajem koji ste dobili posredstvom nekih (ne)likovnih sadržaja i poticaja...

Boja… ma koliko pojedini radovi izgledali posno i boja je na njima stišana, često i skršena, ona je bitna i kako ste rekli „u službi“, odnosno u funkciji rada i njegov je nerazdruživi dio. Uz to, boja „kao da pamti“, prenosi osjećanje i odgovorna je za opći ugođaj u slici.

Kako iz današnje perspektive, nakon dvadesetljetnog slikarskog i pedagoškog rada gledate na ALU u Zagrebu i svoje formiranje u klasi Đure Sedera? Je li / što se temeljno promijenilo? Inspirira li (i kako) pedagoški rad?

Sve se promijenilo i ništa temeljno… Ja starim, a moj profesor Đuro Seder sve je mlađi. ;-) Pedagoški rad me na neki način ispunjava, učim od mlađih generacija ovoga novog tehnološkog doba, a nadam se da i oni od mene mogu nešto dobiti. Osim toga, nešto vrlo konkretno, ritam dolazaka na posao na ALU unosi, samim time, red i bolju organizaciju dana i vremena. Tako da bez nekog planiranja ostaje vremena za rad u ateljeu, obitelj, kavu s prijateljima... Ta dva tako različita posla, u mom se slučaju, rekao bih, nadopunjavaju.

Slikanje je vaša svakodnevica. Stoga vi slikate, odnosno „mislite sliku“ (slikarski) i kad niste u ateljeu?

Ideja, koncept, efekt, može vam pasti na pamet u najbizarnijem času. Nisam siguran je li to dobro ili ne. Rijetko tko može reći da je slobodan od tog mehanizma, ali nastojim da on u potpunosti ne vlada mojim životom. Nepretjerivanje u bilo kojoj djelatnosti i relaksacija sigurno mogu doprinijeti tomu da se stvari odvijaju skladnije.

Išli ste na niz (ne)studijskih putovanja.... Kakva je likovna sredina Zagreba u odnosu na neke druge? Kako gledate na „genius loci“ ili duh mjesta općenito?

Sasvim općenito, u Zagrebu je likovna scena slična drugim europskim gradovima, osobito onima gdje su slične ekonomske prilike. Međutim, ne žive svi građani Zagreba u istom mjestu, ili ako hoćete, u istom gradu. Pod tim ne mislim na socijalni vid, status i tomu slično. Na individualnoj razini svatko je „zarobljenik“ svoga vlastitog stanja svijesti, stanja postojanja i prisiljen je bivati stiješnjen između svojih nagona i navika… i postupamo slično, uvijek uvjetovano. To je metafora kaveza. Putovanja, promjena boravišta, dublja promišljanja u tišini, kontemplacija, mogu biti od koristi u smislu da za trenutak izađemo iz tog kaveza navika, tada možemo osjetiti predokus slobode.

Iskustvo kreiranja, odnosno njegovanja poriva za stvaranje i poniranje u dubinu u kojoj se nalaze poticaji može se pojmiti tek traganjem i prebivanjem u istom. Koliko trenutni način života prostora u kojem živimo negira „proces“, „vrijeme“ potrebno da neki rad ili likovno djelo sazre?

I sve ovo što ste rekli vrlo je individualno. U čemu se netko potpuno izgubi, drugoga baš to prisili da se otrijezni, sabere. Jedna od odlika našeg duha vremena jest strahovita količina izmjena informacija, ubrzano se živi i stalno „igramo u finalu Lige prvaka“. Posljedice su različite: površnost, tupost, dominiranje svijeta razbibrige u masmedijima itd.

Budući da je sve to tako očito, nije li to mnogima prilika da se lakše otkače od tog ludila i „uozbilje“ i krenu u potragu za nekim drugim vrijednostima. Komu je prekipjelo, taj okreće ploču. Ipak, ne bih dramatizirao, sve se ovo u mnogim životima već jednom na sličan način „vrtjelo u krugu“.

Kad je riječ o odnosu lijepog i ružnog, odnosno istinitog u likovnoj umjetnosti danas, smatrate li da je „estetika ružnoće“ prisutna u području likovne umjetnosti ustvari odgovor na „teror ljepote“ koji je naša svakodnevica?

Zanimljivo je, u kontekstu današnjega „terora ljepote“, sjetiti se Lao Tseove rečenice iz Tao Te Chinga napisane prije više od dvije i pol tisuće godina koja otprilike glasi: „Zato što svi pod nebom tvrde da je lijepo lijepo, pojavljuje se ružno…“
Oduvijek sam vrludao između esteticizma i duboke sumnje u bilo kakav uspostavljeni ideal ljepote, ljepote po bilo kojem ključu. Poput umjetnika tzv. povijesne avangarde mogao bih se složiti da je kult ljepote kriva pretpostavka. Isto tako mi je, uz navedeno, strano stavljanje naglaska na strogo društveno-političku funkciju umjetnosti. To su oduvijek i bile moje dvojbe i komplementarnosti, tradicija esteticizma i njeno osporavanje u isto vrijeme.
Slično je i s umjetničkom istinom pa i s istinom općenito, rekao bih. Pada mi na pamet priča o slonu u zamračenoj sobi. Ljudi, koji nikada za danjeg svjetla nisu vidjeli slona, ulaze u mračnu prostoriju i pipaju u mraku… Netko slona primi za surlu, netko za nogu, uho, rep ili kljovu. Kada kasnije opisuju slona, njihovi su doživljaji slona poprilično različiti.

Što vas inspirira u novim medijima?

Nadahnuće može doći, ako smo dovoljno otvoreni, odnosno spremni, iz najnevjerojatnijih izvora. Robotika, genetika, turizam, terorizam…

Tako su vas na posredan ili neposredan način inspirirali i novi mediji u smislu načina uspostavljanja njihove komunikacije s čovjekom, ali ne da ih koristite kao način izražavanja ili preuzimate doslovno. Ostajete ipak vjerni métieru. Je li i koliko (vam) je važno njegovati ga?

Motivi i teme se, kako sam na početku kazao, mijenjaju, a ja i dalje slikam… ali, ne da bih, kao tradicionalist, njegovao s posebnom pažnjom klasični izričaj. Razlog je vrlo prozaičan, slikanjem se najprirodnije izražavam.

Dojmljiv je način na koji je kod vas novi ili drugi medij u funkciji izražavanja likovne poetike. Ustvari, vama je važno povezivanje, odnosno uspostavljanje te određene vrste komunikacije između klasičnog, to jest modernog, avangardnog i postmodernog?

Načelno bih se mogao složiti s vama, premda, ono što je meni često na umu, a što je neka pritajena želja jest da uspostavim komunikaciju s publikom koja ima drukčiji ukus, koja očekuje nešto drugo. To je, u bīti, stara priča o „neshvaćenom“ umjetniku i njegovoj potrebi da se svidi onima koji cijene drugačije vrline i imaju drugačiji ukus.

Što trenutno radite?

Obrezujem, sadim i cijepim voćke! Pokušavam što bolje osjetiti i razumjeti floru…

Zašto?

Priroda i svijet bilja nije preporučljiva samo onima koji žive pod stresom u uzavrelim gradskim središtima, da bi se vratili u nekakvu ravnotežu. Ona je preporuka svima koji slute da bez nje ne mogu doprijeti do dubljih razina vlastitoga bića.

Fotogalerija
Image
Izložba Dvojbe i komplementarnosti Matka Vekića
Damir Fabijanić
Image
Izložba Dvojbe i komplementarnosti Matka Vekića
Damir Fabijanić
Image
Izložba Dvojbe i komplementarnosti Matka Vekića
Damir Fabijanić
Image
Izložba Dvojbe i komplementarnosti Matka Vekića
Damir Fabijanić
Image
Izložba Dvojbe i komplementarnosti Matka Vekića
Damir Fabijanić
Image
Izložba Dvojbe i komplementarnosti Matka Vekića
Damir Fabijanić
Image
Izložba Dvojbe i komplementarnosti Matka Vekića
Damir Fabijanić
Image
Portret Matka Vekića
Jasenko Rasol


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026